Dragan Miščević rođen je 5. velječe 1947. godine u selu Paklenica gdje je završio četiri razreda osnovne škole. Više razrede osnovne škole završio je u Novskoj. Zahvaljujući izvanrednoj profesorici Miri Lončar u Srednjoj ekonomskoj školi u Novskoj oduševljavao se satovima hrvatskog jezika, a posebno ga je motivirala za pisanje i čitanje, te je nakon srednje škole diplomirao na Odsjeku hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Pakracu, a uz rad i apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku hrvatski jezik i književnost.
Član je HDKDM (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade). Surađuje s elektronskim časopisom HDKDM-a Mali Pero, elektronskim časopisom Kvaka, te na portalima Književni klub, Pisci i književnost, Književnost hr.
U zajedničkim zbirkama objavljeno mu je nekoliko pjesama: 2017. Izgubljena olovka (zbirka Savršena igra riječi), 2016. Pogled (zbirka Odgoda Ljeta), 2018. Šetnja kvintnim krugom, Tako sam beskrajno sitan, Umri u meni, Branjevina sunce brani (zbirka Rijeka stihova)
Razgovarao i objavio: Nenad Grbac
———————————–
Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično ?
Na književnom susretu s Dubravkom Jelačićem Bužimskim netko je od učenika upitao kada je počeo pisati. Odgovorio je kratko: „ U prvom razredu osnovne.“ Tako sam i ja počeo pisati u prvom osnovne, a u drugom razredu sam napisao svoju prvu bajku o nekom zecu koji je bježao s Šikć brda pred lisicom i stigao do Save. Skočio na brod i postao kapetan broda.
Zbog toga sastava sam htio napustiti školu. Čvrsto sam odlučio da više ne idem u školu. Umjesto pohvala, dobio sam jedinicu veću od kuće. Moj orginalni rad se crvenio kao majmunova stražnjica. Sve one lijepe i drage riječi: bijo, došo, išo, letjo, bacjo, ćio (htio), radjo, pjevo, sjedjo, šenca, vrebac, ćuprija, kapija, pendžer, trpeza, avlija, kuruzi, jabučice (rajčice ili paradajz) bile se potcrtane.
Odlučio sam da mi gospodična učiteljica neće soliti pamet jer ja sam seljak i govorim seljački i više neću ići u školu.
– Što se ona pravi važna. Nek ona govori kak oće, a ja ću govort kak ja oć!
Obradili me i poslali u školu.
U višim razredima sam pokazivao smisao za pisanje. Za divno čudo pismene sastave smo pisali iz prirode i povijesti, a rijetko kada iz hrvatskog jezika. Jedino smo pisali sastavke u školske zadaćnice.
Nastavnik prirode Josip Delić me smatrao najboljim u razredu iako to nisam bio. Rado je slušao moje sastave.
U srednjoj školi sam često pisao sastave za zadaću. Profesorica Mira Lončar davala je originalne naslove te smo se natjecali tko će napisati bolji sastav. Pjesnikinja Ana Ganza, Tomislav Horvat, ja i još nekoliko drugih pisali smo sastavke koje smo oduševljeno čitali na satu.
Odlaskom na Pedagošku akademiju u Pakrac počeo sam pisati pjesme. Nisam objavljivao niti sam slao svoje radove bilo kome. Napisao sam i jednu dužu novelu. Negdje se izgubila dok sam bio u vojsci.
Nakon zaposlenja u školi pisao sam nekrologe bivšim kolegama i kolegicama s posla. Uratke je čitao direktor, ali je uvijek naglašavao da sam to ja napisao. Nekoliko nekrologa čitala je i moja supruga Branka.
U lokalnom listu 6. svibanj objavio sam više po službenoj dužnosti nekoliko članaka.
Tek pred kraj radne karijere dobio sam od neke izdavačke kuće nekakav dopis da napišem priče o sjećanju na svoje djetinjstvo i školovanje. U bilježnicu sam tada napisao desetak priča koje sam godinama kasnije objavio u knjizi Sjećanja.
Supruga me nagovorila da objavim svoje radove misleći na pjesme, ali ja sam te pjesme bacio te sam objavio one priče iz Sjećanja. Tiskao u 5 probnih primjeraka. Nisam to stavljao na velika zvona, ali se svejedno doznalo da sam nešto napisao i objavio. Tada sam slučajno naišao na portal Digitlne knjige i u kontaktu s gospodinom Nenadom Grbcem objavio svoju prvu zbirku priča Sjećanja. Tako je počelo moje piskaranje.
Možete li navesti vašu, E-mail adresu, ili način na koji vas naši čitatelji mogu kontaktirati?
Mogu. Ovo je jedan E-mail od nekoliko drugih : dmiscevic13@optinet.hr
dragan.miscevic@skole.hr su mi ukinuli odlaskom u mirovinu prije šest godina.
Rođeni ste 5. veljače. 1947. godine u selu Paklenica pored Novske… Kakve uspomene pamtite iz tog vremena, koji su događaji najviše obilježili vaš život i djetinjstvo u to vrijeme?
U prvom razredu mi je učiteljica stanovala u susjedstvu, a hranila se kod susjeda mesara pa je susjedov sin bio u prvom razredu odlikaš, a ja nisam premda je često dolazila k nama. Nosila je od nas mlijeko. Vodio sam je u šumu po pritke za grah, na Petrino jezerce u kojemu je bilo kornjača, pokazao joj lisičju jamu. Vodio je u šumu, a ona nas je kasnije vodila na jednodnevni izlet. Na maminu primjedbu kako je susjed odlikaš, a ja po maminom sudu znam više od njega nisam odlikaš, samo je slegnula ramenima i nasmijala se.
Bilo je to sretno djetinjstvo. Tjerali smo modu već od petog mjeseca. Natjecali se tko će prvi doći bos u školu. Neki su dolazili prerano, još u travnju, pa ih je učitelj slao nazad kući da se obuju jer je hladno. U devetom mjesecu smo sjali u novim modnim kreacijama – gumenim čizmama. Batinim čizmama iz Borova. Nije više bilo Bate ali su još uvijek rabili njegovo ime.
To je bilo vrijeme iza Drugog svjetskog rata. Neimaština je virila iz svih kutova, ali mi to nismo osjećali. Nije bilo ni struje. Večeri smo provodili uz petrolejke. Jedno vrijeme smo imali nekakav radio sa slušalicama. Mama je slušala i prenosila nam ono što je slušala. Uživala je u pjesmama.
U sjećanju mi je ostao moj ujak Mile Lončar (nemam pojma zašto mi je bio ujak), koji me često čuvao i pričao priče o djedu i babi, djedu i pijetlu i slične. Sve su završavale riječima: „I ja sam tamo bio i vino pio i sad mi jezik mokar“.
Prodao je kuću i odselio s kćerkom u neko drugo mjesto. Mama mi je poslije rekla da je umro od tuge za rodnim krajem. Nije se snašao u novoj sredini.
Moj tetak mi je čitao pjesme o Kraljević Marku. Već sam radio i čitao novine, a tetak je došao. Pružio sam mu novine da pročita neki članak. On je odgurnuo novine i skrušeno priznao:
– Ne znam ti ja čitati. Ja sam nepismen.
Zbunjeno sam ga pogledao i rekao mu:
– Ti si meni čitao pjesme o Kraljević Marku!
– Može biti. Ne sjećam se što je Marko radio u mojim pjesmama…
Čuvanje krava i svinja bili su dječji poslovi. Najčešće smo stoku čuvali u Mokrom polju, u Toranjku, ili na livadama uz autoput Zagreb – Beograd, ali i u brdu iznad sela. Na Batalovki i u Puiču. Na Kremenduku blizu groblja. Ponekad kopali kukuruze. Vodili konje ili volove niz redove kad smo šarali i ogrtali kukuruze.
Sve je to bilo idealno za igre, razne priče i pustolovine.
Djeca iz susjedstva, a bilo nas je desetak igrali smo se trlje, svikjame (svi k jami), graničara, širi-širi šape preko male gape, erbebečke, lovice, žmirke, koze… Zimi smo se sanjkali na crkvenom brdu i na Babić brdu. Igrali smo se žandara i lopova, ćorave kobile, igre „maka gre“. Izgovarali smo makagre kao jednu riječ. Tek sam istražujući porijeklo prezimena pronašao da se prezime Miščević spominje prvi put jedino na području Hrvatske negdje u Ravnim kotarima. Prvi put na čakavskom jezičnom području, shvatio da „makagre“ znači muka ide.
Mama mi je jedno vrijeme bila teško bolesna i bila je mjesecima u bolnici. Susjeda Angelina je naglo i iznenada umrla. Ostavila iza sebe troje djece.
Tu ima i jedna zgodna anegdota o početku vašeg pisanja. Možete li nam je ispričati?
Već sam spomenuo dogodovštinu sa zecom, a bilo je još zgodnih trenutaka u kojima sam se proslavio svojim spisateljskim sposobnostima. Imao sam trojicu starije braće. Lazar i Nikola su već bili na školovanju u Zagrebu i Pakracu, a Dušan koji je bio od mene stariji sedam godina išao je još u školu.
O njihovim „dobrim“ djelima pričala mi je majka. Tako je pričala i o jednom od njih dok mene još nije ni bilo na svijetu, a koji je imao jedno tri godine kako je išao u zahod, a nove hlače skinuo i objesio na jarac [1] u dvorištu. Pas je došao i razdrapao mu hlače.
O tom povijesnom događaju sam napisao nekakvu rugalicu. To su našli majka i tajko (mama i tata) te su me pošteno naružili, malo istamburali i zaprijetili da se braći ne smije rugati, a ja se nisam rugao nego napisao živu istinu. Dugo mi nije padalo na pamet pisati o bilo kome i o bilo čemu.
[1] Jarac, koza – drveni nogari u dvorištu na kojem su se rezala drva za peć
Posebno ističete utjecaj profesorice Mire Lončar u Srednjoj školi u Novskoj, koja vas kako ste sami naveli oduševljavala predavanjima na satovima hrvatskog jezika. Zbog nje ste vjerojatno i odabrali svoje zanimanje. Nije li zahvalnost učenika, a kasnije i profesora svom profesoru najviše što jedan profesor u svojoj karijeri može postići?
Nisam ja jedini koji je izišao iz njezine škole pisanja. Tu je Tito Bilopavlović, Ana Ganza i plejada drugih poznatih i manje poznatih pisaca.
Njezin utjecaj na moj izbor zanimanja je od presudne važnosti. Ponekad me profesorica pozvala da svoju zadaću pročitam u nekom drugom razredu. Organizirala je i književne čajanke koje su posjećivali svi naši profesori, a mi smo čitali naše brljotine. Pravili smo se važni.
Živčani slom sam doživio kada mi je profesorica zadala da napišem koreferat za Dan Armije i da ga čitam na priredbi. Dala mi i nekakvu literaturu. Ja sam to pročitao, napisao i drugi dan tražim profesoricu da mi to pregleda prije nastupa, a nje nema i nema. Priredba je u kino dvorani kraj škole. Tražim profesoricu da mi samo kaže jesam li to dobro napravio, ali je nema. Počela priredba. Dvorana dupkom puna. Prednje redove ispunili policajci. Sav sam se tresao od straha i čitao. Zaori se pljesak, a ja bježi iza zavjese. Iznenadio me dugotrajni pljesak. Drugi dan me profesorica pohvalila pred razredom jer je vidjela da sam umro od straha.
Na maturalnom ispitu pisali smo esej na temu koju je odabrala profesorica Mira Lončar. Bila je to izreka Indire Gandi: „Otac me učio da čvrsto stojim na zemlji, a majka da imam poneku zvijezdu.“ Pisao sam dobrih pet sati bez prekida. Možda sam ostao u razredu zadnji s članovima komisije. Taj esej je bio rado čitan među profesorima, a godinama nakon završene škole čuo sam od onih koji su pohađali ekonomsku ili gimnaziju da im je profesorica čitala moj esej. Ona mi je predviđala veliku karijeru, ali od toga nije bilo ništa.
To je bio prijelomni trenutak da se odlučim za književnost, odnosno za hrvatski jezik, u ono vrijeme hrvatskosrpski jezik.
Apsolvirali ste na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku za hrvatski jezik i književnost i nakon toga odlučili raditi s djecom kao profesor. Što za vas znači rad s djecom?
Ne kao profesor, nego kao nastavnik. Ne volim kada me oslovljavaju titulom koju nemam. Ne volim ni kada se drugi predstavljaju titulama koje nemaju. Meni je bilo zanimljivo raditi s djecom. Uživao sam najviše u pismenim radovima učenika. To mi je bilo najdraže. Nekada sam uživao i u njihovom znanju, ljutio se na neznanje. Često vas djeca iznenade. I dobrim i manje dobrim. Nekako su me trpjeli. Neki su uživali, neki se dosađivali, već prema tome kako je pao grah. Neki kažu da sam bio dobar, a oni drugi se preda mnom ne izjašnjavaju.
Drago mi je što je njih nekoliko odabralo za svoj poziv hrvatski jezik. Ima i novinara, knjižničara, književnika, glumaca, ali i svih drugih profesija. Nadam se da sam bar djelomično utjecao na njihov izbor.
Naravno da ima i onih koji nisu nakon osnovne nastavili školovanje, ali su postali vrijedni, kulturni i ugledni ljudi. Na kraju krajeva ne određuje nas škola nego ljubav prema radu i s koliko žara obavljamo neki posao.
Također mi je i supruga Branka imala utjecaja na one koji su studirali engleski te postali profesori, prevoditelji i slično.
Mnogi kažu da je s djecom najteže li najlakše raditi, a da to uglavnom ponajviše zavisi od onog tko radi s njima, odnosno kakva je on osoba i da li je sposoban pronaći zajednički jezik s djecom i zainteresirati ih za ono što radi. Kakva su vaša iskustva u tome i da li je ta tvrdnja istinita.
Pretjeruju i jedni i drugi. Težak je to rudarski posao. Treba doći do nečije svijesti da ga zainteresiraš za predmet ili ga natjerati da te mrzi iz dna duše kako bi učio iz čistog inata da ti pokaže kako može naučiti i primijeniti naučeno.
Nekada naiđeš na zlatnu žilu i što vrijeme više odmiče sve je više zlata, a nekada uz sav trud i muku vadiš samo natruhe zlata i lapora.
Ja sam volio svoj posao. Radio sam zdušno. Djeca su se znala hvaliti kako na hrvatskom ništa ne rade i kako im je lijepo, a radili smo puno. Jako puno.
Što vi kao bivši profesor kažete o izostavljanju predmeta poput biologije, povijesti, zemljopisa, etike i morala iz škole i nasilnom nametanju sveprisutnog vjeronauka. Ima li to smisla? Da li je svrha škole da se djecu već u ranom djetinjstvu politički indoktrinira (usadi vjeru i stavove). Ne podsjeća li vas to pomalo na vrijeme Trećeg reicha ili bar Orwelove 1984 ? Zaslužuju li djeca takvo “unaprijed isplanirano” djetinjstvo?
Moram biti iskren i reći da kapitalistima ne trebaju preveć učeni ljudi. Što manje znaju, jeftinije će raditi i biti sretni što dobivaju mrvice s gospodskog stola.
Slažem se i s tim da je nastavno gradivo u osnovnoj i srednjoj školi preobilno. Pred djecu se postavlja milion činjenica koje im neće nikada zatrebati. To ne znači da treba ukinuti predmete nego smanjiti obim gradiva.
Nitko živ ne zna što naši učenici moraju znati nakon osnovne škole, što nakon srednje škole, a što nakon završenog veleučilišta i fakulteta, a niti za što su osposobljeni. Pretpostavlja se da oni sve što se uči znaju, kao i da učitelji odrađuju sve ono što bi trebali odraditi.
Položio sam mnoge ispite i na fakultetu i na pedagoškoj akademiji koji mi nikad nisu trebali i nisam znao čemu služe.
Nekada nije bilo u školi vjeronauka, pa djeca nisu postala bezvjernici. Sada je skoro obvezan predmet. To svejedno neće stvoriti skrušene vjernike. Neki kažu poslije osnovne škole: „Crkva će me vidjeti jedino na vjenčanju.“ Bit će, naravno, i drugih.
Moj prijatelj s akademije Mile Tomljenović pohađao je gimnaziju u sjemeništu na Kaptolu, ali nije postao svećenik. Često je ponavljao: „Što ga stišćeš jače, jače skače!“ Želeći reći sve što se pokušava silom i nekom privolom nametnuti postaje promašaj.
Tek nakon odlaska u mirovinu posvećujete se pisanju. Što vas je navelo na to? Može li i mirovina biti razdoblje života u kojem čovjek može biti kreativan?
Već sam odgovorio na to pitanje. Sve se u životu odvija prema nekom unaprijed postavljenom redu i planu. Postoje neki unaprijed postavljeni zadaci koje jednostavno moramo obaviti. Samo oni koji nisu radili u školi misle kako je to nešto bez veze. Radiš nekoliko sati. I dalje se skitaš. Baš ti se fućka za cijeli svijet. Planduješ. Dva mjeseca godišnjega i tome slično. Onaj rad kod kuće se ne računa. Pripreme. Ispravljanje zadaća, lektira, ispita…
Tako sam bio okupiran nastavom. Povremeno sam nešto napisao. Imao sam ozbiljnu ponudu da pređem iz škole u lokalni list, ali nisam prihvatio ponudu.
I samo pisanje je bilo teže. Napiši rukom. Prepisuj pisaćim strojem. Tako da to nisam ni pokušavao. Danas svatko može sto puta lakše objaviti svoj rad. Koliko to vrijedi – to je već druga priča. I sada pišem od zgode do zgode.
Sebe ne smatram tako starim, premda nisam niti mladac. Mislim da me pamet još uvijek služi. Pisanje mi je relaksacija.
Osim proze pišete i poeziju. U zajedničkim zbirkama objavljeno vam je nekoliko pjesama. Možete li nam reći više i o tome?
Ja sam svoje pjesme namjerno uništio da mi ne padne napamet objavljivati ih. Ponešto je ostalo i to sam dao tiskati u zajedničkim zbirkama. Sada bih volio da sam neke pjesme sačuvao. Nisu bile tako loše.
Tamo negdje sedamdesetih godina prošlog stoljeća poslao sam desetak pjesama o rasapu suvremene svijesti u časopis Forum. Akademik Marijan Matković mi je odgovorio i uz pohvalu mome talentu i pjesmama istako da suviše eksperimentiram i da odstupam od ustaljenog oblika pjesama. Stihovi su letjeli na sve strane svijeta. Predložio je da svoje pjesme ponudim časopisu Pitanja. Naravno da nikada više nisam nikome slao svoje radove. Prije nekoliko godina sam našao taj odgovor. To je bila izuzetna pohvala, ali hvala gospodinu Marijanu Matkoviću na pohvalama i na tome što je svoje čitatelje spasio od mojih pjesama.
Kasnije sam doznao da je nekoliko vrsnih današnjih pjesnika stasalo baš u tom časopisu Pitanja.
Vaša prva zbirka pripovjedaka za djecu; “Sjećanja”, objavljena je na portalu digitalne-knjige.com, 2012. godine. Član ste HDKDM (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade). Sve to navodi nas i na jedno jednostavno pitanje. Zašto baš književnost za mlade?
Nije mi bila namjera pisati baš za mlade. Želio sam pisati o svome djetinjstvu. To je razdoblje neposredno iza drugog svjetskog rata. Svi podjednako nismo imali. Bili smo ravnopravni. Želio sam ispričati današnjoj djeci , a i odraslima kakvo je bilo naše djetinjstvo. Neke od tih zgoda sam pričao djeci na satu. Godinama kasnije su me pitali jesu li to bile istinite priče. To je bio razlog da ih napišem i objavim.
Nakon zbirka pripovjedaka za djecu objavili ste i niz zbirka pripovjedaka za odrasle. U njima pišete uglavnom o stvarnim osobama, običnim ljudima i opisujete njihove živote ili različite zanimljive događaje. Očito je da inspiraciju nalazite u svojoj okolini. Da li se je ikad dogodilo da je netko prepoznao sebe i nekog njemu bliskog ili poznatog u vašim pričama? Kakve su bile reakcije?
Koga god sam imenovao, taj mi se nekim čudom javio. Za neke sam mislio da nema teorije da se jave, ali su se javili. Nisam imao problema. Većina mojih junaka su u raju, ukoliko nisu u paklu. Družina iz djetinjstva se rasula po svijetu. Svatko je otišao na neku drugu stranu. Stevo (Pionir Baća) je poginuo još 1967. na svom motoru.
Neke likove sam podrobnije upoznao nakon napisane priče u kojima ih opisujem. Večeras sam slučajno pogledao fotografiju s bratove svadbe. To je bilo drugi, treći dan nakon svadbe. I tamo sa strane u pozadini stoji ta mala žena, ujna Ljubica. Djeluje mi zaboravljeno. Ostavljeno. Kako je nitko nije pozvao da se s nama slika. Nije mi ona ujna. Tako sam ju zvao. Ne znam zašto. Jednom sam joj pomogao ispeći dva tri kotla rakije. Prevezao kom. Postavio kazan za pečenje. Pekao. Dala mi litru rakije. Nisam htio, ali to je bilo od nje. Ona me bezuspješno uvjeravala da kokoš snese samo jedno jaje dnevno, jer su moje kokoši nosile i desetak jaja na dan.
No, vratimo se malo na vaš privatni život. Prema onom što kažu iza svakog uspješnog muškarca stoji supruga. Da li je to i kod vas slučaj? Podržava li vaša supruga vaše bavljenje pisanjem i književnošću?
Nema ništa protiv. Ona me i nagovorila da objavim svoje priče. Pročita sve što napišem. Malo je nekritična. Sve joj se dopada, a ja bih htio da mi bude stroži kritičar. Odličan mi je lektor. Svaku riječ mi ispravi. Priče iz knjige Laura i druge priče su iz njenog djetinjstva.
Bila je nastavnica engleskog jezika. Zajedno smo radili u školi. Slažemo se i razumijemo i bez riječi. Mi se uglavnom nismo nikada rastajali na duže vrijeme. Zajedno smo išli na posao, zajedno se vraćali s posla. Iz istog smo kraja pa imamo iste običaje i slične svjetonazore. Prvi put smo se sreli na akademiji u Pakracu, ali smo se upoznali pet godina kasnije. I od tada do danas smo šipka i bubanj.
Koliko je vama kao piscu zanimljiva pojava digitalnih knjiga ?
Digitalne knjige imaju svojih prednosti, ali i mana. Prednost je laka dostupnost. Pročitao sam neke knjige koje ne bih nikada pročitao. Objavio sam svoje knjige koje vjerojatno ne bih nikada objavio.
Mana je to što smo povezani na internet pa čitanje ometaju reklame i kojekakve poruke. Osobno nikad ne bih objavio nijednu knjigu da nije bilo portala Digitalne knjige. Osim objavljenih priča na portalu Digitalne knjige (Sjećanje, Mali Tane i Djed Kolar) u vlastitoj nakladi tiskao sam zbirke priča Laura i druge priče, Idemo na izlet i Arap kec.
Jeste li zadovoljni suradnjom ostvarenom s portalom digitalne knjige?
Više sam nego zadovoljan. Osim susretljivosti i pružanja pomoći zahvalan sam uredniku Nenadu Grbcu i na ohrabrivanju i podsticanju za daljnji rad. Usađivanju vjere u vlastiti rad.
Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?
Pokušavam napisati jednu priču koja bi obuhvaćala razdoblje od Prvog svjetskog rata do poraća iza drugog svjetskog rata u kojoj jedan lik nestaje u ratu, ali ja sam ga vidio premda je na spomeniku njegovo ime. Nitko ni dan danas ne zna da je preživio drugi svjetski rat. Ustvari je to priča o tragediji jedne cijele obitelji koju su prouzrokovali ratovi. Koliko ću uspjeti i hoću li uspjeti – vidjet ćemo. Davno sam započeo i neke druge pripovijetke pa ću ih, nadam se, nekada i dovršiti.
I za kraj nam recite da li ima nešto važno što ste posebno željeli naglasiti, a da vas ja to nisam pitao?
Uz pogodnosti objavljivanja knjiga teško je pronaći sponzore i nakladnike koji bi pomagali u tiskanju djela manje poznatih književnika. I, kada objave nečije djelo, gledaju kako bi što više zaradili, a piscu daju neku crkavicu. Za kavicu i sok.
Usprkos tome dobra djela sebi prokrče put u svijet književnosti i do čitatelja.
———————————-
Digitalna knjigu “DJED KOLAR i druge priče”, Dragana Miščevića
A, za kraj bi smo samo dodali da je digitalna knjiga “DJED KOLAR i druge priče”, Dragana Miščevića, prije nekoliko dana objavljena na portalu www.digitalne-knjige.com, te da ju u cijelosti, a zahvaljujući velikodušnosti autora i posve besplatno možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na sljedeći link:
http://www.digitalne-knjige.com/miscevic3.php
—————
Ukoliko ste zainteresirani za kupnju tiskanog, odnosno papirnatog primjerka ove knjige li bilo koje od knjiga, koje je autor dosad objavio i tiskao ili samo imate kakvo pitanja za pisca i književnika Dragana Miščevića i to ćete moći uraditi tako da kontaktirate autora na sljedeću E-mail adresu:
———————————-
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
