Ivo Mijo Andrić rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u Dobrnji, Mramoru i Lipnici, a srednju tehničku u Tuzli. Završio je Fakultet političkih nauka i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje je proveo veći dio života. Radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama Bosne i Hercegovine te kraće vrijeme u hrvatskom obrazovanju. Objavio je i jednu stručnu publikaciju s područja zaštite radničkih prava, te blizu 50 znanstvenih i stručnih radova. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u tridesetak zajedničkih knjiga, zbornika i antologija. Piše poeziju, prozu, drame, eseje, aforizme, epigrame, oglede i književne prikaze, koje objavljuje u listovima i časopisima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i šire. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik.
Razgovarao i objavio: Nenad Grbac
Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično?
Bliže podatke o meni može svatko pronaći na portalu digitalne knjige uz djela koja su tu objavljena. Pisanjem se bavim od srednjoškolskih dana, a to znači, gotovo pola stoljeća. Prve pjesme i novinarske radove objavio sam pod kraj šezdesetih godina prošloga stoljeća. Bilo je to u jednoj zemlji seljaka, od kojih su mnogi danas postali vrlo uspješni malograđani. Kažem to aforistički jer, vremena se mijenjaju, a s njima i ljudi. U tom polustoljetnom razdoblju, vremena su se nekoliko puta mijenjala i sad smo tu gdje jesmo. Svoji, na svome!
Možete li navesti vašu, E-mail adresu, ili način na koji vas naši čitatelji mogu kontaktirati?
Moja adresa se nalazi na istoj stranici portala ali ću je, za svaki slučaj, zbog onih koje to posebno zanima, ponovo napisati kako slijedi: ivomijoandric@yahoo.com
Na neki način vi ste atipičan književnik, zanima vas puno stvari, imate puno hobija ili ljubavi, do sad ste objavili puno knjiga, a pisanjem se bavite ponajviše zimi , kako ste to i sami naveli, kad nemate što drugo raditi. Kako to objašnjavate?
Pošteno govoreći ja sam, u pravom smislu te riječi ‘zimski pisac’. Pišem isključivo u zimskom periodu, kada nemam što drugo raditi i kada dostignem optimalnu spisateljsku formu.
Pošto sam, od ranog djetinjstva, naklonjeniji praksi nego li teoriji, u svojih šezdeset i neku godinu života naučio sam raditi mnoge druge korisne poslove i njima se bavim preostalo vrijeme. Već u petom razredu osnovne škole naučio sam zidati jer taj meštarski posao nije išao od ruke mome, rano preminulom, ocu Miji. On mi je, pokoj mu plemenitoj rudarskoj i radničkoj duši, bio odanim pomoćnikom u tome poslu, za koga sam iskazivao nadprirodni talent. Naime u mojoj užoj obitelji, niti je bilo niti će biti zidara i meštara sličnih struka, pa sam ja bio i ostao “crnom ovcom” u rodu Andrića.
Kasnije sam se doškolovao, završavajući fakultet političkih znanosti i poslijediplomski studij na ekonomiji. Uz to sam proširio vlastite meštarije na stolarstvo, ličilaštvo, varilaštvo, tesarstvo, instruktorstvo vožnje i mnoge druge znane nam amaterske zanimacije. Dakako, poljodjelstvo mi je u genima i ostat će tu do kraja moga života.
Do prinudnog odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu radio sam razne poslove: od tehničarskih, profesorskih, uredničkih, pravobranilačkih pa do savjetničkih u parlamentu rodne mi susjedne države.
Na kraju, kada mi, zbog seobe sa rodnoga ognjišta i možebitne starosti, nitko više nije htio dati ozbiljan posao, prisilno sam se umirovio na vlastitu štetu i na evidentnu štetu moje obitelji. Zaslužio sam mirovinu koja je znatno niža od prosječne u Hrvata, a ona je, brat-bratu jad i tuga golema. Uz sve to što sam do sada radio i delao od mladosti do današnjih dana, pisao sam i razne knjige. Od poetskih, preko proznih, aforističnih, pa sve do stručnih.
Iza mene je ostalo tridesetak objavljenih naslova a nadam se, bit će ih još. Ako poživim koliko mi je suđeno.
Dosad ste objavljivali poeziju, prozu, drame, eseje, aforizme, epigrame, oglede i književne prikaze i stoga vam moramo postaviti i pitanje u kojem književnom žanru ponajprije nalazite sebe ?
Najprije u pjesničkom u kojem sam proveo gotovo pola stoljeća. Kako sada stvari stoje, tu sam prisutan s polovičnim uspjehom jer me antologičari tako vješto zaobilaze, da im na tome od srca čestitam. Pravi ljudi, na pravom mjestu, a ima ih vala, čak u dvije države.
Proza mi, kako neki kažu, ide od ruke iako se bojim da mi može doći glave, ako bih pisao sve ono što vidim i što…mislim. Ipak, držim da mi je najlakše pisati aforizme i tu sam, što bi moj dobri prijatelj Ilija Šimić rekao, svoj na svome’. Jasno mi je što znači svoj, ali mi nije do kraja jasno šta znači ono ‘na svome’. Priznajem da mi se, u svezi s tim, svakakve primisli motaju po glavi.
Po duši govoreći, aforizme mi je najlakše pisati, jer mi oni padaju na pamet dok razmišljam o našoj zbilji klešući kamen, ili radeći u vrtu.
Za pisanje aforizama nije potrebno nikakvo obrazovanje niti je tu važna nacionalna i vjerska pripadnost. Dovoljno je mućnuti glavom i eto ti mudrosti kao od majke rođene.
Veći dio života proveli ste u BiH, u Sarajevu ste proživjeli rat i sve ono što se je događalo poslije, a u Zagrebu živite i stvarate tek od 2004. što vas je motiviralo ili natjeralo na takav potez?
Najprije da kažem da sam u Zagrebu aktivno prisutan od 1994. godine, kada sam prvi put došao posjetiti izbjeglu obitelj, suprugu i kćeri, iz sarajevske ratne opsade, tj. pakla.
Pošto tada nisam uspio pronaći posao u struci, radio sam neko vrijeme kao zidar kod dobrog čovjeka, Šibenčanina Franje. U isto vrijeme obavljao sam poslove srednjoškolskog profesora šest sati tjedno na određeno vrijeme, te pohađao jednogodišnju školu za instruktora vožnje “B” kategorije.
Poslije sam jednu godinu instruktorovao u Auto školi “Europa”. Kada sam utvrdio da ne mogu pronaći odgovarajuće poslove za koje sam derao hlače i školske klupe punih osamnaest godina, vratio sam se u Sarajevo, gdje me čekao posao u sindikatu PPDIVUT. Tamo su me prijatelji različitih vjera i nacionalnosti primili kao sebi ravnoga i bilo mi je lijepo i ugodno raditi ono za što sam se školovao i što sam kroz praksu naučio.
I tu sam ostao sve do 2004. dolazeći svakoga mjeseca, na po nekoliko dana u Zagreb, gdje sam i dalje tražio posao. No njega nije bilo. Kao da je u zemlju propao.
Mogao sam ostati u Sarajevu do pune penzije, ali su mi dojadila stalna putovanja i godine starosti koje su se nemilosrdno lijepile na moj životopis. Zato sam sporazumno prekinuo radni odnos i neko vrijeme plaćao dobrovoljno mirovinsko osiguranje a preostalo, do umirovljenja 2008. imao sam status samostalnog umjetnika.
Zahvaljujući dobrim ljudima koji su me primili u svoje redove, na čemu im od srca hvala.
Dugo ste radili u sindikatu na zaštiti radničkih prava. Kako gledate na današnje vrijeme i gotovo svakodnevno smanjivanje prava radnika i običnih građana ?
Nikako! Nastojim pod svaku cijenu zatvoriti oči, začepiti uši i odagnati svaku pomisao o tome kako je radnicima danas bolje nego li u socijalizmu. Ne mogu shvatiti kako su moji suvremenici, pa i ljudi iz sindikata, tako brzo zaboravili koja su sve prava radnici imali u samoupravnom socijalizmu. Današnja radnička vijeća stoljećima su daleko od radničkih savjeta i zborova radnika iz sedamdesetih godina.
Sigurnost radnoga mjesta u današnjem lumpenkapitalizmu, svjetlosnim je godinama udaljena od radnog odnosa na neodređeno vrijeme u prošlome sistemu na ovim prostorima.
Dobro znadem da je i u samoupravnom socijalizmu bilo kršenja radničkih prava i otuđivanja društvene svojine jer sam tada radio pravobranilačke poslove. Ali, sve te društvene anomalije i svi ti radnički problemi nisu bili tako teški i nerješivi, kako je težak i mizeran položaj radnika u mnogim današnjim privatnim tvrtkama. Danas je radnik kod većine poslodavaca isto što i rob u robovlasničkom društvu. Čast izuzecima a njih, na sreću, ima u nekim većim i ozbiljnijim tvrtkama.
Radnike danas štite slabašni i razjedinjeni sindikati u kojima je dosta onih što brinu samo svoju brigu.
A pravobranitelja na drugim područjima društvenoga života koje plaća država ima koliko vam volja. Jedino radnici nemaju svoje pravobranitelje niti radne sudove. A u socijalizmi su ih imali. U tome je razlika između onoga i ovoga vremena. Tada je gotovo pola Hrvata bilo u radnom odnosu, a sada se broj umirovljenika vrtoglavom brzinom približava broju zaposlenih. Malo tko o tome danas ozbiljno misli i govori. A i kada na glas razmišlja, mnogi to bez srama nazivaju tlapnjom.
Kakve su razlike između Zagreba i Sarajeva gledajući to kroz prizmu jednog književnika ?
Veoma male ili, gotovo, nikakve.
Književnik ni u jednoj novostvorenoj državi na trusnim balkanskim prostorima ne znači puno. Neću namjerno kazati da ne znači ništa, premda se tako godinama osjećam. A nekada su, barem je tako bilo u mojoj mladosti, književnici puno značili. Za djecu i čitače posebno, ali i za narod u cjelini. O njima se pričalo s ponosom.
A danas se o piscima često govori posprdno kao o kakvim tračibabama, nikogovićima i lezikruhovićima koji su na tuđoj, da ne kažem, na državnoj grbači i jaslama. Ima, istinabog, i takvih, ali se oni dadu izbrojati prstima na nogama i rukama standardnog čovjeka.
No kad smo već kod BiH recite nam i što mislite o trenutnom stanju bosansko-hercegovačke književnosti. Postoje li u BiH talentirani i kvalitetni pisci. Koliko je tamo u današnjem trenutku važna nacionalna opredijeljenost, a koliko kvaliteta pisanog uretka.
Ukupno stanje je slično ovdašnjem. Doduše, u BiH književne udruge raspolažu sa daleko manjim sredstvima od hrvatskih. No, to ne znači da se tamo manje piše i da je niži kvalitet napisanoga.
Uostalom, veći broj b-h pisaca svrstan je u red hrvatskih književnika i među njima je dosta onih koji kvalitetom i kakvoćom stvorenog djela ne zaostaju za domicilnim autorima. To najbolje potvrđuje aktualna produkcija u Hrvatskoj.
Nacionalna opredijeljenost u književnosti igra perifernu ulogu. Djelo je djelo, a čovjek je čovjek. Naravno, ako je čovjek čovjekom u općeljudskome smislu i karakteru. Barem ja na te stvari tako gledam.
Neki drugi to gledaju na svoj način, što je njihovo pravo.
Primijetili smo i to da niste najzadovoljniji stanjem u kulturi i književnosti. Jedno vrijeme ste upozoravali na to da se državne dotacije za objavljivanje knjiga u BiH dijele na poprilično neobičan i netransparentan način. Da li su ta vaša upozorenja pridonijela bilo kakvoj promjeni ?
Mislim da nisu. Ali, zato savršeno dobro znadem da su meni naštetila, što sam i očekivao. Klanovi i jaranstva haraju kulturnim podnebljem na Balkanu, pa i mnogo šire. Ako nemate svoje ljude u ministarstvima i na punktovima gdje se dijele državni i ini novci, onda se nemate čemu nadati. Moći će te možda dobiti mrvice od toga slasnog kolača, ali brke nećete omastiti kao oni koji su u tome kolu.
Istina, tako je bilo od kad je svijeta i vijeka, što bi naš narod rekao, a tako, će sto posto sam siguran, biti i ubuduće. Niti je bilo, a niti će na ovom dunjaluku biti država sveopće pravde. Uvijek će vući svoj svome, a lopov lopovu. To je zakon kojega je proizvela ljudska vrsta i on će vladati dokle je te vrste. Živjela mi ona dovijeka! Unatoč svim slabostima koje posjeduje i koje pronosi ovim lijepim svijetom.
Jedan od razloga za objavu ovog intervjua je i objava vaše nove zbirke pripovjedaka “Moje godine” na portalu www.digitalne-knjige.com. Da li bi nam mogli reći nešto više o toj knjizi.
To su priče koje bilježim iz riznice svakodnevnoga života. Stvarane su i istinite koliko je stvaran i istinit svijet iz kojeg ih posuđujem.
Nikada nisam bio ljubitelj naučne fantastike niti iracionalizma u umjetnosti i svemu ostalome. Zato, dok još koračam ovom zemljom, nastojim zapisati ponešto od onoga što vidim i čujem. A vid i sluh još me dobro služe, unatoč detonacijama tisuća granata koje sam preživio u ratom opsjednutom Sarajevu.
Znam da će biti i onih kojima se neće svidjeti način na koji pišem o nekim aktualnim temama i događajima. Ali to je njihov problem i oni ga moraju sami riješiti. Ja sam se od njega odriješio onoga trenutka kada sam završio i u svijet otisnuo svaku pojedinu završenu priču.
Na portalu digitalne-knjige.com objavili ste i nekoliko sjajnih zbirki aforizama. Što za vas znači pisati aforizme i zašto smatrate da su humor i aforizmi na neki način prognani iz svih vodećih medija. Znači li to da postajemo društvo u kojem postaje nepoželjno smiješiti se sebi i drugima ? Nije li to uvod u nekakvu novu vrstu totalitarizma u kojem će ljudi opet biti kažnjavani samo zato, jer su ispričali dobar vic o nekom od domaćih političara ?
Ima nešto čudno što se događa Hrvatima u Hrvatskoj a što ja, kao Hrvat iz BiH, ne mogu dokučiti. U prijeratnoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj pričali su se sjajni vicevi o Bobiju i Rudiju i inim šeretima pripravnim za šalu. Ovdje su tiskani odlični humoristički listovi. Narod je bio duhovit kao i susjedi mu iz drugih republika. Čak su održavani i festivali humora i satire.
Danas, kada je došla kapitalistička demokracija i kada imamo svoju samostalnu državu, sve je to nestalo u vatri demokratskih promjena. Listovi su pogašeni (valjda da ne šire požar), humoristi i satiričari zavukli su se u mišje rupe ili na stranice zagašenog Ferala, udruzi humorista ne vidi se traga, a radijska ‘vesela večer’ živi samo u sjećanjima nostalgičnih slušatelja.
Humorno stanje u državi i društvu, po svemu sudeći, protjeralo je humoriste sa društvene i javne scene, pa ih samo možete pronaći na stranicama nekih lokalnih i regionalnih listova ili u koricama poneke objavljene knjige koju finasiraju sami autori. Gore stanje za vedre i poslovično duhovite Hrvate, skoro da ne može biti.
Duboko se nadam da će se ono uskoro početi mijenjati. Priželjkujem stvaranje udruge hrvatskih humorista koju bismo mogli nazvati uhuhuuuu… i žarko želim da Ministarstvo kulture udijeli neku crkavicu za objavu poneke knjižice svojih humorista.
Društvo koje se boji vlastitoga duha, zaslužuje svaku ljudsku kritiku. Dobronamjernu, u svakom slučaju. Za boljitak svih koji se vole zdravo nasmijati. A prava je šteta da naše novine objavljuju pretežno viceve o Hasi i Husi, o Sulji i Muji i njima dragoj i nezaobilaznoj jaranici Fati.
Ima i u nas masnih viceva i pošalica koje bi, pod hitno, trebalo pustiti iz boce humornog zaborava. Među ljude i međ’ veseljake, što bi rekli naši hercegovci. Mi smo izgleda postali preozbiljan narod što nije dobro za mentalno i ukupno zdravlje, osobito ljudi obdarenih duhom. Tko se ne zna našaliti i nasmijati na svoj račun, tomu se drugi iza leđa smiju!
Vrlo brzo ste uočili i prihvatili neke od prednosti digitalnog izdavaštva u odnosu na klasični tisak. U zadnje vrijeme objavljujete isključivo digitalne knjige. Možete li nam reći više i o tome ?
Na taj potez odlučio sam se iz čisto ekonomskih i praktičnih razloga. Ekonomski razlozi sadržani su u tome što je objavljivanje digitalne knjige neusporedivo jeftinije od tiskane. Nadalje, ne moram se natezati sa nakladnicima koji od autora nastoje izvući što više novaca, ne mareći puno za tehnički i literarni kvalitet objavljenog naslova. Ima tu i časnih izuzetaka, ali većina gleda samo novac i ništa ih drugo ne zanima. Pisac, ponajmanje.
I što je, vjerujem, u svemu tome i najvažnije; digitalna knjiga će u budućnosti sve više potiskivati papirnatu knjigu.
Praktični razlozi su, što se ne moram mučiti oko distribucije knjige.
Ranijih godina pokušavao sam neke svoje knjige ponuditi knjižarama, ali kad sam se uvjerio da oni traže za sebe više od 50 posto od prodajne cijene knjige, odustao sam od tog ćoravog posla. U prvom redu, zato da sačuvam autorsko dostojanstvo i da zaštitim knjigu kao kulturnu tvorevinu od raznolikih trgovačkih mešetara.
Ništa bolje nisam prošao ni sa knjižnicama kojima sam nudio knjige na otkup. I one su, uglavnom, prešutile te moje ponude. Nekim sam knjižnicama čak poklonio svoje knjige, ali sam kasnije ustanovio da se ne nalaze u knjižnom fondu. To znači da su završile na otpadu ili u kućnim bibliotekama.
Kako bilo da bilo, na kraju sam odlučio poklanjati knjige ljudima za koje sam cijenio da vole i da čitaju knjigu. Tako sam podijelio više od 500 različitih knjiga potpisanim mojim imenom i prezimenom. Tek mali broj njih, mogu se izbrojati na prste jedne ruke, kazali su mi da su poklonjenu knjigu pročitali. No, većina se, u to sam posve siguran niti ne sjećaju da su knjigu primili iz mojih ruku. Eto, kakvi smo mi ljudi!
Član ste Društva hrvatskih književnika i Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Da li smatrate da je dobro da se društva književnika više bave politikom nego književnošću ? Ne bi li se političari trebali baviti politikom, a književnici – književnošću. Zašto se sve to ispremiješalo ?
Pošto je u našem društvu sve udrobljeno i izgemištano, normalno je da se i književne udruge tako ponašaju. Politikom se danas bave gotovo svi i ona je dobrano prerasla u golo politikanstvo. U jeftinu, potrošnu robu koju možete nabaviti na svakom buvljaku.
Osobe koje su gladne i žedne publiciteta, a među njima ima i pisaca, najlakše zadovoljavaju svoje frustracije i taštine tako što bubnu nepromišljene i kvarne izjave i eto ih u tili čas u medijima. Društva pisaca imaju časnu ulogu u svakom društvu, ali je problem u tome što se nedovoljno bave onim poslovima i zadaćama koje su upisali u vlastite statute i programske dokumente. Ljudi iz upravljačkih struktura u tim društvima, uz časne izuzetke, uglavnom se bave promicanjem vlastitog lika i djela. Ili, u najboljem slučaju, lika i djela svojih rođaka, prijatelja i inih znanaca.
U takvom konglomeratu naslijeđenog lošeg stanja i dobro nam znanih klanovskih odnosa, na kraju su kolateralne žrtve kvalitetna djela i pisci s periferije književne scene. Ta vrijedna djela i te pisce morat će otkrivati generacije koje dolaze, jer su u ovom vremenu, namjerno prešućeni od onih koji odlučuju o njihovoj vrijednosti. U antologijama nekih naših izbornika i prepisivača svojih prethodnika, svjesno su izostavljeni brojni pisci čije djelo nadilazi ono što su stvarale mnoge izvikane spisateljske veličine.
O tome se ne vode prijeko potrebne raspre i polemike, već se danas veleumne piščine nadvikuju i naprđuju oko bajatih događaja iz bliske nam i daleke političke prošlosti. To lupanje lončića, top je tema u koju će mnogi radije zavući svoj nos, prije nego li će se baviti krucijalnim temama hrvatske kulture i književnosti kao njezine važne sastavnice.
Što za vas u današnjem trenutku znači biti uspješan i čitan pisac ? Postoje li uopće takvi na ovim našim prostorima?
Ima i takvih, ali se u medijima njima i njihovim djelima ne posvećuje dovoljna pažnja. Znatno više prostora ustupa se trač pikanterijama polupismenih ispovjednika-ca vlastitih sudbina i usuda od kojih se tvore zvjezdice koje zasjaju tek jednu noć. Zapravo to i nisu zvjezdice, već sićušni meteoriti koji svakodnevno padaju u prašinu svakodnevlja.
Mi nemamo objektivnih kriterija niti presuditelja za utvrđivanje koje je književno djelo vrijedno a koje nije. Ili, ako ih i imamo, oni svoj posao često rade površno i pristrano. Metrika kojom se mjeri prodaja knjiga u jednoj televizijskoj emisiji, takva je da u njezinu objektivnost opravdano sumnjaju i oni koji ispaljuju astronomske brojke o broju prodanih primjeraka pojedinih autora.
Sve je to, uglavnom, reklamni trik koji favorizira jedne na račun većine drugih.
Kakva su vaša iskustva s izdavačima ? Da li je ranije bilo lakše objaviti knjigu nego danas ?
Slabašna i jadna. Možda je bolje reći katastrofalna!
U posljednjih deset godina pokušavao sam ostvariti suradnju s tridesetak nakladnika. Od toga broja, jedva je njih nekoliko odgovorilo na moje zamolbe i ponude, a dva manja su mi prihvatila rukopise i objavili knjige, a da nisu tražili novac za troškove objave.
U doba samoupravnog socijalizma lakše je bilo objaviti knjigu jer su postojala određena pravila koja su se, kod većine nakladnika, poštovala. Ako ništa drugo, na svaku ponudu rukopisa nakladnici su odgovarali autoru i dostavljali mu stručna mišljenja urednika ili recenzenata. Uz to, uredno su plaćali dobre honorare.
Danas se ta etika izgubila u poplavi novopečenih urednika, među kojima je vrlo malo kvalitetnih ljudi od spisateljske struke. Da nesreća bude još veća, neki od njih su i vrlo loši i, za književnost, averzirani čitači. A o njihovom poštovanju autorskog napora i osobnosti, ne treba uzaludno trošiti riječi.
Zašto izdavači radije objavljuju strana djela nego djela domaćih pisaca ?
To oni najbolje znaju. Meni se čini da je ta književna tezga bogatija, a trpeza masnija. U tome poslu vrte se veći novci. Ako ništa drugo, u njemu makar profitiraju prevoditelji. Danas se više novca zaradi od prevođenja, nego li od autorstva za originalno napisano djelo. No, uz ovo, ne treba preskočiti niti naš sluganski mentalitet i odanost svemu što je strano.
Naši će vrli nakladnici radije objaviti i reklamirati tobožnji hit stranog pisca sa zapada nego li domaćeg ili, ne daj bože, nekoga sa istoka. Tu politiku podržavaju i zvaničine državne institucije. Takvi smo mi i tu, barem za sada, nema pomoći. Ali, kada jednom dođemo pameti, shvatit ćemo koliko smo izgubili.
No, za mnoge dobre spisatelje biti će kasno jer, oni će tada biti u grobu. Kao što je u grobu veliki Tin Ujević i vrli ini književnici koje danas slavimo, a njihovi su ih suvremenici kudili ili prešućivali. Takva je, nažalost, sudbina pisaca iz malih naroda u koje i mi spadamo.
Jedno od pitanja koje ponajviše zanima obične i neupućene ljude je i može li pisac od pisanja živjeti ? Točnije mogu li pisci koji žive u malim sredinama i tržištima poput ovih naših pisanjem zaraditi za život ?
Ne mogu! Oni, koji su to pokušavali, već su među mrtvima. Umrli su od bijede i gladi!
Ili, ako su još živi, muče se i zlopate do zla boga.
Da bi mogao preživjeti od pisanja, književnik mora pisati za novine ili imati bilo kakvo zaposlenje, koje donosi mjesečnu plaću. Inače mu valja prikupljati plastičnu ambalažu po kontejnerima i posuđivati novac od prijatelja za kruh i neophodne životne namirnice.
No, da ne griješim dušu iznoseći samo crnu stranu književnog života, priznajem kako sam upoznao jednog po visini i težini, velikog pisca koji tvrdi kako odlično živi od književnog stvaralaštva. Naknadnim provjerama utvrđeno je kako je taj spisateljski meštar veoma blizak ljudima iz resornog ministarstva i kako su mu vrli jarani u zadnjih nekoliko godina dodijelili sve moguće potpore za, istini na volju, slabašnu i nikome korisnu literarnu produkciju. Za, samo njima prepoznatljivu, dobrobit društvu i državi, dakako.
Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?
U svakoj kalendarskoj godini pripremim dva ili tri književna rukopisa. Ponešto od toga, uz male novce i objavim. Onako, za svoju dušu i za znance i prijatelje. Tek da održim spisateljsku formu.
Trenutno imam nekoliko rukopisa za čije bih pojedinačno objavljivanje trebao izdvojiti cjelokupnu višemjesečnu mizernu mirovinu ostvarenu za 38 godina radnoga staža. I to ne na nevažnim poslovima. Ali, ne da mi se ulaziti u takav trošak pošto, ionako, ne znam kuda bih s tim knjigama. Zato ću te rukopise prepustiti viru vremena. Pa, ako isplivaju, dobro je. A, ako ne isplivaju, naći će se za njih mjesta u mojoj literarnoj ostavštini.
Nisam u tome ni prvi, niti posljednji.
I za kraj nam recite da li ima nešto važno što ste posebno željeli naglasiti, a da vas ja to nisam pitao ?
Imao bih ja, što bi rekli Dalmatinci, čiji sam bosanski potomak, puno lipih stvari za reć. Ali, vrime je tako, da je bolje ponešto i prešutit. Ako ne zbog sebe, a ono zbog dice, koja moraju pronaći neki posa, a ne ide im to od ruke, pošto ima puno prečih i bližih po slovu nepisanog zakona.
Želim, na kraju, pozdraviti sve one koji su pročitali ili će pročitati ono što pišem i što pišu, na uštrb svoga slobodnog vremena, moja braća i sestre po peru. Sve ih preporučam kao pronositelje i baštinike lijepe pisane riječi, jer svi svojim pisanjem čine dobra djela za vrijedne čitače.
Hvala i vama koji ste me sve ovo pitali, kao i svima koji su me pročitali.
Zdravi mi i živi bili! I…uzbrdo brzi!
Što duže to, i za vas i za nas koji pišemo, bolje!
———————————-
Digitalna knjigu “Misli promašenog pisca”, Ive Mije Andića
A, za kraj bi smo samo dodali da je digitalna knjiga (zbirku aforizama) “Misli promašenog pisca”, Ive Mije Andića, prije nekoliko mjeseci objavljena na portalu www.digitalne-knjige.com, te da ju u cijelosti, a zahvaljujući velikodušnosti autora i posve besplatno možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na sljedeći link:
http://www.digitalne-knjige.com/andric13.php
—————
A ukoliko ste zainteresirani za kupnju tiskanog, odnosno papirnatog primjerka ove knjige li bilo koje od knjiga, koje je autor dosad objavio i tiskao ili samo imate kakvo pitanja za pisca i književnika Ivu Miju Andrića i to ćete moći uraditi tako da kontaktirate autora na E-mail adresu:
———————————-
Sva prava i Copyright : Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
