Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Marijan Sviličić
———–
Bilješka o piscu:
Utjelovio sam se kao stara duša u Splitu 14. travnja 1958. Roditelji su mi starosjedioci otoka Visa na kojem sam živio prve tri godine života. Nakon toga odselio sam se u Gospić, zatim u Pulu i u Zadar gdje sam polazio osnovnu školu i gimnaziju. Višu školu za socijalni rad završio sam u Zagrebu… Posvetio sam se raznim alternativnim duhovnim tehnikama.
Astrologijom i meditacijom počeo sam se baviti već u gimnaziji. Čitao sam sve knjige o tim temama koje su mi došle u ruku. U to vrijeme počeo sam pisati duhovni dnevnik, prepisivati zanimljive i korisne citate velikih pisaca i duhovnih učitelja.
Završio sedmodnevni tečaj Transcendentalne meditacije, višegodišnju Komaja školu yoge, Nove akropole i tečaj masaže i Radiestezije. Bio sam na tri trodnevna Intenzivna prosvjetljenja gdje sam doživio prvo iskustvo prosvjetljenja i na preko 100 Preporađanja. Sklonost prema tim područjima i prirodna nadarenost vodili su me k stalnom učenju i usavršavanju, kako bih mogao što više pomagati ljudima da budu zdravi, sretni i u kontaktu sa samim sobom.
Izumio sam nekoliko kartaških igara, a među njima su najzanimljivije: „Dobar Herc“, „Herc Pasijans“ i „Herc domino“… Volim humor i objavljujem svoje viceve u novinama.
Radio sam u KBC Rebro (Petrov bolnica i Bolnica Šalata), u „Sokol Šafranić“, zaštitarskoj firmi, u kozmetičkom salonu… Osnovao sam i godinama vodio Go klub „Croatia“ u Zagrebu, s namjerom da ova kreativna i duhovna igra Go, koja je nastala u Kini i proširila se preko Koreje u Japan i dobila ime Go pusti korijenje i na našim prostorima.
Bavim se masažom, astrologijom, radiestezijom, pisanjem knjiga. Objavljene su mi četiri knjige: „Put nestalih oblaka“, „Sreću treba uhvatiti“, „Upoznavanje sebe“ i „Akcija i Bog“. Volontiram u Teozofskom društvu kao povremeni predavač. Služim se računalom. Aktivan sam na nekim društvenim mrežama i imam samostalni Blog pod nazivom „Sretni putnik“. I dalje pišem knjige i predavanja.
Moja izreka koja me vodi kroz život:
Svaki dan je Božji dan – budi u istini, miru i ljubavi!
Marijan Sviličić, Zagreb, Braće Domany 8
———–
Kontakt:
e-mail: marijan.svilicic1@gmail.com
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
“Putovanje do vrata sreće“; digitalne knjige, 2022.
http://www.digitalne-knjige.com/svilicic.php
“Akcija i Bog“; digitalne knjige, 2022.
http://www.digitalne-knjige.com/svilicic2.php
“Put nestalih oblaka“; digitalne knjige, 2023.
http://www.digitalne-knjige.com/svilicic3.php
“Sreću treba uhvatiti“; digitalne knjige, 2023.
http://www.digitalne-knjige.com/svilicic4.php
“Upoznavanje sebe“; digitalne knjige, 2023.
http://www.digitalne-knjige.com/svilicic5.php
—————
Naslovnice knjiga:
—————
Posebna Napomena
Naš intervju s piscem i književnikom Marijanom Sviličićem, moći ćete
pročitati ukoliko svojim mišem kliknete na sljedeći link:
https://digitalne-knjige.com/?p=34310
—————
Osvrt na knjigu: UPOZNAVANJE SEBE
Ovo je izuzetna i neobična knjiga. Vjerskog je sadržaja. U sebi spaja osnove mnogih vjera. Sastoji se od sakupljenih iskustava i saznanja kroz druženja i proučavanja astrologije, meditacije, komaja yoge…
Marijan filozofski razmišlja o Bogu, poštovanju, sreći, smislu života, ljepoti, tišini, bitku, prosvjetljenju, čakrama.
Možda na prvi pogled sve ovo nije spojivo, ali kad pročitate njegove lamentacije ili predavanja biti će vam jasno da je njegov kut gledanja malo drugačiji od ostalih i predstavlja mješavinu mnogih vjerskih saznanja. Ona se na kraju mogu uvijek naći na istom putu i istim spoznajama samo sa malim odstupanjima. Cilj je uvijek isti. Osnova života je biti sretan i činiti dobro i primati i davati ljubav. Načini se mogu razlikovati.
Lijepo je imati jedan ovako sadržajan pregled načina kako doći do cilja. On je izdvojio vrlo šarolik i neobičan broj razmišljanja i savjeta za svakodnevni život kojim nas pokušava izvijestiti o svemu onom što je proučavao godinama u svom predanom bavljenju tim alternativnim načinima.
Kad pročitate ovu knjigu osjećat ćete se lakše, jer ona vam otvara oči i ukazuje da mnoge stvari koje smatramo važnim zapravo to i nisu. Potaknut će vas u pravom smjeru da nađete dijete u sebi koje ponovo osjeća povezanost s prirodom, ne boji se dozvoliti si da se igra i opusti i što je najvažnije ne boji se tražiti sretan život.
Hvala Marijanu što je uspio ostati uvijek isti istraživač ne dajući prednost ni jednoj vjeri a proučavajući sve. Što je shvatio da je Bog istina, svijest, blaženstvo i skup ostalih lijepih vrlina.
Ljiljana Šiljak, prof.
—————
PUT NESTALIH OBLAKA
Već sam podnaslov knjige Male priče za dušu govori o ovoj knjizi u kojoj autor zaista iskreno opisuje svoj put u traženju istine, mira, milosrđa, suosjećanja i vodi nas u carstvo Duha, gdje vlada ljubav koja ne poznaje granice, ljubav koja je čista i u svima prisutna, u svemu prepoznatljiva. O toj su ljubavi napisane mnoge knjige, izrečeni bezbrojni govori i ispjevane mnoge pjesme.
U pričama opisanim u knjizi, autor na vrlo neposredan način djeluje kao pažljivi promatrač svega što ga okružuje i upravo traži situacije u kojima se “događa” nešto lijepo ili ružno jer duboko u duši zna da u pravilu – čovjek traži samo sreću i radost i ni pod koju cijenu neće poželjeti patnju i jad. On sreću i radost smatra dobročiniteljima, a patnju i jad svojim neprijateljima. No, to je pogrešno. Kad je sretan, vrlo vjerojatno mu slijedi patnja. Nevolja pak tjera čovjeka na istraživanje, razlučivanje, samoispirivanje i strah od mogućnosti nečeg još goreg. Sreća čini da čovjek zaboravlja obveze prema sebi kao ljudskom biću. Ona ga vuče u sebičnost i grijehe koje sebičnost potiče. Patnja čini čovjeka budnim i pažljivim. Zato je nevolja stvarni prijatelj, a sreća samo troši njegovu zalihu i budi u njemu niže strasti. Tako je poruka pisca pročitana između redaka da je sreća čovjekov stvarni neprijatelj.
Kroz razna svoja duhovna iskustva otkriva nam autor nenametljivo svoj odnos prema Bogu, a u priči Božji recepti izravno je dodaknuo riječ Bog. Odnos Čovjeka s Bogom je najintimniji odnos. Stoga javno otvoriti svoje srce i pri tome mjeriti razinu koliko čitatelji mogu prihvatiti nije nimalo lako. To može izazvati osjećaj ogoljenosti i bez obzira s koliko je ljubavi to rađeno može pokrenuti čitavu lavinu samo zato što se netko usudio Boga nazvati neuobičajenim imenom.
Autor svojim pričama daje naslutiti da kad Bog uđe u naše živote i širom otvori vrata Svoje milosti tada se pred nama otvara sasvim drugačiji svijet. To je svijet ljubavi, milosrđa, strpljivosti i tolerancije, služenja potrebitima i bratstva među ljudima. To je svijet istine da je Bog naš Otac, da je On Jednost rastoćena u bezbroj živih bića.
Jedna od odlika ove knjige je iskreno, neposredno i prirodno opisana iskustva, događajji i razmišljanja, a komentari su prepušteni čitatelju.
Ljubica Ljubić
—————
Esejistički osvrt Vrata sreće na Sviličićevu knjigu Akcija i Bog
Kada god naiđem na ljude s dječjom dušom, u meni nastaje preporod, u srcu se budi ono gotovo zaboravljeno, potisnuto, iskonsko, primordijalno i neka nova snaga ozdravljuje me i
budi nadu i vjeru da bit će bolje i da treba ići naprijed i ne kukati, ne odustati. Eto, taj osjećaj mi se javlja svaki put kada čitam tekstove i knjige ovoga čudesnoga, neiskvarenog odraslog, ozbiljnog djeteta koje ima snage da nas snagom svoje neiskvarenosti i životnog iskustva pokrene da krenemo dalje. Zato mi je zadovoljstvo da, svaki put kada dobijem njegovu novu knjigu sa zadatkom da dam osvrt na nju, osjetim zadovoljstvo i sreću jer znam da ću ponovo osjetiti njegovu raskošnu, ozdravljujuću pozitivnu energiju i da ću uživati u svakom retku, u svakoj mudroj misli ovoga pisca s dušom djeteta, ali i sjajnog znalca, znanstvenika, pedagoga, metodičara i psihologa.
Autor knjige Akcija i Bog duboko je uvjeren “da bi se trebali vratiti iskonskim užicima koji se mogu ponovno naučiti kao što smo kao mali učili hodati, voziti bicikl, plivati, i tako vjerovali ili ne, možemo ponovno naučiti letjeti zrakom na krilima mašte, pa čak i stvarno kao što to rade neki sveti ljudi i neki mađioničari.”
I na kraju, dodala bih neke zaista lijepe i mudre misli književnika Marijana Sviličića koji su pravi dragulji i usudila bih se reći aforizmi kroz koje nam autor daje savjete kako otvoriti Vrata sreće. Izdvojila sam samo neke od njih:
– Mistik Rumi rekao je da, kada kucamo na vrata sreće, kucamo iznutra, a Isusovac
– Antoni De Mello – da je sreća kao leptir…
– Vanjska sreća’ je prolazna jer možemo postati ovisni o njoj kao i o novcu koji nam često i brzo isklizne iz ruke. Najučinkovitije ‘kopanje’ je oprost i zaborav. Kad nekome, sebi nešto oprostimo i zaboravimo, automatski se u nama stvara prazan prostor za Boga u nama koji mi, nažalost, često ponovno zatrpavamo nepotrebnim sadržajima.
– Jednako tako učinkovito je pomiriti se sa životom živeći – sad i za ovaj čas, ne gomilajući nepotrebna vanjska bogatstva i ne razmišljajući što je bilo ili što će biti.
– Povremeno svakodnevno možemo sjediti u miru i tišini uspravnih leđa. Smirujući svoj um, osjećaje i tijelo, osjetit ćemo taj unutarnji prostor, sreću i blaženstvo u potpunoj predaji Bogu i Njegovoj prisutnosti. To zovemo Prosvjetljenje.
Ljubica Šego, prof., književnica
—————
PROMOCIJA
Zahvaljujem svojoj supruzi koja mi je velika podrška i pomoć u samom radu (upisivanjem teksta na računalo i što je uljepšala korice mojih knjiga sa svojim slikama), ne samo na ovoj knjizi, već i na većini mojih knjiga. Također se zahvaljujem Ljubici Šego, profesorici koja mi je lektorirala tri knjige i napisala pohvalne i prekrasne recenzije, Udruzi umjetnika Vjekoslav Majer, Ljiljani Šiljak, profesorici i izdavaču većine knjiga, svima koji su pomogli u nastajanju ove knjige i vama koji me podržavate dolaskom na promocije.
Sad budite veoma pažljivi jer ovo što ćete sada čuti o životu, nigdje nećete naći ovako kratko i jasno.
Život nam nudi uvijek četiri mogućnosti: desno, lijevo, gore i dolje.
Desno i lijevo su igre ega i uma. Hoću li odjenuti sutra crvenu ili plavu košulju… ili, na primjer: Hoću li naplatiti ovo predavanje 100,00 kn ili 1.000,00 kn.
Dolje je pad na životinjski nivo (strah, nasilje,…), a gore je put preko pozitivnih emocija (ljubav, zahvalnost,…) do Boga u nama.
To je sve kao pet prstiju naših na ruci prema Ayruvedi. Palac (prostor) predstavlja nas (onaj koji sve vidi). Kažiprst (zrak, pluća) je Bog u nama, a ostali prsti: srednji (vatra, crijeva), do malog (zemlja, bubrezi) i mali prst (voda, srce). Za zdravlje i život koristimo obje ruke i kad spojimo palac i kažiprst na jednoj ruci i u isto vrijeme na drugoj (ostale prste ispružimo i ostanemo u toj poziciji 10 do 15 minuta. Vježbu ponavljajte tri do četiri puta na dan i mi i Bog postajemo jedno jer se pojačava kretanje daha po cijelom tijelu. Vježbajte mudre (koje po Sanskrtu znače ‘pečat’, ‘znak’)… i bit ćete zdravi, zaštićeni i u jedinstvu s Bogom.
Da ne bude na samom početku sve ozbiljno – nudim vam četiri mogućnosti: A, B, C, D. kao u kvizu „Tko želi biti milijunaš“, tri džokera:, pola-pola, pitaj znalce ili zovi izabranog prijatelja.
Na putu do milijun kuna imate dva praga. Mi smo trenutno prešli drugi prag. Osvojili smo 32.000 kuna, ali to mnogi od nas ne znaju i žive kao siromasi.
Za naš kviz treba imati hrabrosti jer ga igramo svaki dan s usponima i padovima. Mi u našem kvizu idemo k Bogu u nama preko 15 koraka, a ti koraci tope ego i um, čine nas neovisnim o njima, odnosno oni postaju naše sluge, a ne naši gospodari.
Kao prvo (A) – trebali bi sami sebi postaviti elementarno (životno) pitanje kao što je: „Tko sam ja?“ i sami doći do odgovora. A nakon toga, možda, dobijete neku od mojih knjiga.
Kao drugo (B) – možete kupiti jednu od mojih knjiga po povoljnoj cijeni…
Kao treće (C) – ništa od vas ne očekujem jer nisam rob ega ni uma, ali se veselim svakoj vašoj pažnji…
Kao četvrto (D) – ništa od ovoga ne morate raditi. Budite to što jeste, ali samo kad god ste u prilici opustite se, otvorite srce i um, i to će vas najlakše dovesti do Boga.
Džoker pola-pola, u našem slučaju znači (da izbacimo A i B i izaberemo D) – da se pitamo: Treba li nam to?“ i da odbacimo ono što nam ne treba u životu. A to znači da bi trebali život pojednostavniti. Na primjer: manje gledati TV programe,…
Džoker pitaj izabranog prijatelja, znači da smo društvena bića i da trebamo dijeliti i koristiti naše znanje jer, sve ono što ne koristimo, je mrtvo.
Džoker pitaj znalce, znači da ponekad pitamo samog sebe nešto i da čekamo odgovor koji ćemo dobiti, možda, za mjesec dana, ali će doći.
Ima li pitanja? Ako nema, pitam ja vas: – Što je Bog u nama?
Moj odgovor je – spajanje na izvor misli, o čemu i pišem u ovoj knjizi. 10% je svijest , 90% je podsvijest i stres, a ispod podsvijesti je izvor misli.
Marijan Sviličić
—————
Osvrt na knjigu: Sreću treba uhvatiti
Male priče za dušu II
Esejističko putovanje kroz Sviličićeve Male priče za dušu i sreću
Sreću treba uhvatiti jer ona ne kuca na naša vrata tako često i kada zakuca, treba joj širom vrata otvoriti i dobrodošlicu joj poželjeti.
I zato Sviličićeve Male priče za dušu (II) koje nam se po drugi put u nastavku velikodušno, nesebično nude treba prigrliti i kao amajliju ih za sreću sa sobom svugdje nositi.
Male priče za dušu tako su velike i krijepe nam i snaže dušu. Što ih se češće i duže čita, nekako za divno čudo sve su veće, nadrastaju same sebe, izlaze iz okvira obične, male pričice i sve nas više, moćnije, nježnije plijene. U svakom novom iščitavanju te pričice kratkoga daha sve su punije, zaobljenije i sve su nam draže i ljepše jer se u njima prepoznajemo i iz poruka – pouka njihovih učimo, odrastamo i sazrijevamo shvaćajući kako se ljepota života sastoji baš u malim, sasvim običnim, jednostavnim stvarima i gestama. Od prve priče pa do zadnje nižu se krugovi ljudskog života koji se polako, neosjetno, ali sigurno zaokružuju u jednu jedinstvenu, zaokruženu cjelinu.
Na prvi pogled to su pričice koje teku tečno, smireno poput bistrih potoka svojim jednostavnim, uobičajenim tokom, ali vrlo brzo shvaćamo, prateći njihovo putovanje, da put je njihov specifičan i ne baš tako jednostavan jer ponekad preplave mirno korito, ponekad poniru, pa opet izviru i teku dalje kao što i život teče.
I dok ponirem u Sviličićeve Male priče za dušu, izranja mi pred očima i dušom naslov knjige i pitam se: – Što je to sreća? Da li je to onaj divan, poseban, rijetki, dragocjeni osjećaj koji nas preplavljuje, ispunjava i krila nam daje i koliko, zapravo, sreća traje? Jer, sreća jeste osjećaj i to prekrasan osjećaj, a znamo da se osjećaji u nama ne nastanjuju trajno. Oni dođu, iznenade nas, zaskoče, dušu nam zarobe, malo zastanu, ostanu da nam dušu nahrane, smire gladnu, žednu, a onda odu, odlete.
Gdje je izvor naše sreće? Odgovor nam daju Marijanove priče u kojima otkrivamo da izvor sreće sigurno nije u materijalnom bogatstvu, ali u duhovnom jeste. Sretni su oni koji sreću pronalaze u naizgled sitnim zadovoljstvima pa čak i u naporima nakon koji čovjek je ispunjen, zadovoljan, sretan. Ljudi koji imaju plemenitu narav, dobrotu, koji u tišini samoće pronalaze sreću, eh, oni su sretni, istinski sretni.
I zato su ove Male priče tako velike i rastu pred našim znatiželjnim, gladnim očima i žednom dušom. I zato nas one uče kako se vedrinom uma i srca možemo usrećiti jer nam kažu da je izvor sreće u razvijanju te dragocjene vedrine i mira u nama siguran i jedini put k sreći i ukazuju nam da nam sreću daruje ono što jesmo, a ne ono što imamo.
Tvorac ovih divotno jednostavnih priča je dobar čovjek koji u svim ljudima vidi dobrotu i ljepotu i vjeruje da svaki od nas ima svoga anđela čuvara čiju blizinu možemo osjetiti jer nas on okružuje svojom ljubavlju.
Njegov anđeo mira uvodi nas u tajnu mira i uči nas kako da se smirimo i kako da postignemo svoj nutarnji kao i vanjski mir. Jer, kada nam naš anđeo daruje mir, onda smo i sami sposobni da taj dragocjeni mir darujemo drugima – onima kojima je potrebniji jer ga ne znaju sami steći.
Spoznao je da nije spas u bijegu jer od smrti ne možemo pobjeći…Jedini spas je u prihvaćanju smrti.
Marijan nam govori o diktatorima, ne o onim velikima, iz povijesti svima nama poznatima, nego o onima koji nas svakodnevno i uporno muče i tiraniziraju i mira nam ne daju. To su diktatori koje možemo sresti na svakom koraku i na svakom mjestu. To može biti naš šef, možda naš roditelj, majka, otac, brat, sestra, suprug, supruga, naše dijete, prvi susjed, prijatelj.
Pokušava sebi i nama objasniti što se dešava ako nismo sretni jer onda nećemo biti u stanju vidjeti sreću ni oko sebe. I o strahovima govore njegove priče i doznajemo da su oni zapravo jedna vrsta naše bespomoćnosti zbog koje izbjegavamo život i bježimo, umjesto da se uhvatimo u koštac s problemima i riješimo ih te tako tu negativnost pretvorimo u nešto lijepo.
Sviličić govori i o iskustvu prosvjetljenja. Spominje i važnost svakodnevne meditacije bez koje ne bi ni došao do tog iskustva.
Marijana proganjaju neke krivice kojih se ipak teško rješava i u zrelini godina. Tako on spominje osjećaj krivice koji se provlači kroz cijeli njegov život, a koji mu je nametnuo otac svojom strogošću i krutošću. Međutim, kada je doživio iskustvo prosvjetljenja, prestao je konačno sam sebe kriviti za krivice drugih za koje on nije bio odgovoran, Osjetio je mir, olakšanje, snagu.
Ne možemo darivati ljubav ako je sami nemamo u sebi, a isto tako ne možemo novcem kupiti ljubav, prosvjetljenje i zdravlje.
Poručuje: – Gdje nestaje naš ego, pojavljuje se ljubav, svijest i sve mogućnosti.
Spoznao je da ne treba više davati savjete. Dovoljna je njegova vedrina, njegov unutarnji osmijeh, njegova ljubav pa da se to isto probudi u njegovim klijenticama…
Savjetuje nam da pustimo snove da nas iznenađuju. Ne moramo odmah nakon sanjanja objasniti snove jer nekim snovima treba vremena da se iskristaliziraju.,
Marijan govori kroz osobne primjere i otvara nam se iskreno i zato mu tako i vjerujemo. Priznaje da je bježao u snove i spavanje još od djetinjstva, ali zbog toga nije postao bolestan. Samo ne treba ni u čemu pa ni u tome pretjerivati.
Treba pustiti snove da slobodno dolaze i odlaze jer oni su poruka, a ponekad i iskustvo i današnji odgovori na sutrašnja pitanja. Snove treba zapisivati, ali ne smijemo zaboraviti živjeti sada i ovdje.
Govori također i o sukobu strasti i razuma. Zbog strasti donosimo nepromišljene odluke, ali ako strast pretvorimo u ljubav, a razum i kontrola pobijede nad porocima, onda dolazi do oslobođenja i počinje radost života i naš će se duh i tijelo osnažiti.
Velika je lepeza Sviličićevih zanimanja i tema pa tako on stvara i priču o iscjeliteljima za koje kaže da im je cilj svima isti, a to je pomoći onima kojima je pomoć potrebna i koji od njih tu pomoć zatraže. Kaže da će ti neki iscjelitelji reći ono što želiš čuti, a neki će te naručiti ponovno da bi i ti i oni dobili više. Marijan smatra da je to blagoslov jer, dajući, najviše dobivamo.
Smatra da možemo iscijeliti traume iz djetinjstva i puberteta bez iscjelitelja tako da igramo na primjer picigin.
Naslov priče Sreću treba uhvatiti Marijan je odabrao i kao naslov cijele knjige priča. U toj priči on priznaje da se hvalio jednim svojim pothvatom kada je uspio ugasiti vatru, ali se hvalio s razlogom jer je na taj način podgrijavao svoj ego kako bi i drugi ljudi bili aktivni, a ne samo promatrači života i kako bi širili dobro, a ne zlo oko sebe.
Upoznajemo ovdje i Sviličića koji sluša predavanje poznatog američkog New age učitelja u Zagrebu. I zajedno s njim i mi slušamo predavanje velikog učitelja koji sipa mudrosti: – Najbolji je onaj mač koji se ne vadi iz korica, a najbolji ratnik je onaj koji ide k svom cilju bez borbe…
Od srca vam preporučujem da uronite u ovo tkivo koje nas uči kako da sada živimo kako bismo mogli kasnije živjeti. Život je neuništiv, ali je iluzija da ga treba stvarati, njega treba samo širiti. Mi smo svi međusobno povezani, bili toga svjesni ili ne….Širite i dalje mir i ljubav gdje god došli jer to su jedine vrijedne stvari koje se dijeljenjem uvećavaju…
Poručuje: – Bolje je okrenuti se pozitivnim stvarima jer samo tako pozitivno u nama raste, a zlo i loše stvari trebamo prepoznati i iskorijeniti. Ne hraneći ih, one same nestaju.
Zaključuje da život jeste jednostavan, ali naš um i tijelo su prekomplicirani. Ne bismo trebali nepotrebno komplicirati život i hvatati se za sitnice. Trebali bi uživati u životu, u svakom njegovom trenutku.
Sviličić smatra da smo vječni kao i naš DNA i RNA. Svi smo mi dio svemirskog ili Božjeg DNA i osuđeni na vječni život. Bogu je sasvim svejedno jesmo li dobri ili loši i za njega smo mala savršenstva u mirovanju ili aktivnosti.
Poručuje nam da ne moramo ništa raditi da bi bili sretni, nego samo opušteni fizički, mentalno i emocionalno. Ako smo mi sretni, onda je i Zemlja sretna.
Zanimljivo je i njegovo razmišljanje o pravu za koje kaže da je grlo života. On bi najradije očistio grlo sudstva. Zanimljivi su i prihvatljivi njegovi prijedlozi kako bi on to uradio i meni osobno su simpatični, pravedni, konkretni i praktični.
Predlaže da bogati daju siromašnima utege svoga života, dakle, imovinu, novac i vrijednosti . Dobro se uvijek vraća dobrim.
Otkriva nam tekst Desiterata koji je pronađen u staroj crkvi sv. Pavla u Baltimoru iz 1692. Prelijep je to doista tekst koji nas uči da govorimo istinu smireno i jasno i da slušamo čak i glupe i neuke jer i oni imaju svoju priču. Ovo je ipak divan svijet – poručuje Desiderata.
U Unutarnjem satu ili unutarnjem ciklusu upozorava na bitnu razliku između simbola sata i pravoga sunca koje je na nebu. Treba početi s disanjem jer je taj sat najuočljiviji od početka do kraja života. Sviličić mudro zbori: – Sve postaje usporenije i lakše, ako uspijemo zadržati pažnju na tom ogromnom satu. Najvažniji navijač sata je pijenje čiste vode jer nas ona čisti od kočničara naših satova. Ako neke satove prečesto navijamo, skraćujemo im vijek trajanja.
I na samom kraju ovoga moga esejističkoga putovanja kroz Male priče za dušu Marijana Sviličića želim dodati: – Ovo je lijepa knjiga koja je na mene ostavila ugodan, opuštajući utisak. Lako je probavljiva, puna bjelina dotjeranih gotovo do sterilnosti i čitatelj poželi da i svijet bude tako lijep i bijel i svilen kao što je duša Sviličićeva i njegove Male priče za dušu. I, gle, slučajnosti, podudarnosti: U samom Marijanovom prezimenu Sviličić zrcali se svila duše nježne, dobre, meke koja sije dobrotu.
Male priče za dušu (I) koje nose naslov Put nestalih oblaka i Male priče za dušu (II) pod naslovom Sreću treba uhvatiti dva su kruga koja čine jednu zaokruženu cjelinu. Ako usporedimo ova dva kruga Malih priča za dušu shvatit ćemo da se prožimaju i nadopunjuju, iako su, možda, prve priče studioznije, znanstvenije, esejističke, ali zajednički im je nazivnik Male priče za dušu, priče koje unose mir, dobrotu, ljubav….
Stil im je jezgrovit, koncizan, sažet, lucidan, jasan, svjež, konkretan, a opet tako poetičan, glazben….
Sviličiću polazi za perom da prenese iz svoje lijepe, mirne duše ono bitno, ono najvažnije i najljepše što bi želio reći i naglasiti i sve mu polazi za rukom jer on piše srcem i zato mu tako bezrezervno vjerujemo.
Njegove su priče zapravo crtice jer predstavljaju vrlo kratku proznu vrstu određenu samo naznačenim obrisom lika i događaja. Zato su neke njegove pričice – crtice bliske anegdoti i skici jer teži oblikovanju naizgled nevažnih događaja. Sviličić nas želi upozoriti na svoj tihi, mirni, nenametljivi, profinjeni način na moguće dublje značenje i poruku svojih pričica koje su se duboko utisnule u njegovu podsvijest i koje ga progone i u zrelim godinama, ali ih se on pokušava i uspijeva riješiti onako kako najbolje zna i umije. Zato su njegove priče za dušu često i anegdote sažeto, kratko i duhovito napisane, ali nikada nisu i zajedljive, iako anegdote imaju i tu odliku. Te njegove priče sažeto ocrtavaju određene trenutke i sredine i likove, a vrhunac radnje ili poenta ili poruka nalaze se na kraju priče. U njegovim porukama, dakle, nema žalca, nema oštrice i to je zapravo ublažena pričica, ponekad manifestirana kao anegdota, ponekad kao humoreska ili vic ili jednostavno ozbiljna priča, ali priča koja ima svoju dušu koja pulsira, diše i mi je osjećamo, a to je važno. Ima u tim pričama i esejističkog i znanstvenog kada nam govori o temama kojima se on bavi u životu.
On pokazuje i sklonost da izrazom postigne i umjetničke dojmove i u tome savršeno uspijeva.
Zbog svih ovih razloga, a ima ih još koje nisam u ovom kratkom prikazu stigla uklopiti, moja preporuka je:
Čitajte Male priče za dušu Marijana Sviličića!
Ljubica Šego
—————
MALE ZEN PRIČE IZ HRVATSKE
Htjeli mi to ili ne, priče koje pišemo su dio nas. Opisuju nas bolje nego mi sebe sami. U njima se vide naši osjećaji, stavovi, maštanja, razmišljanja…
U ovim pričama prikazan je život netipičan za ovo podneblje. Marijan je bodul, a boduli su skloni poniranju u svoje dubine, slično meditaciji. On ispituje, istražuje sve što je alternativno i duhovno od bioenergije, masaže, joge, astrologije, radiestezije, i nekih kineskih načina razmišljanja.
Male priče za dušu su baš to; životni stavovi, mali događaji koji mogu ostaviti dubok trag na dušu. Nose u sebi preporuke pravednosti, ljubavi i vjere. Nenametljive su i interesantne, lagane i ugodne za čitanje. Uvode nas u Marijanov svijet, alternativan, neobičan, a opet tipično hrvatski.
Preporučujem pročitajte, razmislite, meditirajte i neće Vam biti žao.
Ljiljana Šiljak, prof.
—-
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
