Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Ali Faruk Biser
———–
Bilješka o piscu:
Rođen je 15. 11. 1956. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Doboju. Opštu i komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Studirao je glumu na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu godinu dana u klasi Kaće Dorić. Na interdisciplinarnom postdiplomskom studiju Političkih nauka u Sarajevu položio ispite i uradio magistarski rad, ali do odbrane nikada nije došlo.
Radio je u Amaterskom pozorištu u Doboju. Amaterskom pozorištu „Ivo Lola Ribar” Sarejevo. U Književnoj omladini je bio predsjednik KO Doboj i član Predsjedništva KO BiH. Objavljivao književne radove u časopisima i novinama i radove o kulturnoj istoriji regije Doboj. Rat provodi u Bosni i Hercegovini gdje u listu „Gradina” objavljuje ratne satrire.
Objavio knjige: „Slike Bosne” 1994., „Grlice nad minskim poljem” 1995. (prevedena na norveški), „Fredsdrĺper” (Kapi mira) na norveškom 1997., „Oni ne pucaju na nas” 1999., „Mistična riječ domovina”, 2009., „Pletenica od 200 čestitki” 2011.
U Norveškoj piše i režija dvije dvojezične predstave (bosanski-norveški): „Mir nemira – Ufredens fred” i „Ko si ti? – Hvem er du?”
Zastupljen u „Druga svjetlost” 1983. (Zbirka radova članova Književnog kluba „Ivo Andrić” Doboj) i „Pjeva krvava Bosna” 1994.
———-
E-mail: rolig.havet@hotmail.com
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
Roman; “Oteta prošlost”; digitalne knjige, 2014.
http://www.digitalne-knjige.com/biser.php
Zbirka kratkih pripovjesti; “Čovjek koji je ujeo psa“; digitalne knjige, 2019.
http://www.digitalne-knjige.com/biser2.php
—————
Naslovnice knjiga:
—————
Kritike:
Razgovor s životom (recenzija)
Od rata na balkanskim prostorima krajem prošlog stoljeća uvriježio se stav kod ljudi da se na osnovu njihovih iskustava može napisati roman, a osvješten je u izjavi svakog našeg čovjeka kad kaže sugovorniku: „Eh, kad bih ti ja pričao sve kako je bilo, mogao bi se o tome napisati cijeli roman.“
Pred nama je djelo bosanskog književnika Ali Faruka Bisera Oteta prošlost. Prije ovoga djela Biser je objavljivao na bosanskom i norveškom i ovo mu je sedma knjiga. Budući sam nazvao knjigu djelom, dužnost mi je objasniti o kojoj se formi knjige radi. Po fabuli i epizodama spreman sam reći da je u pitanju roman, a po duljini sklon sam reći da je novela ili opet, kraći roman. Bilo kako bilo, ovo djelo je jednako uspješno bez ozbzira bilo novela ili roman.
Vraćam se na početak. Svaki Bosanac, a priori Bošnjak koji je preživio rat u svojoj domovini može reći da ima materijal za roman. Zamislite koliko tek materijala za roman ima čovjek koji je kreativan, koji je po vokaciji prozaik i uz to posjeduje suptilnost poete, a koji je uz to intelektualac i po senzibilitetu lucidni promatrač i analitičar svega. Takav čovjek može napisati barem desetak romana na tu temu.
Međutim, autor je apstrahirao sve nebitno i sveo svoju osobnu golgotu na ono suštinsko: protjeran od neprijatelja (dojučerašnjih prijatelja), obreo se u zemlji koju nije birao za svoju novu domovinu (koja u principu to ne može biti) i tamo je minoriziran kao beznačajna jedinka koja više nema svoju svrhu jer ju je birokracija dovela do besmisla.
U takvom okviru svatko tko ima moć introspekcije započinje unutarnji dijalog sa svojim (izgubljenim) životom. Što više raščlanjuje svoj život – čovjek postaje stranac prema samom sebi. To je prva asocijacija s Camusovskim apsurdom jer: …Život je traganje za istinom i vječiti konflikt sa laži i imaginarnim životom. Život je zbog rata sveden na apsurd budući je življenje izgubilo svaku svrhu.
Simptomatično je da roman ima vrlo malo likova koji nose fabulu. Zapravo su bitna samo dva lika. Prvi je Adem (piščev alter-ego) s imenom prvog čovjeka, ali ga vjetar života preobražava u zadnjeg čovjek na svijetu kojem su svi u ratu pobijeni. Uz njegov yang, drugi lik je njegova yin (i antiyin) Hava, prva žena koja je toliko eterična da je doista hava (zrak), u biti nevažna jer su i njoj kao i drugim ženama pobijena djeca i ona više nema snage za rađanje. Ipak autor daje mogućnost optimizma u izjavi jedne majke: Ne mogu oni pokositi koliko mi možemo zasaditi. Ali ovakvoj formi romana i nije potrebno mnogo likova, dovljna je Hava, Aco i Dragan – a oni, djelujući kao antiteza Ademu imaju funciju da dopune i zaokruže glavni lik. Sam lik Adema je pokretač svog univerzuma – jer u turobnoj usamljenosti na Sjeveru samozdadovoljne gospoje Europe – sve što se dešava, događa se iza njegovih očiju, u njegovoj sivoj masi, u dubini njegove psihe. Tu, u labirintu njegovih vijuga gdje podsvijest caruje, živi ostatak smisla Ademovog života. Njegovi snovi u njegovim isprekidanim magnovenjima su put ka spasu, grozničavo nastojanje da se pronađe bar malo smisla i da se životu vrati svrha. Pri tome nastoji biti koliko-toliko društven, pristaje na izlazak s prijateljicom koja dovodi naizgled hendikepiranu Norvežanku – i dok pleše sa Skandinavkom – shvaća da je on, zbog sudbine hendikepiran više od ikoga, jer je izgubljen u civilizaciji koja je nehumana i otuđena.
No kada ostane sam, opet utone u prošlost, ona mu odzvanja i vuče ga u sjećanje na bivše prijatelje. Aco je mislio da vjeruje u mogućnost zajedničkog života, ali je digao oružje protiv svoje domovine, a Dragan je sam sebi uzeo život jer su ga razočarali njegovi sunarodnjaci. U oba slučaja je radilo oružje, a ono je svojstveno lovcima, onim lovcima koji žive barbarizam u sebi, jer im je on najjači credoopstanka: ulovi da ne budeš ulovljen. Tu ne pomažu ni pedantni i provokativni Jehovini svjedoci, ni produhovljene misli Erazma Rotterdamskog, ni varljiva mantra da „misli pozitivno“, pa ni sva antologijska (apolinijski uzvišena) svjetska poezija.
Odbačen od svoje okoline, socijalnog radnika koji je birokrata (i tehnokrata), svejedno, žigosan kao mrski musliman i latentni terorista Adem sam sebe izopćava jer odbija imati ikakve veze s Nordijkom koju sreće u lokalu pošto ona mrzi sve što joj imalo miriše na islam. Ta kvazi-dama, pijana (a i dovoljno glupa) ne shvaća sarkazam kad joj Adem kaže da neke primitivne civilizacije nisu jele životinje kako ne bi dobile njihove osobine, te da zato ni muslimani ne jedu svinje kako ne bi postali svinje.
Da u vokabularu pisca nema nekoliko spontanih arhaizama i turcizama moglo bi se reći da ga je pisao neki europski egzistencijalist. I ne samo to, jer kraj romana neodoljivo miriše na proces, onaj kafkijanski, iz kojeg izlaza nema. Od ranije intonirana maksima žrtava rata: Mi ne želimo čuti riječi naših neprijatelja nego tišinu naših prijatelja. ovdje ne pomaže jer dolazi do montiranog suđenja demokraciji, slobodi (misli), svemu što je napredno. Uzaludan je trud Ademov što citira misli Kanta, Diderota i Ruskina. Isključivost rigidnih naci(onali)stičkih stavova je nemoguće pobiti.
Poslije svega Ademu je jedino pribježište Umjetnost, stvaralaštvo. Ostaje mu da piše, da ispriča još jedan roman i još jedan i još… A ovaj je roman zanimljiv, provokativan, nadahnjuje, tjera na razmišljanje, postavlja pitanja i daje odgovore, te nastoji svojom dostojanstvenom sjetom i humanim patosom vratiti i prvom i posljednjem čovjeku (koji je čovjek) otetu prošlost.
Zlatko Lukić
Naslov recenzije je zapravo podnaslov djela koji je stajao u radnoj verziji rukopisa. Recenzent je sugerirao autoru da izostavi takav podnaslov jer je u biti svako književno djelo svojevrstan razgovor sa životom. U nedostatku bolje ideje recenzent je za naziv recenzije „ukrao“ bivši podnaslov djela. Recenzent moli autora da uvaži njegovu ispriku. (op. recenzenta)
—————
RECENZIJA – Esad Bajtal
Kao verbalna karikatura koja naglašava neljudsku, iščašenu stvarnost, i društvenu izopačenost, satira Alija Faruka Bisera, katoptrički, pelinovski gorkim odsjajem, isijava specifičnu viziju jednog društva u njegovoj moralnoj posrnulosti, iracionalno-patološkoj nekredibilnosti i ljudskoj neprihvatljivosti.
Zajedljiva metafora iz naslova ove satirične zbirke, o čovjeku “koji je ujeo psa”, samo je logički izraz one autorske jetkosti, koja se obračunava sa oholim besmislom naše iščašene stvarnosti, dok je očitava ogledalskom logikom sveprisutne životne izopačenosti. Jer, u ogledalski tačnoj slici svijeta, sve je doslovno isto, samo – naopako postavljeno – lijevo je desno, a desno je lijevo. U društvenoj optici te ogledalski obrnute logike i egosom zaošijane isključivosti, o kojoj satira ne želi da šuti, red i nered; dobro i zlo; moral i nemoral; ljudskost i neljudskost; lijepo i ružno – na cinično posuvraćenoj ljestvici socijalnih vrijednosti – automatski mijenjaju svoja mjesta.
Dakle, samo je nemoral moralan; laž neupitna istina, a zlo jedino dobro. I, naravno, da, u uzročno-posljedičnom smislu tako iščašene i nametnute društvene logike – nije pametno biti pametan ni kritički istinoljubiv. Stoga je, kako to čitamo na ovim stranicama, ekskluzivno pravo na istinu dato još samo dvorskim ludama. Jer, stvarne lude, one koje su se domogle vlasti i društvene moći, podnose mirno samo tu vrstu ludačke kritike i bezopasne konkurencije.
Uzdrman sveopštim besmislom životne svakodnevnice, i inercijom neupitno ustaljenih važenja i značenja, autor instrumentalizuje i spisateljski promoviše neskriveno ruganje i sprdnju, kao jedino smislen odgovor kojim nam durbinski primiče i razgolićuje praksu enormne društvene, moralne i ljudske izopačenosti našeg vremena. U metaforički ciničnoj ravni tog uvida, kmetska poslušnost, konformizam i slijepa nekritičnost, porađaju ironički uspio fantazam ljudi koji hodaju sa dvije, a žive i rade bez ijedne glave.
Time se, domicilno čitana, jedna od satirčnih priča ovdje, asocijativno prigodno, primiče na dohvat aktualne državne b-h-s troglavosti i njene iskustveno porazne nesposobnosti odlučivanja, uzajamnog razumijevanja, logičkog sporazumijevanja i, konačno – samorazumijevanja porazne društvene patologije koju svojim djelovanjem nužno proizvodi.
Samo tako mogući su i oni naizvrat obučeni građani (“sako navukli kao hlače, a hlače kao sako”), koji, logikom sveopšte društvene naopakosti, u ljekarskoj ordinaciji zatiču pacijenta kojeg, umjesto ljekar, liječi VKV automehaničar, dok na izborima, shodno prethodnom paradoksu, “za glavnog babu”, pobjeđuje – vodoinstalater. I ne samo to.
Svijet apsurda poprima dodatno apokaliptočne vizije one životne sveobuhvatnosti u kojoj se: išamarani izvinjavaju svojim šamarateljima; žrtve svojim zločincima; a sin, se, do pobožnosti marljivo, izvinjava i pravda koljaču svojih roditelja … Ukratko, iz reda u red, iz priče u priču, autor ove satirične zbirke, pokušava samo jedno – “ubiti glupost u letu”, što je, po nekim mišljenjima, jedini i temeljni i cilj svake satire.
Stoga, shodno iracionalnoj, etički falsifikovanoj realnosti u kojoj živimo (kako našoj, ovdašnjoj, tako i onoj planetarnoj), valja nam, juvenalovski kličući, glasno i jasno podržati autora: difficile est saturam non scribere (teško je ne pisati satiru). Tim prije što su nered, prljavština i nečist – svud oko nas – dosegli fantomske razmjere jezički neizrecivog fenomena, te, stoga, spadaju još samo u nadležnost ježevske, bodljikavo opominjuće i jedino preostale satirične naracije.
Esad Bajtal, Sutješčica, novembra 2018.
—–
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
