Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Toni Begić
Bilješka o piscu:
Toni Begić, rođen je 13.02.1975 u Derventi.
Djetinjstvo je proveo u Mišincima u blizini Dervente gdje je završio i osnovnu školu. Srednju školu za tokara polazi u Derventi.
1992 godine, zbog ratnih neprilika izbjegao je u Slavonski Brod u Hrvatskoj gdje srednju školu završava kao keramičar.
Pisanjem, prvo pjesama koje nije izdavao počinje 1996 a istoimeni roman je napisao u razdoblju 2013-2016.
Pisac do današnjeg dana živi i radi u Slavonskom Brodu.
———–
Kontakt:
E-mail adresa: tonibegic1302@gmail.com
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
Roman, “Legenda o kraljevstvu zvijezda“; digitalne knjige, 2016.
http://www.digitalne-knjige.com/begic.php
Zbirka pjesama, “Suština stvarnosti“digitalne knjige, 2018.
http://www.digitalne-knjige.com/begic2.php
Roman, “Srce crnog zmaja“; digitalne knjige, 2026
http://www.digitalne-knjige.com/begic3.php
—————
Naslovnice knjiga:
—————
Najava knjige “Srce crnog zmaja”
Toni Begić posve je običan čovjek koji se bavi posve običnim poslom i vjerojatno je da nitko od njegovih prijatelja i poznanika, ni ne sluti da on kad se nakon napornog dana vrati kući svoje vrijeme među ostalim posvećuje i pisanju knjiga. I to ne bilo kakvih knjiga nego knjiga u žanru koji je proslavio pisce poput J. R. R. Tolkien ili J. K. Rowling.
Da ne varate se Toni baš poput za nas Hrvate značajne i slavne književnice Ivana Brlić-Mažuranić piše Fantasy romane za djece. No, zanimljivo je da usporedba sa slavnom književnicom tu ne prestaje i da Tonijeve knjige također sadrže motive mitološke mudrosti običnoga svijeta, inspirirane slavenskom mitologijom. Jednom riječju dojma smo da Toni u svojim knjigama kombinira zavodljivost svjetova Ivane Brlić Mažuranić i modernost i aktualnost pisanja J. R. R. Tolkien i J. K. Rowling.
I sve to Toni radi sa velikim darom i upornošću. Svaka rečenica u njegovim knjigama pažljivo je formulirana i svaki događaj ili zaplet u svijetu iz njegove mašte svrhovito je predočen i objašnjen. S puno upornosti i s puno truda Toni prevladava formalne nedostatke i piše romane kojih se ni puno poznatiji pisci ne sramili.
Iako gotovo potpuno nepoznat i potpuno neopažen od strane književne kritike i medija Toni sve nas svoje čitatelje polako i sigurno uvodi u svijet iz mašte. I svi su tu. I ljudi, i vile, i patuljci i zmajevi, i sva druga bića, koja su nekada živjeli u kozmičkom jedinstvu, sve dok ih nije razdvojila zla čarobnica Visteria.
A, kao što to u bajkama li romanima za djecu obično bude zaplet knjige dovodi do sukoba između dobra i zla i na kraju nas dovodi i do novoga Raja, koji će ponovno povezati sve te neobične vrste u vanjski sklad i unutarnju ravnotežu.
Svakako moramo i napomenuti da je knjiga “Srce crnog zmaja” svojevrsni nastavak prve Tonijeve knjige po imenu “Legenda o kraljevstvu zvijezda”, no i da su obje knjige tako napisane da se mogu i zasebno čitati.
Za kraj ovoga osvrta naglasiti ćemo da su Tonijeve knjige ono što svi roditelji mogu preporučiti za čitanje svojoj djeci ili mladima koji su vjerojatno ponajviše zainteresirani za knjige iz tog žanra i da upravo stoga one imaju sve naše preporuke.
U Zagrebu, 23.03.2026., Nenad Grbac
—————
Recenzija knjige – Lada Žigo Španić
Veliki povratak bajci
Velika popularnost fantastičnih serija i filmova sve više raspiruje modu fantasyja u cijelome svijetu, žanra koji u jednom pojmu sklapa svu lepezu fantastike. Fantasy danas znači i SF, i horor, i misterij, i bajke i strip, kao i koktel tih žanrova, a njegov plimni val, naročito u anglosaksonskome svijetu, pokazuje i želju publike da se otisne iz surove stvarnosti u svijet mašte, koja danas ima svojevrsnu terapeutsku snagu.
Fantasy je prirodni apaurin koji nas liječi od svakodnevnih neuroza, odnosno od svijeta u kojem su se pobrkali politika, moral, dobro, zlo, junaci, antijunaci, razlog i svrha.
U hrvatskoj književnosti veoma je malo primjera fantasyja (odnosno fantastike) – čak iz njezine povijesti možemo „iskopati” veoma malo djela koja doslovce odlaze s onu stanu realnosti.
Spomenimo, u tom širokom kontekstu fantasyja, bajke Ivane Brlić Mažuranić, San doktora Mišića, Kobne slutnje K. S. Gjalskoga, Mor Đure Sudete, Đavo gospodina Andrije Petrovića Ulderika Donadinija (koji je u mnogim pričama i dramama pod utjecajem okultnih tema Hoffmanna, Poea, Gogolja).
Ni na našoj suvremenoj proznoj sceni nema mnogo autora koji su raširi krila iznad naše stvarnosti te odletjeli daleko i duboko u fantastiku – ako i jesu, nisu više toliko obuzeti okultnim temama kao naši „stari” pisci, nego više SF fantastikom ili stripom. Damir Hoyka sa SF romanom Xsavia, Mislav Passini sa stripovskim fantastičnim romanom Urghove kronike tek su mali primjeri takvih avantura.
No sada se toj manjini pridružuje mladi autor Toni Begić koji objavljuje roman – bajku Legenda o kraljevstvu zvijezda, roman koji je u osnovi namijenjen djeci, jer djeca su jedina publika koja se iskreno može uživjeti u klasičnu borbu dobra i zla, koja vjeruje u dobre junake, u pravičan rasplet, odnosno u happy and, što su ga odrasli odavna pospremili u svijet naive, a filmaši u žanr jeftine „limunade”.
No tu „naivu” Begić je odabrao svjesno, kao prkos našoj poremećenoj zbilji, kao oživljavanje motiva vila, dobrih patuljaka, vitezova što se bore za ponovni procvat kraljevstva, odnosno Zemlje, zapale u muklu tamu pod čarima zle Visterie. Simbolično gledano, dobri odlutali kralj Kotur jest pala pravda, čarobnica Visteria jest arhetipsko posesivno zlo, a bitka tih dvaju principa jest vječna, čovjeku urođena romantičarska nada u pobjedu pravde nad nepravdom, duha nad materijom. Svaki autor bajke nasljeđuje Rousseauovo vjerovanje da su ljudi u suštini dobri (a da ih je iskvarila civilizacija), a ne Hobbesovo vjerovanje da su ljudi u prirodi zli (Homo homini lupus). Bez Rousseauove ljudske „naive” nema ni jedne dobre bajke.
Roman – bajka Tonija Begića suvremen je po tome što razvija ideju ponovnog rođenja, odnosno procvata prirode (kada u bajci pobijede dobre sile), što bi mogla biti zanimljiva veza sa današnjim eko-pokretima za suglasje bića i okoliša. Bitka dobrih likova, tj. srcodajaca koji će oživjeti žezlo i ostvariti ponovni suživot svih vrsta i dimenzija veoma je slična današnjoj humanističkoj i ekološkoj svijesti o zaboravljenoj duhovnoj i vizualnoj harmoniji planeta. Dakle, nije riječ o „naivi”, nego o svjesnom putovanju „s onu stranu” stvarnosti, gdje će pravda ipak potući nepravdu u bajkovitoj scenografiji, koja je jedina poticajna za takve vihorne moralne bitke.
Da je Begić svoju crno-bijelu radnju smjestio u urbani milje, bio bi to vrhunac naivnosti i patetike, jer u našoj zbilji, umreženoj bezbrojnim intrigama, sretan kraj bio bi neprihvatljiv, a beskompromisni vitez što pobjeđuje nepravdu, krajnje neuvjerljiv. Stoga se danas priče s naglašenom etičkom poentom smještaju u ozračje fantastike – dobroćudni patuljci, vile što se preobražavaju u ratnice, uvjerljiviji su nositelji pravde negoli političari, tajkuni ili bankari. Moramo moral zaogrnuti u fantasy, da bismo odlutali u neki bolji arhetipski svijet i povjerovali da iskrice mitskog i kozmičkog žive još uvijek skrivene u svima nama.
Spomenimo još jedan žanr koji se „bori” za pravdu – krimić. I on je popularan širom svijeta (i u nas je sve više novih autora krimića), i u njemu je moguć happy and, ali na drugi način negoli u bajci. Naravno, krimić se događa ovdje, a bajka onkraj, no princip pravde je drukčiji – u krimiću valja „potući” negativce, raskrinkati zlo, dok bajka, unatoč zlim likovima, ipak više ide na afirmaciju dobrog (motiv „čistoga srca”), koje mora pobijediti i po višoj sili svijeta.
Radnja Begićeva romana teče na više kolosijeka, ali se lako prati, zahvaljujući i jednostavnim čitljivim rečenicama, koje se tek u opisima tmurnih ili rascvalih pejsaža šire u slikovite, literarne, poetske.
Glavna junakinja Ana zuri u svoje zrcalo u sobi, sluteći nešto onkraj te nakon doziva čudnoga glasa prolazi u drugu dimenziju, u kojoj su ljudi, vile, patuljci i druga bića nekada živjeli u kozmičkom jedinstvu, sve dok ih nije razdvojila zla čarobnica Visteria. Anu kroz čarobni svijet vodi Alvernia – obje imaju komadiće kristala koji će (s još jednim) stvoriti žezlo što će ga razbuditi dobro srce i tako ledenu tamu preobraziti u arkadijski sklad. Obje su iz ovoga i iz onoga svijeta – kćerke negdašnjega kralja Kotura koji je otišao iz druge dimenzije i živio u našoj kao Anin otac, te je nakon smrti ostavio Ani pustolovinu otkrivanja velike tajne s onu stranu zrcala.
Zrcalo je čest motiv podvojenosti ličnosti ili motiv prelaska iz jednog u drugi svijet i kao takav najbolje funkcionira kao početak ove dječje bajke. Na putu do oslobođenja kraljevine u drugoj dimenziji dvije junakinje susreću niz bajkovitih i ljudskih likova koji im otkrivaju mozaike velike slagalice svijeta, u borbi protiv zle Visterie – sile tame i sile svjetla sukobljavaju se u nizu akcijskih scena, koje su popraćene dojmljivim opisima dvoraca, utvrda i drugih bajkovitih mjesta (Močvarna vila, Srebrna voda, Kraljevstvo zvijezda…).
Cijeli zaplet vodi se između krajnje dobrih i krajnje zlih, između zmaja i žezla, između Demonije i novoga Raja, koji će opet povezati sve vrste u potpuni vanjski sklad i unutarnju ravnotežu. Tu naizgled stereotipnu ideju možemo povezati s brojnim mitovima i vjerovanjima, od stare bajoslovne Atlantide pa do današnjih pokreta new agea, koji uspostavlja holističku ideju da smo svi zajednički dio kozmičkoga duha, odnosno sveobuhvatne, bezimene harmonije.
Izuzmemo li popularan pojam fantasy, Begićevu knjigu možemo po strukturi odrediti kao klasičnu dječju bajku – česta uporaba aorista i imperfekta „uzdižu” klasično kazivanje (i tako je to bilo….), iako Begićev stil ide dalje od bajke nastale na usmenoj tradiciji. Naime, rečenice su daleko literarnije, pa se njegova knjiga može s pravom nazvati umjetničkom bajkom. No, iako je stilski raznovrstan, Begić vodi radnju na principima klasične bajke – prepliću se čudesno i zbiljsko, moguće i nemoguće u velikoj avanturi do konačna raspleta, u kojem se uspostavlja starozavjetno pravilo „oko za oko, zub za zub”, ali ne s naglaskom na osvetu, nego na veličanstvenu pobjedu pravde i dobrote.
Radnja klasične bajke započinje nekim problemom i odlaskom glavnoga lika „negdje”, u potragu za rješenjem (tako ovdje Ana dobiva zadatak ujediniti kraljevstvo u drugoj dimenziji te se upušta na dalek misionarsku put, zajedno s pomagačima s kojima treba svladati brojne prepreke do očekivanoga cilja).
I u Begićevoj bajci likovi su tipski (zla maćeha, odnosno Visteria, dobri patuljci i vile i ostala fantastična bića s ljudskim osobinama), a radnja ima i tipičnu fabulu bajke – nižu se borbe, „varijacije” na temu, da bi se na koncu gubitnici preobrazili u veličanstvene dobitnike, sa srceparajućim svršetkom. Da, čarolija je prijeko potrebna u bešćutnom urbanom vremenu, koji afirmira moć novca, a potire moć nevidljivoga, iracionalnog svijeta.
Naizgled klišeizirana, bajka u posljednje vrijeme privlači sve veću pozornost teoretičara kao zapravo slojevit žanr (mitsko naslijeđe, psihološka snaga, složena simbolika itd.) Bajke osobito danas imaju estetsku i psihološku svrhu – povratiti izgubljeno kraljevstvo knjiga, u vremenu šturih slika i poruka, i obnoviti vjeru mladim naraštajima u smisao pravednosti, koja je i njima poljuljana dok zure na ekrančićima u svijet svakovrsnoga nasilja.
S obzirom da se povijest bajke još uvijek temelji na klasičnim veličinama (Charles Perrault, braća Grimm, Ivana Brlić Mažuranić), pojavljivanje novih autora svakako je važno ne samo za ovaj žanr, nego i za mladu publiku koja se sve više odgaja na internetu i slikama, a sve manje na literaturi. Begićeva bajka odmiče se od usmene i razvija se kao umjetnička ne samo zbog izmjene stilova (od akcijskog do poetskog), nego i zbog brojnih živih dijaloga koji su u klasičnoj bajci rijetki. No fabularno, kao što smo rekli, ostaje vjerna klasičnoj dječjoj bajci, odnosno djeci mlađega naraštaja, koja najbolje osjećaju ujednačenu strukturu – početak, zaplet, rasplet i svršetak.
Ovo je idealno štivo i za ekranizaciju, za domaći crtić koji također sve više potiskuje popularnost stranih. Begićevu knjigu, napisanu veoma čitljivo i slikovito, valja pozdraviti i kao promoviranje žanra bajke, u vremenu kada se izjednačuju sadržaji za odrasle i za djecu.
Redatelji, u potrazi za ekraniziranom bajkom, prihvatite se ovoga domaćeg predloška! S obzirom da afirmira arhetipske vrijednosti, domaća bajka ni po čemu ne zaostaje za stranom. Njegujmo barem svoju bajku ako smo već prihvatili moderni amerikanizirani život!
Ovoj knjizi svakako poželimo skorašnji život na ekranu!
Lada Žigo Španić
—————
IZMEĐU LJUBAVI I ZLA (Toni Begić: “SUŠTINA STVARNOSTI”)
U našim turobnim vremenima, kada je “opredmećeni” svijet, pun reklama i senzacija, zaglušio svijet duše, valja pohvaliti svaku aktivnost pisanja – pokušaj da se nutrinom odupremo vanjskom. Kada je o poeziji riječ, mnogo je pjesnika “opće prakse” (onih kojima poezija nije umjetnička profesija), koji mukotrpno plaćaju vlastite naklade ne bi li na tržištu, otrovanom trivijalnostima, probili barem tunelčić do čitatelja. Među takvima je i Toni Begić, autor zbirke Suština stvarnosti, pjesnik koji tek ulazi u svijet poezije, ali i taj ulazak valja popratiti recenzijom, dati podršku autoru kojem je iskrenost “pogonsko gorivo” za pisanje pjesama, koji, drugim riječima, piše “iskustvenu” poeziju, odnosno koji želi naprosto oriječiti svoju nutrinu. Čak ni o profesionalnim umjetnicima, poniženim bijednim honorarima, više nema smisla pisati negativne kritike – oduzmemo li piscu i posljednju koricu kruha, mogućnost da proda knjigu u maloj nakladi, stvorili smo depresivca koji nema “ni para ni slave”, koji gubi svaki motiv, svaki uzlet, svaki smisao svog umjetničkog posla. Produbljujemo depresiju koja je ionako kao tmasti oblak zaklonila umjetnost. Na žalost, došlo je vrijeme da se kritika solidalizira s piscem, da otupi oštro pero, da kritizira oprezno, da katkada radije recenzira umjesto kritizira, da bude taktična, da misli ne samo na tekst nego i na ugroženo dostojanstvo pisca. Možda jedini tračak ljudskog u sramotnim uvjetima za domaćeg pisca.
Toni Begić samouki je pjesnik, koji tek krči putove do izdavača, a svaki pokušaj da se poezija uopće piše (u ovim površnim prozaičnim vremenima) valja pozdraviti –dokaz je to da poezija ipak ne doživljava sumrak (kako je najavljivao Tin Ujević), nego da je poezija naprosto urođena potreba suptilnog bića da iskaže potisnute emocije u vremenu dominacije stvari.
Eto, poeziju danas sve više pišu čak i bića kojima poezija nije poziv , koji se uopće ne žele dokazati na sajmištu književnih taština, kojima je poezija žudnja za kontriranjem bezdušnom svijetu. Žele tihu opoziciju materijalističkom svijetu koji ih guši, lagani izdah ljudskog na papiru, iskaz čežnje za boljim svijetom koji vazda “lebdi” kao mogućnost, ali se ne izgrađuje. Toni Begić nije, dakle, profesionalno posvećen stihotvorstvu (njegova “iskrena” poezija izbjegava ukrasne metafore, poredbe, složene pjesničke slike), on je pjesnik koji spontano gradi svoj umjetnički svijet, nije osobito posvećen formi koliko je udubljen u sadržaj, u lica i naličja izgubljenog svijeta koji zadobiva skromne, tužne i nostalgične pjesničke slike. Stih mu je jasan, čitljiv, prozaičan, ogoljen, sadržaj upadljiviji od forme, poruke su mu jasne, a pjesničke poente jezgrovite.
Nema tu neke velike poetizacije svijeta, ali ima mnogo ljudskih slika, jadikovki i žalopojki koje nas stalno podsjećaju na duboki smisao svijeta u kojem jesmo. Begić ne prinosi misli na oltar uzvišene poezije koliko na oltar unižene ljudskosti. S obzirom na duboki poriv da se pjesnički izrazi i s obzirom na izrazitu osjetilnost, za vjerovati je da će Begić na svom budućem pjesničkom putu sve više povezivati duboke misli i visoku umjetnost poezije.
Begićeva zbirka je poput kruga podijeljenog na dva različita dijela – jedan dio je svijetao, romantičan, posvećen neostvarenoj ljubavi koja ipak nije ubila autorovo umijeće voljenja, drugi dio je taman, meditativan, zaokupljen sveprisutnom nepravdom u svijetu, koja se katkada pobjeđuje snovitim usklikom ljepoti. Tako pjeva: “Rajskim prizorom zatečen, ježim se do kosti. / Kao da sam zakoračio u neki drugi svijet – svijet duhova, tako svet.”
Zbirka kombinira romantiku (na žalost, neuzvraćenu) i pesimizam koji nastaje kada se idealizam pravednika uruši. Begić je razočaran svijetom u kojem je kapital, poput velikog otrovnog pauka, svojim nogama “obgrlio” svijet – svijet u kojem cure otrovi laži, prijevare, intrige i u kojem se ljudskost može samo povući u sebe, da bi iz prikrajka pisala smrtovnicu svijetu i tužnu odu izgubljenoj dobroti. Stoga u njegovim skromnim stihovima toliko tuge, sjete, nostalgije i bola – bijes izostaje jer čovjek nema moć izmijeniti svijet, ali ima još snage odsanjati bolji. Preostaje neka nedefinirana vjera u renesansu duha, uzlet u apstraktne visine, no konkretni putovi su trnoviti, a nebo ipak jako visoko. Razapet između ideala i zbilje Begić piše: “Duga ravna cesta. / Bez raskrižja i skretanja. / Cesta bez povratka.” U tim stihovima svijet gubi smjernice i koordinate, sve postaje besprizorno i dezorijentirano, svijet prepun reklama i stvari na koncu je izjednačio sve zvukove i boje, ostaje pustinjsko sivilo, odnosno nigdina.
Ponekad Begić nabraja ljude i stvari u iskvarenom svijetu (oružje, kapitaliste, ratove), ponekad razočaranje prelazi u slutnju Zla kao takvog, neke više, “maglovite” sile koja je ovladala svijetom, pa nam takve slike stvaraju duboku jezu jer Zlo nema vremena ni mjesta, nema konkretna staništa. No, Begić se odupire dubokoj rezignaciji otvarajući oči i pred ljubavlju kao jedinom preostalom oazom gdje se biće dijeli s bićem bez prevlasti “stvari”, gdje se još gleda u srce, u svijetu koji je posve oslijepio pred idealima. Neuzvraćena ljubav najjača je ljubav –uzvraćena stvara romantičnu idilu, u kojoj duše patetično tonu u virove osjećajnosti, a neuzvraćena stvara dramu, čežnju, zaziv, množi raznolike emocije i stvara izvjesnu pjesničku dinamiku.
Begić ipak ne gubi nadu – vjeruje u tragove ljudskosti, u krijesnice na crnoj podlozi, pa stoga njegova poezija nije posve utonula u sumrak i sjene, ona je više sjetna, a sjeta se “lomi” između razočaranja u blage nade u neko bolje mjesto ljudskog opstanka.
Begiću je poezija ispovijest, subjekt je on sam, kao osoba, a razočaranje, gubitak duboke subjektivnosti u svijetu pukih objekata “ovija” asketskim stihovima. Njegova poezija je oda izgubljenoj čovječnosti, tužbalica zbog izokrenutih vrijednosti i otuđenja, pa tako piše: “Praveći se da smo drugačiji, ne shvaćamo da smo svi isti. / Zlo koncem osvete šije ožiljke”. Izjednačavanje ljudi i stvari jedan je od najčešćih motiva njegove poezije – gubitak različitosti, individualnosti najveći je poraz ovoga doba u kojem su se svi glasovi (tržišnog vašara) pretvorili u mrmoljenje, nepodnošljivi žamor, kao da su se sve radio stanice ovoga svijeta pobrkale. Stoga, piše pjesnik, “Sve je na zemlji ostalo samo sebi”.
Pohlepa postaje samosvrshovita, svijet ulaže sam u sebe i od sebe uzima, a nekoristoljubivi subjekt se povlači u zaklon. Begić žudi mir u nemiru, slobodu u velikim okovima, tišinu koja budi sve silnice nutrine, a ima li većeg zaklona od poezije? Nema. Begić je svjestan da je to jedini preostali prostor suptilnog bića i zato je “pobjegao” u terapeutski svijet stihova.
U ciklusu Begićevih mračnih pjesama subjekt se potpuno gubi, ispijen zlim svijetom od kojega su odustali i Bog i vrag – on stoga prkosno ubija u sebi nadu, vjeru, u destruktivnoj zbilji postaje autodestruktivan, poništava i vlastito postojanje, pretvarajući se u sjenu što samo čeka da se raspline u svršetku svijeta. To je kataklizmička poezija, u kojoj subjekt nije zaokupljen samo vlastitom intimnom, nego civilizacijskim apsurdom, odnosno sveprisutnom nepravdom, silom, snagom jačega pod lažnom zastavom demokracije.
Tek ponegdje zaiskrit će sjećanja na izgubljenu ljepotu, kao u pjesmi Stvarnost jednog homo sapiensa, a u pjesmi Na putu za… u magli na mostu izrodit će se svijet raplesanih duhova i probudit će se Sunce, no sve će ostati vizija poslije koje će se, kao i uvijek, osamljeni subjekt stropoštati u zbilju i opet dokinuti i smisao snova. Begićeve pjesme iskazuju moć stvarnosti i nemoć iluzija, snagu nepravde i slabašnost pravde, ludilo makrokozmosa i krhkost mikrokozmosa, u kojemu subjekt traži posljednje sklonište pred opću uzbunu. Ne ostaje više ništa osim vapaja, upućenoga kome, čemu? Adrese nema, stoga je muka još teža, još veća.
Ljudska pohlepa nije samo uzela dušu životu, nego i svemiru, pa čovjek više nema dovoljno prostora ni za snoviđenja, ni za maštu – stoga će u pjesmi Zabluda pjesnik poželjeti da skinemo i oblake, da ugasimo i sunce, kako bi nestalo posljednjih uzaludnih nada i kako bi se čovjek “osvijestio” u potpunom ništavilu kao apsolutno ništavan. Jer život je u stalnom strahu nepodnošljiv (strah je jedini dominantni osjećaj u Begićevim pjesmama), stoga suho stablo koje se trese na pustoj zemlji valja iščupati, jer nema više nikakve svrhe – osamljeni čovjek u prkosu poželi još samo poništiti sama sebe.
Povijesno zlo (ratovi, mačevi, strijele…) ujedno su i dokidanje povijesti, jer sve će završiti u apokalipsi, baš kao u Knjizi otkrovenja, a onda će, kako Begić dade naslutiti, možda niknuti neki bolji svijet.
Premda je jedini raj na zemlji ljubav, i on je zatrovan nepovjerenjem, nedostatkom odanosti, požrtvovnosti, pa su stoga Begićeve ljubavne uzaludna žudnja za odbjeglim Amorom, koji se povukao iz ovoga svijeta jer ni njegove ljubavne strijele ne pogađaju više metu.
Stoga je Begićeva poezija opjevavanje svijeta u kojemu više nema pjesme, to je zaneseno sviranje bez zvuka, slikanje bez boja. U pustoj zemlji svejedno ostaje poriv za poezijom, koja jedna dokazuje da je duša, svemu unatoč, još uvijek živa. Begiću preostaje da u tom opustjelom svijetu i dalje diše kao pjesnik, da iskoristi svoje potencijale i svoje lijepe misli u ružnoj zbiji i dalje ovija u stilske figure.
Lada Žigo
—–
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
