Digitalne knjige

Martina Ergić Grčević rođena je 18.08.1987. godine u Šibeniku ali živi i radi u Lici točnije u Otočcu.

Bavi se pisanjem ljubavnih i duhovnih pjesama. Ovo je njena prva samostalna izdana zbirka.

Zbirka poezije “Ritam života”, je posvećena ljudima iz njene prošlosti i sadašnjosti. A, sastoji od 5 cjelina posvećenih roditeljima, prijateljima, bivšim ljubavima i ostalim ljudima, koji se nađu u tim pjesmama.

Pjesma „Najluđe duše„ osvojila je treće mjesto na međunarodnom festivalu za djecu i omladinu „Magda Simon” u kategoriji do 30 godina u Srbiji 2009 godine.

“Ritam Života”, Martine Ergić Grčević

Martina Ergić Grčević mlada je pjesnikinja rođena u Šibeniku. Zbirka pjesama “Ritam života”, njeno je prvo objavljeno djelo. Zbirka se sastoji od 5 cjelina posvećenih roditeljima, prijateljima, bivšim ljubavima i svim ostalim ljudima, koji pronađu sebe u njenim stihovima.

Jer s njenim stihovima lako se je poistovjetiti. Hodati stazama njene poezije avantura je u kojoj vas ne očekuju prevrati, oluje i ponori, nego nježno satkano pletivo života, kojim ona komunicira s vama njenim čitateljima i stidljivo vam otkriva sve svoje skrivene emocije i životno iskustvo. Njena mladost otvorena je životu i svemu što on sa sobom donosi.

A, ono što Martinu najviše zanima je ljubav; ljubav prema voljenima, ljubav prema obitelji, prijateljima, ljubav prema životu u svim njegovim skrivenim detaljima.

I stoga dopustite sami sebi da vas Martinina poezija ponese u tople predjele sna i prepustite se nježnim šumovima utkanim u njene stihove.

U Zagrebu 15. 08. 2018. Nenad Grbac

Poezija vlastitog svijeta

Druga zbirka poezije po imenu “Dio mene”, nastavlja se kretati stazama poezije, koje je Martina Ergić Grčević zacrtala u svojoj prvoj zbirci “Ritam Života”.

Autorica se u svojim pjesmama ne bavi traganjem za neprirodnim ili spašavanjem svijeta. Ona i njena poezija okrenuti su isključivo sami prema sebi i bave se preispitivanjem i analiziranjem svog vlastitog unutrašnjeg svijeta.

Samim tim postaje nam jasno da su u ovoj zbirci i u ovoj poeziji, autoričin unutrašnji svijet, njena poezija, njena stvarnost i njen život međusobno isprepleteni i da prožimaju jedno drugo. I onda odjednom postajete svjesni činjenice da se poezije se ne piše radi drugih, poezija se živi.

Na početku zbirke osjeti se sva njena nostalgija, želja za rodnim krajem, voljenim osobama i tisuću pitanja. Tisuću pitanja o sebi i drugima o tome što je to ljubav, ljubomora, želja, život.

Čitajući te pjesme polako upoznajemo i autoricu i njene želje, osjećaje, strahove i zebnje.

Zamršenu nit između poezije i stvarnosti najbolje uočavamo u stihovima:

Kažu da vrijeme lijeći sve
A  ne znaju da za mene 
Vrijeme stalo je 
One zime 
Kad zauvijek
Napustila si me, majko draga?

A, zatim stih po stih polako postajemo svjesni i autoričine najveće želje.

Ne želim bogatstvo
Nikakve kule 
Ni vile
Nikakvo zlato 
Ni srebro .

Želim sam ono
što ne mogu kupit
Samo ono 
što mi Bog može dati.

Nekog tko će 
moju dušu obogatiti
Srce zakrpati.
Dušu ispuniti.

Malo stvorenje
kroz koju će teći moja krv.
E to bih htjela.
To bogatstvo.

A,  o tome koliko je ta želja i stvarna i velika govori nam i detalj da se autorica ove zbirke u sedam godina šest puta podvrgnula postupku izvantjelesne oplodnje. Posljednji proces izvantjelesne oplodnje koji je hrabro opisala u knjizi “Ta mala točkica” bio joj je šesti po redu.

I ono najvažnije ona ne odustaje. Jer netko je jednom rekao “ako ne sanjaš, neće ti se ni ostvariti”…

I tko zna možda je upravo to razlog što se ova zbirka naziva imenom “Dio mene” i što završava sljedećim stihovima:

Moja poezija je  dio mene . 
Dio dobra u mom životu. 
Dio onoga prošlog ,
dio sadašnjeg ali i budućeg.
Sve pobjede  i svi porazi  
satkani su u poeziji 
koja briše jedan dio 
dok drugi pokušava da preživi.

U Zagrebu, dana. 14.11.2020, Nenad Grbac