Digitalne knjige

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

———–

Ivo Mijo Andrić

——————————

Bilješka o piscu:

——————————

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Roman za djecu: “Medo s Medvednice”

http://www.digitalne-knjige.com/andric.php

Knjiga aforizama:”Otvori se zemljo“,

http://www.digitalne-knjige.com/andric3.php

Zbirka priča: “Kišne priče”

http://www.digitalne-knjige.com/andric2.php

Zbirka poezije “Zagrebački versi”

http://www.digitalne-knjige.com/andric4.php

Zbirka poezije “Biljopije”

http://www.digitalne-knjige.com/007/andric5/

Knjiga osvrta: “Čitačeva riječ”

http://www.digitalne-knjige.com/andric6.php

Knjiga aforizama: “Aforizmi u korizmi”

http://www.digitalne-knjige.com/andric7.php

Drame i melodrama “Triling”

http://www.digitalne-knjige.com/andric8.php

Knjiga aforizama: “Prosijane misli i Hrvatska zanovijetanja“,

Ive Mijo Andrić i Tomislav Supek

http://www.digitalne-knjige.com/andric-supek.php

Sumnjive misli, Zagreb, 2016.

http://www.digitalne-knjige.com/andric9.php

Neknjižene pjesme, Zagreb, 2016.

http://www.digitalne-knjige.com/andric10.php

Smiješne pjesme, Zagreb, 2016.

http://www.digitalne-knjige.com/andric11.php

Prikazi i posvete, Zagreb, 2017.

http://www.digitalne-knjige.com/andric12.php

Misli promašenog pisca, Zagreb, 2018.

http://www.digitalne-knjige.com/andric13.php

Moje godine, Zagreb, 2018.

http://www.digitalne-knjige.com/andric14.php

Riječi o djelu Save Ilića, 2018.

http://www.digitalne-knjige.com/andric15.php

Anto Stanić kormilar svoga života, 2019.

http://www.digitalne-knjige.com/andric16.php

Knjiga osvrta: Usud i sudbina, 2019.

http://www.digitalne-knjige.com/andric17.php

Knjiga aforizama: Misli pogođenog pisca,, 2019

http://www.digitalne-knjige.com/andric18.php

Knjiga za Sofiu, 2019.

http://www.digitalne-knjige.com/andric19.php

Knjiga aforizama:Aforizmi i slobodne misli, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/andric20.php

Knjiga osvrta: “Moždani udar©i”, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/andric21.php

Knjiga osvrta: “Berači riječi“, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/andric22.php

Knjiga aforizama: Raspuštene misli, 2021.

http://www.digitalne-knjige.com/andric23.php

Knjiga aforizama: H-umorne misli, 2022.

http://www.digitalne-knjige.com/andric24.php

Knjiga aforizama: Iz malog mozga, Zagreb, 2023.

http://www.digitalne-knjige.com/andric25.php

“Riječi na djelu”, Abecedarijum hrvatskih i

bosanskohercegovačkih aforista, Zagreb, 2023.

http://www.digitalne-knjige.com/andric26.php

Knjiga aforizama: Kratke misli za gimnastiku duha, Zagreb, 2023.

http://www.digitalne-knjige.com/andric27.php

Knjiga aforizama: “Rezolutno doba 1948” i “Poslije krize 1933”

Ive Mijo Andrić i i Marinko Mijo Mijovića

http://www.digitalne-knjige.com/andric28.php

“Granice nesanice”, Zbornik hrvatskih i crnogorskih aforista, Zagreb, 2023.

http://www.digitalne-knjige.com/andric29.php

Osvrti i književni prikazi: “Pišem da ne pamtim”, Zagreb, 2024.

http://www.digitalne-knjige.com/andric30.php

Zbirka poezije “Pjesme za glazbu“Zagreb, 2024.

http://www.digitalne-knjige.com/andric31.php

Knjiga aforizama: “Uzvodno niz Savu”,  Zbornik hrvatskih i slovenskih aforista, Zagreb, 2024.

http://www.digitalne-knjige.com/andric32.php

Knjiga aforizama: “Vedre misli vode do slobode”, Zbornik hrvatskih i ukrajinskih aforista, 2025.

http://www.digitalne-knjige.com/andric33.php

Knjiga aforizama: “Bljesci bistrog uma”, Zbornik hrvatskih i slovačkih aforista, 2025.

http://www.digitalne-knjige.com/andric34.php

Knjiga aforizama:“Mislim, pjevam i pišem”, Ive Mije Andrića i Valentina Dimitrova, 2025.

http://www.digitalne-knjige.com/andric35.php

Knjiga aforizama:“Zvijezde nas gledaju s neba”, 2025.

http://www.digitalne-knjige.com/andric36.php

Knjiga aforizama: Otisci vedrine, 2025

http://www.digitalne-knjige.com/andric37.php

Knjiga aforizama: Misaone pouke i Pisane poruke, 2026

http://www.digitalne-knjige.com/andric38.php

Knjiga aforizama: Vrhovi dna, 2026

http://www.digitalne-knjige.com/andric39.php

Knjiga aforizama: „Svijetle staze mudrosti – Zbornik hrvatskih i bugarskih aforista“, 2026

http://www.digitalne-knjige.com/andric40.php

——————————

Naslovne stranice knjiga:

————————–

Intervju:

Naš intervju s piscem i književnikom Ivom Mijom Andrićem, moći ćete

pročitati ukoliko svojim mišem kliknete na sljedeći link:

https://digitalne-knjige.com/?p=2193

Kritike:

—————

ANTOLOGIJA HRVATSKOG I BUGARSKOG AFORIZMA

Bez obzira na to što je knjiga „Svijetle staze mudrosti – Zbornik hrvatskih i bugarskih aforista“ nazvana „zbornikom“, postoje svi razlozi da se ona smatra antologijom. Antologija je specijalizirano izdanje koje sadrži odabrana, relativno kratka književna djela različitih autora, ujedinjena zajedničkom temom, žanrom ili razdobljem – često kao reprezentativni uzorak najboljih djela u određenom području. Riječ dolazi od starogrčkog anthologia i doslovno znači „stručak cvijeća“ ili „zbirka cvijeća“ (metafora za odabrana djela). U jednoj od najranijih poznatih antologija, pod naslovom „Vijenac“, Meleagar je prvi sakupio epigrame 46 grčkih pjesnika iz različitih razdoblja.

Na Balkanu stvaranje antologija aforizama nalikuje na epidemiju. Svaka država ima po nekoliko antologija svojih i stranih aforističara, postoji serija balkanskih antologija te dvije europske. Šampion u ovoj „disciplini“, antologičar br. 1, jest Aleksandar Čotrić iz Srbije, a slijede ga Ivo Mijo Andrić iz Hrvatske, Vasil Tolevski i Mile Gjorgjioski iz Sjeverne Makedonije i drugi.

Uvršteni autori nemaju nikakvu ili imaju relativno pasivnu ulogu, dok je uloga antologičara najvažnija. Njegova je odgovornost odabrati dobre autore i njihova dobra djela. Prešutno pravilo, koje na Balkanu nema iznimke, jest da i sam antologičar bude dobar aforističar, da ima visoke kriterije kvalitete te umijeće odabira aforističkog „buketa“ različitih vrsta, tema i izražajnih sredstava.

Antologije koje stvara Ivo Mijo Andrić njegov su „zaštitni znak“. Uvrštavanje aforističara iz dviju država u jednu knjigu ima jedan formalni nedostatak i nekoliko činjeničnih prednosti. Nedostatak se sastoji u tome što u jednoj knjizi svaka država ima 50% njezina obujma, dok bi samostalno imala 100%, a to znači dvostruko više autora. Prednosti su važnije. „Duet“ je prilika za prožimanje, svojevrsno odmjeravanje snaga, prešutno natjecanje na „stazi mudrosti“, što čitatelju pruža raznolikost te mentalni i estetski užitak.

Zapravo, antologija ovog tipa predstavlja svojevrsni „izvoz“ u drugu državu i uvoz u vlastitu zemlju kvalitetne aforističke „robe“, što se u većoj mjeri odnosi na države bivše Jugoslavije, među kojima nema ozbiljne jezične barijere. Naravno, u ovom su slučaju na dobitku hrvatski autori i hrvatski čitatelji. Za Bugarsku situacija nije baš takva. Čak i da ima antologiju (u papirnatom ili elektroničkom obliku), Bugarin je ne bi mogao pročitati. Živući bugarski autori bit će zadovoljni što imaju jednostrani susret s hrvatskom publikom, što su primijećeni i cijenjeni, te će u konačnici obogatiti svoju kreativnu biografiju prestižnim elementom. Iz bugarske perspektive, gledano globalno, Ivo Mijo Andrić zaslužuje zahvalnost za popularizaciju bugarskog aforizma na Balkanu, a ponajviše u svojoj zemlji i tri susjedne (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija), što je gesta kulturnog zajedništva i dobre volje.

Bugarski aforizam ima svoju povijest i tradiciju, svoje mučenike iz razdoblja totalitarizma, kao i svoje suvremene autoritete. U našoj zemlji postoji Muzej „Dom humora i satire“ u Gabrovu, Satiričko kazalište u Sofiji, a svake se godine održavaju dva natječaja za satiričnu priču te dva natječaja za humor, satiru i karikaturu. Jedine novine za humor i satiru, utemeljene 1946. godine, koje nikada nisu prestale izlaziti pod istim imenom, jesu „Stršljen“ (Strshel). Gotovo svi dnevni listovi imaju satirične stranice, a televizijske i radijske postaje – satirične emisije i priloge. Za razliku od većine balkanskih država, kod nas ne postoji nacionalna udruga aforističara, kao ni specijalizirana izdanja ili internetske stranice posvećene aforizmu. Unatoč tome, objavljeno je nekoliko nacionalnih (od kojih je najbolja ona Turhana Rasieva iz 2009. godine) i regionalnih antologija aforizama.

Ponekad i bugarski aforističari ostvaruju zapažene nastupe u inozemstvu. Bugarska se imena pojavljuju u jednoj elektroničkoj svjetskoj antologiji (Vladimir Šojher), europskim antologijama (Aleksandar Čotrić, Mile Gjorgjioski), balkanskim antologijama (Vasil Tolevski, Milan Pantić), kao i u različitim zbirkama, koautorskim i samostalnim zbornicima.

Izuzetan dar bugarskoj kulturi pružio je Aleksandar Čotrić, koji je na temelju postojećih bugarskih izvora, vlastitih istraživanja i osobnih kontakata s autorima 2019. godine stvorio knjigu „Trn i ruža – Antologija bugarskog aforizma“. Na 350 stranica predstavljeno je više od 2500 radova oko 130 bugarskih aforističara, mislilaca i filozofa koji su stvarali od 19. stoljeća do danas, kao i autora iz drugih zemalja koji pišu na bugarskom jeziku. Paradoksalno je da jedan Srbin stvara reprezentativnu suvremenu antologiju bugarskog aforizma kakvu u našoj domovini nemamo! Njegov uvod i recenzija Vitomira Teofilovića predstavljaju značajan doprinos analizi povijesti i suvremenosti bugarskog aforizma.

Jedna od zadaća knjige „Svijetle staze mudrosti – Zbornik hrvatskih i bugarskih aforista“ Ive Mije Andrića jest predstaviti bugarske aforističare hrvatskim čitateljima. Knjiga se temelji na svemu dosad poznatome, donosi selekciju važnijih autora, unosi biografske izmjene i uključuje nova imena. Kao rezultat takvog pristupa, bugarski dio ustupa prostor za 61 aforističara, pisaca i mislilaca. Od toga je 26 preminulih, uključujući i one koji su nas napustili u proteklih nekoliko godina. Za njih ova antologija predstavlja svojevrsni mauzolej njihove mudrosti, ovjekovječujući njihova imena u povijesti bugarskog aforizma.

Radoj Ralin i Gančo Savov samo su dvojica iz skupine stvaratelja koje je bivša vlast represirala, pri čemu je potonji svoju građansku hrabrost platio s jedanaest godina zatvora. Satiričari, a možda na prvom mjestu aforističari, disidenti su svakog režima. U antologiji se nalazi velika skupina aforističara koji stvaraju u razdoblju dviju posljednjih društveno-političkih formacija; oni su preživjeli razdoblje ezopovskog jezika i cenzure te osmislili promjene, imajući sreću da svoj talent razviju u uvjetima slobode govora i pod cenzurom vlastite savjesti.

Ivo Mijo Andrić odabrao je amblematska imena – Turhan Rasiev, Stanislav Stratiev, Marko Gančev, Georgi Spasov, Veselin Zidarov, Stojan Stojanov i mnoge druge. Postoji i skupina autora koji aktivno stvaraju isključivo u novom tisućljeću – bilo zato što su relativno mlađi, bilo zato što je velik dio njihova životnog puta bio posvećen drugoj profesiji. Takvi su Jordan Vedǎr – sveučilišni profesor, Valentin Dimitrov – pomorski časnik, Vencislav Bojčev – brodski strojar i drugi.

Poredak autora uvijek je kronološki, ali na različitim principima – prema osobnom imenu, prezimenu ili godini rođenja. Ovo potonje može ocrtati razvoj aforizma kroz vrijeme. Ivo Mijo Andrić poredak je autora uskladio sa zahtjevima bibliografske znanosti – prema abecednom redu prezimena. Na taj se način svaki autor može lako pronaći. Kratki biografski podaci također su vrlo korisni.

Antologija je okupila aforizme različita karaktera. Neki se temelje na folkloru, drugi na tradiciji drevnih mudraca, dok su većina njih autorska otkrića zasnovana na suvremenim kulturnim razinama i specifičnostima jezika – njegovim frazeologizmima, dopuštenom žargonu i igrama riječi, koketirajući s pojmovima informacijskog doba. Tematika obuhvaća aktualne probleme suvremenice – od ironične nostalgije za prošlošću, preko pesimističnih sumnji u istinitost promjena i demokracije, do satirične pobune protiv mana vlasti, kriminala, korupcije, bezduhovnosti i drugih poroka društva i čovjeka. Antologija pokazuje da se današnji aforizam udaljava od kabinetskog moraliziranja kako bi prerastao u građansku hrabrost, savjest i korektiv.

U većini antologija autori su predstavljeni „demokratski“, s jednakim brojem aforizama. Ivo Mijo Andrić ne pridržava se tog principa. Većina bugarskih autora predstavljena je sa 7 do 12 aforizama. No, ima i „odlikaša“: Pančo Nedev – 19, Hačik Libikjan – 20, Venceslav Konstantinov – 21, Veselin Zidarov – 22, Stojan Stojanov – 26, Turhan Rasiev – 31, Valentin Dimitrov – 33. Očito je da je sastavljač odlučio istaknuti svoje prioritetne autore, izaći iz zone konformizma i preuzeti odgovornost za kvalitetu i količinu aforizama koje je odabrao. To ide u prilog čitateljima, koji tako mogu prepoznati aforističare s većim „koeficijentom korisnog djelovanja“ i dublje zaviriti u njihovu kreativnu kuhinju.

Za mene su „Svijetle staze mudrosti – Zbornik hrvatskih i bugarskih aforista“ bile novi, potpuniji susret s hrvatskim aforizmom. Već nekoliko godina prevodim i objavljujem aforizme balkanskih, uključujući i hrvatskih autora u bugarskim časopisima „Književni svijet“ (Literaturen svjat) i „Matador“, a 17 Hrvata uvrstio sam u antologiju balkanskog aforizma „Balkanizmi“, objavljenu u Sofiji 2025. godine. S većinom njih bio sam u elektroničkoj prepisci te sam dobio njihove knjige u elektroničkom formatu. Bilo mi je zadovoljstvo sada u ovoj antologiji susresti 14 imena – Ivo Mijo Andrić, Josip Balaško, Drago Bosnić, Jandre Drmić, Zlatko Garvanović, Abdurahman Halilović Ahil, Danko Ivšinović, Dražen Jergović, Danica Majnarić, Boris Nazansky, Živko Prodanović, Tomislav Supek, Mladen Vuković, Darko Žigrović, koje smatram cijenjenim i talentiranim kolegama.

S Ivom Mijom Andrićem moji su odnosi na višoj, prijateljskoj razini. Kao rezultat toga, 2025. godine u Zagrebu je objavljena naša koautorska knjiga, a on je bio pokretač i voditelj te kreativne avanture.

Valentin Dimitrov

—————

Knjige aforizama koje spajaju narode i ljude

Aforizmi su kratke, mudre i poučne izreka koje na duhovit način izražavaju neku misao. No, aforizmi sami po sebi nemaju ni smisla ni svrhu ako ih čita vrlo malo ljudi ili ako su zatvoreni samo u nacionalne okvire.

Upravo tu činjenicu zapazio je književnik, pisac, pjesnik i aforista Ivo Mijo Andrić. I upravo zbog toga je pokušao aforizme i aforistiku proširiti i u nešto šire okvire predstavljajući nam u svojim knjigama i druge aforiste ili čak i aforistiku drugih zemalja.

O svemu tome svjedoče nam i sljedeće knjige: Riječi na djelu; Abecedarijum hrvatskih i bosanskohercegovačkih aforista, Uzvodno niz Savu; zbornik hrvatskih i slovenskih aforista, Vedre misli vode do slobode; zbornik hrvatskih i ukrajinskih aforista, Bljesci bistrog uma; zbornik hrvatskih i slovačkih aforista, Zvijezde nas gledaju s neba; zbornik hrvatskih i poljskih aforista, Otisci vedrine; zbornik hrvatskih i čeških aforista.

Nakon suradnje s brojnim aforistima od kojih ćemo spomenuti hrvatske aforiste; Tomislava Supeka, Savu Ilića i Marinka Miju Mijovića, bugarskog aforista Valentina Dimitrova, srpskog aforista Aleksanra Čotrića na red je došla i suradnja s poznatim makedonskim aforistom Vasilom Tolevskim.

A, više o tome što su nam u knjizi aforizama po imenu “Vrhovi dna”, rekli Ivo Mijo Andrić i Vasil Tolevski saznati ćete samo ako pročitate ili bar prelistate knjigu. Knjigu koja svakako ima sve naše preporuke i zbog njene književne i aforističke vrijednosti i zbog velike nesebičnosti i velikodušnosti kojom pisac i aforističar Ivo Mijo Andrić sam i gotovo bez ičije pomoći promiče i aforizme i aforistiku na ovim našim prostorima.

U Zagrebu dana 28.05.2026. Nenad Grbac

—————

PREDGOVOR I POGOVOR KNJIGE “MISAONE POUKE & PISANE PORUKE”

Pouka umjesto predgovora

Ovo je knjiga ljudi i pisaca koji se uzajamno cijene i poštuju puno više nego što se međusobno poštuju i cijene narodi kojima pripadaju.

Ivo Mijo Andrić

Poruka umesto pogovora:

Nastavite putem kojim mi idemo…

Aleksandar Čotrić

—————

ČEŠKI HUMOR POPUT BLAGO PJENUŠAVOG PIVA

Knjiga koja je pred vama jedinstveno je djelo u povijesti hrvatsko-čeških odnosa jer u njoj su prvi put na jednom mjestu sabrani biseri iz humorističkog stvaralaštva abecednim redom poredanih autora i iz Hrvatske i iz Češke. Njihovi aforizmi svojom duhovitošću i lucidnošću mame smiješak ili pak (jedno ne isključuje drugo) tjeraju na razmišljanje i time blago i nenametljivo oplemenjuju čitatelje. Pažljiviji će vjerojatno opaziti razlike između aforizama koje potpisuju Hrvati od onih koje potpisuju Česi – hrvatski su aforizmi izravniji i razumljiviji na prvu loptu, dok kod čeških možda treba razmisliti koju sekundu da bi se shvatila poanta. Uostalom, jedna od definicija češkog humora kaže da je on poput blago pjenušavog piva – možda neće impresionirati na prvi gutljaj, ali ima svoju dubinu i ostavlja poseban okus koji ili tjera da ga zavolite, ili vas pak zbunjuje. Postoji teza da su tri glavna češka izvozna proizvoda češko pivo, češki kristal i češki humor.

Na nepostojećem svjetskom prvenstvu stereotipa Čehe se tradicionalno uvrštava među najduhovitije narode, no pomalo izlizano zvuče tumačenja da je razlog tome činjenica da su Česi dugo bili pod tuđom vlašću i da su stoga usavršili sposobnost ismijavanja i zaobilaženja sustava uz pomoć šala i humora, najčešće kroz motiv malog čovjeka koji se lukavo, pa i sa smiješkom, pokušava nositi s velikim sustavima protiv kojih je naizgled nemoćan. Uostalom, i u svijetu najpoznatiji lik češke književnosti, dobri vojnik Švejk, utjelovljuje upravo takvu sliku Čeha i kao da doprinosi njenom učvršćenju u percepciji drugih, ali i kod samih Čeha. Švejk ismijava sustav vlasti Austro-Ugarske, ali tako da pritom glumi savršeno lojalnog građanina pa primjerice saznavši za atentat na Franju Ferdinanda u Sarajevu u gostionici u znak žalosti naručuje crno pivo. Tom gestom zapravo se ruga službeno proklamiranoj žalosti za ubijenim prijestolonasljednikom, no ruga se i onome što bi trebao biti tabu – običaju na koji se u zapadnoj civilizaciji tradicionalno iskazuje žalost (isticanjem crne boje), ali na tako rafiniran način da mu namjere zapravo ostaju skrivene tobožnjom lojalnošću i sućutnošću.

Odakle Česima smisao za tako inteligentan i suptilan humor koji ne tjera na gromoglasan smijeh, ali koji zadivljuje svojom sposobnošću da detektira nešto smiješno i u nečem što je smrtno ozbiljno ili apsurdno? Stoljeća tuđinske vlasti zasigurno nisu ključan razlog jer mnogi su narodi imali sličnu, pa i goru sudbinu, ali uz izuzetak Židova ne doživljava ih se humorističnima i duhovitima. Odgovor možda nudi češki glumac i humoristi Jan Werich u svom aforizmu koji se nalazi u ovoj knjizi, a koji glasi: „Smiješan može biti svatko, a duhovit samo mudar čovjek.“

A Čehe, narod koji je dobio sveučilište u svom glavnom gradu još davne 1348., može se nazvati i mudrim ne samo zato što ima dugu tradiciju kvalitetnog obrazovanja i opće prosvjećenosti, nego i stoga jer je iz svoje povijesti znao izvući pouke i mijenjati se, te od neobuzdanih ratnika iz doba husitskih ratova postati dominantno miroljubiv narod koji ne voli srljati u unaprijed izgubljene bitke. I koji stoga borbu protiv okupatora i tuđinaca vodi naizgled pasivno, ali inteligentno i s humorom koji olakšava frustracije i traume.

Pjesnički je to iz hrvatske perspektive lijepo dočarao Arsen Dedić u svojoj pjesmi Život je Češka iz 1987. koja glasi:

To kad se kaže: Život je more
riječ je preteška
Život je manje: malo lukavstvo
Život je Češka

Čovjek se spasi, ispliva barem
ako se smješka
Vjerujte meni: manje je Poljska
više je Češka

Srce na dlanu, ruka u vatri
krupna je greška
postoje brojne tihe metode
Život je Češka

Motika, kuka, vile i gusle
oprema teška
u toj nas bici braniti neće
jer život je Češka

 Evo nekoliko primjera tih „tihih metoda“ koje su Česima pomagale da se uz smiješak spase ili barem isplivaju iz nevolja. Nakon što se car Franjo Josip ipak nije okrunio za češkog kralja, njegov proglas iz 1871. kojim je Česima obećao da će nakon ugarsko-hrvatske na glavu staviti i češku krunu jedan je dovitljivi češki izdavač dao tiskati na toaletnom papiru koji je među ogorčenim Česima postao tražena roba, a najhrabriji su ga čak (i to rabljenog) poštom slali na carski dvor u Beču. Ili, kad je kukavičlukom i naivnošću britanskog premijera Nevillea Chamberlaina Hitlerovoj Njemačkoj 1938. pripalo češko pogranično područje, a nekoliko mjeseci kasnije i cijela Češka, u gotovo svakom češkom selu mogao se naći barem jedan vol koji je nosio ime Čembrlen. A marionetski češki predsjednik u tom nimalo veselom vremenu prezivao se – Hácha.

Kad je 1945. nacističku okupaciju Češke zamijenila ona komunistička, idućihse godina naoko slučajno događalo da Česi Staljinov patronim Visarionovič izgovaraju „Viserionovič.“ Njegov nasljednik Brežnjev bio je prepoznatljiv po gustim obrvama za koje su Česi govorili da su zapravo Staljinovi brkovi na visokom nivou, a kad je 1968. odlučio slobodoljubive Čehe i Slovake podsjetiti tko im je gazda u hladnoratovskoj podjeli Europe i tako ugušio reformsko Praško proljeće, sovjetskim okupatorskim trupama otpor je pružen tako što su po cijeloj Čehoslovačkoj putokaze na cestama okretali u krivom smjeru. U doba pojačane komunističke represije Česi su imali duha skovati šaljivi naziv za pendrek – prozvali su ga VUML, što je bila kratica od „vulkanizirani učitelj marksizma-lenjinizma.“

Nakon Baršunaste revolucije 1989. Česi su se konačno riješili svih okupatora i vratili u okrilje Zapada kojem pripadaju. No s humorom su primjerice doživjeli veliku poplavu koja je 2002. pogodila i sam Prag jer kako ostati ozbiljan kad je slogan najpoznatije češke vode u boci glasio: „Dobra voda svaki dan u vašem domu.“ Smiješak, makar i gorak jer se radilo o tragediji u kojoj je 2012. pored Gospića u slijetanju autobusa s autoceste poginulo osam čeških turista, može izazvati vijest koja se tada mogla pročitati u hrvatskim medijima: „Ministri Ranko, Rajko i Veljko Ostojić posjetili su ozlijeđene češke turiste u gospićkoj bolnici.“

Slučaj je naime htio da sva tri hrvatska ministra pod čije resore je spadalo zbrinjavanje ozlijeđenih čeških turista stradalih u prometnoj nesreći (unutarnji poslovi, zdravstvo i turizam) nose isto prezime. Kao što su se do prije nekoliko godina i hrvatski i češki premijer zvali Andrej, a i predsjednici parlamenata dviju država nosili su prezimena nastala od oblika imena Andrija – Jandroković i Vondráček.

Danas smiješak može izazvati činjenica da se češki predsjednik zove Petr Pavel (doslovno: Petar Pavao). Kao da se sudbina poigrala s pristašama Vaclava Havela koji su u euforiji Baršunaste revolucije uzvikivali slogan: „Ať jsi Petr nebo Pavel, na Hrad musí Václav Havel!“ (Bio ti Petr ili Pavel, na Hrad mora Václav Havel!) Neka češka prezimena prava su riznica humora jer ima Čeha koji se prezivaju Zlamaljelito (slomio kobasicu), Snĕdldítĕtikaši (pojeo djetetu kašu), Skočdopole (skoči u polje), Přineskarladomu (donesi Karla kući), Radsetoulal (rado se skitao), Nechod’domu (ne idi kući), Stojespal (stojeći spavao), Nehnĕvajsa (ne ljuti se) ili Stiskniruku. U novije vrijeme jedan češki nadbiskup prezivao se Otčenášek, a dvojica praških nadbiskupa i kardinala prezivali su se Beran (ovan) i Vlk (vuk). Smiješak kod Hrvata mame i pojedine češke riječi, posebno umanjenice ili one koje na hrvatskom imaju drugačije značenje, primjerice natpis „Hráčky“ na prodavaonici igračaka, ili nazivi pojedinih jela… Ukratko, poticaji i okidači za šale svuda su oko nas, samo ih treba znati prepoznati.

Duhovitost se najčešće definira kao sposobnost korištenja riječi i ideja na inteligentan i zabavan način s ciljem izazivanja smijeha ili zabave kod drugih, ali ona nije isključivo pričanje viceva, već prije svega vještina brzog razmišljanja, igre riječima, ironije, sarkazma, te razumijevanja društvenih situacija. Preduvjet duhovitosti je inteligencija jer samo inteligentna osoba je u stanju mora biti u stanju brzo i spontano povezivati ideje i pronaći neobične, ali smislene veze među njima te ih interpretirati duhovito, po mogućnosti uz humanu poruku i pouku koja nikoga ne vrijeđa. Primjerice, kad su Václava Havela jednom (vjerojatno ne prvi put) pitali kako to da su se Česi i Slovaci, za razliku od naroda bivše Jugoslavije, razišli mirno i bez rata, duhoviti češki predsjednik odgovorio je: „Znate, i mi smo htjeli ratovati, ali bojali smo se da bi netko mogao biti ozlijeđen.“

U češkom jeziku se duhovit kaže „duchaplný“, doslovno – pun duha, i s pravom jer duhovitost je doista duhovno bogatstvo i dar, vrijedan već i stoga što nije dan svima. A povijest hrvatsko-čeških veza počinje osobom koja se zvala Duh – bio je to prvi zagrebački biskup s kraja 11. stoljeća, dok je u novije vrijeme najistaknutiji graditelj duhovnih i kulturnih mostova između Hrvata i Čeha bio čovjek u čijem je imenu također bio duh – Dušan Karpatský. Nadajmo se da će uzajamnost dvaju naroda i nadalje donositi plodove, ne samo duhovne, nego i one duhovite, ozbiljnim vremenima usprkos. Poticaj tome je i ova knjiga.

Marijan Lipovac

—————

MIRISI POLJSKOG I HRVATSKOG AFORIZMA

Hrvatsku i Poljsku vežu duboke povijesne veze. Iako je Poljska po površini pet i pol puta veća i ima deset puta više stanovnika, te su dvije republike slične: obje su i pomorske i kontinentalne, danas članice EU i NATO saveza, u njima žive pretežito katolici, Poljaci rado ljetuju na Jadranu… Iz južnih krajeva Poljske, koju hrvatski povjesničari zovu i Bijelom Hrvatskom, prije trinaestak stoljeća krenula su hrvatska plemena k Jadranu, gdje i danas žive. Neki su hrvatski sinovi, potjerani u ratove za tuđe zastave, prije stotinjak godina položili svoje kosti po galicijskim poljima i brdima. Možda nisu slučajno u hrvatskom i poljskom grbu samo bijela i crvena boja!

Posebno su ojačale međunacionalne veze između hrvatskog i poljskog naroda u posljednjih pola stoljeća. Slavna novovalna rock grupa Azra 1981. objavila je pjesmu Poljska u mome srcu kao hrvatska podrška sindikalnom pokretu Solidarnost i buntu gdanjskih brodograditelja. Tri godina ranije za papu je izabran prvi put Poljak, Karol Wojtyła, veliki prijatelj Hrvatske, danas sveti Ivan Pavao II. koji je triput hodočastio u Hrvatsku pa su mu brojni pjesnici posvetili pjesme koje je Petar Vulić objavio u zborniku Sveti otac papa Ivan Pavao II. (Split, 1996.), a ta bi pjesmarica u čast i zahvalnost novom svecu tri desetljeća kasnije bila nekoliko puta obimnija.

Plodne su i hrvatsko-poljske književne veze. Hrvatska narodna balada Asanaginica, prvi put tiskana 1774., sedam je puta prepjevana na poljski jezik. Prijevodi poljskih književnika počinju se od 1881. objavljivati u hrvatskim književnim časopisima. Poljsko-hrvatski rječnik priredili su Milan Moguš i Neda Pintarić (Zagreb, 2002.). Možda je više poljskih pjesnika objavljivano u hrvatskoj periodici negoli su prepjevi hrvatskih pjesnika doletjele do Visle, pa je hrvatskim čitateljima darovane tri antologije poljskog pjesništva: Pero Mioč preveo je sedam suvremenih autora u zbirci Plejada poljskih pjesnika XX. stoljeća (Split, 1997.), a polonist Zdravko Malić^[1] potpisuje dva izbora prijevoda i prepjeva – Tijekom riječi (Zagreb, 1979.) i Gost u kući (Zagreb, 2006.). O odjecima hrvatsko-poljskih kulturnih veza knjige su objavili Dalibor Blažina^[2], Leszek Małczak^[3], a više je knjiga (doktorata) o poljskim književnicima objavljeno pri Katedri za poljski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu^[4]. U Krakowu je 2016. održan znanstveni skup „Poljsko-hrvatske veze kroz stoljeća: povijest, kultura, književnost” s kojega je objavljen istoimeni zbornik radova (Zagreb, 2018.).

Prije šezdesetak godina hrvatski su čitatelji upoznali i klasike poljske satire, zahvaljujući prevoditelju Đorđu Šauli, tiskana je vrijedna knjiga Poljska satira (Zagreb, 1964.) u kojoj je priređivač Zygmunt Stoberski izabrao desetero autora aforizama i poetskih fraszki. Od tada se i Lecovi aforizmi počinju objavljivati u hrvatskim humorističkim listovima, ili na predzadnjim zabavnim i enigmatskim stranicama gdje se mogla proturiti pokoja britka misao u kojoj dežurni cenzor nije prepoznao što je pisca htio reći. Stanisław Jerzy Lec, kralj suvremenog (istočno)europskog aforizma, bio je najsnažniji akcelerator koji je ubrzao puls i satiričku žaoku hrvatske aforistike koja sljedećih desetljeća doživljava svoj procvat. Tako su Poljaci imali Leca, a Hrvati Krkleca. Lec, koji se odrekao plemićke (barunske) titule, potpisivao se i kao Stach, napisao je ukupno 4711 aforizama koji su prevedeni na više od četrdesetak jezika, s upitnim rezultatima, jer je aforizam najneprevodljivija književna vrsta: glavno joj je ruho ritam, rima, igra riječima i metaforama, često u lokalnom kontekstu i izrijeku, što često nema plodno tlo za presađivanje te plemke u drugim jezicima i kulturama. Za prvu samostalnu Lecovu zbirku Neočešljane misli (Kruševac, 1966.) zahvaliti je prevoditelju Urošu Glovackom, slijedio je širi izbor misli (Beograd, 1983.) prevoditelja Petra Vujičića, kao i knjiga Lecovih satira Mali mitovi (Novi Sad, 1986.) te dvotomna Antologija poljskog aforizma (Novi Sad, 1986.) i drugi dio Od Leca do Leca (Novi Sad, 1989.) koje je sastavio Đorđe Sudarski Red. Prvo hrvatsko Lecovo izdanje stiglo je dvadesetak godina kasnije – Nepočešljane misli (Koprivnica, 2002.) i Nepočešljane misli 2 (Koprivnica, 2006.) u prijevodu Barbare Kryżan-Stanojević. Izbor iz Nepočešljanih misli u novom prijevodu Nina Žodana i Katarzyne Swiatkiewicz možemo čitati i u časopisima Književna smotra (Zagreb, 2002.) i Mogućnosti (Split, 2005.).

I evo novog mosta između hrvatske i poljske satirične književnosti, mosta koji gradi neimar riječi Ivo Mijo Andrić, uz pripomoć vodećeg srpskog aforista Aleksandra Čotrića, koji je objavio antologiju poljskog aforizma Poljski put (Beograd, 2019.) u kojoj je na 560 stranica uvrstio 163 autora, među njima četvoricu nobelovaca. Iako aforističko korijenje i u poljskoj i u hrvatskoj književnosti nalazimo već u 16. stoljeću, Andrić se u svom duologiji odlučio uvrstiti po 77 autora s obiju strana (udaljene) granice koji su pisali aforizme i slične kratke diskurse u proteklih stoljeće i pol, od najstarijeg Aleksandera Fredra (1793. – 1876.) do Filipa Karačića (1991.). Tako je lakše pratljiv put aforizma koji je rastao od poučnih, refleksivnih i mudroslovnih ozračja do aktualnih uzleta konkretnih satiričnih uboda u licemjerne obrazine društva.

Taj (uz)let i pad aforističke i satirične produkcije sličan je u svim istočnoeuropskim komunističkim državama, u kojima su izlazili popularni satirični listovi, a padom komunističkih režima uglavnom prestaju izlaziti, ili se povremeno pojavljuju na internetskim portalima bez negdašnje zaslužene slave. Jer u doba jednoumlja i jedne partije, aforizam je znao biti i puntarski, buntovni odušak ispod totalitarnog lonca sa sindromima kuhane žabe, a padom željezne zavjese, koja nije mogla otupjeti čeličnu snagu tamošnjeg i ovdašnjeg aforizma, dolaskom demokracije kao da je prividno došla sloboda i nestalo diktatora i tirana. Ili je uvijek slađe zabranjeno voće (a u većini istočnoblokovskih zemalja bila je i nestašica uvoznog voća).

Tu smo se štrecnuli i lecnuli, a ako riječ lec na hebrejskom znači „dvorska luda“, onda u ovom postlecovskom razdoblju, kada su (i ako su) pala sva carstva i dinastije, valja smisliti novu ulogu negdašnje carske lude od čijih će se aforizama lecnuti svaki predsjednik i premijer izabran i duže od dva demokratska mandata. Na ta pitanja i paradokse i od sociologa očekujemo nepristrane i valjane odgovore, dok nam suvremena automatizirana društva pod udarom globalizacije i svjetskih vojnih i novčarskih moćnika diktiraju živote možda i jače od negdašnjih krutih ideoloških čizama. Ljudi su ostali isti, s jednakim manama od Adama i Eve, pa je potreba za humorom i satirom i dalje nasušna potreba, ali u Hrvatskoj se već petnaestak godina ne tiska ni jedan nacionalni satirični list. Tek se za karnevalske ludorije pojavi nekoliko lokalnih šaljivih listića, ili povremeno zaživi pokoja autorska aforistička rubrika u dnevnim listovima, poput najkraćih satiričnih komentara Ivice Ivaniševića u Slobodnoj Dalmaciji, a afotosti češće objavljuju na svojim Facebook zidovima. Tako se aforisti (a ni jedan se ne može time profesionalno baviti) do konca 20. stoljeća više objavljivali po časopisima, a digitalizacijom tiskarstva i smanjenjem troškova grafičke pripreme knjige danas se češće objavljuju samostalne zbirke, a poneki su autori već ispisali i više od deset tisuća aforizama i mudroslovica, došavši do granica prezasićenja i propitkivanja je li doista sve rečeno, može li se još uvijek biti nov, i ima li još mjesta da se u tu kratku rečenicu, najviše dvije, ipak iznova položi i iskaže svježa, originalna, vrckava, osebujna i trenutno osvajajuća temeljna istina o nama i svijetu.

Sva će ta pitanja iskričiti između korica ovog još jednog važnog i vrijednog bilateralnog, dvonacionalnog Andrićevog zbornika, koji će učvrstiti međusobni dijalog i cestu prijateljstva, nadam se dati i novi pegazovski polet aforizmu, koji se još uvijek bori za svoju kanonizaciju u obje književnosti. Neka ovaj most bude kuća daljnjeg zajedništva!

Mladen Vuković

——-

1). Uz prijevode desetak poljskih književnika, Malić je objavio i studije Polonica: ogledi o Sienkiewiczu, Iwaszkiewiczu, Gombrowiczu, o ferijalnoj književnosti i o poljskoj prozi 20. stoljeća (Zagreb, 1973.); Antologija poljske pripovijetke XX. stoljeća (Sarajevo, 1984,); Mickiewicz itd. : rasprave, članci i eseji o poljskoj književnosti (Zagreb, 2002.); Iz povijesti poljske književnosti (Zagreb, 2004.).

2). U auri Dušnog dana: ogledi i rasprave o poljskoj književnosti i njezinoj hrvatskoj recepciji (Zagreb, 2005.).

3). Od ideološkog do subverzivnoga prijevoda: Hrvatsko-poljske kulturne veze od 1944. do 1989. (Zagreb, 2019.).

4). Primjerice doktorski rad Metaforika u pjesništvu krakovske avangarde Tee Rogić Musa.

—————

ZAVRŠNE MISLI I RIJEČI

Zbornik aforizama hrvatskih i slovenskih autor(ic)a pod nazivom “Uzvodno niz Savu”, kojega ste pročitali ili ste započeli njegovo čitanje, iznimno je vrijedno djelo i važna spona povezivanja i daljeg jačanja kulturološke suradnje dviju susjednih europskih zemalja i naroda. Od raspada bivše države odnosi između Hrvatske i Slovenije prošli su i prolaze kroz različite faze. U nekim fazama oni su bili intenzivniji, dok su u drugim imali nepotrebne zastoje zbog različitih pristupa u rješavanju graničnih i nekih drugih međudržavnih pitanja. Ali to nije bitno utjecalo na suradnja dva naroda na području kulturnog i umjetničkog stvaralaštva koja se podjednakim intenzitetom odvijala u oba smjera. Potvrđuje to i ovaj zbornik koji je nastao kao rezultat višemjesečnog prikupljanja i odabira aforističkih radova hrvatskih i slovenskih aforista i njihove prezentacije u zajedničkoj knjizi obogaćenoj karikaturama i crtežima likovnih umjetnika iz ove dvije prijateljske zemlje.

Cjelokupni posao prikupljanja i izbora građe za zbornik obavio je priređivač u suradnji sa kolegama aforistima, humoristima i karikaturistima iz Hrvatske i Slovenije. Zahvaljujući njihovim naporima, na stranicama zbornika našlo se više od stotinu autora i autorica koji desetljećima uveseljavaju čitatelje dnevnih i nedjeljnih listova, književnih i drugih časopisa te internetskih portala i drugih pisanih i elektronskih medija. Među njima su i poznati aforisti, humoristi i satiričari koji su nas napustili u proteklim godinama, ostavivši nam u naslijeđe svoje bogato i vrijedno stvaralačko djelo u objavljenim autorskim i zajedničkim zbirkama, zbornicima i antologijama.

Treba reći da manji broj autora nije pokazao želju za sudjelovanjem u ovom značajnom projektu, tako da će čitatelji biti uskraćeni za njihove aforističke i druge misaone uratke. Isto tako, dio njih, zbog oskudnih izvora koji su posljedica gašenja nekih humorističkih listova i neuspostavljanja jedinstvene nacionalne evidencije stvaralaca humora i satire, ima nešto uže prikaze bio-bibliografskih podataka, koje treba dopunjavati u nekim budućim zborničkim i antologijskim izdanjima.Svakako, prije toga bi trebalo u obje države uspostaviti jedinstveni popis autora i autorica koji se bave aforističkim, humorističkim i satiričnim stvaralaštvom. Mogu to učiniti udruge i druge organizacije i asocijacije iz područja kulture. U prvom redu trebale bi to biti nacionalne i gradske knjižnice u kojima su sukladno zakonu, uz ostale knjige, pohranjene i stotine, a možda i tisuće zbirki, zbornika, almanaha i antologija humora, satire, kao i raznih vrsta kratkih mudrih i duhovitih misli.

Plivajući protiv mnogih struja uzvodno Savom prema sjeverozapadu ovim zbornikom smo, vjerujem, svima koji rade na povezivanje dvaju bliskih a u ponečemu i različitih naroda, donijeli korisne nerazgradive naplavine mudrih misli, satiričnih žaoka i britkih duhovnih seciranja aktualnog društvenog stanja, koji će dobro doći sadašnjim i budućim naraštajima. Nadamo se da će među njima biti dosta onih koji će se, uz čitanje, baviti i pisanjem aforizama, epigrama, satiričnih pjesama i drugih dubokoumnih misaonih književnih radova.

S tom nadom i preporukom predajemo vam zbornik na cjelovit produhovljeni uvid i vedro čitanje.

Dražen Jergović

—————

UVODNE RIJEČI AUTORA KNJIGE “PJESME ZA GLAZBU”

Potkraj šezdesetih godina prošloga stoljeća, uz poeziju i prozu počeo sam pisati i tekstove za muziku. Bili su to pokušaji koji su mi donijeli prve stvaralačke pjesničke uspjehe. Naime, neki od tih tekstova uglazbljeni su početkom sedamdesetih godina za festival narodne muzike na Ilidži kod Sarajeva te festival mladih u Subotici i dječji festival u Zagrebu. Autori muzike bili su Mijat Božović, Šemsudin Atlić i Dorđe Novković. Kasnije je nekoliko tekstova uglazbljeno za emisiju sarajevske televizije ‘Na ti’ koju je uređivao i vodio poznati pjesnik Duško Trifunović.

U godinama koje su slijedile posvetio sam se pisanju i objavljivanju drugih literarnih vrsta, a na tekstove sam gotovo zaboravio. Tek nedavno, među starim rukopisima pronašao sam fasciklu u koju su bili odloženi davno napisani tekstovi. Kako je od njihovog nastanka do danas proteklo više desetljeća, u prvi mah mi se učinilo da je najbolje prepustiti ih zaboravu.

No, nakon ponovnog čitanja javila se ideja da tu vrstu svog spisateljskog rada, koja je osvježena s nekoliko novih pjesama, ipak stavim na uvid onima koji vole pjesmu i kojima su emocije važna sastavnica intimnog života. Tako je nastala ova mala zbirka tekstova koji bi se mogli uglazbiti, ako se učine zanimljivim i inspirativnim našim afirmiranim i neafirmiranim kompozitorima. Sve njih pozivam da pročitaju tekstove i da mi se jave ako im se neka od tih pjesama učini pogodnom i vrijednom za pisanje muzike kojom se bave ili se namjeravaju baviti.

Ako nakon objave ove zbirke barem jedan tekst bude uglazbljen, ona će opravdati svoje postojanje. Ukoliko se to ne desi, autoru ostaje zadovoljstvo što su pjesme došle do čitalaca koji vole lijepu i osjećajnu misao i riječ.

Radost čitanja piscu je najveća nagrada za uloženi trud u stvaranja onoga što je napisano.

Zbirka je pred vama – hvala vam za ugodno druženje uz pjesmu!

—————

Kritike:

Osvrt na knjigu “Pišem da ne pamtim”, Ive Mije Andića

Naslov ove knjige “Pišem da ne pamtim”, uz kratki dodatak “Osvrti i književni prikazi”, zapravo govori sve o ovoj knjizi. Uz sam naslov saznati ćete da ju je napisao književnik Ivo Mijo Andrić. No, iza tog naslova i iza imena pisca sakriva se puno više od toga.

Ivo Mijo Andrić je našoj javnosti manje poznati pisac, odnosno pisac čije ime se nikad nije pojavljivalo na naslovnim stranicama naših novina, pisac koji nije bio umiješan ni u kakvu aferu vezanu uz udruge ili udruženja hrvatskih pisaca i pisac koji je svoju književnu karijeru doslovno stvarao sam odnosno vlastitom mukom i znojem.

Sve je krenulo zbirkom poezije “”Podnebesje””, objavljenom u Sarajevu, 1974 a nastavilo se nizom godina i dugim nizom objavljenih knjiga. No, ono najvažnije je da je književnik Ivo Mijo Andrić svaku od svojih 50 i nešto objavljenih knjiga napisao, a djelomice i uredio vlastitim rukama. U svakoj od tih knjiga lako je prepoznati i književni stil, no i muku, trud i uloženo vrijeme. I sve to vrijedi i za poeziju, romane, zbirke aforizama i sve druge vrste književnosti kojim se autor dosad bavio. Sve to naravno osjetiti ćete i u knjizi Osvrta i književnih prikaza «Pišem da ne pamtim». A, ono što odvaja Ivu Miju Andrića od drugih pisaca koji se bave književnim osvrtom je detalj da pisac piše zanimljivo i da je knjigu o kojoj piše uistinu i pročitao. Zašto je to važno upitati ćete se.

Odgovor ćete pronaći u sljedećoj anegdoti: Prije dosta godina kao urednik portala Digitalne knjige negdje na internetu sam objavio da radimo na knjizi poznatog književnika. No, da bi priča bila zanimljivija prije nego što smo mi uopće započeli izradu knjige na internetu se pojavila i recenzija te knjige. Ukoliko ste se upitali kako je to moguće odgovor je jednostavan. Autorica je recenzije napisala bez da je knjigu uopće pročitala ili da ju je imala na ekranu ili u rukama.

A, upravo je to ono što kod Ive Mije Andrića nećete doživjeti. On se vrlo detaljno priprema i pažljivo čita sve o čemu namjerava pisati. Trudi se biti iskren, objektivan te izbjeći pretjerane pohvale ili naručene kritike s čime se danas u vrijeme Interneta sve češće susrećemo.

Sve to su detalji zbog kojih vam svakako preporučujemo da pročitate knjigu osvrta i književnih prikaza “Pišem da ne pamtim”, Ive Mije Andrića.

U Zagrebu, dana. 09.06.2023, Nenad Grbac

—————

Dobrodošli u svijet aforizama!

Trijumf dosjetljivosti pisca i pjesnika Ive Mije Andrića temelji se na nadahnutom i kritički osmišljenom aforizmu. Trajne vrijednosti postaju satirična alternativa posrnulom svijetu. Taj svijet autor prosuđuje pronicljivom britkošću i logičnim razmišljanjem.

Satirična imaginacija i osjećaj za humanost i pravdu, suprotstavlja se svijetu okrenutom naglavačke, u kojem uglavnom vladaju nepravda i prijevara, osnova su gotovo svakog njegovog aforizma. Korištenjem vlastitog životnog iskustva pisac je stvorio pouzdan mehanizam odnosa između realnog svijeta i svijeta u kojem bi svi mi voljeli živjeti. A, upravo to čini i središte njegovog satiričnog rukopisa.

Ironijska oštrica ne zaobilazi nikoga, pa tako ni samog autora, koji u jednom trenutku kaže: “Oprosti mi Bože. Više ne znam što pišem”, a zatim kao da odgovara sam sebi i kaže: “Zato pišem dvosmislene aforizme”, ili “Pišem aforizme. Ne širim govor mržnje”.

A, autor u stvari, kroz lucidnu ironiju, pokreće važna pitanja i daje nam odgovore na pitanja o kojim se najčešće šuti ili ih se prešutkuje.   Tako pisac kaže: “To što danas nemamo, ne znači da nismo jučer imali”, ili “Nismo mi u nedaćama. Mi samo ništa nemamo”.

No, da ne dužimo i ne gnjavimo one koji su pročitali ili bar prelistali prijašnje zbirke aforizama pisca Ive Mije Andrića reći ćemo samo da i ova knjiga ima našu preporuku, te da smatramo da je svakako vrijedi pročitati.

Jer: “Aforizam je kratka misao za trajnu upotrebu”.

U Zagrebu 28. 02. 2023. Nenad Grbac

—————

PREDGOVOR – MISLI POGOĐENOG PISCA

Ono što posebno ističe Ivu Miju Andrića u vrhu hrvatske i BiH književnosti je njegovo stvaranje i ogledanje u cijelom nizu književnih vrsta. Za razliku od mnogih drugih autora, on piše pjesme, priče, romane, drame, aforizme, epigrame, novele, kritike, oglede, eseje, studije, polemike, književnost za djecu, znanstvene i stručne radove s područja zaštite radničkih prava…. Da, sve to spada u Andrićevu sferu interesiranja i stvaranja, pa po tome sudeći, Andrićeva najuža specijalnost je – svestranost.

Jednom riječju, Andrić se dokazao kao unikatni aforističar, koji vrhunskim umijećem plovi i roni u raznim književnim vodama. Očigledno, njegovoj znatiželji i književnom talentu tijesni su svi zadani okviri, pa ih zato neprestance mijenja i proširuje.

Misli pogođenog pisca pisane su po kategorijama boksačkog sporta. Ring je Lijepa Naša, ili pak njihova, sa svim svojim manama (npr. demokracija „na hrvatski”) i prednostima (npr. otvorene granice za izlaz iz zemlje). Aforizmi udaraju u sve poremećene društvene i ljudske vrijednosti: direktima, krošeima, aperkatima, snažno i jako, bez obzira radi li se o papir ili teškoj kategoriji. Andrićev aforizam je red, ali red protiv svih onih koji bi svuda zavodili red do nereda. Poruke njegovih aforizama se čitaju između svih tih redova, bez obzira koliko su škrti na riječima. U njima nam pisac otkriva urođenu tehniku duhovitosti pisanja i podstiče na razmišljanje na drugi, nestereotipan način. Aforizmima koji idu „in medias tres” podcrtava se njihova višeslojnost i misaona dubina. U knjizi imamo i puno misli koje nisu toliko zvonke i alarmantne. No, i one nas itekako dovode u stanje zabrinutosti o moralnim i vrijednosnim kriterijima društva u kojem živimo.

Duhovitost je ljekovita. A u svim svojim dosadašnjim knjigama aforizama, Andrić se dokazao kao doktor duhovitosti. On je neumorni realni kritičar stvarnosti i života koga živimo, a čiji smo taoci, koji kritikom kroz humor, izražava svoju individualnost i kreativnu posebnost. U aforističko – satiričkom umijeću fascinira način na koji koristi jezičnu vratolomiju, da bi aforizmi pulsirali kritičkim duhom. Stalno pozivanje na prošlost i tradiciju kao jedini orijentir, kao imperativni vrijednosni svjetionik, Andrić stavlja u kontekst vječne okrenutosti prošlosti umjesto sadašnjosti i budućnosti. Dvodjelni aforizmi su omiljena forma njegove poetike – prvi dio aforizma je naoko jednostavan iskaz a drugi je obrat, demanti, rastvaranje tog jednostavnog iskaza kao privida i iluzije.

Arbitar u ovom aforističko boksačkom meču mora biti nepristran, neutralan. Radi toga neću izdvajati pojedine aforizme i misli iz ovih boksačkih kategorija (da ne bi neke doveo u privilegiran položaj), jer iz svih sijevaju razorni aforistički udarci, već dajem generalnu ocjenu borbe. Meč između Andrićevih aforizama i misli o svekolikim društvenim devijacijama, proglašavam neriješenim. Iz ovoga se može naslutiti, da će se borac Andrićevskog   kova, prihvatiti pera i kompjutera i aforistički ići u nove okršaje s novim knjigama.

Misli pogođenog pisca su dobrovoljni prilog afirmaciji hrvatske, regionalne i europske aforistike i autorov pokušaj općem uzdignuću i ozdravljenju ljudskoga duha i bolesnoga društva.

Tomislav Supek

—————

Aforizmom protiv gluposti

Sigurno ste svjesni da je u današnje vrijeme glupost pustila duboke korijene. Korijenje te gluposti ili svih apsurda s kojim nažalost svi mi moramo živjeti najlakše je detektirati pomoću aforizma. Svega toga vjerojatno je bio svjestan i Ivo Mijo Andrić kad je pisao svoju novu knjigu aforizama “Raspuštene misli”. A, on je u toj knjizi korijene te gluposti detektirao nevjerojatno lucidno.

A, jeste li se ikad upitali kakve nam to poruke stižu s saborske govornice, televizije, interneta, facebooka, serija, kvizova, dokumentaraca, “reality showova” i sličnog? Upravo one koje nam Andrić razobličuje aforizmima kao notorne neistine, koje nam se uporno nameću kao jedine i prave istine.

Jeste li se upitali koja je svrha svih tih neistina? Odgovor na ovo pitanje je jednostavan: svrha im je pretvoriti čovjeka u sredstvo, što više ga dehumanizirati i otuđiti, ne bi li se od njega imalo što više koristi, da bi se na njemu što više zaradilo.

Čovjeka, dakle, treba zaglupiti, prodati mu rog za svijeću, uvjeriti ga da on zapravo nije ono što misli, da je ono što nije, isprati mu mozak, ograničiti mu slobodu na pravo da radi, da troši i da se zabavlja ne bi li što manje mislio jer državi, političarima, crkvi, bankarima i korporacijama samo takav može biti od koristi.

Sve to, a i više od toga saznati ćete u novoj knjizi aforizama Ive Mije Andrića, po imenu “Raspuštene misli, Aforizmi, gnome i sentence”. I upravo stoga predlažemo vam da je svakako pročitate. Tek toliko da se korijenje ne bi ukorijenilo.

Napravili smo korjenite promjene. Sada jedemo… korijenje – kaže pisac u jednom aforizmu. Zvuči li vam to poznato?

U Zagrebu 28. 03. 2021. Nenad Grbac

—————

 

——-

Napisao i odabrao: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.