Predstavljamo vam pisce i književnike: Slavica Juhas

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

———–

Slavica Juhas

Bilješka o autorici:

———–

U proteklih osamnaest godina Slavica Juhas objavila je seramnaest zbirki pjesama: Moj dvoboj (2004), Crveni snovi (2004), Slane kiše (2005), Bijeli papaveri (2005), Nikada nisam (2006), Bulevar umišljaja (2006), Nebeska frula (2007), Vrata vječnosti (2009), Tvoj anđelak (2018), Šaptom napisano (2018), Spakirani osjećaji (2019), Ruševine Ganglota (2020), Viktorijin plač (2021), Istek vremena (2022), Doba besplodnog duda (2022), Sirota (2022) i Zgodno nezgodna.

Zbirke Tvoj anđelak, Spakirani osjećaji, Šaptom napisano,Bulevar umišljaja, Nikada nisam, Vrata vječnosti, Ruševine Ganglota,Viktorijin plač, Istek vremena, Nebeska frula i Bijeli papaveri, Istek vremena, Doba besplodnog duda, Sirota i Zgodno nezgodna; objavljene su i u digitalnom izdanju.

Nakon natječaja, njezine pjesme uvrštene su u zbirke Erato 04 (2004), Susret riječi (2006, 2007, 2008), Pjesmom protiv zaborava (2013), Jučer bih umro za te, a danas jer te nema (2004), Uvijek kad pomislim na tebe (2005), Lahor stihova (2018), Snovi sjećanja 3 (2018), Stihovi duginih boja (2019), Stihovi duginih boja 2 (2019), More na dlanu (2019), Poezija zlatnih stihova (2019) i Zagreb na dlanu (2019).

Kontakt:

E-mail: slavicajuhas@net.hr

———–

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Zbirka pjesama: “Tvoj anđelak”, www.digitalne-knjige.com, 2019

http://www.digitalne-knjige.com/juhas.php

Zbirka pjesama: “Spakirani osjećaji“, www.digitalne-knjige.com, 2019

http://www.digitalne-knjige.com/juhas2.php

Zbirka pjesama: “Šaptom napisano“, www.digitalne-knjige.com, 2019

http://www.digitalne-knjige.com/juhas3.php

Zbirka pjesama: “Bulevar umišljaja“; digitalne knjige, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas4.php

Zbirka pjesama: “Nikada nisam“; digitalne knjige, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas5.php

Zbirka pjesama: “Vrata vječnosti“; digitalne knjige, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas6.php

Zbirka pjesama: “Ruševine Ganglota“; digitalne knjige, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas7.php

Zbirka pjesama: “Viktorijin plač“; digitalne knjige, 2021.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas8.php

Zbirka poezije i proze: “Istek vremena“; digitalne knjige, 2022.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas9.php

Zbirka pjesama: “Nebeska frula“; digitalne knjige, 2022.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas10.php

Zbirka pjesama: “Bijeli papaveri“; digitalne knjige, 2022.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas11.php

Zbirka pjesama: “Doba besplodnog duda“; digitalne knjige, 2022.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas12.php

Zbirka pjesama: “Sirota“; digitalne knjige, 2022.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas13.php

Zbirka pjesama: “Zgodno nezgodna“; digitalne knjige, 2022.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas13.php

—————

Naslovnice knjiga:

———–

Kritike:

———–

O STIHOVIMA (I LJUDIMA)

Stihovi su blago zatvoreno u školjke, kaže Slavica Juhas u jednoj svojoj pjesmi koju na moje veliko zadovoljstvo možete pronaći u ovoj zbirci Viktorijin plač. Pobjedničin (pobjednički?) plač, plač koji sukne u trenutku kada pojedinac pobijedi drugu osobu ili sebe, neku nedaću I nepremostivu prepreku?

Je li Slavica svojim blagom iz školjke uspjela pobijediti svoje tjeskobe, nezadovoljstva ovim svijetom ili je pobijedila stvarajući ljepotu tamo gdje se mnogi ne usude potražiti je?

Stihovi su blagost naših samoća, oni nas smještaju u osjećaje nama prepoznatljive i potrebne; stihovi su nasušna potreba u vremenima koja traže svrhovitost, nadmetanje u posjedu materijalnih dobara, u osobnim i društvenim krizama, u zdravstvenim nedaćama koje nas još više udaljavaju od drugih ljudi (ljude možemo voljeti ili ne, podnositi ili ne, približavati im se ili se udaljavati svojevoljno od njih), ali su nam ljudi potrebni kako bismo se imali s kime uspoređivati – sam čovjek ne zna koliko zna, je li plemenit ili uopće nije takav, koliko je trpeljiv ili netrpeljiv, suosjećajan ili hladan. Potrebni su nam razgovori ma koliko tada bili umorni od mnogih praznih riječi.

Potreban nam je pogled, dodir, osmijeh, pozdrav – pa makar u prolasku, usputno, preko ceste, u magli ili u slutnji.

Ali, kada stvaramo stihove (mogu oni nastajati i u Slavičinoj kuli od papira, a ne u kuli od bjelokosti kakvu su stvarali stvarali mnogi stariji pjesnici, za mnogih njezinih besanih noći čak i na postelji od krvi), naša je samotnost ispunjenija, ona je samo naša i u nju ne moramo pustiti nepoželjne. Nepoćudne.
Ćudljive, možda? Nego samo one koji su spremni osjetiti finu pređu rime, čudnovatost odabira riječi, doživjeti Slavičinu potrebu za stvaranjem novotvorenica (koje možda nećete uspjeti guglati), iskusiti glasne šapate i utišane vapaje.

Vapaje duboko nespokojne pjesnikinje. Njezin nespokoj koji je i naš, moj, vaš i svačiji, njezino opetovano nijekanje ove stvarnosti, dnevne.

Rečeno je da umjetnost izvire iz boli. Onda Slavicu Juhas boli ovaj realitet u kome smo prisiljeni bivati, a realnost je uvijek jača i zato je Slavičina kula baš od papira. Ispisani papir njezin je štit, to je njezina pobjeda nam svime što je okružuje. A nije idealno. Nikome. Samo što mnogi od nas nisu sposobni svoje nemire izraziti na tako dojmljiv, sebi svojstven, način. A “čovjek je uznemiren trajno” pa tako i nastaju pjesničke zbirke kakva je ova – Viktorijin plač.

(P.S. Ime Viktorija možda potječe od:

– latinske riječi za pobjednicu

– imena rimske božice pobjede

– saudijskog izraza za onu koja osvaja

– staroengleskog izraza wigan za borbu

– praindoeuropskog korijena weik za snagu i eneregiju.

Bilo kako bilo, Slavica Juhas s ponosom može biti sve to: snažna i borbena osvajačica te pobjednica.)

Pa zašto onda Viktorija plače? Pročitajte.

Zlata Knez

———–

Osvrt na knjigu “Istek vremena”, Slavice Juhas

Nakon trinaest zbirki pjesama pjesnikinja Slavica Juhas odlučila se okušati i u pisanju proze, pa je tako nastala knjiga “Istek vremena”, kao zanimljiv spoj poezije i proze.

O Slavici kao pjesnikinji puno je toga rečeno, pa nema potrebe da se i mi upuštamo u ocjenu njenog poetskog djela. No, proza to je već nešto drugo.

Naime u ovom djelu vidi se da je pjesnikinja u potpunosti ovladala i poetskim zanatom i da piše i dobro i zanimljivo. Istina tu i tamo može zasmetati prevelika upotreba hrvatskih imena, no to je mana od koje pati velika većina književnih djela napisana na Hrvatskom jeziku. Televizijske serije da i ne spominjemo.

Nama osobno najzanimljivije su priče povezane s autoričinim osobnim životom i njenom rodnom Istrom. U tim pričama Slavica nas uvlači u svoj svijet, njene riječi i pisanje djeluju i autentično i autohtono. Jezik i stil pisanja isprepliću se s glavnim junacima priča.

Priče odišu životnošću i bave se običnim ljudima. Priču o njenoj majci doživjeti ćete i kao prikaz života starijih ljudi, no i kao anegdotu. Istu tu anegdotalnost otkriti ćemo i u većini drugih priča.

Očito je da je Slavicu Juhas na pisanje proze potaknula činjenica da pišući prozu može zabaviti i druge, no i samu sebe.

I upravo to je ono zbog čega ova knjiga ima našu preporuku.

U Zagrebu 14. 04. 2022. Nenad Grbac

———–

Osvrt na knjigu “Bijeli papaveri”, Slavice Juhas

Poznata je stvar da su riječi opasne. Kada ih jednom izrekneš ili napišeš, nema više povratka, one nisu ptice da se mogu uhvatiti i vratiti u krletku. Zato čovjek mora paziti što kaže, kome i kada, u kojoj količini, zašto je rekao baš to a ne nešto drugo…. A to je vrlo teško. No, ljudi su nam potrebni. Sam čovjek, bez ikoga oko sebe, ne može znati je li dobar ili loš, vrijedan ili ne, uman ili nimalo, nesebičan ili škrtulja prve vrste, ništa o sebi ne može znati, kaže Filip u jednome dahu kao da je to jedino on otkrio i sada širi mudrost ljudima dobre volje.

Ovo je već četvrta zbirka pjesama Slavice Juhas. Zadivljujuće, zar ne? Nikada još nisam susreo osobu koja tako brzo piše, iz koje izviru stihovi neumoljivom količinom, stvarno nisam doživio takvu brzinu nakupljanja senzacija i osjećaja, takvu mogućnost zapisivanju vlastite intime. Slavica Juhas očiti je dokaz da običan, svakodnevni život prosječnog “crva zemaljskog“ (Čovjek, kako to gordo zvuči!) može postati inspiracija, može nadahnuti stvaranje odličnih stihova. To također znači da je naše svakodnevno “spašavanje svega što se spasiti dade“ prava avantura te da ne moramo posezati za nestvarnim poticajima da bismo uživali u lijepome.

Što se tiče Papavera, Filip usrkne poduži gutljaj neidentificiranoga pića, ne mogu se oteti dojmu da su ove pjesme ekspresionističke.

Znate li što je to ekspresija?

Jednostavnim (ekspresivno obojanim) riječima rečeno, kao što znam reći učenicima da bi uopće shvatili o čemu im govorim, to je “prežvakana stvarnost, probavljena i zalivena osobnim sokovima nekog nadahnutog pojedinca pa onda ispuštena u svijet, izbačena i ostavljena da se snalazi“ (završen citat).

Impresija je utisak, ekspresija je istisak, nju izbacujemo iz sebe nakon što je u nama kaotično svrdlala i uznemiravala nas neka neugledna, gotovo manje vrijedna ili, pak, gorostasna impresija.

Stvari iz naše stvarnosti djeluju na nas, očito i dokazano. Usade se u nas i mi ih preoblikujemo prema sebi. I rugoba života može biti impresivna u svojoj ružnoći i bolnosti. A mi se ne damo, pobunimo se na različite načine. Možda je ipak najbolji način ismijati sve što iritira, boli, nagoni na suze, što nas čini ogorčenima i nemoćnima. Ali, o tome ovdje ne govorim, jer ove pjesme ništa ne ismijavaju, one donose rasute osjećaje, prikupljene, izgubljene i pronađene.

Dakle, je li bolje biti impresivan (dojmljiv, uzbudljiv, uvjerljiv) ili ekspresivan (pun izražaja, snažan, dojmljiv)? Po svemu sudeći, vrlo je tanka crta razgraničenja.

Slavica Juhas, čini se tako Filipu koji voli soliti pamet i kada ga nitko ništa ne pita pa, onako usukan i unezvjeren, nastavlja paleći tko zna koju otrovnicu jadničkim upaljačem, Slavica je u ovoj zbirci odabrala ekspresivnost. Njezini stihovi, ne svi, naravno, viču, traže i pronalaze, nasmijavaju, poigravaju se, njoj i cjepanice kriče dok sagorijevaju dajući toplinu, ona smišlja svoje riječi, kao da, razotkrivajući unutrašnji život ljudi i stvari, želi sve s nama podijeliti. Ne, hvala, rekao bih joj, ona je tvoja stvarnost, meni je moja dostatna, ali ipak i dalje čitam zainteresiran što skriva sljedeća slika.

Slušaj (to kaže meni), ima tamo i stihova koji miluju, prave su impresionističke idile u bijelom, mo’š zamislit snijeg uz more? Slika je prekrasna. I tišina koja leluja krajolikom…

Jesu, ljudi jesu cirkusanti u velikom cirkusu. Nema moraliziranja, draga, svatko od nas odabire svoje načine pa i ti (Oprosti na intimnosti, ali…), kao što činim i ja, moji su izbori ponajčešće pogrešni, baš kao i oni u nekim pjesmama, no, takva je stvarnost.

Ti se igraš stihovima, ja se igram mudrostima, ha? Ti zapisuješ svoje rime bolne i rimovane, svoje jedanaesterce, dvanaesterce (bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi joj ispao prilagođeni aleksandrinac – za neupućene, to je dvostruko rimovani dvanaesterac, naučio sam lekciju) i trinaesterce, uzmi jednom i šesnaesterac, možda “upali“ i pretvori se u nerimovanu prozu… Dobro, uozbiljit ću se. Slavica se izražava svojim načinom i ne mogu joj nametnuti nikakva pravila, njih imaš ili ih opće nemaš, mislim na stihove, u meni ne čuče stihovi, a zamišljam da sam…

Ipak je pisanje stihova ozbiljna stvar koju mnogi podcjenjuju. Ali je isto tako i igra koja te obuhvati i ne napušta tako lako. Homo ludens bolji je od onoga koji smišlja nova pravila ratovanja, zar ne?

Sviđa mi se ova zbirka. Nisam baš neko mjerilo, pa ipak, ako sam doživio da se nasmijem, kimnem glavom i zaboravim udahnuti otrov čitajući, onda to valjda nešto znači; ako sam se zamislio nad nekom slikom, podigao umorne oči u neku zamišljenu daljinu dok stih jurca glavom, onda i to valjda nešto znači.

I, razveselila me ova zbirka. Jedan običan čovjek, eto, koji otkriva svoje vrijednosti, koji pokušava spasiti što se spasiti dade, za sebe, za svoje drage, za neke buduće poznate i nepoznate – vrijedno je truda svako ovo Slavičino nastojanje da oplemeni dan. Bilo čiji dan, moj, tvoj, njegov i naš. A ona spašava svoje osjećaje od zaborava, oni se pojavljuju, često izviru istim intenzitetom i u istom obliku, sve je to ona, i jad i briga, i protest i nježnost zaogrnuta, ljutica je i blagost… Ah.

Pa Filip skupi ramena i otrese prašinu sa svojih ruku. U džepu mu Papaveri. Znaš šta, kaže, gotovo da zapjevam onu pjesmičicu o papaverima, kako ide? I sad si naučila što dosad nisi znala, jer ti si tako mala…? Ne, jer dok si tako mala, ne možeš brati mak. Zašto? Zašto su makovi u zbirci bijeli? Nevinost nasuprot crvenom? Što je crveno osim maka, krvi koja tuče u žilama i razlijeva se tijelom?

Ha. Misliš da su svi simboli u ovim pjesmama jasno vidljivi.? Malo morgen, svi ih moramo potražiti. I, ono što me zabrinjava, u pjesmama mogu pronaći poruku.

Ugodno čitanje, ponovljeno, moj iscrpljeni Filipe.

Fabris Knez

————————-

I na kraju

I na kraju ove zbirke morala sam progovoriti jer sam iskreno, stvarno iskreno bila dirnuta stihovima. I slikama koje su stihovi stvarali u mojoj glavi, u mislima, negdje u zaumlju. Uspjela sam čuti razgovor s raspjevanim tišinama, osluškivala drhtaje jedne vrlo nesretne duše koja koristi verbalni jezik za svoje neverbalne nemire.

Pokušavala sam se penjati uz kišne kapi koje su obilno pljuštale pored mene. Htjela sam i – pobjegla jer nisam uspijevala.

Rastužila sam se duboko osjećajući bol za nestankom majke, njezine, moje, majke koja je znala ili nije uspijevala uvijek utješiti svoje dijete, a dijete se trudilo koliko je moglo, pokušavalo i plakalo, jecalo i pružalo dlan da pogladi majčino lice u odlasku. Držalo mršavu ruku koja je već posezala za drugim svijetom, ispruženu prema onima koji su došli da joj pomognu u prelasku, da je obaspu ljubavlju koju joj za života nisu uspjeli dati… dok je u njezinim grudima zadnjim dahom jecao ovozemaljski život.

U polumračnoj sobi ponoćne tišine. A suze su nijeme, teku slane i teške, dok se vraćamo u svoju svakodnevnu rutinu, svoje malene laži i intenzivne tuge koje ruju, ruju i dube u nama, bolno. Gdje smo uznemireni trajno?

Zato sam morala ovo izreći.

Zlata Knez

————————-

Završna riječ (ili više njih)

Dobar dan, knjigo!

Dobar vam dan, pjesme poetične i proetične. Dolazite u dobar čas sa svim svojim dvojbama, sumnjama, bolima, propitivanjima, optužbama i osmijesima ne da biste udovoljili meni ili nekoj drugoj osobi koja će knjigu otvoriti, prolistati i pročitati, dolazite da biste ispunili svoju potrebu – morate jauknuti iz tame uma životom pritisnutog srca (No, može li srce imati um ili je to predviđeno tek za glavu, lubanju i ono pod njom? Ili je to tek oksimoron, paradoks možda?), morate prodrmati uspavane osjećaje i podsjetiti nas da svi jesmo vrlo bliski jedni drugima u mnogim životnim situacijama.

Ako ih uspijemo prepoznati u tuđem iskustvu.

Ako nismo egoistično okrenuti samo sebi i svojim potrebama pa nam tuđe izgledaju blijede i nevažne.

Ako jesmo nezainteresirani za bilo što izvan svoje obične egzistencije, toliko ljudske u potrebi za hranom, snom, društvom, isticanjem, modnim detaljima, ograničenošću svojom opterećeni…

Ako.

Ako smo spremni prihvatiti Slavicu Juhas u njezinoj potrazi za pravim izrazom u razjašnjenju vlastitih demona koji je tjeraju na pisanje. Ona nije sklona cviležu nad vlastitom sudbinom, daleko je ona od toga. Radije će besane noći (a u nekim godinama san ne dolazi tako rado na svačije oči) ispuniti riječima, zapisima po papirićima koje će onda gubiti i nalaziti, prepraviti možda neku sitnicu i koje će sabrati u novu zbirku. Doista mi se čini da riječi doslovno prše iz nje i da ona ne stiže ni zapisati sve što u jednom trenu prolijeće njezinim mislima. Grozničavo tada prevrće po kući tražeći zapise, virka pod jastučiće i zaviruje u teško vidljive zakutke te ih sakuplja u jedinstvenu cjelinu.

Poezije i proezije.

Naravno da je proezija izmišljena riječ koja njoj zvuči kao pravi izraz za one pjesme koje piše uvijek u drugom dijelu svojih knjiga. U proetičnom dijelu.

Nije proza, nije poezije, a jest i proza i poezija.

Ova pjesnikinja zgodno-nezgodna prikriva (nastoji to) svoje boli uobičajene i one koje to nisu, nevolje odagnava što dalje od svojih stihova, ona rugobe koje joj se događaju (a možda su nekome uobičajene, tko to zna) nadvladava hrabrošću, prijateljstvom sa samom sobom jer su je mnogi u stvarnom životu iznevjerili. U nekim je pjesmama lako prepoznati osobu o kojoj piše iako je to prepoznavanje i otežano. U drugima to ne možeš ni znati ni osjetiti, čitaš i pitaš se radi li se to o meni ili nekom drugom jer se svi ponekad nađemo u sličnim situacijama, ali ih znamo drugačije definirati, drugačije osjetiti i opisati.

Zanimljiva je pjesma koja govori o novorođenčetu, zaštićenom djetetu koji sudar s ovim svijetom doživljava šokovito i koje bi radije ostalo u onom prijašnjem životu. I onda se taj šokom ovit dolazak vuče dugi niz godina, nama dosuđenih, da bi na kraju opet to dijete (odrastao pojedinac) otišlo u drugu, zatvorenu vrstu stvarnosti. Možda.

Sviđa mi se i pjesma o vjetru jer me asocira na moje djetinjstvo kada sam bila uvjerena da je vjetar moj prijatelj i da me štiti od svih neugodnih situacija dok se vraćam iz disca kasno uvečer i od svih zlih ljudi koji bi mogli iskočiti iz mračne sjene. One najmračnije.

I sviđa mi se…

Ne bih dalje nabrajala jer svaka od pjesama zaslužuje čitanje. U svakoj postoji slika koja može, ako joj dozvolimo, utjecati na nas, može nas nagnati na razmišljanje čak i o važnosti ljubavi u našem životu.

Koliko dugo pojedinac može biti zaljubljen? Zaljubljen u tlapnju koja egzistira tek u zamišljanju idealne osobe? Biti zaljubljen u nekoga tko nas je odbio, duboko razočarao ili uopće nije svjestan našeg postojanja? A koliko dugo može istinski voljeti?

U slučaju privrženosti samostvorenoj tlapnji (ovo kažem vrlo iskreno) život uopće nije težak, on postaje pustara, suha zemlja bez daška zraka, bez trunke vlage. Bez osjećaja. Život postaje rutina kojoj se pjesnikinja konstantno odupire, stanje u kome nas napuštaju dragi (i oni manje dragi) ljudi jer ih odnosi smrt ne pitajući za dozvolu. Ili ih spopadne bolest koju ne prepoznaju u sebi, a koja ih pomalo izjeda. Te nama drage (i one manje drage) osobe koje potom zatrpava zemlja.

Slavica Juhas neprekidno se, iz zbirke u zbirku svoje proetične poezije, odupire pretpostavljenom životu (trajanju) i nedefiniranim očekivanjima, ali lukavo ne otkriva što ona očekuje. Očekivanja prepušta noćnim satima kada sumira svoj dan, odvaguje sitne pobjede i poraze, dok osluškuje zvukove prirode iz svoga vrta.

I stalno sama sebe uvjerava da je nadrasla sve ono negativno što je pokušava povući prema dnu – ona odbija biti povrijeđena.

Koliko li rana ona skriva i od sebe?

Rane zarastaju, nove se otvaraju, ponekad ostane ožiljak ali se on može prekriti kvalitetnom kozmetikom.

Znači li to da kozmetika uljepšava stvarnost?

Tvrdoglavo izvlačeći čudnovate (proetične) riječi, ona svojim riječima daje mogućnost raznolikih slika kroz neočekivane rime. Ili tek nižući stihove bez potrebe za rimovanim ritmom.

Njezini su stihovi drugačiji. A tko od nas barem jednom nije poželio biti drugačiji?

Ona to uistinu jest.

„Diši

i samo budi.

Kad si već ovdje.”

Ako je ovo njezina posljednja zbirka, onda neka završne riječi budu ove meni drage (Jesam li zgrabila previše slobode?).

Zlata Knez

————————-

Video prilog: Dah – Slavica Juhas, Govori: Meliha Miljević