Put do moje supruge (iz knjige “Put nestalih oblaka”, Marijana Sviličića)

Već sam podnaslov knjige Male priče za dušu govori o ovoj knjizi u kojoj autor zaista iskreno opisuje svoj put u traženju istine, mira, milosrđa, suosjećanja i vodi nas u carstvo Duha, gdje vlada ljubav koja ne poznaje granice, ljubav koja je čista i u svima prisutna, u svemu prepoznatljiva. O toj su ljubavi napisane mnoge knjige, izrečeni bezbrojni govori i ispjevane mnoge pjesme.

U pričama opisanim u knjizi, autor na vrlo neposredan način djeluje kao pažljivi promatrač svega što ga okružuje i upravo traži situacije u kojima se “događa” nešto lijepo ili ružno jer duboko u duši zna da u pravilu – čovjek traži samo sreću i radost i ni pod koju cijenu neće poželjeti patnju i jad. On sreću i radost smatra dobročiniteljima, a patnju i jad svojim neprijateljima. No, to je pogrešno. Kad je sretan, vrlo vjerojatno mu slijedi patnja. Nevolja pak tjera čovjeka na istraživanje, razlučivanje, samoispirivanje i strah od mogućnosti nečeg još goreg. Sreća čini da čovjek zaboravlja obveze prema sebi kao ljudskom biću. Ona ga vuče u sebičnost i grijehe koje sebičnost potiče. Patnja čini čovjeka budnim i pažljivim. Zato je nevolja stvarni prijatelj, a sreća samo troši njegovu zalihu i budi u njemu niže strasti. Tako je poruka pisca pročitana između redaka da je sreća čovjekov stvarni neprijatelj.

Kroz razna svoja duhovna iskustva otkriva nam autor nenametljivo svoj odnos prema Bogu, a u priči Božji recepti izravno je dodaknuo riječ Bog. Odnos Čovjeka s Bogom je najintimniji odnos. Stoga javno otvoriti svoje srce i pri tome mjeriti razinu koliko čitatelji mogu prihvatiti nije nimalo lako. To može izazvati osjećaj ogoljenosti i bez obzira s koliko je ljubavi to rađeno može pokrenuti čitavu lavinu samo zato što se netko usudio Boga nazvati neuobičajenim imenom.

Autor svojim pričama daje naslutiti da kad Bog uđe u naše živote i širom otvori vrata Svoje milosti tada se pred nama otvara sasvim drugačiji svijet. To je svijet ljubavi, milosrđa, strpljivosti i tolerancije, služenja potrebitima i bratstva među ljudima. To je svijet istine da je Bog naš Otac, da je On Jednost rastoćena u bezbroj živih bića.

Jedna od odlika ove knjige je iskreno, neposredno i prirodno opisana iskustva, događajji i razmišljanja, a komentari su prepušteni čitatelju.

Ljubica Ljubić

————

PUT DO MOJE SUPRUGE

Male priče za dušu

“Onaj što tiho diše to ti je Marijan” – tako je moj jako bogati prijatelj govorio svojoj slobodnoj prijateljici, pokazujući joj svoju zadnju snimku na videovrpci koju je snimio o grupnom Rebrtingu (ležeća tehnika disanja – najčešće grupna, koja vodi do preporađanja) kojeg je vodio, vrbujući je za moju masažu i vezu sa mnom, jer je znao da sam i ja slobodan. Nakon toga dao mi je njezin kućni broj telefona da je nazovem.

Uporno sam je zvao telefonom. Ona je bila strastvena, ali sramežljiva i htjela me upoznati bez dolaska na masažu. Na to nisam htio pristati. Sve dok jedne subote nakon napornog posla nije bila sva ukočena od tipkanja na pisačoj mašini, pa je pregrizla sramežljivost i ugovorila masažu za sljedeće jutro.

Kad sam došao na njezina vrata doživio sam šok. Dočekala me visoka, vitka i vrlo lijepa plavuša u pripijenoj ljetnoj spavačici. Do mog dolaska ležala je u krevetu. Rekla mi je: “Toliko sam umorna, bole me ruke, ramena i cijela leđa, naprosto vapim za masažom.”

Bio sam osvojen na prvi pogled, a izgleda da sam i ja na nju ostavio dubok dojam. Osjetili smo neku bliskost kao da se već od prije znamo. Najviše me dojmilo to što je imala od prvog trenutka povjerenje u mene.

Nakon masaže pili smo kavu i razgovarali. Uvidjeli smo da imamo slične stavove i da nas kroz život vode ista psihološka i filozofska razmišljanja. Zaljubili smo se, gorili od strasti i vrtoglavo krenuli u vezu. Prolazili smo kroz burna razdoblja. Tresli su nas vjetrovi s juga i oni hladni zagrebački. Svi su nas ‘dobronamjerno’ upozoravali da naša veza nema budućnosti… Sve smo to nadvladali i nakon godine dana zajedničkog života krenuli pred matičara koji se je tako zbunio da je rekao: “Brak je završen”, umjesto: “Brak je sklopljen”.

I danas kad gledamo videosnimku našeg vjenčanja, slatko se nasmijemo.

Mnoge su se njene slobodne prijateljice protivile našoj vezi misleći kako će izgubiti prijateljicu koja je uvijek bila u stanju njih saslušati i, na neki način, biti rame za plakanje. Iznenadilo me je što je čak i supruga mog prijatelja, koji je bio posrednik u našoj vezi, bila protiv, dajući do znanja mojoj sadašnjoj supruzi da bi bilo bolje da ne uđe u vezu sa mnom misleći da sam avanturist. Mi smo to doživljavali u stilu ‘Psi laju, karavane prolaze’.

U ovom sve otuđenijem društvu sve je teže i teže sklapati nova poznanstva koja su psihičko i fizičko zdravlje ne samo pojedinaca već i cijelog društva. Zbog toga bi i nama, u srcu Europe, trebao novi hipi pokret (samo bez droge) da postanemo djeca ljubavi i mira. I zato kažem “zagrlimo se i pružimo ruke ljubavi jedan drugom” da nestane mržnja, pohlepa, rat,…

I dan danas sam zahvalan prijatelju što nas je upoznao i zbog toga – kad god sam u prilici, spajam svoje slobodne prijatelje, prijateljice i poznanike, pokazujući im svoj primjer sreće i kako je u životu sve moguće – samo to treba poželjeti i krenuti u smjeru ostvarenja te želje. “Da se ti nisi udala, ne bih se ni ja” – često spomene suprugina prijateljica koja je s vremenom postala i moja.

Marijan Sviličić

————

DVOJE KREATIVACA U BRAKU!

Rekao bih netko, to je nemoguća misija. No, ipak nije. Kad su dvije osobe u braku kreativne, svaka na svoj način, ne smije biti prisutna zavist ili isticanje samog sebe.

Prije svega, nastojati ne gušiti individualnost svog partnera. On/ona mora imati svoj prostor, svoj kreativni svijet, jer svaka umjetnička duša, u svom stvaralačkom zanosu – u svom je filmu, i u tom trenutku, posve nedodirljiva utjecaju vanjskog svijeta – potrebna je samo tišina. No kad inspiracija, koja je pokrenula slikanje ili pisanje, počinje se ostvarivati i približavati svome kraju, osjećaj ushićenja dijeli se zajedno.

Marija i Marijan Sviličić

—————————————–

Marijan Sviličić

Marijan Sviličić rođen je u Splitu, 14. travnja 1958. Roditelji su mu porijeklom s otoka Visa, gdje je i sam živio prve tri godine života. Nakon toga selio se u Gospić, zatim u Pulu za koju ga vežu prve lijepe uspomene u životu i Zadar, gdje je polazio osnovnu školu i gimnaziju. Višu školu završio je u Zagrebu… Posvetio se raznim alternativnim duhovnim tehnikama.

Astrologijom i meditacijom počeo se baviti već u gimnaziji. Čitao je sve knjige o tim temama koje su mu došle u ruku. U to vrijeme počeo je pisati duhovni dnevnik, prepisivati zanimljive i korisne citate velikih pisaca i duhovnih učitelja.

Završio je tečajeve transcedentalne meditacije, komaja škole yoge, nove akropole i masaže, bio je na intenzivima prosvjetljenja i preporađanjima. Sklonost prema tim područjima i prirodna nadarenost vodili su ga k stalnom učenju i usavršavanju, kako bi mogao što više pomagati ljudima da budu zdravi i sretni.

Smatra kako čovjek treba ići srednjim putem – ni u čemu pretjerivati – biti fleksibilan i stabilan. Sve što se događa treba gledati s više strana i izabrati onu u kojoj ima najviše srca!

Posebna mu je ljubav kinesko-japanska igra Go koja razvija kreativnost, inteligenciju, koncentraciju i duhovnu ravnotežu. Go pomaže da se iskorijene loše navike i krivi životni stavovi, uči nas da se veselimo pobjedama, a gubitke primamo mirno i dostojanstveno sa znanjem da iz njih najviše učimo.

Danas živi u sretnom braku u Zagrebu, gdje radi ručne masaže, izrađuje razne horoskope (životne, karmičke, godišnje i paralelne),… i dalje piše priče.

Marijan Sviličić, Zagreb, Braće Domany 8

Kontakt:

e-mail: marijan.svilicic1@gmail.com

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Put nestalih oblaka”, Marijana Sviličića