Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Katica Petreković
———–
Bilješka o pjesnikinji:
Rođena je 1962. u Komletincima, općina Vinkovci. Dakle Slavonka rodom, ali je možemo smatrati pravom Istrijankom, budući tridesetak godina živi i radi u Istri, Vodnjanu.Udata je i majka troje djece koja su joj između ostalog, zasigurno inspiracija za pisanje i stvaranje.
Njeno druženje sa stihovima počelo je još u najranijoj školskoj dobi i nastavilo se sve do današnjih dana. Piše uglavnom na standardu ali jednako tako i na čakavskom dijalektu koji joj je posebno drag. Katica je članica Literarne udruge «Cvitak» iz Vodnjana, a njene pjesme, izašle su u dvije zajedničke zbirke «Raznobojni cvjetovi» 2005. te «Razglednice u ogledalu» 2010. Osim toga sudjelovala je na mnogim Susretima poezije u Mariji Bistrici, «Veršima na šterni» u Vižinadi», a 2011. njena je pjesma ušla u zajedničku zbirku «Nebeska bonaca» na Susretu duhovne poezije u Križevcima.
Katica Petreković piše i igrokaze za djecu, a neki od njih izvedeni su u Dječjem vrtiću «Petar Pan» u Vodnjanu. Ona kako jednostavno živi, bez velikih tenzija, tako i piše, vrlo suptilno, ali se jednako tako u njenim stihovima osjeća povratak u svjetliju budućnost.
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
“Vrtovima mojih misli”
http://www.digitalne-knjige.com/petrekovic.php
—————
Naslovnica knjige:
—————
Kritike:
“Mi obično pokušavamo da izliječimo svoju usamljenost emotivnom zavisnošću od drugih osoba, kroz druženje i buku… Vratite se pravim stvarima, izvucite se iz gužve i vratite se prirodi – stupite u dodir sa drvećem, travom, kamenjem, životinjama i pticama, sa morem i oblacima, sa nebom i zvijezdama…”
Anthony De Mello
Kako su samo prekrasne i upečatljive ove DeMellove misli, mudre misli koje nas uče da nije potrebno u životu biti usamljen i emotivno zavisan od drugih osoba…A učinit ćemo pravu stvar ako se vratimo prirodi, čistoj, nedodirljivoj, ako stupimo u kontakt sa pticama, drvećem, morem , oblacima, nebom, sjajnim zvijezdama…
Učinila je to ovog puta i autorica Katica Petreković koja je vrtove svojih misli cijelog svog života, hranila, oplemenjivala svojom dobrotom, plemenitošću, razgaljenošću duše i vječitim optimizmom, žena koja je unatoč svim životnim padovima, nedaćama, uspjela izdržati, podignuti se svaki put iz početka i ostati na nogama, čvrsto na zemlji, krečući u nove životne izazove, a pritom ostati u jednom suptilnom , nježnom, prijateljskom odnosu sa suncem, vjetrom, morskim valima, olujama.
Mogu slobodno konstatirati da autorica u svojih šezdesetak iznesenih pjesama, podijeljenih u nekoliko cjelina, govori uvijek samo o jednoj, ali uvijek istoj, vječito prisutnoj temi: prolaznosti života, čežnji za nekim prošlim vremenima, o boli ali jednako tako i o sreći, svjetlu koji se tamo negdje na horizontu nazire i pobjeđuje tamu, zlo, nepravdu i sve ono teško, ali istinito što autorica pretvara u pletenicu prekrasnih, nježnih stihova…A upravo su ti stihovi ispunjeni ljubavlju, milošću, osjećajnošću koja Katicu ispunjava kao osobu u cjelini. Čitatelji i oni koji je malo bolje poznaju, uvjeriti će se kako autorica živi, diše, priča, tako pažljivo, ali spontano piše i stvara pjesme kao jednu vrst molitve za spas nade i vjere, a koje donosi njena hrabrost, upornost i lepršavi duh. U nekim, pak trenucima, ona nas iznenađuje kad u svoj stih , slikovito ubacuje prepoznatljive slike dječje igre, radosti i ushićenja, a što je još jedan od dokaza koliki je Katica, optimist, kad je život u pitanju.
Zbirka je podijeljena u nekoliko cjelina i stiče se dojam kako se pjesme nižu poput slika iz Katičinog života, dakle u početku je ona brižna žena i majka, iako u naponu snage, ali ponekad možda i zbog svoje prevelike dobrote, na vjetrometini zlobnika, pa je opčinjuju crne misli, suze su joj neizbježne pratilje, koraci umorni, ona priča «govorom tišine», često usamljena, ostavljena, u njoj caruju tuga i nemiri. Upravo je zbog toga i takvog stanja duše, autorica dala prvom dijelu ove prekrasne zbirke naslov «U bespućima samoće»….
»opet tuga….tuga, šutljiva, neumorna, uronjena u dubini moje duše
…»nastojim naći tračak svjetlosti u gnijezdu mračnih misli…»
…» ispunjena nadom da će mi se nebo smilovati, poslati snop vjere
i hrabrosti…»
I zaista, uvijek, ali baš uvijek, Katica nalazi tračak svjetla u tunelu mraka, nalazi ga «U praskozorju» kad budi se zora, rađa novi dan, ljepši dan. Jasno se to osjeti u pejzašnim pjesmama u kojima progovara kroz slike o ljubičastim poljima nade, o močnom moru, bijelom suncu, ponosnim stijenama,ljiljanu i lastavici, o vrbama, dugokosim ljepoticama. Zahvaljujući prelijepom, rekla bih, bajkovitom izboru prirodnih motiva, stihom stvara simbolične slike i navješćuje njima neko novo , svjetlije nebo, čistoću od svih patnji, boli, istrošenog tijela…Katica je očito previše puta ranjena poput ptice slomljenih krila, ali Katica se isto tako svaki put iz početka, iz pepela poput Fenixa, diže, i leti, i vraća svojoj obitelji, svojim anđelima koji su joj možda i jedina prava istinska potpora u životu , razlog življenja svake majke. Kroz svaki njen stih, emocije vjerno odražavaju Katičinu iscrpljenost od teških životnih bitki, no, ona je jaka, toliko jaka da se poput «Atlasa ljubavi» uspijeva uklopiti u težinu svakodnevice. Složiti ćete se sa mnom, da to ne bi mogao svatko, no poznavajući autoricu i osobno, znam da u njenom ranjenom srcu leži neka čudnovata snaga, neiscrpna energija, njena radost novog svitanja, ogromna je,ona se odlično snalazi gledajući u nebo prosuto sjajnim zvijezdama, istovremeno izgovarajući molitvu:» pretvori moju samoću u osmijeh cvatućeg života…»
Kako nas autorica Petreković na standardu vodi morem svojih čarobnih stihova, i pokazuje plodove u «Vrtovima svojih misli», ona na kraju , za nas ima i jedno iznenađenje, jedno osvježenje jer treba naglasiti da naša pjesnikinja vuče korjene iz Ravnice, iz Slavonske ravnice, a tako se dobro snalazi i piše čakavskim dijalektom.
Kao zaključak, kao vrtuljak ljubavi, kao «Svitlo u škurini», autorica progovara na domaćoj besidi, jopet o onemu ča je ispunjava, o onim svakodnevnim ćutanjima, o karioli sriće, zabljenoj šterni, kosiriću, u njoj se javlja dilema smo li žbaljali ča smo pošli u Evropu, se anke pita će li nan se tornati zgubljena lita….
Glavni moto rekla bih koji se isprepliće kroz Katičine zelene i plodne vrtove misli je pitanje: «ZAŠTO CIJELI ŽIVOT VOLJETI, A VOLJEN NE BITI?», a ja ću zaključiti i reći:» Nije potrebno da brineš, pjesnikinjo, ti si svoju misiju pisanja započela u ranim godinama života, nepresušno dodavala nove i bogate misli pretočene u prelijepe stihove,a tako mogu stvarati samo oni koji vole ali i koji su voljeni.
Zato živi kao i do sada, sanjaj svoje vrtove, sadi u njima samo mirisne ljiljane i ruže ljubavi, pa će onda i sunce još ljepše sjati i ljepši nam život darivati!
Denis Kožljan, pjesnikinja, književnica
——
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
