Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Vanja Krnić
———–
Bilješka o piscu:
VANJA KRNIĆ rođen je u svibnju 1980. godine u Slavonskom Brodu. Nakon završetka školovanja vratio se u Slavonski Brod. Vodio je i radio kampanje za političare s više i manje uspjeha.
Godine 2009. preživio je prvi moždani udar, 2010 drugi i tešku borbu za život koju u ovoj knjizi opisuje. S vremenom se prilagođava na svoje novo ja te postaje šahovski sudac, višegodišnji urednik godišnjeg glasila udruge osoba s invaliditetom Loco – Moto “Zvjezdica” , zamjenik predsjednika Hrvatskog šahovskog saveza osoba s invaliditetom, predsjednik ŠKI Kralj( Šahovski klub invalida Kralj). Stalni i povremeni je kolumnist je raznih lokalnih i nacionalnih portala.
Uči sve iz početka pa i pisati te se zadnjih godina posvećuje pisanju.
Dnevnika bolesnika (FB: @dnevni.bolesnika). Pravomoćnom sudskom presudom je potvrđeno da je pogrešno liječen.
“I have a dream” čuveni je govor Martino Luthera Kinga i mnogo puta bio mi je inspiracija. Taj govor i dan danas često mi odzvanja u ušima, iako se dogodio davno prije mene. Imam li ja pravo na san? San ti je utočište kad si u krevetu. Tada možeš trčati, ljubiti, igrati košarku, jesti pečenku, nositi kćer. Kad se probudiš, dogodi se stvarnost. Stvarnost je drugačija i meni osobno nimalo dopadna. Bitno je pobijediti. Izgubiti svoje ja i podati se njoj, to znači izgubiti samog sebe.”
“Ne postoje mi i oni. Postoje ljudi u potrebi i oni koji to nisu. Na nama u potrebi je da izađemo iz ilegale i da se naš glas čuje.”
———–
Kontakt:
e-mail: krnic1980@gmail.com
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
“Dnevnik bolesnika”; digitalne knjige, 2023.
http://www.digitalne-knjige.com/krnic.php
—————
Naslovnica knjige:
—————
Posebna Napomena
Intervju s piscem i književnikom Vanjom Krnićem, moći ćete
pročitati ukoliko svojim mišem kliknete na sljedeći link:
https://digitalne-knjige.com/?p=30684
—————
Predgovor
Za pisanje priče potrebna je motivacija. Motivacija može biti novac, želja za slavom, Nobelova nagrada za književnost, nagrada Kiklop (ne čitam Nives). Puno je motiva samo je potrebno naći pravi. Motiv može biti stablo, cvijet, djevojka, rat, mir ili zrak. Motiv može biti baš sve. Zrak je kod nas usmrđen i zatrovan mirisima rafinerije. 0 njemu pišu i govore mnogi. Mene ne inspirira. Živim na četvrtom katu zgrade pa stablo kao motiv možemo izostaviti. Vidim jedno stablo s balkona, ali ni ono me ne inspirira za pisanje. Djevojke volim, ali one mene vole manje. Lova? Ni ona nije motiv. Ona me ne voli i bježi od mene. Ostao sam bez motiva i motivacije već u prvom odlomku.
0 čemu onda pisati?
Ostao mi je još jedan motiv. I to našugaviji od sviju. Ženskog je roda i vrlo je podla. Nitko je ne voli. Doslovno nitko. Ona nema sise, ni dupe, nije ni zgodna. Zove se bolest. Dobro je što se njezino ime piše malim slovom jer veliko ne zaslužuje. Evo motiva. Bolest. Nadam se da vas neće odbiti odmah na početku. Ovo je osobna priča. Nisam tip osobe koji će napisati knjigu od petstotinjak stranica. Stotinjak će biti dosta. Vodim svoj virtualni Dnevnik bolesnika. Ovdje ću sažeti svoj nepovezani tok misli u povezanu cjelinu zvanu knjiga. Obećao sam sebi napisati sve što mi se dogodilo.
Motiv sada imamo. Počnimo…
Predstavit ću se. Tko sam? Što radim? To se i ja pitam. Zovem se Vanja. Vanja s onom stvari iliti muški Vanja. Što radim? Živim u Hrvatskoj, a tu nitko ne radi. Moj je posao rehabilitacija i čekanje poštara da mi donese osobnu invalidninu. Već sam počeo kukati, a to ne želim. To ću kasnije. Rođen sam 1980. godine. Taman kad su svi plakali za Titom, ja sam se derao za sisom. Tako da se može reći da sam ga pošteno oplakao. Neću o politici, iako je ona svugdje. Nekako sam u životu funkcionirao kao Don Quijote. Stalno sam se borio protiv nečega. Jedini problem je bio što vjetrenjačama ni traga ni glasa. Oženio sam se još davne 2001. godine i ubrzo smo dobili svoj prvi ponos -kćer Hanu. Trenutno je puca pubertet pa postaje buntovnik! Nemam pojma kako sam ja svoj pubertet preživio! Godine 2009. na svijet je došla Tea. Nekako s njezinim dolaskom počinje moja priča.
To sam ja.
Sve u svemu čudak, čudnih životnih putova.
Vanja Krnić
——————-
RECENZIJA
Knjigu Dnevnik bolesnika Vanje Krnića kompozicijski čine gotovo bešavno povezani emotivno-ispovjedni zapisi o strašnim posljedicama nesprječavanja napredovanja njegove bolesti, koja je, u svom odlučujućem početnom razdoblju, podcijenjena odnosno dijagnosticirana i liječena fatalno pogrešno.
Dnevnik bolesnika ispunjen je opisima trajanja, zbivanja i ljudi izvan Krnićevog dotadašnjeg uobičajenog kruga kretanja i normalnog, rutinskog življenja na način zdravog čovjeka, opisima košmarnih prizora nemoći i bola, neugodne fizičke osujećenosti, ponovnog učenja najosnovnijih funkcija bivanja i preživljavanja, bolničkih soba, kreveta, ambulanti, operacijskih sala, medicinskih sestara, fizikalnih terapeuta, liječnika specijalista – gospodara života i smrti, i dramatično neočekivanih velikih gesta i nesebične podrške obitelji i prijatelja. Knjiga je kronološki slijed osobitih izvještaja o događajima što su ga snašli kao pacijenta, i niz konzekvenci teškog stradanja mladog čovjeka dovedenog do stopostotne invalidnosti, koji se mora(o) nositi sa svojom tragedijom nastalom zbog neshvatljive, bahate nebrige liječnika. Kroz knjigu Vanje Krnića čitatelj ulazi i boravi u tjeskobnom, zatamnjenom svijetu koji se bez najave srušio. Knjiga je u tom smislu i neizravni popis svega što mu je oduzeto, svega onoga što je nestalo pod njegovim ruševinama.
Ipak, usprkos velikim nevoljama, patnjama i trpljenju, usprkos tmini nepovratnog udesa, tmini koja je zakrilila stare staze i već naslućene vidike, iz svake stranice Vanjinog Dnevnika uočljivo sjaji blago svjetlo životne radosti i vjere u budućnost, nezaustavljivo prodirući iz njegove mudrosti, osobina karaktera, iz pomirenosti s okolnostima, iz iskorištavanja šansi da se od preostalog svijeta sagrade nova egzistencijalna zdanja i poslože nove relacije, da se smireno prihvati dati usporeni ritam trajanja, te da se na podiju postojeće situacije započne rehabilitacijski ples u dvoje s ponuđenim nastavkom života.
Tako se užas u augmentativu, svjedoči Vanja u knjizi, ipak mijenja u sreću u deminutivu. Zato Dnevnik bolesnika – organsko ujedinjenje Vanjinih pripovijedanja, opisivanja, osvrtanja, uspoređivanja, evokacija, očekivanja, nadanja, nalaženja novih načina postojanja i izražavanja – sadrži i osobine svojevrsne terapeutske metode, čiji se značaj i značenje proteže sve do čitatelja koji i sam u njoj traga za utjehom i katarzom.
Zar to zapravo nije utjeha za sve nas kada Vanja Krnić ustvrdi:
“U ovom životu sam na neki način umro i rodio se opet. Prijašnji je “ja” sahranjen, ali bez grobnog mjesta. Od prijašnjeg “ja” ostale su mi uspomene, ali i dvije radosti u novom ja. Hana, Tea, supruga, roditelji i prijatelji davali su mi snagu, da sva moja ja (mislim na sebe) ne postanu aorist.”
Vanja je danas invalid. I to je definitivno. Invalidnost je stacionirana. Kada se nesretno dosegne, trajno se mora podnositi, na nju se mora naviknuti bez velikih nada o dolasku promjena na bolje. Na samom početku puno se moglo učiniti na obuzdavanju bolesti i ona je, nakon svoga tijeka, mogla imati neusporedivo povoljniji ishod. Zbog katastrofalnih posljedica nečinjenja nužnog, nedonošenja ispravnih medicinskih odluka i potpuno krivog liječenja, u sudskom je sporu sa slavonskobrodskom bolnicom. Promjena stanja njegovog zdravlja pogoršana je zbog neadekvatnog određivanja vrste bolesti(dijagnostika), pogrešnog načina utvrđivanja uzroka bolesti (etiologija), lošeg prikazivanja mehanizma njenog nastanka (patogeneza), neutvrđivanja znakova kojima se ona očitava (semiologija),promašenog odabira sredstava za borbu protiv nje (terapija), a da evoluciju bolesti (prognostika) i ne spominjemo. Sve što se moglo učiniti pogrešno, učinjeno mu je. Tek naknadno, nakon što su ga kardinalne greške liječnika dovele do ruba smrti, u drugim medicinskim ustanovama, mogao mu se samo spasiti goli život, i to do invalidnog stanja tijela, svođenjem njegovih kapaciteta i funkcija na potpuno smanjenje sposobnosti za normalan socijalni status, rad i samostalnost.
Više se nije moglo popraviti ono što je nepažnjom nepovratno upropašteno.
Svojom formom i spisateljskom izvedbom zamisli da autobiografski opiše vlastiti život invalida kao niz trenutaka ukradenih od sudbine koju je priželjkivao, ali i kao niz poklonjenih trenutaka od iste te sile koja upravlja životima, knjiga nadilazi odlučujuće činioce publicističkog žanra koji obrađuje socijalno-medicinsku problematiku. Uz pomoć humorno-ironičnog pogleda na svoju nesreću, uz pomoć odgovarajućih odlika svog stilskog izražavanja, Krnić je pokazao kreativnost, ambicioznost, smisao za fabulu koja plijeni svojom deskriptivnošću i kvalitete pisca koji umije približiti autentično. Bez upadanja u zamku trivijalizacije teme, bez namjenskih umetaka patetike i stereotipa stilizacije, s pripovjedačkom vještinom i talentom, s dosljednom uporabom narativnih zakonitosti, s primjenama jezičnih formula za iskazivanja jasnoće u izlaganju, Vanja Krnić je napisao knjigu sa svojstvima nesimulirane lakoće, knjigu koja je u ravnovjesju s njegovim istinskim osjećajima i stavovima, čitljivu i atraktivnu.
Vanja ne prikazuje stvari drukčijima nego što jesu, on je apsolutno prirodan, bez predumišljanih trikova privlačenja pažnje. Snagu autora koji može uvjeriti najbolje iskazuje mnoštvom opipljivih dijaloških scena u kojima verbalni oblik komunikacije znači i potvrdu da zajedno s drugima, zdravim akterima uključenih u njegovu osobnu dramu, umije plutati na površini nemirnog mora izdržljivosti i spremnosti za približavanje obalama međusobnog razumijevanja i uvažavanja. Iskazanim osobinama čovjeka i pisca izražava svoj psihizam čija bi se definicija mogla izraziti kao opća tvrdnja da su optimizam i humor lijekovi za minimaliziranje inhibicija.
I na kraju, tko je Vanja? Možda je ipak najbolje sebe opisao on sam: „Naravno ostao sam zajebant i u stilu, ali i formatu svoga pisanja. Ostao sam vjeran sebi i svojim stavovima ma koliko god oni objektivno bili ponekad isključivi. Ova je priča morala izići iz mene i da meni bude lakše pa je i na neki način moj ispušni ventil. Ipak sam samo to ja – Vanja. Naravno, muški Vanja.”
Veljko Lukić
—-
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
