Danas nažalost živimo u doba kad krađa postaje legalna. Ako ne kradeš ne možeš biti uspješan, ne možeš biti političar, tajkun, državni službenik, a ne možeš biti ni saborski zastupnik.
No, umjetnost krađe i lopovluka se iz redova članova stranke po imenu HDZ-e, njihovih političara, njihove dijaspore i osoba s dvojnim državljanstvom preselila i među obične ljude. I tako se danas krade doslovno sve. Krade se na šalterima, na blagajnama trgovačkih centara, krade se na parkingu, a naravno krade se i poezija.
A, poezije se krade svugdje. Krade se s facebooka, krade se s blogova, skenira se, krade s iz knjiga objavljenih u PDF formatu. Prerađuje se, dopisuje, mijenjaju se i ispravljaju stihovi i kiti se tuđim perjem. Takve vrste krađa su posebno uočljive u akademskim krugovima. Naime ako totalno netalentirana, priglupa i neuka osoba želi napisati magistarski rad ili doktorat i time steći ugled i položaj u društvu ima li što logičnije, nego da prepiše nečije tuđe djelo. I ne bojte se nije Vaso Brkić jedini. Dovoljno je pogledati veliku većinu Hrvatskih akademika da biste shvatili tko su, odakle dolaze, koje stranke su članovi i na koji način su napisali/prepisali svoja magistarske radove i doktorate.
No. vratimo se na poeziju i prepisivanje tuđih pjesama. Glavni lik naše priče ovaj put je osoba po imenu Mladen Škrbić.
Njegova krivnja je preuzimanje zasluge za autorstvo pjesme “Balada o Tounjčici”, stare 79 godina, prvi put objavljene u časopisu Hrvatska revija koju je davno prije njega napisao znameniti pjesnik po imenu Vlado Vlaisavljević.
Još opanci i suknja na lišću leže/Po njima pauci svilene niti predu/A ovce strminom bježe/U neredu – glasi prva kitica pjesme, pod kojom se kao autor potpisao Mladen Škrbić, a sve to je objavljeno u monografiji Društva Karlovčana i prijatelja Karlovca.
Identična je prva strofa Vlaisavljevićeve pjesme. I ne samo ona, nego gotovo cijela pjesma.
Umjesto stiha “Kao da šumi: “Tounjčica, Tounjčica”, u plagijatu stoji: “Kao da šumi Korana zelena”. Govedo koje se spominje u Vlaisavljevićevoj pjesmi preimenovano je iz Blaga u Belku, a posljednji stih ne glasi: “Draga, svjetla trni”, nego “Zemaljska svjetla trni”.
Naslov pjesničkog uratka promijenio je iz “Balada o Tounjčici” u kratko, jednostavno i nadasve originalno – “Balada”.
Kad je netko sasvim slučajno otkrio o čemu se radi i da je pjesma “Balada o Tounjčici”, prepisana dotični Mladen Škrbić se pokušao obraniti sljedećim riječima Jako mi je žao zbog svega. Uistinu nisam želio da se to dogodi. Nikad nisam krivotvorio. Zašto bih se time bavio?
Pokušao je i objasniti kako je nastala ta “njegova pjesma!” To je bilo prije 36 godina, kada smo nastupali na zabavi u hotelu “Slunjčica”. Prišla nam je zgodna konobarica i rekla da poznaje ženu koja zna neku pjesmu. Zapisao sam pjesmu koju mi je ta žena izrecitirala i za koju je rekla da je njen uradak.
Na pitanje zašto se onda potpisao svojim imenom pod pjesmu za koju kaže da ju je čuo od “neke žene”, odgovara da bi spomenuo tu ženu kao autora ali se nije mogao sjetiti njena imena.
—————-
Napisao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
