Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Nada Mihoković-Kumrić
Bilješka o autorici:
Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. lipnja 1951. u Novigradu Podravskom. Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju, u emisiji Stigla je pošta, i u dječjim listovima (Male novine, Kekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noć, Priča za male i velike, Dnevnici, pisma, govor iz prvog lica), u dječjim listovima (Radost, Modra lasta, Smib, Prvi izbor, Cvitak, Vesela sveska, Šalji dalje), tjednicima (Vikend i Arena), u časopisima (Književnost i dijete, Nagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjak, Ljetopis grada Velike Gorice, Turopoljska čitanka, Maturanti staroga kova VI, Naš dom, Kc-Fokus, Super Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988., trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987., trećom nagradom za kratku priču-satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Za prvu knjigu – Lastin rep, dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji roman u 1995. (do sada je doživio pet izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem; 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada su objavljena dva izdanja); 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada pet izdanja); 2001. roman za odrasle Prilagođeni; 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu; 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je; 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep); 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada; 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči; 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor; godine 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko; 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju za djecu Spisateljsko oko te slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima; 2020. zbirku priča za odrasle Igra zalazećeg sunca; 2o21. zbirku priča za djecu, Lađa od srca; 2022. zbirku Priče za velike i male mudroljupce, 2023. zbirku priča za djecu Znali su što žele i 2024. također za djecu zbirku Važna je mjera. Godine 2025. izlazi prva knjiga memoarske proze Zbog princa na bijelom konju.
Prema romanu Prilagođeni, Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskome. Tom prigodom i roman je preveden na engleski jezik pod naslovom Adjusted.
Romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još od 2005. izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac, 2006. Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu u digitalnom su izdanju objavljeni 2016.
Živi u Velikoj Gorici.
Podatci o autoričinim knjigama dostupni su na internetskim stranicama: Društva hrvatskih književnika,
www.centarkulture.com/tag/nada-mihokovic-kumric/
i https://www.youtube.com/channel/UCPpYENIt4A9zBgPJnwrDQtA
———–
Kontakt:
E-mail: vladimir.mihokovic1@zg.t-com.hr
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
Prilagođeni; POUVG, 2001, digitalne knjige, 2016.
http://www.digitalne-knjige.com/mihokovic.php
Vjetar kroz kosu; POUVG, 2001, digitalne knjige, 2016.
http://www.digitalne-knjige.com/mihokovic2.php
Igra zalazećeg sunca; POUVG, 2001, digitalne knjige, 2025.
http://www.digitalne-knjige.com/mihokovic3.php
—————
Naslovnice knjiga:
—————
Kritike:
Ulomci iz recenzija:
Prema tipologiji Wolfganga Kaysera, Nada Mihoković-Kumrić u psihološkom romanu lika, Prilagođeni, odabrala je zanimljivu, intrigantnu tabu temu, u hrvatskoj književnosti dosad necrpljeno tematsko područje.
U središtu fabulativnog zbivanja nalazi se psihološka drama oženjenog muškarca koji igrom okolnosti saznaje da je sterilan, a službeno je otac djevojčice. Ta nagla medicinska spoznaja preokreće vizuru glavnog lika u odnosu na njegov brak, prikriveno lažno očinstvo, te mijenja sagledavanje zbivanja njegove prošlosti i sadašnjosti. U intimnim refleksijama i dijalozima pokazuju se sličnosti i razlike u ženskom, odnosno muškom poimanju ljubavi. Roman razvija etičke dvojbe i bavi se dilemom: koliko ljubav prema djeci osjećamo genetski, a koliko ih volimo isključivo emotivno, zbog njih samih i kroz gradnju međusobne komunikacije, ljubavi i suživota.
Hrvojka Mihanović-Salopek
—————
Nada Mihoković-Kumrić u romanu Prilagođeni dovodi nas do mudrosne spoznaje da izvesti svoj život na pravi put, ne zahtijeva obavezno od čovjeka da naglavce preokrene svoj život, nego da ostane u stanju u kojem se nalazi, ali odgovorno prihvaćajući sve posljedice koje iz zatečenoga stanja proizlaze. A to je ponekad nemoguće bez dobronamjerne zajednice i bez čvrsto uperena pogleda preko brda.
Božidar Prosenjak
—————
Najava knjige:
Ljubici je petnaest godina i živi u manjem podravskom mjestu i ne zna što bi sa sobom. Splićaninu Frani je dvadeset jedna i na odsluženju je vojnog roka u istočnoj Bosni burnih šezdesetih dvadesetog stoljeća. On njenu adresu nađe u rubrici Žele se dopisivati u časopisu za mlade… Dopisuju se tri godine, zaljubljuju i, naravno, uz sve prepreke, zapreke i udaljenost od šesto kilometara pokušavaju sresti… Zanima li vas hoće li kontinentalki i mladiću s mora poći za rukom da
svoju platonsku ljubav pretvore u stvarnu pročitat ćete ovaj roman…
—————
Odlomci iz osvrta, recenzija, predgovora, pogovora…
Temeljna forma emotivne veze likova i cjelokupnog romana strukturirana je uglavnom u obliku pisama. Sekundarno se javljaju i tekstovi refleksije likova, u kojima se analiziraju pisma i osjećaji proizašli iz njih. Nedvojbeno, autorica je svjesno odabrala oblik pisma kao literarno-poetične forme suobraćanja, koji danas u doba intenzivne i sve prisutnije elektronske komunikacije(e-mailom, faxom, telefonima i mobitelima) sve više iščezava.
Mladi čitatelji u romanu će lako prepoznati vlastite dvojbe, teškoće, mladenačku nestrpljivost i ljubavnu želju koja je u neprestanoj borbi sa zadacima učenja i školovanja. Usporedo s realističkim prikazom likova autorica dokumentaristički prikazuje razdoblje šezdesetih godina prošlog stoljeća: doba idolatrije Beatlesa, Toma Jonesa, Engelberta Humperdincka…
U to vrijeme pojavljuju se prvi hipiji i iz dalekog zapadnog svijeta pušu primamljivi vjetrovi liberalizma, dok u provincijskim mjestima mladi nailaze na strogu stegu i ograničenja. Određeno licemjerje u društvu javno osuđuje svaki javni neformalni iskaz ljubavi, a u naličju brižljivo skriva lice pohote i društvena zastranjenja.
Međutim, autorica ne želi jednostrano kritizirati proteklo vrijeme, budući da današnje vrijeme bez stega, donosi nove zamke egoističnosti i bezobzirnosti svedozvoljavanja. Nada Mihoković-Kumrić ne idealizira nijedno vrijeme, već naprosto iskazuje da svako vrijeme nosi ljepše i teže osobine, a mladima nudizamamljiva nadanja kao i zamke. Vrlo plastično u žarištu emotivne relacije prikazan
je mladenački prijelaz iz pubertetske zasanjanosti u odrastanje, u kojem životne okolnosti i postupni prodor pragmatičnosti nerijetko nameću ljubavi svoje neminovne uvjete.
Između ostalog, pisma su bila i odraz smirenijeg vremena u kojem se njegovala pisana izražajna komunikacija i u kojem su, u suodnosu dvoje mladih refleksija i meditiranje o životu prethodili fizičkom srljanju u akciju.
Upravo, suvremena psihologija ističe kako nedostatak razgovora, manjak razumijevanja tuđih osjećaja i nemogućnost ostvarivanja komunikacije predstavljaju glavne uzroke raskida emotivnih veza, razvoda brakova i brojnih posljedičnih frustracija. Birajući oblik pisma između dvoje skromnih mladih ljudi, autorica je na indirektan način pokazala kako se danas previše pozornosti posvećuje fizičkom izgledu i materijalnom statusu, a zanemaruje se dugotrajno i strpljivo izgrađivanje
razumijevanja i toplog ljudskog suobraćanja.
sc. Hrvojka Mihoković-Salopek
—————
Vrijeme stoljeća koje je za nama bitno je mijenjalo naše navike, želje, potrebe i odnose uvjetovane tehničkim dostignućima. Bilo je to vrijeme koje je čovjeka uvelo u prve korake telekomunikacije, ispratilo ga na Mjesec i omogućilo mu dopisivanje elektronskom poštom putem Interneta. Ljubav pretočena u pisanu riječ sve je tananija. Olovka je gotovo u potpunosti izgubila značenje u intimnim doživljajima, prepuštajući svoje mjesto nekim drugim znakovljima. Umjesto olovke i papirnog
listovlja, raznovrsne telefonske sprave omogućavaju ljubavi da poteče i protiče iz jedne srčane klijetke u drugu, a zatim još modernijim pristupom ljubavi sve otkucaje srca šalje tisućama kilometara u daljine koje postaju sve bliže. Upravo zato može nam izgledati da je ljubav izgubila, ili da gubi, ono iskonsko što struji čovjekovim bićem, ali to je prividno, jer tehnička dostignuća samo su pritajeni otkucaji srca. I još nešto. Intimna dopisivanja, prepisivanje, ili poruke koje je srce emitiralo u daljine, uvijek su se slijegale u nedostupne prostore. Samo ponekad, zaslugom sakupljača ili spisateljskom rukom, proslijeđena su i do onih koje su takva pisma mimoišla ali ih
mogu dotaći, pristupiti im ili zaigrati njihovim krvotokom. Upravo jedna od te spisateljske ruke, na svoj specifičan način, podarila je čitateljstvu ljubavna razmatranja prepuštajući se vremenu, dopunjujući otkucaje srca s otkucajima vremena udaljena od početka prvog stoljeća trećeg tisućljeća, gotovo trideset godina.
Branko Pilaš
—————
Podnaslov romana glasi: “”Roman za odrasle (i) mlade””, što znači za one koji više nisu djeca, još nisu odrasli, a fakultativni “”i”” otvara i drugu mogućnost da djelo bude namijenjeno i starijima. Autorica time pobliže objašnjava svoj stvaralački pristup, svoj naracijski diskurs, nudeći dvojak izbor namjenjujući tekst jednoj i drugoj čitateljskoj publici.
Priča počinje kao što to s tinejdžerskom prozom i jest – na asfaltu, s autima “u glavnim ulogama”. Manji sudar prouzročio je odmotavanje uspomena, pa je zapravo to kraj priče koja počinje znatno prije. Okvir je zadan. Unutar njega autorica prepliće dva narativna tijeka preko pisama: s jedne je strane vojnik Frano, a s druge srednjoškolka Ljubica.
Otkrivaju se i uz pomoć pera susreću dva svijeta: jedan momački, trenutačno vojnički, pomalo površan i introvertiran, drugi ženski, srednjoškolski, na pragu adolescentske pobune protiv svih stega! Rađa se obostrana privlačnost. U odnos ulaze drugi, relacije se proširuju i usložnjavaju: Frano se vraća iz vojske, dočekuje ga bivša djevojka Adrijana, Ljubica se pak neprestance lomi između Frane i Darka, koji ne mari za nju, ali koji je tu, uz nju, stvaran, u njezinoj svakodnevnici.
Zapravo, u djelu je naglašen osnovni problem – kako razviti i njegovati osjećaje (simpatije) pismom nasuprot primamljivoj svakodnevnici. Autorica uspješno vodi priču, uvjerljivo i zanimljivo strukturira osjećaje na toj korespodentskoj razini.
U tom smislu znakovit je upravo rasplet te “”papirne”” veze. Oboje se mladih, naime, vraća svojim prijašnjim vezama ili simpatijama koje nakon toga bivaju i ozakonjene. Na svijet dolazi novi naraštaj, novo vrijeme i idoli, i tom naraštaju koji živi u ovome materijalističkom, hedonističkom (otuđenom) dobu nije jasno kako su uopće njihovi “”starci”” mogli voditi “”papirnu”” ljubav…
Roman je time na stanovit način i angažiran: osjećaji u današnjem vremenu nemaju nikakvu šansu, oni su (i na razini autoričina iskustva!) bili mogući u nekom prošlom vremenu.
U ovom romanu zanimljiv eksperiment na diskurzivnoj razini književne funkcije, kao i na razini životnostvarne pojavnosti – pripada prošlosti. No upravo poradi tog eksperimenta ovo djelo zaslužuje našu punu pozornost.
Stjepan Hranjec
—————
Nježno doba emotivnog sazrijevanja jednog mladića i djevojke prikazano je uvjerljivo, s mnogo potresa u duši, velikih očekivanja, nada i vjerovanja, ali i patnje, razočaranja, straha i preispitivanja. Zapravo, roman gradi neobičnu vezu koja koleba između prijateljstva i ljubavi i koja
čak doseže točke osjećajnog vrelišta, a odmah potom prolazi kroz rashlađene zone. Tako između dvoje mladih nastaje odnos koji dobro obvezuje, a opet ostavlja slobodno srce i za neke druge opcije. Sve započinje gotovo slučajnim pronalaženjem adrese i dopisivanjem mladića i djevojke, koji preko pisama upoznaju duševni svijet onoga drugoga, ali usto grade i nešto zajedničko, nešto lijepo i na trenutke veliko.
Događa se tako da jedno drugome postaju neka vrsta idealnog partnera u kojemu vide sublimirane sve svoje intimne težnje. Iako duboko čeznu jedno za drugim, oni ipak nikad ne raliziraju međusobni susret, kao da su u strahu da bi stvarnost mogla oduzeti čari njihovoj iluziji. Pri tome, kao da im i sami događaji idu na ruku i kao da je sve podređeno nekoj trećoj volji, koja s njima ima posebne planove. I u tome je najveća vrijednost ove knjige.
I mladić i djevojka započinju dopisivanje u svojevrsnoj emotivnoj krizi. On nakon razočaranja zbog nevjere vlastite djevojke, a ona s osjećajem manje vrijednosti jer ne uspijeva zaokupiti pozornost mladića koji je neodoljivo privlači. Tražeći razumijevanje i potporu, oboje poput slijepaca pružaju ruke u prazno ne bi li napipali neki čvrsti oslonac koji bi im iznova dao snage za život. Našavši jedno drugo, oni se hrabre izmjenjujući pisma, jedno su drugome izvor nove snage i pomoć u trenucima slabosti i razočaranja. Time se njihovi osjećaji pročišćuju s obzirom na vlastite težnje, ali i s obzirom na okolinu. Žudeći za idealom prave i iskrene ljubavi, oni jedno drugome postaju svjetlom koje poput
onoga na svjetioniku, tek označava opasno more što ga treba zaobići, kako bi njihov životni brod napokon uplovio u sigurnu luku. A kad se jednom dospije u luku, svjetionik gubi svoj smisao i važnost, pa je sasvim razumljivo što se dvoje ljudi, kad ih život napokon sastavi, ne žele više stvarno upoznati.
Oni u pismima dodiruju i mnoge opće teme egzistencijalne važnosti, prema kojima se nastoje osjećajno i iskustveno odrediti. Boju i ozračje, poput vanjskog okvira slike, daju opisi važnijih događaja na širem planu, u tzv. velikom svijetu, kojima autorica situira emotivne naboje likova iz knjige u stvarni prostor i vrijeme.
Uz tradicionalno poznate odrednice koje ocrtavaju privlačnost, ali i sraz spolova, u knjizi su osobito realistično prikazane i generacijske razlike koje određuju odnose roditelja i djece.
Božidar Prosenjak
—————
Radnja se zbiva na dva plana: fiktivnome, u pismima, stvarnome, u događanjima i razmišljanjima. Budući da se pisma i stvarnost ne podudaraju u cijelosti (kao ni u životu, uostalom), takav način pisanja stvara određenu dramsku napetost koja potiče pažnju čitatelja.
Iako je radnja romana vremenski smještena u šezdesete godine dvadesetog stoljeća, priča je izvanvremenska, općeljudska i bavi se ponajprije ljubavnim odnosima likova. Stoga vremenska određenost ostaje tek na površini i ničim ne ulazi u strukturu i bit teksta.
Ranka Javor
—————
RECENZIJA KNJIGE: IGRA PRIVIDA I ZBILJE
U svojoj novoj proznoj knjizi za odrasle Igra zalazećeg sunca suvremena spisateljica Nada Mihoković-Kumrić usmjerava se na žanr kratke priče (short story), a navedeni književni oblik karakterizira privlačno, sažeto, anegdotalno fabuliranje, te na poentu koja može varirati od podrugljive, duhovite, bizarno-zapanjujuće, poučne, pa do tragične.
Specifičnim pripovjednim stilom za djecu i mladež, u kojemu se izmjenjuju prirodoznanstvene činjenice s psihološkom vivisekcijom običnoga svakodnevnog života i izmaštanim književno-imaginativnim iskazom, Nadu Mihoković-Kumrić moguće je uspoređivati sa sličnim stilom (kombinacija činjeničnoga i fiktivnoga) suvremenoga norveškog autora JosteinaGaardera. S obzirom na to da većina priča za odrasle tematizira psihološke muško-ženske odnose, te se proze povijesno-žanrovski nastavljaju na europsko i hrvatsko pripovjedno nasljeđe s početka 20. st. koje možemo pratiti u novelama Stefana Zweiga Čuvstvene zablude i smutnje /VerwirrungderGefühle, 1926.; Marcela Prevosta Pisma Parižanke o ljubavi / Lettres de femmesi (zagrebačko izdanje 1904.); Milana Begovića Nasmijana srca, Zagreb, 1923. i dr. Međutim, u određenom broju priča pojavljuju se irealni, snoviti, okultno-nadrealistički, tajanstveni elementi koji svoje uporište imaju u tradiciji mističnih priča Edgara A. Poea (1809. – 1849.), Oscara Wildea (1856. – 1900.) te hrvatskog modernista Rikarda Jorgovanića (1853. – 1880.), dok kolebanje između snovitosti i jave u priči Razotkrivanje podsjeća na ugođaj priča Louisa Borghesa (1899. – 1986.).
Ipak, pri komparaciji priča Nade Mihoković-Kumrić s književnim nasljeđem potrebno je navesti i jednu bitnu razlikovnost. Kratke priče Nade Mihoković-Kumrić odgovaraju ritmu suvremenoga, nestrpljivo užurbanoga, prezasićenog vremena koje prednost daje medijskom prijenosu informacija nad čitanjem, i to se očituje na način da priče obilježava i određeni redukcionizam, izrazita selekcija detaljnih opisa unutarnjih stanja. Proze se svode na fabulativno najbitinije točke te se koncentriraju na prikaz ključnih previranja i samo onih psiholoških razmišljanja koja dovode do dinamike zbivanja. Iz mnoštva raznolikih kratkih priča autorica sižejno vješto kroji takvu kompoziciju unutar koje omjer priča protječe kroz tri naizgled slična, ali različita poglavlja.
U prvom poglavlju – Suton, u pričama pretežu sutonski, tj. sumorni, pa i destruktivni, depresivni tonovi, a posustali i labilni likovi gravitiraju suicidnosti i nesreći. Vrlo uvjerljivo prikazana labilna, poremećena duševna stanja potvrđuju da u trenutcima dubokih suicidalnih tjeskoba čovjekovo stanje nipošto nije uravnoteženo već kaotično, rastrojeno i otvoreno prema zamišljaju realistično nemogućega i neuhvatljivoga. Vaga u bitci između zlih i dobrih sila zaljuljana je, tj. autorica neuvijeno ocrtava grube i podle strane ljudskih karaktera i prikazuje ih između zlobe i pozitivnih težnji između likova.
Drugo poglavlje – Negdje između, posvećeno je, kako i sam naslov govori, događanjima negdje između sna i jave. U pričama uočavamo parcijalni unos snovitosti i irealnosti, kao npr. govor svijesti prikazan iz onostrane perspektive umrloga muškog lika (Beatrice nakon Ane) ili ženskoga (mrtve majke u Igri zalazećeg sunca). Imaginarni zagrobni razgovori zapravo podsjećaju čitatelja koliko čovjekova sudbina nalikuje na bespomoćnu igračku u hirovitoj igri života i smrti. Iako nam se u prvi tren ne čini, podsvjesno smo jako povezani s bližnjima koji više nisu među nama, a ta ista podsvijet katkad nas tjera na razmišljanje što smo ostavili onima poslije nas. Rezultati priča unutar drugog poglavlja nisu ujednačeni, oni su prije svega životno realistični, nepredvidivi i ne završavaju uvijek našim očekivanjima ili priželjkivanjima sretnijeg završetka. Otvorenošću prema neizvjesnim i neočekivanim teškoćama autorica postiže dojam dokumentarnosti, pripovjednu uvjerljivost i realistički odraz zbilje.
U trećem poglavlju – Razotkrivanje, i nadalje pratimo sukobljavanje dobrih i zlih karakteristika unutar pojedinačnih psiholoških kolebanja, kao i međuljudskih postupaka, ali osjećamo i rast optimističnih snaga. Ako pokušamo semantički doprijeti do naslova Razotkrivanje, uviđamo da je ono nosilac kompozicijskog procesa: treće poglavlje simbolizira jači stupanj ljudskog sazrijevanja, takvoga koji podrazumijeva neminovni susret sa životnim teškoćama, ali potencira razvijanje senzibilnosti za predviđanje životnih neugodnosti i jačanje unutarnjih snaga razboritosti i ovladavanja vlastitim emocijama radi pronalaženja dobrog rješenja u zadanostima pojedinih okolnosti. Iako i to poglavlje obiluje neočekivanim, pa i bizarnim situacijama (ljubavni trokut u priči Pogodi koga sam srela), u njemu osjećamo pobjedu životnosti koja nastoji, usprkos razočaranjima, nadvladati samodestruktivne misli. Ali priče toga poglavlja nisu tzv. lakirovke već autorica njima samo želi pokazati da čovjek iz svakoga poraza mora pomnim promišljanjem dosegnuti pouku i snagu da se opredijeli za određeni životni izbor – onaj koji mu se u tom trenutku čini optimalnim, ali jednako tako garantira da će ga očuvati od budućih poraza.
Priče Nade Mihoković-Kumrić pitke su, čitke, fabulativno sažete, zanimljive, a nenametljivo iskazuju određeni isječak životnog iskustva koje može reflektirati buduće upozorenje, opomenu, pouku, brušenje budnije spoznaje života. Ipak, treba napomenuti da forma kratke priče krije i zamke literarne ogoljenosti i nedostatka detaljnije motivacije postupaka ili dubinskoga psihološkog objašnjenja likova. Zbijeni pripovjedni redukcionizam u određenim motivima može biti prednost, ali još više mana. Narativni redukcionizam katkad može uzrokovati i književnu simplifikaciju.
Međutim, za pripovjedni stil Nade Mihoković-Kumrić to ne vrijedi. Svoje kratke priče autorica raspoređuje unutar zbirke na načelu raznolikosti ili opreke i pritom oštroumno pazi da pred čitalačku publiku donese svjež ili pak životno učestali motiv, dok „viđeni“ motiv obrađuje s iznenađujućim slijedom zbivanja. Osim toga, kompozicijski tijek priča (dobro raspoređen u tri gradacijska poglavlja koja simbolički počinju turobnim raspoloženjima, a završavaju optimističnijima) čine odraz različitih stupnjeva i faza unutar ljudskog vijeka. Glavna motivacija naracije koncentrirana je na ključni sraz i sukob tamnih i svijetlih sila unutar ljudskog trajanja. Možemo zaključiti da se i unutar svoga novodotaknutog proznog žanra za odrasle Nada Mihoković-Kumrić očituje kao uspješna naratorica priča „kratkog daha“ i, nadasve, kao pronicava opservatorica psiholoških valera.
sc. Hrvojka Mihanović-Salopek, Zagreb, 10. ožujka 2015.
—————
RECENZIJA KNJIGE: U POTRAZI ZA NEČIM IZMEĐU
Nada Mihoković-Kumrić afirmirala se nizom romana i zbirki priča kao autorica za djecu i mlade. Nakon dva romana za odrasle (Prilagođeni,2001. i Vjetar kroz kosu, 2002.), Igra zalazećeg sunca prva je njezina zbirka priča za odrasle.
Knjiga se sastoji od priča koje su nastajale, a dijelom i objavljivane, proteklih tridesetak godina, ali u ovoj su zbirci i izrazom, i senzibilitetom, i načinom života doživjele preobrazbu i prilagodbu novom vremenu, a podijeljene su u tri cjeline: Suton, Negdje između i Razokrivanje.
U predgovoru knjizi koji je naslovila Umjesto uvoda autorica se poigrava naslovima priča, govori o predvidivom načinu života današnjih ljudi koji olako odustaju od svojih želja i snova i prepuštaju se inerciji, a zbog neimanja hrabrosti za životne odluke ili rezove put inercije neminovno vodi nesreći i rasapu ličnosti, osobnoj tragediji ili kajanju. Takav put razrađuje i u pričama, a u njima je sublimirano autoričino bogato životno iskustvo. Kritički progovara o samodostatnosti čovjeka koji se ne osvrće ni na svoje vlastite iskonske potrebe, a kamoli na tuđe. Zaronjen duboko u svakodnevnicu, današnji se everyman ne uzdiže i ne promišlja život, već se prepušta rutini i time se otuđuje i od sebe i od društva. Mihoković-Kumrić želi potaknuti čitatelja da se nakon čitanja ove knjige zagleda u sebe, pa da promotri i promisli svijet i ljude oko sebe. Nije slučajno da se u dvije priče pojavljuju životinje – pas i konj. Jedan je čuvar kuće, a drugi stroj za vuču i katkad se pokazuju kao bića svjesnija od čovjeka, te se stječe dojam kako je čovjek samo naizgled superiorno biće. Čini se kao da autorica kroz svoje priče čitateljima želi biti poput Vergilija (kojega spominje u Uvodu) kako bi ih potaknula da se zaustave i donesu neke hrabrije odluke zbog kojih će osjetiti punoću života.
Na trenutak se čini da su priče u zbirci neobično raspoređene. Evo zašto.
Tri priče u zbirci događaju se u Podravini, kraju iz kojega potječe Nada Mihoković-Kumrić. Ljudi su iz Podravine odlazili na školovanje i uglavnom se nisu više vraćali. Međutim, priče te tematike u različitim su ciklusima. Priča Igra zalazećeg sunca u ciklusu je Negdje između, središnja je priča zbirke, a i knjiga nosi njezin naslov. U njoj uspješna Draga Ivorek odlučuje ipak ne prodati svoju rodnu kuću. Nije riječ samo o djedovini nego o korijenima, osjećaju pripadnosti. Kozmopolit s osjećajem pripadnosti svijetu, što mu sve više omogućuje napredak komunikacija, također se negdje rodio te je, živeći i djelujućina točno određen način negdje lokalno a razmišljajući globalno, razvio i svoju globalnu pripadnost. A to je nemoguće bez čvrstih korijena! Druga priča s podravskim štihom je Peta čestitka i u ciklusu je Razotkrivanje. U njoj segovori o obiteljima, razdvajanjima, ali i o ponovnim okupljanjima i povratcima na rodnu podravsku grudu, odnosno opet o povratku korijenima. Osim što govore o važnosti zavičaja, u spomenutim dvjema pričama o važnosti Podravine, likovi priča Igra zalazećeg sunca i Peta čestitka upravo kroz život negdje između i kroz razotkrivanje sebe samih otkrivaju i važnost korijena.
Zatim, u zbirci nalazimo i šest priča koje se bave svijetom književnika i književnica, ali po dvije u svakom ciklusu. U tim pričama autorica se ludistički igra imenima (Bestselerić, Prozek, Romanić, Kritiko) i vješto stvara dijaloge bez opisa unutrašnjih stanja svojih junaka. Piščevom, točnije spisateljičinom sviješću u trenutku stvaranja bavi se priča Razotkrivanje, proboj ženskih autora u književnost tematiziraju Urednikov izbor i Žuti šal, generacijski odnos pisaca autorica obrađuje u priči Posjet, a o rivalstvima, zavisti, intrigama i podvalama u književnim krugovima govore priče Tri gospodara i Zvižduk. U priči Posjet gube se granice književne fikcije i stvarnosti, likovi postaju stvarni, pa se cijela priča čini fantazmagoričnom.
Priče Tri gospodara i Zvižduk našle su se u Sutonu jer je „sutonsko“ i rivalstvo pisaca, bivših prijatelja, Posjet i Žuti šal dobro se uklapaju u Negdje između jer je takav i odnos likova, dok su se u Razotkrivanju, s razlogom „otkrivanja“ i „razotkrivanja“ svojih pozicija u književnom stvaranju, našli Urednikov izbor i Razotkrivanje.
Ipak, ponešto općenito i o svakom ciklusu.
Priče iz ciklusa Suton govore o (snažnim) pojedincima koji se nalaze na životnim prekretnicama, katkad i na rubu između Života i Smrti. Ono što Mihoković-Kumrićmaestralno čini jest radikalno prikazivanje struje toka njihove svijesti, pa saznajemo kako se ispod maske uglednih i hvaljenih ljudi zapravo kriju osobe pune strahova, prljavih misli, odnosno nesigurni, pokvareni ili labilni ljudi.
Ciklus započinje istoimenom pričomkoja otvara pitanja koja su i u ostalim pričama trajna autoričina preokupacija: nesretan brak, ostavljene žene, obiteljski problemi, nehotično samoubojstvo. Glavna je junakinja priče magistra farmacije Olga Haler, a budući da je i autorica po struci farmaceutkinja, treba istaknuti da je u svojem dugogodišnjem iskustvu rada s ljudima u ljekarni imala priliku u četiri oka, poput psihoterapeuta, slušati potresne priče i brižno čuvane obiteljske tajne. Priča Suton kao da prenosi to iskustvo. Nesretna Magda govori o svim mukama obiteljskog života, a u pozadini se spominje i Domovinski rat. Starica lijekovima za spavanje bježi od sumorne stvarnosti i obiteljskih problema, i to čini sve do dana kada se više ne probudi. Priča Ljuljačka govori o sredovječnom glumcu Florijanu Glumcu, koji se također našao na životnoj prekretnici – gluma ga više ne inspirira, a razvija se strast prema mlađoj ženi koja ga toliko razdire da pomišlja na smrt od vlastite ruke. Ipak se zbog najmlađeg člana svoje obitelji odlučuje za život. Autorica je hrabro razgolitila svog junaka, koji je samo naizgled ugledni građanin, a zapravo je posve isprazan i posve odmaknut od vlastitoga unutrašnjeg bića.
Mihoković-Kumrić se u svojim pričama nerijetko bavi sudbinama napuštenih žena – žena koje su ostavili supruzi zbog mlađih žena, ili pak sudbinom djece koja pate zbog tih odluka. O tome govori priča Vijest,koja je napisana u formi suvremenog oblika komunikacije – videoobraćanja tinejdžera ocu. Dječak pati zbog razvoda roditelja, želi živjeti s ocem, pa u ispovjednom tonu vapi za pomoći. Ispovjedni oblik, koji je moglo biti i staromodno pismo, pruža mogućnost da se o emocijama progovori otvoreno i bez zadrške. No otac (namjerno) ne odgleda snimku na vrijeme i gleda je tek nakon saznanja da je njegov sin stradao u prometnoj nesreći. Ta je vijest posve uništila mogućnost da otac promijeni odluku, odnosno da doživi katarzu suočenja s propustima sebe kao oca, a ujedno pokazuje i razorne posljedice razvoda na djecu.
Priča pokazuje i kako međusobne obiteljske tajne, prešućivanja, odgode i manipuliranja dovode do tragičnog kraja u kojemu više nije moguće popraviti odnos. Dječak je mrtav i otac samo može otpustiti kočnice kojima su zadržavane emocije – može samo plakati bez suza. Priča Poziv na kavu govori o sudbini dviju prijateljica koje se susreću nakon dugo vremena. Obje su, čini se, napravile pogrešne životne izbore: jedna je poslovno uspješna, ali napuštena od nevjernog supruga, a druga je u nepodnošljivom braku. Kada se počinju otvarati, odjednom se vidi sav užas njihovih života. Irena odluči prihvatiti Terezin poziv na kavu i tada se suočava s prizorom kuće koja je velika i raskošna, ali se u njoj odvija drama žene koja konačno želi krenuti u samostalan život. Potpora prijateljice u tome joj mnogo znači. U toj priči nalazimo i dnevnički zapis, a pomalo voajerističko zavirivanje u intimu te žene otkriva svu složenost ženske svijesti satkane od strahova, dvojbi, pa i čak i od misli o samouništenju.
Tema samoubojstva vrlo je teška, pripovjedač njome riskira patetičnost, ali Mihoković-Kumrić sjajno pokazuje kako se i motiv misli o samoubojstvu može pojaviti u običnom danu, pa potom i nestati, kao i bilo koja druga misao ili ideja. Ili se pak realizirati.
Već spomenuta priča s likom psa – Tajnu skriva Kastor, govori o obiteljskim ranama i prazninama. Ima kriminalističku fabulu: traga se za uzrocima i okolnostima smrti žene, ali je ipak mnogo važnije suočavanje njezina nevjernog supruga sa smrću na kraju priče. Sukob psa Kastora, koji je prikazan kao voljno i odano biće, i njegova tobožnjega gospodara pokazuje da je ta relacija nadređenosti samo iluzija. Životinja je biće koje ima mogućnost prosuđivanja i zato odbija služiti svome vlasniku. Sukob Čovjeka i Psa nije sukob dviju vrsta već sukob dvaju načela. Postoji samo pravda ili nepravda, izdaja ili odanost. Čovjek je Neprijatelj Psu i sukob je prikazan kao arhetipski: smrt Psa potiče u Čovjeku misao da je ostao sam i da je Smrt jedino rješenje. Radikalan završetak priče ne donosi katarzu. Interpretacije događaja mogu biti različite, ali autorica u maniri sveznajućeg pripovjedača otkriva istinski razlog tragična završetka, a to je samoća i otuđenje. Na ovome mjestu možemo govoriti i o priči Eleazariz ciklusa Negdje između. U njoj je glavni lik konj Eleazar, koji se neobično ponaša: uvijek zastaje pred raspelom. Nitko ne zna razloge, a svojim ponašanjem konj počinje iritirati svoje gospodare, pa ga zbog te navodne hirovitosti umalo i prodaju. Sve se razrješava kada saznaju kako se Eleazar zaustavlja pred raspelom jer je tijekom rata (iako se izrijekom ne spominje, iz konteksta zaključujemo da je riječ o Drugome svjetskom ratu) vozio ranjenike do lazareta, a upravo je raspelo bio znak da je stigao na pravo mjesto.
U drugi ciklus Negdje između uvodi nas istoimena priča koja govori o odnosu svijeta i doma, a ponovo se čini kao da se fabula odvija negdje između sna i jave jer se na trenutak stječe dojam da je junakinja u koju je glavni lik zaljubljen, Hannelore, svojevrsna mitska sirena. Priča Dogodilo se u ponoć temu prevare i ljubomore tretira na „lepršaviji“ i „opušteniji“ način. Priča Beatrice nakon Ane pisana je u ironičnome modusu, iz post mortem perspektive muškarca koji je također bio nesretan u braku i koji je počinio samoubojstvo. No treba istaknuti da je teška tema prikazana na ironičan i sarkastičan način, a zapisi iz čistilišta su duhoviti i u njima se govori o hipokriziji u međuljudskim odnosima. Spominje se i Beatrice, koja živi na granici čistilišta i pakla i koja nudi nove užitke, nezemaljske. Priča ima pomalo erotičan završetak, s puno duha, onog dekameronskoga.
Posljednji ciklus naslovljen je Razotkrivanje, ali nas istoimena priča ne uvodi u nj nego njime završava. Simbolizira završno razotkrivanje tema i likova. Priča se također bavi spisateljskim povezivanjem stvarnosti i fikcije spisateljice Tare Prozek. Glavni lik njezina novog romana zapravo je stvoren prema sjećanju na neprežaljenog dečka Romana Maksića. Gube se obrisi stvarnosti i književnog teksta, a autorica Tara Prozek shvaća da je njezin neprežaljeni mladić bio čista fikcija, njezin umišljaj. Stoga književni lik čak postaje autentičniji od realnog čovjeka.
U tom se ciklusu osim književnih rivalstava razotkrivaju i druga rivalstva. U priči Misterij nalazimo dinamičnu strukturu, odnosno priču o kreativnosti, prijevarama, natjecanjima, ženskim depresijama. Priča Šarm zrelosti tematizira starenje, tijelo i također je jedna od „lepršavijih“ priča u ovoj knjizi. Sve što lebdi govori o muškarcu koji se zbog ljubavi odrekao svećeničkog poziva, a priča Pogodi koga sam srela ponovo otvara temu preljuba i nepovjerenja jer isti muškarac ljubuje s dvije žene, vodi paralelan život.
Priče Nade Mihoković-Kumrić u cjelini su zanimljive jer se prije svega beskompromisno bave ljudskom prirodom, onim ispodpovršinskim slojem. Autorica vješto prodire ispod kože i prikazuje ljude onakvima kakvi jesu, bez imalo uljepšavanja. Pritom njezin ton nije osuđujući već se ta stanja deskribiraju kako bi se pružila što slojevitija slika života. Život ljudi, kako ističe u tekstu naslova Umjesto uvoda, često je vezan za lažne idole i vrijednosti, pa su stoga životi o kojima piše raspuknuti, apartni, na rubu, katkad i posve uništeni.
U ovoj knjizi s jedne strane nalazimo istinski mračne priče, a s druge strane kao da se ravnoteža ostvaruje nizom priča u kojima autorica tematizira pisanje, književni svijet, običnu svakidašnjicu. I kao da nam pritom poručuje da je sve to život – i razvod, i briga o borama, ali i misao o smrti, preljub te maštanja i iluzije i književnika, i običnog čovjeka.
Nada Mihoković-Kumrić o svemu piše bez predrasuda, razotkriva kako bi šokirala svog čitatelja i trgnula ga iz sna i rutine te ga povela, poput Vergilija, na putovanje u tajne njegove podsvijesti ili pak u istraživanje svijeta koji ga okružuje. Sve je, kao da nam autorica poručuje, bolje od ispraznog života bez emocija i bez strasti. Premda su priče poglavito stvarnosne, važno je napomenuti kako se uvijek pojavljuju elementi koji pripadaju ili svijetu fantazije ili pak onostranoga. Povezivanje metafizičkoga i svakodnevnoga dobitna je kombinacija i stoga preporučujem čitatelju da u zbirci potraži to mjesto „negdje između“. Neće biti razočaran.
Darija Žilić, Velika Gorica, 21. lipnja 2015.
—————
Posebna napomena:
Digitalna izdanje knjige “Prilagođeni” i Vjetar kroz kosu izrađeni su na osnovi tiskanog izdanja. Nakladnik tog izdanja je Pučko otvoreno učilište, Zagrebačka 37, 10 410 Velika Gorica.
Tel: 01 6259 800
Web adrese: http://www.pouvg.hr
E-mail: kultura@pouvg.hr
—–
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
