Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Darko Cvijetić
———–
Bilješka o piscu:
Živi i radi u Prijedoru, u Pozorištu. Pjesnik.
Napisao zbirku kratkih priča MANIFEST MLADE BOSNE i nekoliko knjiga pjesama NOĆNI GORBAČOV, HIMENICA, PASSPORT FOR SFORLAND, MASOVNE RAZGLEDNICE IZ BOSNE.
Osnivač nepostojećeg teatra A PRO PO PRIJEDOR, Dramskog studija LIJEVI TEATAR DESNICA i lažne organizacije URBA CULT 92.
Pjesme su mu prevođene na francuski, njemački, engleski, slovenački, mađarski i poljski jezik.
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
Zbirka pjesama: Konopci s otiskom vrata; digitalne knjige, 2013.
http://www.digitalne-knjige.com/cvijetic.php
—————
Naslovnice knjiga:
—————
Kritike:
Pedeset nijansi crnog
Možda je kičasto, možda potpuno pogrešno započeti recenziju vjerovatno najozbiljnije zbirke pjesama koja će ove godine biti objavljena u regiji jeftinom aluzijom na naslov petparački napisanog erotskog romana koji preplavljuje police knjižara već duže vrijeme. Sasvim moguće da je tako. Ipak, nakon nekoliko iščitavanja nove zbirke Darka Cvijetića naslovljene Konopci s otiskom vrata, dominantna nit mog razmišljanja jesu upravo te mnogobrojne nijanse crnog koje zbirka u svojoj mračnoj veličanstvenosti obuhvata. U samom naslovu, u inverziji pozicija konopaca i vrata, Cvijetić daje naslutiti djelimičnu vjernost svom poetskom metodu iz Masovnih razglednica iz Bosne. Iako korištenje sličnih inverzija i drugih jezičkih eksperimenata u ovoj zbirci nije toliko rasprostranjeno kao uRazglednicama, ovaj metod i dalje ostaje jedan od zaštitnih znakova Cvijetićeve poezije.
Strukturalno, zbirka se sastoji od prologa, dobro izabranog citata Duška Radovića u kojem se sjećanje raspinje između prošlosti i budućnosti, između realnosti i imaginacije i tri ciklusa pjesama koncipiranih kao pisma Draženu Erdemoviću, Srđanu Aleksiću i Alexandru Cvijetiću. Sama emfaza riječi Pisma u svakom ciklusu predstavlja neku vrstu nadogradnje Razglednica. Sa slika koje dominiraju razglednicama smo prešli na riječi, sa jednostavnije, površnije forme razglednice na složeniju, višeslojniju formu pisma. Samim tim se i apstraktnost i povremena hermetičnost zbirke uzdižu na još viši nivo nego što je to bilo u Razglednicama.
Ovo nije zbirka koja se čita za dva sata, ovo nije zbirka koja ne ostavlja ožiljke, ovo je zbirka koja vas primorava da joj zastanete na svakom drugom stihu, ako ne na svakom, i da se poklonite svakoj od onih nijansi crnila koje sam već pomenuo. Iako u smislu poetskog tona i tematskog odabira i nema distinktne granice između ciklusa pjesama, ono što Cvijetić postiže ovakvom strukturom je neka vrsta sveobuhvatnog pogleda na užase rata koji su i ovdje najfrekventnija tematska odrednica kao i u Razglednicama. Erdemović je tako izdvojen kao zločinac, Aleksić simbolizira onu ljudsko-herojsku dimenziju, također prisutnu u svakom ratu, dok nam pisma Alexanderu Cvijetiću čitavu Cvijetićevu poetiku postavljaju na pijedestal ličnog, onog kako, na kraju krajeva, svi mi primarno doživljavamo rat.
Već u prvoj pjesmi prvog ciklusa Pismo Draženu Erdemoviću nazire se galerija cvijetićevskih poetskih slika – paralizirani dječak, djevojčica koja čupa pliš iz trbuha tuđeg mede, pčela koja odleti sa ubojičine košulje kao naznaka da se i priroda želi distancirati od zločinca. I završetak pjesme, odlučno, ljudsko, a opet tako nemoćno:Dosta je. U pjesmi Mašice, mišice, mušice, lirski subject iskazuje fascinaciju sopstvenim kostima tvrdeći:
Svoje sam kosti krio
Po saksijama. I prenosio.
Neke su mi se spoticale o nebo.
Te neke kosti koje su se spoticale o nebo ostaju visiti u svijesti čitatelja/čitateljke kao mogućnost života koja nikada nije realizirana jer ju je rat, neumorni sakupljač kostiju, jednostavno uništio. U pjesmi Volandova obljetnica, pravom remek-djelu narativnog iskaza, data je jedna ironična slika smrti, djevojčica biva dekapitiranau liftu kroz koji je pomolila glavu. Čitav ovaj stravični narativ je ironično smješten u okvir rata, devedeset drugu godinu, čime Cvijetić naglašava neminovnost smrti, bez obzira da li će nam je sam rat donijeti, izraženu i kroz briljantan završetak pjesme kada Voland, misteriozni stranac iz Majstora i Margarite sjedi na vrhu lifta mašući repom i gledajući odrasle prijateljice davno dekapitirane djevojčice:
Sada mlade žene.
Kako se došminkavaju u liftu.
Pred izlazak u grad.
Slična upotreba ironičnog pristupa razmatranju fenomena smrti se vidi i u pjesmi koja dolazi kasnije u zbirci, Iskrkljana pjesma, u kojoj nam Cvijetić dočarava autobus vojnika koji se vraćaju s linije i igrom zlokobne sudbine survavaju niz nasip tako da jednom vojniku cijev odozdo probija čeljust:
U jednom krkljaju.
U kojem nišanska mušica
Zategne glasnu žicu.
Jedva što se malo oporavimo od Volanda i potpune nezaštićenosti pred smrću, Cvijetić nas zaskoči neočekivanošću pjesme Zarobljeni drugi vod u kojoj se naglašava Nježnost trepavice; Kakve odgajaju snajperisti te brutalnošću pjesme Mačići,nekom vrstom opore kritike manipulacije ljudskom prirodom u ratu. Pjesma, na konkretnom planu, govori o tome kako da vojnici istrijebe pacove koji im ulaze u rovove. Nakon uspostave ove neobične pjesničke slike, ubitačna ironija aterira pravo u čitatelja/čitateljicu u stihu:
Više nema pacova
U rovovima i
Može se puno mirnije pucati.
Alan Pejković
—–
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
