Za pisanje priče potrebna je motivacija. Motivacija može biti novac, želja za slavom, Nobelova nagrada za književnost, nagrada Kiklop (ne čitam Nives). Puno je motiva samo je potrebno naći pravi. Motiv može biti stablo, cvijet, djevojka, rat, mir ili zrak. Motiv može biti baš sve. Zrak je kod nas usmrđen i zatrovan mirisima rafinerije. 0 njemu pišu i govore mnogi. Mene ne inspirira. Živim na četvrtom katu zgrade pa stablo kao motiv možemo izostaviti. Vidim jedno stablo s balkona, ali ni ono me ne inspirira za pisanje. Djevojke volim, ali one mene vole manje. Lova? Ni ona nije motiv. Ona me ne voli i bježi od mene. Ostao sam bez motiva i motivacije već u prvom odlomku.
0 čemu onda pisati?
Ostao mi je još jedan motiv. I to našugaviji od sviju. Ženskog je roda i vrlo je podla. Nitko je ne voli. Doslovno nitko. Ona nema sise, ni dupe, nije ni zgodna. Zove se bolest. Dobro je što se njezino ime piše malim slovom jer veliko ne zaslužuje. Evo motiva. Bolest. Nadam se da vas neće odbiti odmah na početku. Ovo je osobna priča. Nisam tip osobe koji će napisati knjigu od petstotinjak stranica. Stotinjak će biti dosta. Vodim svoj virtualni Dnevnik bolesnika. Ovdje ću sažeti svoj nepovezani tok misli u povezanu cjelinu zvanu knjiga. Obećao sam sebi napisati sve što mi se dogodilo.
Motiv sada imamo. Počnimo…
Predstavit ću se. Tko sam? Što radim? To se i ja pitam. Zovem se Vanja. Vanja s onom stvari iliti muški Vanja. Što radim? Živim u Hrvatskoj, a tu nitko ne radi. Moj je posao rehabilitacija i čekanje poštara da mi donese osobnu invalidninu. Već sam počeo kukati, a to ne želim. To ću kasnije. Rođen sam 1980. godine. Taman kad su svi plakali za Titom, ja sam se derao za sisom. Tako da se može reći da sam ga pošteno oplakao. Neću o politici, iako je ona svugdje. Nekako sam u životu funkcionirao kao Don Quijote. Stalno sam se borio protiv nečega. Jedini problem je bio što vjetrenjačama ni traga ni glasa. Oženio sam se još davne 2001. godine i ubrzo smo dobili svoj prvi ponos -kćer Hanu. Trenutno je puca pubertet pa postaje buntovnik! Nemam pojma kako sam ja svoj pubertet preživio! Godine 2009. na svijet je došla Tea. Nekako s njezinim dolaskom počinje moja priča.
To sam ja.
Sve u svemu čudak, čudnih životnih putova.
—————–
Početak
Poletimo u moju priču. Gubiti kilograme, u ovo vrijeme pretjerane gojaznosti, mnogima je želja. Bilo je to još prošlog desetljeća, 2009 godine. Trudna supruga i ja išli smo na more. S nama je išao i moj tadašnji šogor sa slomljenom nogom. Uvijek sam obožavao more, pogotovo taj miris. Na more smo došli, a pored mene je skakutao šogor sa štakom koji je strastveni ljubitelj piva.
– Šogore, hajde otiđi kupiti gajbu piva!
Nisam znao reći ne. Mirisi roštilja iz susjedstva privlačili su me sve manje. Pivo sam cuclao na silu. Svaki dan bilo mi je sve teže vući tu gajbu. Piva je piva, ali još je i bojler čekao u autu.
-Vanja, hajde donesi bojler.
Noseći taj bojler nizbrdo pomislio sam da ću umrijeti. Razmišljao sam kako me godine stižu i cigare. Kasnije mi je došla Hana, a kao nepozvani gost i šogorova supruga, totalno nevažna osoba. Tih je mjesec dana ljetovanja prošlo. Došao sam kući tamnog tena, ali dvadeset kilograma mršaviji.
Onda su počele temperature. Ljudi su bili šokirani mojom preobrazbom u ljudski kostur. Pomislio sam: ma nekoliko porcija ćevapa i kilogrami će doći na svoje.
– Vanja, moraš otići liječniku – moji su zabrinuto govorili.
– Ma nije mi ništa, zar ne vidite?
Svako stajanje na vagu značilo bi koji kilogram dolje, a jeo sam uredno. Bilo je povuci – potegni. Na kraju, pristao sam otići liječniku. U laboratoriju su mi izvadili krv:
– Vanja, imate upalu bubrega. Kutija antibiotika Klavocina bit će dovoljna!
Uredno sam popio tu kutiju i temperature su prestale.
– Izliječen sam! Hura! – pomislio sam.
NEŠTO JE EKSPLODIRALO U MENI
Tada je već bio listopad 2009. godine. Čekao sam rođenje drugog djeteta. Bolest je izabrala baš krivi trenutak kako bi me upoznala. Govorim u sebi: šic, šic, šic, ali ne pali. Došao je taj 29. listopada. Supruga je carskim rezom rodila naš drugi ponos. Imali smo dvije ideje oko imena. Tia ili Tea – obje vuku na čaj. Na kraju smo se odlučili za Tea (opet čaj). Jedva sam čekao da dođe kući, nekako sam njenim dolaskom zaboravio na bolest. Toplomjer je uvijek bio u blizini mene. 38.5, 38.6, bila je temperatura na koju sam već navikao. Lupocet je zakon. Upoznavao sam te divne Teine oči, male rukice, nogice.
– Tata, jesi li mene tako nosio? – ispitivala me Hana
– Naravno da jesam – odgovorio sam.
Hanu sam nosio u kanti, lavoru, na glavi. Nisam niti slutio da Tea to neće nikad doživjeti niti će se sjećati da ju je tata ikad nosio. Tek 2014. godine sam Teu počeo pomalo nositi, znači nakon četiri godine. U meni je kuhalo nešto zvano bolest i čekalo da eksplodira! 14. prosinca 2009. bio je dan kad je eksplodiralo. Bio je sasvim lijepi zimski dan. Toga dana mi se nenormalno jela jabuka i osjećao sam se dobro. Teu sam taj dan nosio, ni sam se ne sjećam koliko. Već je pao mrak i vani je počinjala mećava:
-Tata, hoćeš li me odvesti kod prijatelja?
– Naravno, Hana.
Obukli smo se toplo, a već sam kod stavljanja kape osjetio neku nelagodu. Krenuli smo dolje do auta. Vani je snijeg nemilice padao. Pedeset metara od ulaznih vrata shvatio sam da nerazgovjetno pričam.
– Hana, idemo kući!
Ona je jadna vidjela da nešto nije u redu i gledala me uplašenim očima. Govorio sam joj nešto, a kao da sam bio u nekom klancu, čuo sam odjeke. Nekako smo se dovukli gore. Supruga čim me vidjela zvala je hitnu pomoć. U tim trenutcima postavljao sam samo jedno pitanje:
– Hoću li umrijeti? Ni od djece se nisam oprostio.
Hana me uplašeno gledala. Hitna je pomoć došla za nekoliko minuta. Doktorica je bila kolegica iz srednje škole. Rekla mi je da me voze u bolnicu. Mogao sam hodati, ruke i noge su funkcionirale. Supruga mi je rekla doći za mnom u bolnicu. Ušao sam u kola hitne pomoć s upitnikom:
– Što mi je?
Pomislio sam na moždani udar, a o njemu znam ponešto i bilo mi je čudno što nisam oduzet ( baka mi je imala moždani).
BOLNICA
Kola hitne pomoći su totalno neudobna i drndava. Odvezli su me direktno u brodsku bolnicu, na Neurološki prijam. Mama mi radi u bolnici, pa je već uplakana čekala ispred neurologije. Vani je snijeg dobrano napadao. Primio me dr. Bojan, tada specijalizant.
– Sjedi, Vanja. Prati pogledom moje ruke – govori mi.
Sve sam naredbe obavljao, ali glas mi je stalno frfljao. Nakon pregleda:
– Ideš odmah na CT mozga.
Dogegao sam se nekako do CT-a u pratnji dr. Bojana. Upravo su u to vrijeme stigli i moja supruga i tata. Nekako na ulazu u prostoriju gdje snimaju CT pogledao sam se u ogledalo. Izgledao sam kao da sam se potukao, cijela lijeva strana lica mi je visjela. Ma nema šanse… Odapet ću, a ni oporuku nisam napisao. Tek mi je 29 godina, pa zar nije malo rano?
– Ležite i izujte cipele.
Prostorija gdje rade CT izgleda kao soba iz filmova za prepoznavanja. Na sredini sobe je taj CT uređaj. Legao sam i čekao. Nakon nekoliko minuta ušao je medicinski brat ili sestra, zaboravio sam, s konjskom injekcijom.
– To Vam je kontrastno sredstvo!
– Dobro, što god to bilo – pomislio sam.
Legao sam u neki kao tunel( na kraju tunela vidiš i čuješ radiologa i jedina svjetlost koju vidiš je ona starih bolničkih lampi). Osjećaj kao da sam na setu Zvjezdanih staza. Malo van, malo unutra u taj tunel, petnaestak minuta zračenja i gotovo. Mama je ušla unutra sretna:
– Nije moždani udar.
– Bit ću još živ! – pomislio sam – pio bih soka ili vode! Totalno sam dehidrirao od straha. Netko je od mojih otišao po ledeni čaj. Pohlepno sam nagnuo. Prvi pokušaj, a onda drugi pokušaj.
– Ne mogu gutati, što se događa?
– Ostavit ćemo te večeras na promatranju – rekao mi je dr. Bojan.
Na povratku u tu neurološku šok sobu počeo sam jako štucati.
– Kako da mi daju tabletu, kad ne mogu gutati?
Tad su mi donijeli sondu. Što je to sad? Namazali su to kao sa nekim vazelinom i počeli gurati. Ne u šupak, ne u usta, nego u nos. Sonda je prošla do želudca, kroz grlo (nije mi ni danas jasno kako). Jedino je dobro u tome što mi nisu u guzicu gurali. Onda stetoskop i opet injekcija. Napumpaju ti zrak u to kinesko sranje. Na stetoskopu su čuli da je zrak prdnuo u želudcu. One silne jabuke s početka priče su me potjerale na mokrenje.
– Donijet ćemo ti gusku I? – netko je rekao.
Tad sam upoznao gusku, kasnije i patku. Izmokrio sam dobre pola litre! Oko ponoći došao je opet dr. Bojan I rekao mi je da će sutra u konzilijarni posjet doći netko od specijalista s Odjela zaraze. Pitao me je li sam imao puno seksualnih partnerica. Posumnjao je na sifilis. Tko? Ja? Vjeran supruzi, nisam šarao okolo. Dijagnoza je sifilisa otpala. Tako je prošao 14. prosinca, prvi dan bolnice.
—————————————–
Vanja Krnić
Rođen je u svibnju 1980. godine u Slavonskom Brodu. Nakon završetka školovanja vratio se u Slavonski Brod. Vodio je i radio kampanje za političare s više i manje uspjeha.
Godine 2009. preživio je prvi moždani udar, 2010 drugi i tešku borbu za život koju u ovoj knjizi opisuje. S vremenom se prilagođava na svoje novo ja te postaje šahovski sudac, višegodišnji urednik godišnjeg glasila udruge osoba s invaliditetom Loco – Moto “Zvjezdica” , zamjenik predsjednika Hrvatskog šahovskog saveza osoba s invaliditetom, predsjednik ŠKI Kralj( Šahovski klub invalida Kralj). Stalni i povremeni je kolumnist je raznih lokalnih i nacionalnih portala.
Uči sve iz početka pa i pisati te se zadnjih godina posvećuje pisanju.
Dnevnika bolesnika (FB: @dnevni.bolesnika). Pravomoćnom sudskom presudom je potvrđeno da je pogrešno liječen.
“I have a dream” čuveni je govor Martino Luthera Kinga i mnogo puta bio mi je inspiracija. Taj govor i dan danas često mi odzvanja u ušima, iako se dogodio davno prije mene. Imam li ja pravo na san? San ti je utočište kad si u krevetu. Tada možeš trčati, ljubiti, igrati košarku, jesti pečenku, nositi kćer. Kad se probudiš, dogodi se stvarnost. Stvarnost je drugačija i meni osobno nimalo dopadna. Bitno je pobijediti. Izgubiti svoje ja i podati se njoj, to znači izgubiti samog sebe.”
“Ne postoje mi i oni. Postoje ljudi u potrebi i oni koji to nisu. Na nama u potrebi je da izađemo iz ilegale i da se naš glas čuje.”
—————
Preuzmite knjigu – “Dnevnik bolesnika”, Vanje Krnića
Knjigu “Dnevnik bolesnika“, Vanje Krnića, moći ćete preuzeti tako da
svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/krnic.php te pažljivo
slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
