Intervju – Slavomir Cune Miljević

Slavomir Cune Miljević se u svijetu ezoterije i duhovnih tehnika, sa svojom prvom knjigom pojavljuje 1996 godine.

“Tajna početka kruga – Meditacija bez tajni” nastala je kao rezultat osobnog iskustva, bez kojega bi svaki pristup nekoj od brojnih iscjeliteljskih ili tehnika samorazvoja, kad-tad upao u postavljenu stupicu lažne religioznosti i misticizma.

U tom dvotomnom zapisu učinjeni su prvi koraci uspostavljanja teorijske osnove iscjeljivanja i samoostvarenju pojedinca.

Već tada je uspostavljen početak one “crvene niti” koja se potom neće prestati pojavljivati u svim kasnije napisanim knjigama ovoga autora. Na njenom početku svakako je činjenica da su sve stvari i sve promjene najviše uvjetovane osobnim odnosom ljudskog bića prema svojoj okolini. Određene su njegovim sposobnostima da s njom stupa u interakcijske odnose. Koristeći raspoložive dosege svijesti, inteligencije i samoodnosnog mehanizma u njemu kao doslovnom energetskom polju, čovjeku je omogućena promjena bilo čega. Ponajviše sebe samoga.

Razgovarao i objavio: Nenad Grbac

——————–

Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite energoterapijom, pisanjem i slično?

Energoterapijom se bavim zadnjih desetak godina, kao – po meni – najvišom fazom energoterapeutske aktivnosti.

Prije nje, koja je neka vrst „završne razine i sinteze“, od 1992. na dnevnom redu, kao odgovarajuće terapeutske razine bili su aktivni „bioenergetski tretmani“, pa REIKI.

Dan danas se, kao majstor-učitelj (premda ne previše često), bavim i inicijacijama u REIKI-stupnjeve… sve to u ovisnosti od pokazanog interesa i mog osobnog raspoloženja

Što se knjiga tiče, do sada je izašlo 12 naslova – uz njih dvije koje su doživjele i svoja ponovljena izdanja.

Možete li navesti vašu, E-mail adresu, ili način na koji vas naši čitatelji mogu kontaktirati?

s.c.miljevic@inet.hr

U čemu se Energoterapija razlikuje u odnosu na Bioenergiju i REIKI, kada je proglašavate sintezom i završnom razinom?

Imajući u vidu da je osobna svijest, odnosno napon njenoga polja temelj svake od aktivnosti i bilo kojeg oblika kreacije (o čemu možemo koju riječ kasnije), krajnje pojednostavljeno moglo bi se reći kako je za mene:

– Bioenergija, u svojoj biti, individualna frekvencija pojedinačnog osobnog polja; gdje upravo ta različitost određuje i svekoliku pojedinačnu različitost između ljudi i njihove egzistencije unutar morfogenetskog polja ljudske vrste. Kao prva terapeutska mogućnost, aktivira se i funkcionira s osnova jednog od temeljnih prirodnih zakona koji kaže da: „viši obrazac (frekvencija) uvijek djeluje na niži“

– REIKI – sa svoje strane objavljen kao „Univerzalna životna energija“ (strukturirana od očitovanog i neočitovanog dijela) – iz svog japanskog jezičnog oblika u našem zapadnjačkom svijetu može se prevesti na svima poznati idiom „duha svetog“. Svako drugačije tumačenje tako postaje izrazom, ili potpunog nerazumijevanja energije kao takve, ili nečije svjesne želja da tu vrstu istine koristi samo u cilju vlastitih probitaka.

– Energoterapija – premda u svojoj strukturi ima oba netom spomenuta elementa – zapravo naglašava i uvjetuje činjenicu višeg stupnja znanja i konkretnije voljne aktivacije osobne svijesti. Sve to u cilju voljnog postizanja određenih interakcijskih efekata između terapeuta i klijenta.

Činjenica da sam o REKI-u i Energoterapiji napisao odgovarajuće knjige, govori kako je teme mnogo složenija negoli se na prvi pogled čini. Zbog toga i ovaj moj odgovor treba uzimati samo kao krajnje pojednostavljenu definiciju tih područja.

Kako je započelo vaše bavljenje svijetom ezoterije i duhovnih tehnika? Što vas je navelo da se počnete baviti time i što vas je najviše oduševilo i navelo na puno ozbiljniji pristup?

Sve je započelo 1991 kada sam iniciran u tehniku Transcendentalne meditacije (TM), u koju sam ušao vođen željom za smanjenjem stresa koji me je tada doveo do predsrčanog udara.

Nakon svakodnevnog višemjesečnog vježbanja u periodu rekonvalescencije – i za mene, tada, fantastičnih efekata koji su me oduševili – nije više moglo biti dilema o nastavku tako započetog putovanja.

Jednostavnom inercijom 1995 na 96. uslijedilo je dosezanje njegove tzv. „sidha-razine“. Iza nje došlo je i do inicijacije u REIKI – a par godina kasnije stjecanje njegovog majstorskog i učiteljskog statusa.

Paralelno s time tekao je i kontinuirani svakodnevni terapeutski rad s ljudima, pisanje knjiga. I tako do danas.

Vašu prvu knjigu “Tajna početka kruga – Meditacija bez tajni”, objavljujete 1996 godine. Za tu knjigu naveli ste da je nastala je kao rezultat osobnog iskustva, bez kojega bi svaki pristup nekoj od brojnih iscjeliteljskih ili tehnika samorazvoja, kad-tad upao u postavljenu stupicu lažne religioznosti i misticizma. Čini mi se da ste već tad jasno detektirali najveći problem bavljenja iscjeliteljskim tehnikama. No, jesu li to jedini problemi s kojim ste se susretali?

Upravo tako. Ona je zapravo nastala kao posljedica višekratnih svakodnevnih meditacija iz kojih sam često znao izlaziti obogaćen misaonim obrascima koje do tada nisam imao u svakodnevnom mentalnom skladištu.

Te tzv. „iskrice mentala“, ni sam ne znajući zašto, zapisivao sam na papiriće. Od njih je u kasnijem četverogodišnjem periodu nastala i spomenuta knjiga. Ona je na taj način postala nekom vrstom mog vlastitog dnevnika i podsjetnika na prijeđeni put i dosegnute razine saznanja i spoznaja.

Tako su, uostalom, nastale sve moje kasnije knjige.

No, ono što je u njoj postala posebnom vrijednošću – usprkos njene sirovosti, tipfelera i sličnih manjkavosti nastalih iz mog spisateljskog neiskustva – činjenica je, da je ona vlastitom pojavom postala neupitnim dokazom o mogućnosti svakog pojedinca da kao dio Jedinstvenog informacijskog polja neposredno i bez lažnih posrednika komunicira s njime.

Iz te razine Jedinstvenog polja, kao polja svih potencijala i svih mogućnosti, pojedincu su u ovisnosti od njegovog osobnog treninga, usmjerenog u povećanju napona osobnog polja svijesti, omogućeni uvidi u doslovno sve razine znanja i njihove sadržaje.

Problemi, o kojima pitate? I te kako su bili prisutni. Ponajviše iz razloga jer je na svakom novom koraku tog uspona, sa svakom novom spoznajom trebalo napustiti i iza sebe ostaviti mnoge dijelove realnosti i istine za koje sam do tada, u skučenosti dotadašnjeg stupnja osviještenosti, bio uvjeren kako su stvarna bit ljudskoga življenja.

Primijetio sam i da u bavljenju ezoterijom zagovarate individualni pristup. Tvrdite da je svakoj osobi omogućena promjena bilo čega, no da treba početi od sebe. Odbacujete posrednike, predvodnike, čuvare stada i sljedbenike. Nije li to malo u suprotnosti s ljudskom prirodom? Naime postoje mnogi ljudi koji jednostavno ne mogu biti ništa drugo nego pripadnici čopora i isto tako postoje mnogi ljudi koji ne žele biti ništa drugo nego predvodnici istog tog čopora.

Prvo da razjasnimo temeljno i načelno pitanje područja s kojime se bavim. Koliko se god s početka to činilo, najmanje je u njemu ezoterije. Mistike još i manje. Sve što nas se kadikad takvim znade činiti, običan je izraz našeg neznanja ili nerazumijevanja određenih pojava.

SVE što postoji (kao Cjelina ili kao Apsolut), neodvojivo je procesno i informacijski unutar sebe povezano. Samim time postaje jasno kako NIŠTA ni od čega nije odvojeno. Ništa, stoga, nije i ne može biti „uzrokom“ NEČEG. SVE je bilo i ostalo „uzrokom“ ili „posljedicom“ SVEGA!

Unutar takve notornosti bilo koja od spoznaja; svaki novi dosegnuti stupanj saznavanja, tako postaje jednostavni proces „treninga“… sve u cilju napuhavanja našeg „osobnog balona svijesti“.

Taj trening – bilo da se odvija iz života u život, bilo da je zasnovan na vlastitoj odluci svakodnevnog mukotrpnog mentalno-svjesnog rada – ništa je drugo do standardni proces učenja. Svaki novi korak u znanju time postaje ugradnja novoga dijela Cjeline u nas same. Postaje našim „rastom“ prema njoj.

Na žalost po mnoge – ali jednako tako i na sreću – težak je to i usamljenički put.

Na njemu možete lagati mnogima, ali nikada sebi samome. Točno ćete znati do kojeg ste se kata uspjeli; točno ćete prepoznavati sposobnosti i znanja koji ga svojom pretežitošću obilježavaju.

Sve ostalo odgovor je na vaš zadnji dio pitanja.

Svima ostalima presuđena je uloga „sljedbenika“ i „sljedbeništva“. Makar to i ne mora biti tako loše. I kroz priče i bajkovita iskustva drugih (pravih putnika i alpinista duha) također se dade što-šta naučiti. Problem je jedino u tome, što taj proces traje mnogo dulje. I prepun je rizika pogrešnog razumijevanja izrečeno.

Biti samo sljedbenik (ili kako vi kažete „pripadnik čopora“) mnogo je teža, dugotrajnija i rizičnija staza „uspona Dijela prema Cjelini“.

Na njoj, bilo da je predvodnik ili sljedbenik, svatko plaća vlastite račune i niti jedna molitva nekom višem biću taj mu uspon neće olakšati nuđenjem željenih prečica.

Biti pretežito član čopora (kao što, tragično po nju, još uvijek radi velika većina ljudske populacije) uvijek i zauvijek – barem u ovom životu – znači izgubiti sebe samoga.

Nakon te prve knjige uslijedila je druga danas već po malo kultna knjiga “REIKI – jedna drugačija priča”. Možete li nam reći malo više i o toj knjizi?

Već sam naslov signalizira o čemu se u njoj radi. Umjesto različitih „božanskih“ atributa i sposobnosti zauvijek odvojenih od nas ljudskih bića, moja priča o REIKI-u, logična je posljedica spoznaje o jedinstvenosti Postojanja i informacijsko-interakcijske povezanosti bilo koje od njegovih objava.

Ono što mi je nakon njenog izlaska bilo posebno drago, činjenica je da tu Jedinstvenost pod znak pitanja ne mogu dovesti do sada prihvaćeni, a različiti nazivi njene zajedničke osnove. Riječ je, dakako, o „Sveživotu“, kao posljedici „Svesvijesti“.

Na taj se način (umjesto da bude: nordijski „elan-vital“, indijska „prana“; tahićanska „mana“; egipatski „ka“; kineski „či“; kršćanski „sveti duh“; moderni „orgon“… i još mnogi), REIKI objavljuje kao ono što u modernom znanstvenom području odista i jeste. Biva i ostaje jedna od najviših frekvencijskih razina Apsoluta, ili Postojanja kao Cjeline.

Imajući u vidu da i mi kao ljudska vrsta jesmo njen neodvojivi dio; imajući u vidu da smo jedinstvena kapljica u moru postojanja, nitko nam ne može negirati činjenicu i mogućnost dostupnosti ukupnosti njegovih potencijala. Sve to ostaje uvjetovano samo našom slobodom izbora, našim razvojem i našim kapacitetom da iz dana u dan sve više primamo i koristimo potencijale takvoga mora.

Što su to “tajni” simboli koje mnogobrojni koriste u prakticiranju REIKI-a?

REIKI-simboli – kao uostalom i bilo koji od njih, u različitih ezoterijsko-mističnim doktrinama i područjima – uvijek su izrazom želje ljudskoga uma (svjesnoga svoje ograničenosti), da nekom vrstom „zajedničkih nazivnika“ ili „stenografskih“ znakova, pokuša objasniti i opisati super složenu razinu doživljenih ili spoznatih slika nekih novih oblika ili razina sveokružujuće mu realnosti.

U standardnoj podjeli uloga na predvodnike i sljedbenike, zasnovanoj na njihovoj motivaciji osobnih želja i interesa, bilo je logično da se neki od njih proglase manje ili više „tajnima“ i „svetima“.

Pod izlikom, da već od starta, ne mogu pripadati svima već samo „posebno odabranima“, korišteni su – kao što i dan danas svako novo znanje biva čuvano od „neovlaštenih“- za zaštitu tih jednom uspostavljenih interesa i probitaka.

Da ne ulazimo u dublje rasprave, jer bismo tada bili prisiljeni govoriti o cjelokupnoj povijesti ljudske vrste, upitajmo se: „Da nije tomu tako, zar ne bi smo svi danas nesmetano uživali u davnim Teslinim otkrićima o svima dostupnoj energiji“?

U konačnici; sve je to i postalo razlogom, da sve te simbole objavim u jednoj potpuno drugačijoj priči o REIKI-u, potpuno udaljenoj i oslobođenoj od svih natruha misticizma i doktrinarnog elitizma. Vjerojatno je i zato od mnogih dobila i svoj atribut „kultnosti“.

Za vašu treću knjigu “Sanjari” naveli ste da je to mnogima i vaš najintrigantniji tekst. Zašto tako mislite?

Odgovor je relativno jednostavan. Nastala je u periodu dospijevanje u zonu osobne svijesti, u kojoj mentalnim slikama i vizijama na te razine svijesti nikada (čak niti u snovima) dotad nisam dospijevao.

Bilo je to područje izmiješanih vremensko-prostornih razina; kada mi je najteže bilo razumjeti što koja slika predstavlja i tko su osobe koje u njima žive svoje živote. Konačno, bilo je to vrijeme u kojemu je pokojna supruga bila u treminalnoj fazi i kada je pitanje njenog preživljavanja bilo skoro jedinim temom kojom se moj um tada bavio.

To je bilo vrijeme u kojemu sam se, često i ne želeći, susreo s nekolicinom „odlazećih“ ili „povratnika s one strane“ koji su mi svojim doživljajima i vizijama pomogli u razumijevanju tih mojih nedopričanih slika u zajedničkom mozaiku. To tim prije jer su mi i oni potvrđivali da sam na pravom putu.

Zato i jeste i dan danas najintrigantnija. Proizvodom je jednog ljudskog uma, koji je u stanju visoke baždarenosti pokušavao „zbrda-zdola“ skrpati sliku najveće tajne. One o životu i smrti.

Koliko sam uspio, to još i dan danas ne znam. Znam samo da me svako ponovljeno čitanje tog teksta, ne samo, vrati u ta vremena, nego mi ne prestaje aktivirati um sa sve novim i novim pitanjima. Zbog toga mi se sve više čini, kako je to, u biti, i njen jedini i stvarni razlog nastanka.

Možete li nam reći nešto više ili istaknuti koju zanimljivost i o drugim knjigama koje ste objavili?

Ima mnogo toga stečenog i doživljenog za dvadeset i pet godina aktivnog rada. Pa ipak, ako moram, odlučio bih se za spomInjanje „sjemenske trilogije“.

Premda kao trilogija nije nastala u kontinuitetu, te su tri knjige („Sijači čudesnog sjemena“, Čudesno sjeme“ i „Plod čudesnog sjemena) postale logičnim dijelom njene strukture.

Za mene imaju posebnu vrijednost jer su izrazom mojih vlastitih neposrednih doživljaja. Ono što im daje dodatnu vrijednost, činjenica je potvrde prastare sentence: „što je ikada moga bilo koji čovjek, mogu svi ljudi“.

One su praktična potvrda – s kojom ne moram nikome ništa dokazivati – da i mnogo vrjednija sentenca o tomu da: „svijest svjesna sebe same, može unutar sebe izvršiti svaku od promjena“, postaje „točka na i“ mog cjelokupnog iskustva. Osobnog uspona i osobnih promjena; znanja i spoznaja, još i mnogo više.

U jednoj od svojih knjiga („Upravljanje energijama sustava“) postavljate i pitanje zašto dijelovi društvenog sustava ne funkcioniraju sukladno zakonima koji vrijede za prirodni sustav. Pritom tvrdite: „Jedan generalni zakon mora istovremeno vrijediti na svim razinama ili ga neće biti“. Po meni tu ste na jednostavan način ukazali na samu srž problema, a to je da se ljudi otuđuju od prirode ili da je nasilno mijenjaju. Zašto je to tako?

Stupanj osviještenosti cjeline jednak je stupnju i i dosegnutoj razini cjelovitosti.

Dosegnuti isječak realnosti, za njenog promatrača ili sudionika, određuje i stupanj njene istinitosti. S osnova njega, uvjetuje on i odgovarajuće postupke i ponašanja ljudi. I tu je, zapravo, jedini problem i razlog svih nerazumijevanja i grešaka ljudske populacije.

Proizlazi on iz činjenice, da koliko god čovjek bio dio prirodnog sustava, on jeste i „cjelina sama po sebi“ … i s tom činjenicom uvijek treba računati. Pojednostavljeno rečeno: u društvenim sustavima uvijek mora se računati i s aspektom koji proizlazi iz činjenice ljudske KREATIVNOSTI.

Ona je neupitna osobina Svijesti o sebi samom i Svijesti svjesne sebe same… što je temeljno obilježje svakog ljudskog bića! Na taj način Društveni aspekt – za razliku od onog prirodnog“ – sadržava mnogo više elemenata u svom kreacijskom procesu.

Dok se Priroda koristi „binarnim kodom“ kao izrazom univerzalne inteligencije – u kojoj se svaki od procesa odvija na način najkraćeg mogućeg puta, najmanjeg utroška uložene energije u cilju postizavanja najvišeg mogućeg efekta – kod ljudskog bića drukčija je priča.

U svojoj ulozi kreatora, koliko sebe toliko i svega oko sebe, potvrđujući takav status (time i neophodnost odgovarajuće odgovornosti za učinjeno), on koristi alate kao što su: mentalne protekcije i subjektivna tumačenja zasnovana na stupnju osobnog znanja i doživljenih iskustava; pravila ponašanja i vrijednosne sustave; ciljeve, osobne namjere i strategiju; svjesne namjere kreacije i dizajna; odnose, interese i motivaciju sve njih, ovisne od razine osviještenosti i osobnog znanja. Koristi ih sve i odjednom, kako bi mu poslužile kao podloga za dosezanje krajnjega cilja. Onog cilja koji nikada ne prestaje biti strukturnim dijelom temeljne želje za osobnom sigurnosti unutar veze s Prirodnim sustavom kao sveokružujućom cjelinom. Zbog toga je i jedini stvarnim razlog svakog od ljudskih otuđenja

I da ne nabrajamo dalje jer objavili ste 12 knjiga. Vratiti ćemo se na vašu, na portalu digitalne-knjige.com, nedavno objavljenu knjigu pod nazivom „Knjiga o čudima“. Koje je njeno značenje i što ste željeli njome postići.

Još davno sam postao svjestan, kako je svaka od mojih knjiga najmanje nastala kao posljedica moje vlastite volje da nešto zapišem i objavim. Svaka od njih nastala je kao posljedica dosezanja razine koja se meni činila sasvim određenim i funkcionalno zaokruženim isječkom prijeđenog puta i na neki način, u toj fazi dovršenog putovanja.

U trenucima u kojima mi se broj „papirića s iskricama mentala“ – kao što sam s početka rekao – povećao; onda kada mi se činilo da su najvažnije točke prethodne faze uspona i spoznaja dovršene, jednostavno sjedao i počinjao pisati.

Tako je bilo i u konkretnom slučaju.

Jedina razlika između ove i prethodnih, proizlazi iz toga da je ona, u doslovnom značenju te riječi, pravom sintezom svih prethodnih.

Osim nje, ona je mnogo više moj vlastiti pokušaj ukazivanja „sljedbenicima“ i „članovima čopora“ na nespornu činjenicu pripadajućeg im potencijala da, premda kapljice, nisu ni u čemu ograničeni u mogućnostima doživljaja i snage mora.

Ona je pokušaj njihovog buđenja, nastao iz sve češće tuge nad njihovim nerazumijevanjem – i stoga posljedično rastućim agresivnim i destruktivnim ponašanjem – da im za takvo što nije potrebno čekati neki od novih ili budućih života. Ako ništa drugo, to im jamči notornost morfogenetskog polja, kojemu (i čijem softveru) kao članovi ljudske vrste pripadaju.

Osim teorijom bavite se i praksom. Poznati ste i kao REIKI majstor-učitelj i kao energoterapeut. Možete li nam ispričati neku zanimljivu anegdotu iz vaše prakse koja opisuje i rezultate no i ljudske reakcije nakon uspješne primjene energoterapije.

Radije ne bih. Za ovih 25 godina nakupilo se toliko njih da bi odvajanje bilo koje – zbog specifičnosti okolnosti u kojima su nastajale i suštine sadržaja koji traži mnogo širi opis od nekoliko simboličkih opisa – u biti predstavljalo negaciju sveg do sada rečenog. Onoga o: „Svega u Svemu“, ponajviše.

Kakva je razlika između teorije i prakse? Da li je ponekad lakše izliječiti nekog nego mu objasniti kako ste to postigli?

Uspostavimo najprije malenu konvenciju. Nećemo govoriti o „izlječenju“… ono pripada sasvim drugačijim procesima i i njihovim različitim procesnim razinama.

Govorit ćemo o „iscjeljivanju“, jer unutar spominjanih odnosa „Svega sa Svime“ drukčije i ne može biti. To tim više; jer je rezonanca svijesti ta kojoj je jedino dopušteno da sa svoje najviše razine dovodi u neophodnu uravnoteženost bilo koju, dotad poremećenih funkcija imanentnih određenom osobnom polju.

Djelujući u funkciji bijelog pigmenta koji je već činom vlastitog postojanja u interakciji s bilo kojom od tamnijih nijansi u stanju mijenjati joj objavu i strukturu, dovodi u neophodnu uravnoteženost bilo koje, dotad poremećene funkcije imanentne određenom osobnom polju.

Stvarni i najčešći problem ovakvog postupka iscjeljivanja (ili, „vraćanja procesne cjelovitosti već programiranog softvera ljudskog osobnog polja“) proizlazi iz zaboravljanja zainteresiranih klijenata da poremećaj nije nastao od danas do sutra.

Usprkos tomu, rijetki su oni koji shvaćaju neophodnost i neumitnost „step by step“ postupka. No, kada se to ipak – sasvim izvjesno – u jednoj konačnici dogodi, priča na mah postaje drukčijom. Postaje nekom novom razinom „čudesnosti“u koju su i osoba i terapeut dospjeli.

Iza vas su godine bavljenja energoterapijom, REIKI-em, iscijeljiteljstvom; mnogo prakse i dvanaest napisanih i objavljenih knjiga. Jeste li zadovoljni postignutim i ima li još puno toga što treba postići i uraditi?

Nikada ništa nisam planirao na tom području; nikada si nisam postavljao posebne rokove i prohtjeve. Ali to ne znači da sam postao imun na želje za uspješnim završetkom započetog iscjeliteljskog putovanja. Nisam postao u potpunosti imun na uvijek prisutnu lukavu stupicu uma, da se kroz ego-mehanizam iskažem u započetom postupku. Posebno onda kada se susretnem s situacijama u kojima odlaze mladi ljudi ili djeca.

Tada, uza svu skromnost koju sam ipak stekao kroz terapeutske godine, nisam uvijek u stanju izbjeći stanje u kojemu neću „okriviti sudbinu“ – ma koliko ih je u biti bilo malo – za „vlastite nesposobnosti“.

Međutim, svijest da sam napravi sve što sam objektivno mogao; osjećaji da sam na pravom putu i da sam u njega uložio sav raspolažući mentalno-emotivni i energetski potencijal svojega polja, razlogom su zašto to „putovanje“ i sutra nastavljam.

Stoga: Da, zadovoljan sam; zadovoljan sam i nastavljam, premda s punom sigurnošću znam za izvjesnost još novijih i još težih budućih koraka. Čin da me ljudi puštaju u svoje živote i u svoje intime, čini me posebno zahvalnim. I nadam se, sve skromnijim.

U svakom poslu ili ljudskom bavljenju bilo čime postoje i zvani i odabrani koji s godinama usavršavaju sami sebe i ono čime se bave, no postoje i diletanti ili prodavači magle, koji bez potrebnog znanja pokušavaju postići uspjeh ili još gore dobro zaraditi pomoću svog neznanja. Jeste li se susretali s takvim osobama? Na koji način ih prepoznati da bi ih neupućeni mogli uspješno izbjegavati?

Da. Nebrojeno puta. Od samog početka vlastitog putovanja. Pa ipak, – koliko god me je to puta znalo naljutiti ili rastužiti – ne bih se usudio preuzeti ulogu njihovog suca.

Imao sam i sam sreću što sam već od samog početka relativno brzo shvati pravilo da: „Svatko dobiva učitelja kojega je zaslužio i kojeg je svojom razinom napona osobne svijesti i sposobnosti učenja u stanju razumjeti“.

Pravi „učitelj“ nikada neće nuditi cijelu zgradu saznanja, uvijek će ponuditi pravila gradnje i nuditi opeke od kojih će učenik sam graditi vlastitu zgradu znanja i promjene. Jednako tako pravi terapeut nikada neće ponuditi rezultate u unaprijed zacrtanim rokovima i kvantificiranim dosezima. Obojica, ma koliko bili razvijeni, nastavljat će ovisiti od novih znanja koja su i sami u takvim odnosima stekli.

Kakav je Slavomir Cune Miljević kao osoba? Što ga veseli, a što rastužuje?

Ne znam kakav sam… ne znam koje od kriterija za eventualni odgovor na to pitanje uopće koristiti?

Mogu tek, i eventualno parafrazirati velikog Gorkog i njegovo: „Čovjek sam i ništa mi ljudsko nije strano“. Drukčije, po meni, na ovoj malenoj trodimenzionalnoj točkici izgubljenoj u prostranstvima Univerzuma, teško da može biti.

No to nema veza s veseljem i tugom. Tužan sam uvijek i bez izuzetaka u trenucima susreta s posvemašnjom neosviještenosti i neznanju pojedinca o neograničenosti vlastitih potencijala… posebno onda kada mu to neznanje i nekorištenje vlastite svijesti ne dopušta da bude „mali-veliki-div“… onda kada ne znajući vrijednosti samoga sebe, prihvaća i dopušta da ga proglase odgovornim za nedaće koje su uvijek izazvali „predvodnici stada“ i „predvodnici čopora“.

Koliko je vama kao piscu zanimljiva pojava digitalnih knjiga?

Imajući u vidu moju poodmaklu dob, ne sramim se reći da ne znam puno o tomu.

Međutim, podatak da ste objavili već drugu od mojih 12 knjiga – uz nadu da će ih biti još – govori sam za sebe.

Bit će mi drago tu vrstu aktivnosti shvaćati kao novu fantastičnu mogućnost da se, doslovce, svima i bez ikakvih ograničenja omogući stupanje na put novoga znanja i samospoznaja. Što je, uostalom, i temeljni smisao i mog pisanja zapisivanja knjiga.

Jeste li zadovoljni suradnjom ostvarenom s portalom digitalne knjige?

Da toga nije bilo iza prve, ne bi bilo niti ove druge knjige na vašim stranicama. Stoga, uz najbolje želje, samo nastavite.

Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?

Iskreno rečeno: ne znam. Vidjet će se. Ako se opet steknu okolnosti. I ako se opet namnože “papirići sa zrncima mudrosti” i spoznaja. Drukčije, niti mogu niti znam.

I za kraj nam recite ima li nešto važno što ste posebno željeli naglasiti, a da vas ja to nisam pitao?

Ako mi je već dopušteno, rado bih citirao završni stih iz jedne od mojih – u knjizi „Tragovi i mijene – anđeli nemaju krila“ – objavljenih stihovanih poruka:

Jedino nikada i nikome nemoj povjerovati, kada ti kažu

da bi netko drugi umjesto tebe trebao tragati i putovati;

i tad, umjesto da od njih tražiš neka ti sve tvrdnje dokažu,

dovoljno je to, što ćeš ih po njihovim riječima prepoznati”

 

———————————-

 

Digitalna knjiga – “Knjiga o čudima”, Slavomira Cune Miljevića

 

A, za kraj bi smo samo dodali da je digitalna knjiga “Knjiga o čudima“, Slavomira Cune Miljevića,  objavljena objavljena na portalu www.digitalne-knjige.com, te da ju u cijelosti i zahvaljujući velikodušnosti autora posve besplatno možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na sljedeći link:

http://www.digitalne-knjige.com/miljevic2.php

—————

Naravno ukoliko ste zainteresirani za kupnju tiskanog, odnosno papirnatog primjerka ove knjige li bilo koje od 12 knjiga, koje je autor dosad objavio i tiskao ili imate pitanja o samom bavljenju Energoterapijom i Reikijem i to ćete moći uraditi tako da kontaktirate autora na E-mail adresu: s.c.miljevic@inet.hr

 

———————————-

Sva prava i Copyright :  Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.