Predstavljamo vam pisce i književnike: Slavica Juhas

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

———–

Slavica Juhas

Bilješka o pjesnikinji:

———–

U proteklih četrnaest godina Slavica Juhas objavila je jedanaest zbirki pjesama: Moj dvoboj (2004), Crveni snovi (2004), Slane kiše (2005), Bijeli papaveri (2005), Nikada nisam (2006), Bulevar umišljaja (2006), Nebeska frula (2007), Vrata vječnosti (2009), Tvoj anđelak (2018), Šaptom napisano (2018) i Spakirani osjećaji (2019).

Nakon natječaja, njezine pjesme uvrštene su u zbirke Erato ´04 (2004), Susret riječi (2006, 2007, 2008), Pjesmom protiv zaborava (2013), Jučer bih umro za te, a danas jer te nema (2004), Uvijek kad pomislim na tebe (2005), Lahor stihova (2018), Snovi sjećanja 3 (2018), Stihovi duginih boja (2019), Stihovi duginih boja 2 (2019), More na dlanu (2019), Poezija zlatnih stihova (2019) i Zagreb na dlanu (2019), a jednu njezinu pjesmu (Izađi, tugo) uglazbio je Dražen Zečić.

 U pripremi je dvanaesta zbirka pjesama.

Kontakt:

E-mail: slavicajuhas@net.hr

———–

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Zbirka pjesama: “Tvoj anđelak”, www.digitalne-knjige.com, 2019

http://www.digitalne-knjige.com/juhas.php

Zbirka pjesama: “Spakirani osjećaji“, www.digitalne-knjige.com, 2019

http://www.digitalne-knjige.com/juhas2.php

Zbirka pjesama: “Šaptom napisano“, www.digitalne-knjige.com, 2019

http://www.digitalne-knjige.com/juhas3.php

Zbirka pjesama: “Bulevar umišljaja“; digitalne knjige, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas4.php

Zbirka pjesama: “Nikada nisam“; digitalne knjige, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas5.php

Zbirka pjesama: “Vrata vječnosti“; digitalne knjige, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas6.php

Zbirka pjesama: “Ruševine Ganglota“; digitalne knjige, 2020.

http://www.digitalne-knjige.com/juhas7.php

—————

Naslovnice knjiga:

———–

Kritike:

TAMO GDJE SE ŠUTI

Tamo gdje se šuti, tamo gdje se snovi ostvaruju, tamo gdje varamo ovu stvarnost stvarajući novu i vjerujući u nju, tamo se susrećemo s riječima, stihovima, s rimom ili slobodnim stihom, tamo se susrećemo s poezijom. Koja nam postaje svojevrstan bijeg od stvarnosti (koje stvarnosti?), koja je utočište, neprolazna ljepota, beskonačno vrelo novih pjesničkih slika. Novih riječi.

Stihovi nastaju u našim gorljivim nemirima, uznojenim nesanicama, u nezadovoljstvima našim i nesposobnosti da se ispunimo običnostima, svakodnevicom i rutinom (koja nas proždire, ta rutina, ali bez koje smo često izgubljeni). Pa posežemo za riječima, jer je i u početku (Početku) postojala tek riječ (Riječ) i ona je bila svjetlilo u čovjeku (tako kaže Ivan, a ja mu beskrajno vjerujem, barem što se riječi tiče). Riječ je čovjeka obdarila smislom, svakodnevnim i prizemnim, ljudskim smislom, ali i onim zvjezdolikim, izmaštanim, priželjkivanim smislom. Da nema riječi, ne bi bilo pjesama, ni pjesnika. Ne bi bilo ljepote, toliko potrebne u ovim danima koji nas polariziraju na one koji čitaju i one koji ne čitaju, koji vjeruju riječima i one koji to ne čine. Ili misle da su im potrebne samo one riječi kojima će naglasiti svoje potrebe za preživljavanjem. One korisne riječi.

A riječi možemo koristiti na bezgranično mnogo načina i za bezgranično mnogo smislova. Ako se tako može reći.

Riječi nas karakteriziraju, usmjeravaju, izgrađuju. One nam objašnjavaju, tješe nas, potiču na djelovanje.

Ljudi stvaraju riječi, ljudi su riječi koje stvaraju (iako se čovjek ne može misliti, čovjeka možemo doživjeti u materijalnom smislu, dodirnuti ga, uštipnuti, poljubiti, ali ga ne možemo misliti), a pjesnici su riječi koje uzburkavaju našu nutrinu. Nakon pjesnikovih riječi ništa u našim životima nije i ne može biti isto.

Pjesnici su doista veliko čuđenje, oni nas iznenađuju svojim izborom riječi, obasipaju nas iskricama oblikujući i svoj i naš svijet. Kakav bi svijet bio bez lirike? Bez umjetnosti?

Nikakav. Gol, prazan, pusta zemlja u kojoj ni pijetlovi ne bi pjevali svoju jutarnju pjesmu, a magle bi se uvlačile u svaku poru živog i neživog svijeta.

Razmislimo malčice tek o ovim riječima (na kraju svih krajeva ipak nas čeka neki dobar kraj):

Snovi liječe se tek stihovima. Snovi ostvaruju se u stihovima.

Istina?

Zlata Knez

———–

TEK NEKOLIKO RIJEČI

Nakon dugih godina čekanja i nepriznavanja potrebe za pisanjem Slavica Juhas donosi opet pregršt stihova, u kojima propituje i sebe i sve nas koji je volimo čitati, nudi nam odgovore (tako nam se čini) zadržavajući ipak svoje velike i male tajne „iza zida”, otkriva se i istovremeno prikriva velom riječi što izviru rimovane i slobodne, ostavljajući svoje upitnike na udaljenosti, da ne smetaju našima. Zašto ne bismo u njenim nedoumicama, odlukama krivim i pravim, u sjetnim sanjarenjima i burnim revoltima, u otvorenim molbama upućenima Njemu koji nam može donijeti utjehu (blago onima koji su na to spremni!), u bolnim trenucima kada gubimo dragu osobu, a život nam se čini bolan i naporan, zašto ne bismo sebe poistovjetili s njom? Zašto njezine radosti i prpošna poigravanja s mirisima, cvijećem, oblacima i vjetrom ne bi postala naše vlasništvo, naša utjeha i izlaz iz tmurnih raspoloženja?

Ona izmišlja i pronalazi začudne riječi.

Ona se usudi činiti ono što je mnogima na umu, ali nisu dovoljno hrabri da se na takav način ostvare. Uostalom, koje su stvari važne u našim životima? One o kojima ne razmišljamo, koje ne primjećujemo jer se smatraju uobičajenima? Sve ono što nekoga usrećuje (Zar ne, Filipe, tako si zamišljao definiciju?), što mu pruža zadovoljstvo prozračnije od zraka koji udišemo (uostalom i Filip doprinosi zagađenju zraka brojnim cigaretama, već su mu i brkovi žuti), svaka briga koju odagnamo, svaka nevolja iz koje se izvučemo, to je ono što nas čini važnima sebi. I onima koji su uz nas.

Važan je i novac, naravno. Dakako.

Pjesme ne donose novac. One su od kvalitetnije materije tkane, te Slavičine pjesme, one pršte životom (žićem, kaže) i one obigravaju oko nas svojom rimom, svojim skrivenim i neskrivenim porukama, oduševe nas detaljima, stihom jednostavnim u formi, a dubokim u značenju. Ili poruke uopće i nema, nama se samo čini jer smo skloni tome, tražiti poruke u pjesničkim ostvarenjima, dok pjesnik (Slavica) najčešće izražava sebe samoj sebi. Zbog potrebe svoje intimne. Zbog stihova koji pršte iz nje u samo sebi poznatoj potrebi. Stihovi čuče, čekaju, planiraju se i onda nahrupe.

I tada nastane zbirka.

I tada nastanu crteži koje nije Slavica crtala, a koji su tako slični njoj, koji na najbolji način ilustriraju pjesmu, crteži Dubravkini. Slični Slavici.

Slavici Juhas.

(Ah, promrljat će Filip, nije ona Bond, James Bond. Ona je Slavica koja voli popiti bijelu kavu na Giardinima ili negdje uz more. Gledajući u bibanje-mreškanje valova i slušajući krikove galebova, vječno gladnih.)

Razglabati o književnoj vrijednosti bilo čijih pjesama (ili proza) iluzorno je – piše se iz unutrašnje potrebe za izrazom. Da se izrazi i ono posve neizrecivo, tajnovito, bajkovito i zaigrano u nama. Nema menzure za poeziju. Ona jest ili nije. Dirne ili te ostavi hladnog.

Zato se moramo diviti Slavici koja uspijeva (uz potporu i utješno rame svoga Steve) svoj raskošan unutrašnji svijet pokloniti i nama. Čitaocima, pjesmoljupcima ili samo ljupcima. Ili samo pjesmo. Odabir je naš.

Anđele moj, samo nastavi pisati jer sve je drugo manje važno. Sve i tako vrlo brzo prolazi, a tvoja napisana riječ ostat će. Sigurno.

A sutra? Sutra ćeš opet biti sretna.

Zlata Knez

———–

RAZMIŠLJANJA UZ PJESME (NEOBAVEZNO)

Slavica Juhas piše pjesme.

Očito. I to dobre pjesme koje nas iritiraju iskrenim tugama i zajedljivošću (ma daj, tko će priznati da je zajedljiv prema drugoj osobi i ljubomoran, i podao, i neiskren?), pobunama zbog konformističkih prilagodbi svakodnevnim iskušenjima. Zapravo, Slavica Juhas ne želi biti naš alter ego, ona je sasvim svoja, potpuno svoja i ne vodi računa o tome hoće li se ikome svidjeti (ponajmanje književnim kritičarima koji dobro odrađuju svoj posao, ali se ne usude), ona je u strujama i izvan struja koje trenutno vladaju pjesničkim nebom lokalnih i širih poeta (ona nema lascivnih erotskih primisli, a kamoli jasno izrečenih tzv. šporkica, što se Filipu ipak puritanski sviđa), ona je otpadnica bez namjere i baš je briga što netko misli o njezinim pjesmama. Uostalom, piše zbog sebe, radi svojih potreba, a ne zato da se drugi dive i hvale. Nju i pjesme. Ona piše. Mislim da će pisati do posljednjeg daha (ah, Belmondo je tako teatralno ispustio posljednji svoj dah u staroj verziji) i znam da ni tada neće voditi računa o tome tko je koliko knjiga objavio i je li mu to posljednje javljanje. Ovo je njezina osma knjiga, ako se Filip ne vara u broju (njemu je matematika vrlo strana znanost ako nije u funkciji književnih zagonetki).

U osam svezaka puno se toga skupilo, raširilo preko listova i stislo u riječi. Cijeli jedan život. Možda dio jednog cijelog života.

Uostalom, Cesarić je davno otišao, a Tadijanovića i tako Slavica nije baš obožavala (svatko ima pravo na svoje ukuse, na svoje mišljenje, na svoje stavove i svoje odabire, ne samo političari).

Ipak, je li ikada pročitala neku pjesmu koju je potpisao Cesare Pavese?

Jer, gotovo svaka njezina pjesma nosi priču. Značajniju i onu manje značajnu za čovječanstvo, ali zato bitnu za pojedinca. Za nju samu.

Pjesme se pišu u posebnim trenucima, bez prisutnosti drugih očiju, drugih ruku i drugog nekog disanja. Može postojati kao kulisa, da. Iza nekih vrata, ali malo podalje. Za pisanje je potrebna samoća koju će ispuniti bujica riječi, nagomilani stihovi i slike samo njoj odane. Tako se piše. I opiše noćna drhtavica, zadovoljstvo i nezadovoljstvo postojanjem, bunt protiv drugih ljudi i njihovih postupaka (tko je rekao da smo mi u pravu?), priželjkivanja koja se nikada neće ostvariti i nestali događaji što ostaviše nekakav okus u prstima i mislima. Izranjaju pokojnici i njihova draga lica, slute se susjedi i prijatelji, jasno otkrivaju ili prikrivaju potrebe, strepnje, nadanja… Sitne zloće, krupne naklonosti.

Stih za stihom – kitica; jedna za drugom – pjesma. Na kraju poneka poruka.

Zlata Knez

———–

Video prilog: Dah – Slavica Juhas, Govori: Meliha Miljević

Video prilog: Nisam kao druge – Slavica Juhas, Govori: Meliha Miljević

 

—–

Uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.