Digitalne knjige

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

———–

Snežana Pavelić

Bilješka o autorici:

Snežana Pavelić rođena je 20. ožujka 1959. u Slavonskom brodu.

U šezdeset i drugoj godini kupila je svoj prvi motocikl i objavila svoju prvu knjigu.

Puno nje i o njoj unutar korica je ove knjige. A, između redova i tuđih cipela začudo uvijek našeg broja poruka je svim čitateljima:

Ništa nije nemoguće!

———–

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

“U tuđim cipelama“; digitalne-knjige.com 2023

http://www.digitalne-knjige.com/pavelic1.php

—————

Naslovnice knjiga:

———–

Kritike:

RECENZIJA KNJIGE

Govoruša Snežana Pavelić (alias Ana Škornjača)

… otvoreno je društveno angažirana. Ona ne mistificira teme, ne pribježe kulturi laži, ali ni kulturi uljepšavanja… jednostavno pušta životu da joj se približi. Zna ona kako se ništa ne može naučiti iz velike povijesti, isto onako kako se ne može naučiti ni iz osobne povijesti naših obitelji, pa ne pogriješiti. Izlazi u javnost s osobnim stavom bez potrebe da se svidi svima, i njeni zapisi posuđuju glas nečujnima i marginaliziranima. Piše u interesu sestara, majki, prijateljica,… ponekad pričom protiv vjetrenjača pa teme kao da biraju nju, a ne ona njih. Piše i zbog sebe i svog samopoštovanja, da se ne bi dogodilo da život prođe, a ona je šutjela. Nije jedna od onih koje se sklanjaju u benigne teme. često bolno precizna, pisanjem kao da se liječi od života i onda njene kolumne postaju posveta osobnoj patnji i boli, trpke i surovo istinite; u sljedećem trenutku, njeni redci love kontroverzne teme i goruće događaje u pokušaju da ih promišljanjem osvijetle i razjasne, i onda kolumne postaju polje kritike općeg stanja, britka, beskompromisna borba s razumski neprihvatljivim.

Ona je feministica u svakodnevnoj praksi koja, naratološkim postupcima, nudi osobni ugao gledanja na aktualne događaje i teme. Svjesno bira kolumnu (kao poseban oblik novinskog izražavanja, negdje između publicistike i lijepe književnost) i koristeći u njoj različite funkcionalne stilove hrvatskog jezika (dijalektizme, žargonizme, novinarsko-publicistički, književno-umjetnički, razgovorni stil), komentira zbivanja iz svog osobnog, jasno prepoznatljivog znanog prostora i vremena. Znajući istovremeno, kako čovjek koji pogleda u sunce danju, ili u zvijezde noću, ne naziva se astronautom, ne smješta se ni ona u rang Torbarine, Ercegove, Lovrićke… jer, njene rečenice ponekad bježe iz kolumne; razlikuje se po strukturi; novinarska stilistika zna biti nedovoljno definirana; tema nedostatno izbrušena…ali ona progovara, i ne Glasom protiv topova, nego glasom protiv onoga što ju boli, što ju smeta.

Prošetava u tuđim cipelama (čiji broj joj začudo, jako često odgovara) ovim brodskim mikrosvijetom, koji i nije toliko prostorna koliko duhovna provincija i precizno skalpelom (i ne kaosa) zarezuje u anomalije društva.

Društvo još uvijek oblikuju patrijarhalni obrasci (iako je deklarativno to drugačije). Ono je uglavnom disfunkcionalno, konzervativno, kako primjećuje kolumnistica, seksističko, šovinističko i muško. Žene u njemu još uvijek preuzimanju tradicionalne, šablonizirane uloge: majke, erotizirane ljubavnice, dosadne supruge i unutar toga svijeta žive na relaciji prema muškarcu. U ime tih, i svih drugih, uloga / žena autorica diže glas. I piše, na tragu Mandićeve novoskovane sintagme za književnost koju pišu žene: Kuhinjska književnost, kuhinjske kolumne. Ako je Mandić ovom sintagmom predmnijevao o kuhinji kao rodnom mjesto pričanja, to je u redu, a ako se htio pejorativno odrediti prema onome što pišu žene i to je u redu, jer, poskliznuo se na riječi i razotkrio kako žena između dinstanja luka, pranja posuđa, glačanja, brige o djeci, stigne, može i zna i pisati. Možda je samo igle za heklanje i kuhaču zamijenila tipkovnicom, a nije nemoguće da ih je uspjela i sinkronizirati. Izlišan je onda i naslov njegove polemičke knjižice: Što zapravo, hoće te žene?

Snežana Pavelić, svojim kolumnama, u imaginarnom dijalogu, odgovara Mandiću: Ništa što im ne pripada. One nisu Vještice iz Rija, i ne tvrde, kako je još Wirginia Woolf spomenula, da su bolje od muškaraca, nego da su svijetu jednako potrebne kao i muškarci. Ne žele biti ugnjetavane, ali ni doživljene poput božanstva. Žele biti ravnopravne pa i bolje, ako to doista jesu. Žele unapređenje svog položaja uklanjanjem spolne diskriminacije, promicanjem rodne jednakosti u svim područjima života. U modernom društvu, danas, negdašnju borbu za pravo glasa zamijenila je ona za pravo na pobačaj i pravo odlučivanja o svom tijelu, za pravo pisanja o tabu temama. Žene i u rečenici i u životu trebaju ravnopravno uz muškarca stajati. I dovoljno su snažne i individualizirane osobnosti da se mogu pobrinuti i za sebe i za svoj život. U tekstovima koje ispisuju možda su samo suptilnije, lucidnije, slojevitije, dublje. Drugačije progovaraju o svijetu, jer ženi je riječ istinski iskaz njenog trenutka.

I možda baš zato Snežana nije izabrala biti autoricom chick lit literature (popularne fikcije namijenjene prije svega ženama koje dokolicu upotpunjuju čitanjem). A sigurno bi unutar ovog polja bila, ako ne zadovoljna, ali svakako popularna i čitana.

Ona se odrekla fikcije u ime istine. A istina nikada nije bila u modi. I zato je ona nježna prema ljudima u svojim kolumnama, a oštra prema pojavama. Ona perpetuira štetne stereotipe ugacane i štiklama, i platformama, i radničkim bakandžama, i patikama. I ona ne čezne za novim Manolovim cipelama iz nekog Seksa i grada ( ili možda i da, ali ne pod svaku cijenu) i nije Katarina Medici koja je cipele obula na svom vjenčanju, pa onda one postale neizostavna ženska obuća, pa onda one postale fetiš. Ona nije ni Pepeljuga kojoj je (ili možda je) cipela promijenila život. Ona je ona kojoj je ponekad tijesna i vlastita koža, a kamoli cipela.

Ona je govoruša (rječničko pojašnjenje: ona koja puno govori / još jedan od stereotipa vezan uz žene) koja locira, identificira, detektira, samo ne uhićuje. Za to su zaduženi drugi.

Ona ima problem. Ili jezik ima problem (i to ne onaj ženski koji je predug, nego jezik kao sustav znakova koji služi za sporazumijevanje), jer naš jezik nije rodno osjetljiv, odnosno muški rod se uzima kao generički, onaj koji upućuje i na muške i na ženske entitete (Anić) i kao dominantni oblik pokriva oba spola. U našem leksičkom inventaru nemali je broj neparnih imenica, onih koje nemaju svoj par ženskog roda. Autoričin problem je kako imenovati žensku osobu koja je: dužnik, lopov, izbjeglica, kupac, pisac, samoubojica, invalidna osoba. Ženski oblik pojedinih imenica nije odomaćen, zahtjevi za rodno senzitivnim jezikom nisu dovoljno ispunjeni, način definiranja odrednica nije rodno neutralan. Područje u koje bi se trebalo intervenirati (što podvlači i sama autorica) je sam jezik, ali reviziji postojeće leksikografske prakse u Hrvatskoj (podvlačim ja) prethodi revizija generalne društvene svijesti o odgovornoj uporabi jezika kao ogledala kulture koja suzbija bilo kakav oblik diskriminacije. I baš zato, nije jezik taj koji će žene učiniti vidljivijima i nije on neprijateljski instrument kojim se žene pokušava učiniti nevidljivima, nego jezična zajednica koja iz nekog razloga ima potrebu samo za jednim parnjakom (kojeg je oblikovala pa nastavila rabiti).

Predodžbe i stereotipe lako možemo razbiti ako ih istinski osvijestimo, jer onda možemo mijenjati i ustaljene prakse, pa između ostalog, i stvarati parne (profesijske) imenice ženskog roda.

Autorica ovu barijeru savladava, onako ni ženskom ni muškom, nego samo snalažljivošću. Ne prijeći ju to da progovara o prostitutkama, majkama, šogoricama, štedljivicama, samkinjama, bajkericama, dužnicama, lezbijkama, blagajnicama, feministicama, političarkama, ljevičarkama, ženama s invaliditetom, samohranim majkama, radnicama, nudisticama, volonterkama, stidljivicama, udomiteljicama, ljubavnicama… o društvenim, profesionalnim, obiteljskim, javnim ulogama žene.

Pozivanjem na kanonska djela (Dostojevski, Tolstoj, Matoš, Krleža, Neruda) i svoje in autore Džubrana, Ostena, Oshoa… pa sve do Balaševića, razotkriva i svoje uzore i djela kojima se vraća i koja ju definiraju. Ne manje vrijednima za nju, u oblikovanju stavova, su i životne mudrosti njena oca, koji je vješto znao spustiti životne probleme na prizemnu razinu, onkraj filozofije.

Njen emocionalni kapital su sva iskustva koja su se s godinama, poput jata ptica, skupljala u nutrini, prelijetala preko polja ranjivosti i polja radosti i oblikovala gorko-slatki život. Bez cenzure.

Ona ne da životu da obesmisli njen. Ne da životu da ju snebiva. Usudila se. I zna i naučila je da i ljute godine jednom moraju proći. A kada dođe to jednom i kada prođu te godine, u izlogu njena života, strpljivo će ju čekati par novih cipela, marke Govoruša. Postolarski šegrt davno je uzeo mjeru.

Darija Mataić Agičić

——

Uvodna riječ

Knjigom koju držite u ruci dodajem svoju nit tkanju života. Obojena je snagom, ljubavlju i vjerom u osobnu promjenu. Ovom ispovjednom prozom dokazujem vlastitu žensku moć i sposobnost transformacije dogmatskih uvjerenja koja nam stvaraju osjećaj manje vrijednosti i pretpostavljene krivnje.

Bez obzira što naš bogati hrvatski jezik za neke uloge nije predvidio imenicu ženskog roda, ovom knjigom pozivam vas da zajedno uđemo u tuđe cipele i promijenimo dosadašnji kut gledanja. Takvim pristupom možemo mijenjati sebe i pomoći drugima, što je u konačnici smisao našeg postojanja u ovom kratkom životu.

Stareći, sve više razmišljam o povezanost naših majki & ženskih predaka (pretkinja) sa sviješću vlastitog postojanja i trajanjem kroz naše kćeri i unuke. Upravo zbog toga, energijom razumijevanja, ljubavi i suosjećanje nastojim otopiti tisućljetne naslage nepravde, ljudske gluposti, laži, surovosti, samoće i boli u prošlosti svih žena. Želim vjerovati da je bilo i puno ljubavi kroz dugotrajno postojanje ljudske vrste, kojom je određen i moj život. Pišući o ženskim ulogama prisjećam se osoba i događaja iz života naše lokalne sredine posljednja tri desetljeća.

Iako svjesna da ne mogu značajno promijeniti ljudsku prirodu, ipak dajem na uvid tekstove/kolumne o nekih pedesetak (i to nisu sve) ženskih uloga. Prethodno sam ih, tjedno,   objavljivala na slavonsko brodskom web magazinu SB Periskopi potpisivala imenom i prezimenom moje prabake Ane Škornjač. Razlog je prizeman, zlonamjerni ljudi koristeći lažna imena tekstove komentiraju vulgarnim i otrovnim riječima, često ciljajući autora/cu i time namjerno marginalizirajući i omalovažavajući važnost teme o kojoj govorim.

Više od dvadesetak godina deklariram se kao feministica. Redovito na radnom mjestu i na društvenim mrežama reagiram na nepravdu, jer svakodnevno prepoznajem neravnopravnost. Pišući kolumne ukazujem na poražavajuće stanje ženskih ljudskih prava u RH i regiji. Sveprisutan patrijarhat i nedopustivo velik utjecaj organiziranih religija kroz obrazovni sustav, medije i ostale društvene segmente etiketira feminizam kao opasnost za opstanak hrvatske obitelji. Možda radi toga jer u javnom prostoru jedino feministice dižu glas i upozoravaju na opasnost dokidanja ranije stečenih ženskih ljudskih prava. Svjesna sam kako zbog toga nisam previše omiljena u društvu isključivih osoba, ali i dalje fokus svjesno stavljam na štetnost poricanja takvog poretka.

Uporište za angažman i pronalazak svih raspoloživih sredstava kako bih vlastitim nastojanjima pomogla sebi i drugim ženama u prepoznavanju svojih potencijala pronalazim u riječima, koje je netko puno mudriji od mene davno izrekao: čovjek ima moralnu odgovornost da ne poštuje nepravedne zakone . Samo mi žene imamo snage, ljubavi i strasti zaustaviti propast društva i učiniti ovaj svijet boljim mjestom.

I zato, drage čitateljice i čitatelji obujte ponekad tuđe cipele i u njima promatrajte svijet!

Autorica

Uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.