Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Nada Mihoković-Kumrić
Bilješka o autorici:
Nada Mihoković – Kumrić rođena je 1951. u Novigradu Podravskom. Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, a magistrirala pretkliničku eksperimentalnu farmakologiju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju i u dječjim listovima. Prozu za djecu, mladež i odrasle od 1984. objavljuje na radiju, u časopisima i dječjim listovima. Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika.
Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988. godine, prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine.
Njezina prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu Mato Lovrak za najbolji dječji roman u 1995. godini. Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac, 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još, 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu
Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin, nastavak romana Lastin rep, 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor. Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom The Adjusted, a prema romanu Željko Houdek – Jacques skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom jeziku.
Živi u Velikoj Gorici.
Kontakt:
E-mail: vladimir.mihokovic1@zg.t-com.hr
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
Prilagođeni; POUVG, 2001, digitalne knjige, 2016.
http://www.digitalne-knjige.com/mihokovic.php
Vjetar kroz kosu; POUVG, 2001, digitalne knjige, 2016.
http://www.digitalne-knjige.com/mihokovic2.php
—————
Naslovnice knjiga:
—————
Kritike:
Ulomci iz recenzija:
Prema tipologiji Wolfganga Kaysera, Nada Mihoković-Kumrić u psihološkom romanu lika, Prilagođeni, odabrala je zanimljivu, intrigantnu tabu temu, u hrvatskoj književnosti dosad necrpljeno tematsko područje.
U središtu fabulativnog zbivanja nalazi se psihološka drama oženjenog muškarca koji igrom okolnosti saznaje da je sterilan, a službeno je otac djevojčice. Ta nagla medicinska spoznaja preokreće vizuru glavnog lika u odnosu na njegov brak, prikriveno lažno očinstvo, te mijenja sagledavanje zbivanja njegove prošlosti i sadašnjosti. U intimnim refleksijama i dijalozima pokazuju se sličnosti i razlike u ženskom, odnosno muškom poimanju ljubavi. Roman razvija etičke dvojbe i bavi se dilemom: koliko ljubav prema djeci osjećamo genetski, a koliko ih volimo isključivo emotivno, zbog njih samih i kroz gradnju međusobne komunikacije, ljubavi i suživota.
Hrvojka Mihanović-Salopek
—————
Nada Mihoković-Kumrić u romanu Prilagođeni dovodi nas do mudrosne spoznaje da izvesti svoj život na pravi put, ne zahtijeva obavezno od čovjeka da naglavce preokrene svoj život, nego da ostane u stanju u kojem se nalazi, ali odgovorno prihvaćajući sve posljedice koje iz zatečenoga stanja proizlaze. A to je ponekad nemoguće bez dobronamjerne zajednice i bez čvrsto uperena pogleda preko brda.
Božidar Prosenjak
—————
Najava knjige:
Ljubici je petnaest godina i živi u manjem podravskom mjestu i ne zna što bi sa sobom. Splićaninu Frani je dvadeset jedna i na odsluženju je vojnog roka u istočnoj Bosni burnih šezdesetih dvadesetog stoljeća. On njenu adresu nađe u rubrici Žele se dopisivati u časopisu za mlade… Dopisuju se tri godine, zaljubljuju i, naravno, uz sve prepreke, zapreke i udaljenost od šesto kilometara pokušavaju sresti… Zanima li vas hoće li kontinentalki i mladiću s mora poći za rukom da
svoju platonsku ljubav pretvore u stvarnu pročitat ćete ovaj roman…
—————
Odlomci iz osvrta, recenzija, predgovora, pogovora…
Temeljna forma emotivne veze likova i cjelokupnog romana strukturirana je uglavnom u obliku pisama. Sekundarno se javljaju i tekstovi refleksije likova, u kojima se analiziraju pisma i osjećaji proizašli iz njih. Nedvojbeno, autorica je svjesno odabrala oblik pisma kao literarno-poetične forme suobraćanja, koji danas u doba intenzivne i sve prisutnije elektronske komunikacije(e-mailom, faxom, telefonima i mobitelima) sve više iščezava.
Mladi čitatelji u romanu će lako prepoznati vlastite dvojbe, teškoće, mladenačku nestrpljivost i ljubavnu želju koja je u neprestanoj borbi sa zadacima učenja i školovanja. Usporedo s realističkim prikazom likova autorica dokumentaristički prikazuje razdoblje šezdesetih godina prošlog stoljeća: doba idolatrije Beatlesa, Toma Jonesa, Engelberta Humperdincka…
U to vrijeme pojavljuju se prvi hipiji i iz dalekog zapadnog svijeta pušu primamljivi vjetrovi liberalizma, dok u provincijskim mjestima mladi nailaze na strogu stegu i ograničenja. Određeno licemjerje u društvu javno osuđuje svaki javni neformalni iskaz ljubavi, a u naličju brižljivo skriva lice pohote i društvena zastranjenja.
Međutim, autorica ne želi jednostrano kritizirati proteklo vrijeme, budući da današnje vrijeme bez stega, donosi nove zamke egoističnosti i bezobzirnosti svedozvoljavanja. Nada Mihoković-Kumrić ne idealizira nijedno vrijeme, već naprosto iskazuje da svako vrijeme nosi ljepše i teže osobine, a mladima nudizamamljiva nadanja kao i zamke. Vrlo plastično u žarištu emotivne relacije prikazan
je mladenački prijelaz iz pubertetske zasanjanosti u odrastanje, u kojem životne okolnosti i postupni prodor pragmatičnosti nerijetko nameću ljubavi svoje neminovne uvjete.
Između ostalog, pisma su bila i odraz smirenijeg vremena u kojem se njegovala pisana izražajna komunikacija i u kojem su, u suodnosu dvoje mladih refleksija i meditiranje o životu prethodili fizičkom srljanju u akciju.
Upravo, suvremena psihologija ističe kako nedostatak razgovora, manjak razumijevanja tuđih osjećaja i nemogućnost ostvarivanja komunikacije predstavljaju glavne uzroke raskida emotivnih veza, razvoda brakova i brojnih posljedičnih frustracija. Birajući oblik pisma između dvoje skromnih mladih ljudi, autorica je na indirektan način pokazala kako se danas previše pozornosti posvećuje fizičkom izgledu i materijalnom statusu, a zanemaruje se dugotrajno i strpljivo izgrađivanje
razumijevanja i toplog ljudskog suobraćanja.
sc. Hrvojka Mihoković-Salopek
—————
Vrijeme stoljeća koje je za nama bitno je mijenjalo naše navike, želje, potrebe i odnose uvjetovane tehničkim dostignućima. Bilo je to vrijeme koje je čovjeka uvelo u prve korake telekomunikacije, ispratilo ga na Mjesec i omogućilo mu dopisivanje elektronskom poštom putem Interneta. Ljubav pretočena u pisanu riječ sve je tananija. Olovka je gotovo u potpunosti izgubila značenje u intimnim doživljajima, prepuštajući svoje mjesto nekim drugim znakovljima. Umjesto olovke i papirnog
listovlja, raznovrsne telefonske sprave omogućavaju ljubavi da poteče i protiče iz jedne srčane klijetke u drugu, a zatim još modernijim pristupom ljubavi sve otkucaje srca šalje tisućama kilometara u daljine koje postaju sve bliže. Upravo zato može nam izgledati da je ljubav izgubila, ili da gubi, ono iskonsko što struji čovjekovim bićem, ali to je prividno, jer tehnička dostignuća samo su pritajeni otkucaji srca. I još nešto. Intimna dopisivanja, prepisivanje, ili poruke koje je srce emitiralo u daljine, uvijek su se slijegale u nedostupne prostore. Samo ponekad, zaslugom sakupljača ili spisateljskom rukom, proslijeđena su i do onih koje su takva pisma mimoišla ali ih
mogu dotaći, pristupiti im ili zaigrati njihovim krvotokom. Upravo jedna od te spisateljske ruke, na svoj specifičan način, podarila je čitateljstvu ljubavna razmatranja prepuštajući se vremenu, dopunjujući otkucaje srca s otkucajima vremena udaljena od početka prvog stoljeća trećeg tisućljeća, gotovo trideset godina.
Branko Pilaš
—————
Podnaslov romana glasi: “”Roman za odrasle (i) mlade””, što znači za one koji više nisu djeca, još nisu odrasli, a fakultativni “”i”” otvara i drugu mogućnost da djelo bude namijenjeno i starijima. Autorica time pobliže objašnjava svoj stvaralački pristup, svoj naracijski diskurs, nudeći dvojak izbor namjenjujući tekst jednoj i drugoj čitateljskoj publici.
Priča počinje kao što to s tinejdžerskom prozom i jest – na asfaltu, s autima “u glavnim ulogama”. Manji sudar prouzročio je odmotavanje uspomena, pa je zapravo to kraj priče koja počinje znatno prije. Okvir je zadan. Unutar njega autorica prepliće dva narativna tijeka preko pisama: s jedne je strane vojnik Frano, a s druge srednjoškolka Ljubica.
Otkrivaju se i uz pomoć pera susreću dva svijeta: jedan momački, trenutačno vojnički, pomalo površan i introvertiran, drugi ženski, srednjoškolski, na pragu adolescentske pobune protiv svih stega! Rađa se obostrana privlačnost. U odnos ulaze drugi, relacije se proširuju i usložnjavaju: Frano se vraća iz vojske, dočekuje ga bivša djevojka Adrijana, Ljubica se pak neprestance lomi između Frane i Darka, koji ne mari za nju, ali koji je tu, uz nju, stvaran, u njezinoj svakodnevnici.
Zapravo, u djelu je naglašen osnovni problem – kako razviti i njegovati osjećaje (simpatije) pismom nasuprot primamljivoj svakodnevnici. Autorica uspješno vodi priču, uvjerljivo i zanimljivo strukturira osjećaje na toj korespodentskoj razini.
U tom smislu znakovit je upravo rasplet te “”papirne”” veze. Oboje se mladih, naime, vraća svojim prijašnjim vezama ili simpatijama koje nakon toga bivaju i ozakonjene. Na svijet dolazi novi naraštaj, novo vrijeme i idoli, i tom naraštaju koji živi u ovome materijalističkom, hedonističkom (otuđenom) dobu nije jasno kako su uopće njihovi “”starci”” mogli voditi “”papirnu”” ljubav…
Roman je time na stanovit način i angažiran: osjećaji u današnjem vremenu nemaju nikakvu šansu, oni su (i na razini autoričina iskustva!) bili mogući u nekom prošlom vremenu.
U ovom romanu zanimljiv eksperiment na diskurzivnoj razini književne funkcije, kao i na razini životnostvarne pojavnosti – pripada prošlosti. No upravo poradi tog eksperimenta ovo djelo zaslužuje našu punu pozornost.
Stjepan Hranjec
—————
Nježno doba emotivnog sazrijevanja jednog mladića i djevojke prikazano je uvjerljivo, s mnogo potresa u duši, velikih očekivanja, nada i vjerovanja, ali i patnje, razočaranja, straha i preispitivanja. Zapravo, roman gradi neobičnu vezu koja koleba između prijateljstva i ljubavi i koja
čak doseže točke osjećajnog vrelišta, a odmah potom prolazi kroz rashlađene zone. Tako između dvoje mladih nastaje odnos koji dobro obvezuje, a opet ostavlja slobodno srce i za neke druge opcije. Sve započinje gotovo slučajnim pronalaženjem adrese i dopisivanjem mladića i djevojke, koji preko pisama upoznaju duševni svijet onoga drugoga, ali usto grade i nešto zajedničko, nešto lijepo i na trenutke veliko.
Događa se tako da jedno drugome postaju neka vrsta idealnog partnera u kojemu vide sublimirane sve svoje intimne težnje. Iako duboko čeznu jedno za drugim, oni ipak nikad ne raliziraju međusobni susret, kao da su u strahu da bi stvarnost mogla oduzeti čari njihovoj iluziji. Pri tome, kao da im i sami događaji idu na ruku i kao da je sve podređeno nekoj trećoj volji, koja s njima ima posebne planove. I u tome je najveća vrijednost ove knjige.
I mladić i djevojka započinju dopisivanje u svojevrsnoj emotivnoj krizi. On nakon razočaranja zbog nevjere vlastite djevojke, a ona s osjećajem manje vrijednosti jer ne uspijeva zaokupiti pozornost mladića koji je neodoljivo privlači. Tražeći razumijevanje i potporu, oboje poput slijepaca pružaju ruke u prazno ne bi li napipali neki čvrsti oslonac koji bi im iznova dao snage za život. Našavši jedno drugo, oni se hrabre izmjenjujući pisma, jedno su drugome izvor nove snage i pomoć u trenucima slabosti i razočaranja. Time se njihovi osjećaji pročišćuju s obzirom na vlastite težnje, ali i s obzirom na okolinu. Žudeći za idealom prave i iskrene ljubavi, oni jedno drugome postaju svjetlom koje poput
onoga na svjetioniku, tek označava opasno more što ga treba zaobići, kako bi njihov životni brod napokon uplovio u sigurnu luku. A kad se jednom dospije u luku, svjetionik gubi svoj smisao i važnost, pa je sasvim razumljivo što se dvoje ljudi, kad ih život napokon sastavi, ne žele više stvarno upoznati.
Oni u pismima dodiruju i mnoge opće teme egzistencijalne važnosti, prema kojima se nastoje osjećajno i iskustveno odrediti. Boju i ozračje, poput vanjskog okvira slike, daju opisi važnijih događaja na širem planu, u tzv. velikom svijetu, kojima autorica situira emotivne naboje likova iz knjige u stvarni prostor i vrijeme.
Uz tradicionalno poznate odrednice koje ocrtavaju privlačnost, ali i sraz spolova, u knjizi su osobito realistično prikazane i generacijske razlike koje određuju odnose roditelja i djece.
Božidar Prosenjak
—————
Radnja se zbiva na dva plana: fiktivnome, u pismima, stvarnome, u događanjima i razmišljanjima. Budući da se pisma i stvarnost ne podudaraju u cijelosti (kao ni u životu, uostalom), takav način pisanja stvara određenu dramsku napetost koja potiče pažnju čitatelja.
Iako je radnja romana vremenski smještena u šezdesete godine dvadesetog stoljeća, priča je izvanvremenska, općeljudska i bavi se ponajprije ljubavnim odnosima likova. Stoga vremenska određenost ostaje tek na površini i ničim ne ulazi u strukturu i bit teksta.
Ranka Javor
—————
Posebna napomena:
Digitalna izdanje knjige “Prilagođeni” izrađeno je na osnovi tiskanog izdanja. Nakladnik tog izdanja je Pučko otvoreno učilište, Zagrebačka 37, 10 410 Velika Gorica.
Tel: 01 6259 800
Web adrese: http://www.pouvg.hr
E-mail: kultura@pouvg.hr
—–
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
