Na satu filozofije (iz knjige “Frik iz kvarta ponovo napada”, Zlatka Majseca)

Nakon što su pod malim odmorom u školskom wc-u nabrzake posrkali šašavu pljugu (kako zovu joint), učenici 4.d razreda opće gimnazije, Ivek i Marac, krenuli su prema učionici. Sedmi je sat popodnevnog turnusa i k tome još petak. Poslije nenajavljenog ispita iz fizike i neviđenog usmenog rešetanja iz matematike sad ih još čekaju zamorne lekcije iz antičke filozofije – nekih tamo bradatih pametnjakovića kojima su robovi obavljali sve teške poslove pa su ovi iz čiste dokonosti počeli promišljati svijet oko sebe. „Sve je lako kad je petak, svaka kulja manje boli”, pjevao je Marac, tješeći samog sebe za dobivenu jedinicu iz matiše.

Mladog profesora filozofije – Natka, s friško završenim fakultetom, zvono za početak sata zateklo je na hodniku. Taman je krenuo otvoriti vrata učionice, kadli je pred njega doklizao već spomenuti napušeni dvojac. Njihova lica i njegovo predavačko iskustvo imali su nešto zajedničko – bili su još zeleni. „Ajmo, ajmo, dimljeni lososi, uđite”, pokušao se fakinskom doskočicom dodvoriti Marcu, dežurnom vođi nereda na njegovim satovima. Ako mu ovdje na hodniku krišom pokaže drukčije lice od onog uobičajenog, ukočenog profesorskog, mislio je, možda ovaj malo popusti sa svojim subverzivnim školskim aktivnostima. Ipak, ženskastim glasom brisao je sav željeni efekt izgovorenog.

„E, čovječe, ovaj je mitsko čudovište”, Marac došapne Iveku, s kojim je osim jointa dijelio i školsku klupu, pogledavajući profesora koji je kredom na ploči ispisao – grčki stoici.

„Ha, kak to misliš?”, zbunjeno će Ivek koji je zbunjen i tupast i kad nije napušen.

„Pa ono, polu muško – polu žensko, fucking Minotaur.”

„Ha, šta Minotaur, onaj iz ultimate fighta?”, upita Ivek.

Marac zakoluta očima: „E podsjećaš me na onog vladara iz povijesti – Ivana bez zemlje?

„Zakaj?”

„Ti si Ivek bez pameti.”

„Za početak kratko ponavljanje”, najavio je profesor. „Tko mi može reći tko se u Platonovim dijalozima pojavljuje kao glavni protagonist radnje i vrlo vješt polemičar?”. Od čitavog razreda ni glasa. Nije bio siguran da li stvarno ne znaju odgovor na to jednostavno pitanje ili im se naprosto ne da sudjelovati jer je zadnji sat.

„Ok, za koga smo rekli da nije želio pisati knjige jer je tvrdio da kad knjigu nešto pitaš – ona šuti? Ajde nemojte biti knjiga, recite nešto”, pokušao je dovitljivo isprovocirati odgovor. Štreberica iz prve klupe je više iz samilosti, nego što je imala potrebu dokazati svoje znanje rekla: „Sokrat”.

„Tako je, Ana. Sokrat”, reče profesor i napiše ime slavnog Atenjanina na ploču.

„A bio je tu i Birokrat”, ubacio se Marac koji je tu foru smislio neki dan i jedva čekao da je provali na satu.

„Birokrat? Reci čime se bavio Birokrat?”, pokušao ga je profesor navesti na tanak led, ali je njegov suparnik bio spreman:

„Pa on je bio prvi antički filozof koji se bavio istraživanjem mehanizma i smisla državnih institucija, vrlo dubok, britak i nepravedno odstranjen iz povijesti filozofije.”

Malo bistro đubre uvijek ima spreman odgovor, a ja, po običaju, nemam pojma što da mu odgovorim. Evo, već počinje komešanje i smješkanje, nevjerojatno, mrštio se u sebi mladi profesor pokušavajući ignoriranjem Marca i skretanjem teme odagnati lavinu za koju je predosjećao da bi mogla lako uslijediti. Ruka mu se počela tresti, oblijevao ga je znoj.

Najmirnije što je mogao, ponajviše da sebi dokaže kako kod učenika može zadržati (lažni) dojam nepokolebljivog predavača, govorio je prolazeći između učeničkih klupa:

„Stoici su smatrali da sva iskušenja koja život izbaci pred nas treba doživjeti mirno, spokojno, bez prevelikog uzbuđivanja.”

„To vrijedi i dok gledamo pornjavu?”, ispali Marac.

Praveći se da nije svjestan da se zacrvenio k’o rak, profesor nastavi s predavanjem kao da ništa nije čuo, u nadi da će daljnjim ignoriranjem stišati želju za Marcovim neumjesnim provokacijama. 4.d je bio poput bombe smijeha koja samo što nije eksplodirala. Svi su se prigušeno cerekali i već po navici čekali sljedeći Marcov biser.

„Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima”, profesor navede poznati stoički citat i odmah se ugrize za usnicu.

„To je istina, svi se blaženo zadovoljavamo onim što imamo”, Marac će kao iz katapulta. Kočnice ostatka razreda su popustile.

Divlji smijeh zaorio se učionicom, a bogami i hodnikom, bez i najmanje naznake smanjenja glasnoće. Osim same Marcove fore svi su se divili i njegovoj hrabrosti da se ovako slobodno ophodi prema službenoj osobi. Hipnotička snaga nastale galame paralizirala je neiskusnog profesora. Htio je učiniti nešto muževno, nekim potezom začepiti gubicu tog mangupa iz zadnje klupe, umiriti razred, ali je samo ukipljen stajao. Štreberice iz prvog reda došaptavale su se, očito iščekujući neku njegovu, bilo kakvu, pedagošku reakciju. Primijetivši to, u njemu kao da su se rušili svjetovi. Instinkti su mu vrištali

– Viči, Viči, osveti se! Izvrijeđaj ga suptilno, povrati dostojanstvo! Pokaži zube! Racionalnost je pak bila bezidejna. U krajnjem očaju dosjetio se didaktičke metode jako tihog govora koji bi postupno trebao stišati učenike. Bila je to prava ideja na krivom mjestu. Vidjevši profesora koji u nesnosnoj buci učeničkog smijeha samo nijemo otvara usta, poput ribe, 4.d se još više povampirio. Neobuzdanost se uskovitlala, suze frcale po pernicama i bilježnicama, stolice i stolovi škripali u ritmu njihovih poskakujućih trbuha. Kao da je ismijavanje bila kuka na koju su se, u mutnoj dubini profesorove psihe, zakačile još i neke davno potisnute traume. Premda mu je došlo da zaplače, i dalje se naivno držao riblje metode.

„Pavarotti je stavljen na mute. Volume profesore, pojačajte volume!”, urlao je Marac i time samo potpirivao vatru općeg delirija.

Čuvši buku u susjednoj učionici, starija profesorica kemije, inače strah i trepet škole, odlučila je priskočiti u pomoć svom mlađem kolegi. „4.d smanjite entropiju!!”, s vrata bljesnu generalski uzvik i prijekorno oko profesorice koja ne trpi sranja i koje se svi boje, pa čak i Marac. Svakog ljeta šalje ga na popravni koji kod nje nije samo formalnost. U sekundi je nastao muk. Na sunčano nebo ekstatičnih učeničkih duša jedan je autoritativni krik navukao crne oblake. Bilo ih je sram. Da je ono što je njemu uspon na Mount Everest, starijoj kolegici samo obična šetnja, bilo je jasno posramljenom mladom profesoru.

„Natko, dođite malo van”, izvela je kemičarka profesora iz učionice. „Mladi kolega, vidite, vaša greška je u pristupu. 4.d je jedna učenička stoka i s njima tako treba i postupati, kao sa stokom. Da bi od njih napravili ljude, morate ih naučiti tretirati kao stoku.”

„Da, da shvaćam”, govorio je mladi profesor koji je, unatoč doživljenom poniženju, i dalje želio vjerovati da postoje i neki drugi načini uspostavljanja reda u razredu.

Znatno više od toga što mu je pomogla smiriti razred, kemičarka je likovala zbog moći koju ona ima, a on – ne.

—————————————–

Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša” 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama”. S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

Na web portalu Kronike VG već dvije godine redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta”, čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u knjige.

Kontakt:

e-mail: zlatko.majsec@gmail.com

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Frik iz kvarta ponovo napada”, Zlatka Majseca