Predstavljamo vam pisce i književnike: Marijan Sviličić

Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:

———–

Marijan Sviličić

———–

Bilješka o piscu:

Utjelovio sam se kao stara duša u Splitu 14. travnja 1958. Roditelji su mi  starosjedioci otoka Visa na kojem sam živio prve tri godine života. Nakon toga odselio sam se u Gospić, zatim u Pulu i u Zadar gdje sam polazio osnovnu školu i gimnaziju. Višu školu za socijalni rad završio sam u Zagrebu… Posvetio sam se raznim alternativnim duhovnim tehnikama.

Astrologijom i meditacijom počeo sam se baviti već u gimnaziji. Čitao sam sve knjige o tim temama koje su mi došle u ruku. U to vrijeme počeo sam pisati duhovni dnevnik, prepisivati zanimljive i korisne citate velikih pisaca i duhovnih učitelja.

Završio sedmodnevni tečaj Transcendentalne meditacije, višegodišnju Komaja školu yoge, Nove akropole i tečaj masaže i Radiestezije. Bio sam na tri trodnevna Intenzivna prosvjetljenja gdje sam doživio prvo iskustvo prosvjetljenja i na preko 100 Preporađanja. Sklonost prema tim područjima i prirodna nadarenost vodili su me k stalnom učenju i usavršavanju, kako bih mogao što više pomagati ljudima da budu zdravi, sretni i u kontaktu sa samim sobom.

Izumio sam nekoliko kartaških igara, a među njima su najzanimljivije: „Dobar Herc“, „Herc Pasijans“ i „Herc domino“… Volim humor i objavljujem svoje viceve u novinama.

Radio sam u KBC Rebro (Petrov bolnica i Bolnica Šalata), u „Sokol Šafranić“, zaštitarskoj firmi,  u kozmetičkom salonu… Osnovao sam i godinama vodio Go klub „Croatia“ u Zagrebu, s namjerom da ova kreativna i duhovna igra Go, koja je nastala u Kini i proširila se preko Koreje u Japan i dobila ime Go pusti korijenje i na našim prostorima.

Bavim se masažom, astrologijom, radiestezijom, pisanjem knjiga. Objavljene su mi četiri knjige: „Put nestalih oblaka“, „Sreću treba uhvatiti“, „Upoznavanje sebe“ i „Akcija i Bog“. Volontiram u Teozofskom društvu kao povremeni predavač. Služim se računalom. Aktivan sam na nekim društvenim mrežama i imam samostalni Blog pod nazivom „Sretni putnik“. I dalje pišem knjige i predavanja.

Moja izreka koja me vodi kroz život:

Svaki dan je Božji dan – budi u istini, miru i ljubavi!

Marijan Sviličić, Zagreb, Braće Domany 8

———–

Kontakt:

 e-mail: marijan.svilicic1@gmail.com

———–

Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:

Putovanje do vrata sreće; digitalne knjige, 2022.

http://www.digitalne-knjige.com/svilicic.php

—————

Naslovnice knjiga:

 —————

Esejističko putovanje kroz Sviličićeva Vrata sreće

Ovo je već peta knjiga plodnog književnika kroz koju sam prošetala da bih uspješno otključala Vrata Marijanove sreće. Rado priznajem da su me stvaralački, kreativni , zanimljivi napori autora uspjeli toliko zainteresirati i zaokupiti da sam s užitkom proputovala kroz autorov svijet i prihvatila ga, kao da sam i ja jednim velikim dijelom sudionica njegova svijeta, kao da se i sama prepoznajem  u onome o čemu se istinski trudi da nam kaže, da nas uvjeri da je taj njegov koloritni, životni svijet i moj, i naš svijet i da ga kao takvog i priznajemo. Marijanova djela satkana su od iskustvenog doživljava, a stvarana  s toliko lakoće, sa stilom toliko naoko jednostavnim, vještim, a zapravo složenim da, kada već krenemo u promenadu kroz njegov svijet, kada prođemo kroz Vrata sreće, povratka više nema. Ne poželimo zastati, okrenuti se, vratiti, nego idemo dalje i odjednom tvorac postajemo mi, zaboravljamo tko se skriva iza tih vrata koja najprije skromno, gotovo stidljivo, pa  i nevoljko otključavamo ih, a onda se više ne osvrćemo unazad, krećemo dalje i poistovjećujemo se s tvorcem, postajemo dio njega, duše njegove dobre, zdrave, neiskvarene.

I, evo nas sada na njegovom petom putovanju (ako se ne varam) u kojem sudjelujemo i mi, ne samo kao čitatelji nego i kao sudionici i sve se odvija filmskom brzinom i mi uživamo u društvu našega maestra.

Sam autor, inače skroman da ne može biti skromniji, u jednom trenutku, nadahnuto nas moli da budemo veoma pažljivi jer, ovo što ćemo sada čuti o životu, nigdje nećemo naći ovako kratko i jasno. I u pravu je.

Doznajemo da nam život nudi uvijek četiri mogućnosti: desno, lijevo, gore i dolje. Desno i lijevo su igre ega i uma. Dolje je pad na životinjski nivo (strah, nasilje,…), a gore je put preko pozitivnih emocija (ljubav, zahvalnost,…) do Boga u nama. To je, uvjerava nas autor, kao pet prstiju naših na ruci. Palac (prostor) predstavlja nas (onaj koji sve vidi). Kažiprst (zrak, pluća) je Bog u nama, a ostali prsti: srednji (vatra, crijeva), do malog (zemlja, bubrezi) i mali prst (voda, srce). Za zdravlje i život koristimo obje ruke i, kada spojimo palac i kažiprst na jednoj ruci, i u isto vrijeme na drugoj (ostale prste ispružimo), ostanemo u tom položaju 10 do 15 minuta.

Kada je riječ o našoj slobodi, Sviličić također iznosi zaista zanimljive ideje-vodilje koje ne možemo , a da ne prihvatimo. Tako on eksplicira pojam slobode, uvjeravajući nas da smo slobodni od svega, zahvaljujući prosvjetljenju koje je naše prirodno stanje svijesti. Mi svi smo slobodna bića, nisu nam potrebni lanci i okovi jer nas sputavaju, a to onda nije istinski život. Potrebni su nam samo i isključivo istina, svijest, ljubav i blaženstvo. Ja, kao pjesnikinja, upravo se i oslanjam na njegove postulate jer što bi mi bez njih, gdje bi bila naša sloboda, nama svima primarna, najvažnija  za kvalitetan život. I jedino to je ispravno kako bi mogli osjetiti snagu dubokog, iskonskog mira bez kojeg nema pravog, istinskog života. Ovaj naš jedini svijet u kojem egzistiramo pun je iskušenja, prepreka, zamki i umijeće je znati i uspjeti ih preskočiti, svladati i u tom dualnom svijetu oni koji se ne snalaze, veliki su gubitnici. Marijan nas pokušava tješiti, savjetovati nas pa nam poručuje da o takvom dualnom svijetu u kakvom živimo nije poželjno previše razmišljati, nego treba ići dalje, ne osvrtati se, ne razbijati previše glavu tim problemima, jer u radu je spas. I tada ulazimo kroz Vrata naše sreće i više nismo samo promatrači nego i sudionici života i postajemo sretni i ispunjeni. Kao začetnik ove zdrave ideje-vodilje, Marijan  naglašava da tek tada okusit ćemo misterij stvaranja naše svijesti i tijela. Tako jednostavna, a tako originalna ideja, zar ne!? Duboko svjestan da je ovo najvažnija tema za pisanje, govorenje i življenje, autor potkrepljuje svoju tvrdnju argumentom da samo slobodan pojedinac može pustiti korijenje te da je, baš zbog toga, sloboda tako dragocjena i da je ona stanje svijesti, a ne putovanje u nepoznato. Evo, ponovo još jedan razlog više da odškrinemo Vrata sreće i hrabro ih širom otvorimo kako bi ta njegova vrata postala i naša vrata istinske, iskonske, primordijalne sreće. Ova knjiga natopljena je, usudila bih se dodati, mudrim aforizmima, bisernica tako svima nama jednostavnih, prihvatljivih, razumljivih, samo ih se netko treba sjetiti, a u ovom slučaju to je poštovani tvorac  Vrata sreće Marijan Sviličić. Znamo i sami da smo slobodni tek onda kada smo potpuno opušteni, svoji, bez grča, straha. Dakle, budi svoj, krilatica je Vrata sreće. Kroz njegov književno opus sastavljen od pet iscrpnih edukativnih knjiga, autor često ponavlja pitanje: – Što je Bog u nama? I daje odgovor: – To je spajanje na izvor misli, o čemu i pišem u ovoj knjizi. 10% je svijest , 90% je podsvijest i stres, a ispod podsvijesti je izvor misli.

U svojim književno-znanstvenim radovima Sviličić često piše rasprave o hari jer je shvatio da je ona važna kao i srce. Hara se nalazi dva centimetra ispod pupka, po nekim izvorima, odnosno isto toliko unutar tijela (ili dva prsta – po drugim izvorima). Ovaj nematerijalni duhovni centar je kontakt s fizičkim svijetom. Sviličić to iskustvo opisuje kao leptiriće u trbuhu i dodaje  da je to poput bombona, koji što više se topi, postaje sve slađi i slađi, krećući se prema srcu. Njegovo mišljenje je da trebamo napuniti haru energijom (zamišljajući svoje tijelo kao energiju), pa tek onda disati, vizualizirajući da, dok udišemo zrak, on grebe našu kralježnicu iz nutrine tijela od dna prema gore (vratu). U ovu recenziju ne mogu stati sve zanimljive i korisne upute i objašnjenja koja nam nudi tvorac Vrata sreće što je, naravno, velika šteta, ali zato je moja dužnost kao recenzentice da upozorim čitatelje da zavire u ovu vrijednu i, zaista, zanimljivu i poticajnu studiju kako bi zadovoljili svoje znatiželje i potrebu za dubljim analizama što ja toplo preporučujem. Samo da dodam jednu lijepu misao samoga autora: – Kad energija iz hare (manipure), gdje je smješten ego, poteče u anahatu (srčani centar) – nestaje ego i budi se ljubav. Mi se topimo i ostaje samo svijest, ljubav i blaženstvo.-

Teško mi je odlučiti se što ne spomenuti u mom eseju jer, ruku na srce, sve je podjednako vrijedno spomena. Hajde da spomenem, ipak, makar dio te kompleksne cjeline i da potaknem vašu znatiželju. Napominjem, da svaka Sviličićeva misao, svako razmišljanje, zaključak, svaka spoznaja toliko su jednostavne, prihvatljive da ih shvaćamo i prihvaćamo s lakoćom i razumijevanjem. Tako na primjer autor Vrata sreće savjetuje nas da ne bježimo od problema, nego da ih prihvatimo, da ih osvijestimo i tako šaljemo ljubav. Istine su to koje smo svi mi kroz osobna iskustva već osjetili, ali kada nađemo potvrdu za te naše spoznaje, onda se osjećamo bolje, kao da smo se popeli na vrh planine i sve nam je na dlanu i dišemo, dišemo punim plućima. Ako prihvatimo situaciju kakva jeste, onda će se dogoditi čudo divotno za koje autor kaže: – Situacija će se automatski izmijeniti jer smo u nju unijeli svjesnost, svjetlost, emocije, hormone i toplinu. Svaka situacija nas može držati budnima i sve oko nas i u nama je tu da nas drži budnima. Naš odgovor na tu situaciju nije bijeg, nego pažnja. Otvaramo se ljepoti, mirisima, okusima i zvukovima koji nas bude. Autorov rezime jeste: – Jedan dio nas je u prošlosti, jedan u budućnosti, a jedan u sadašnjosti i samo taj dio nas koji je u sadašnjosti je uvijek zdrav dok druge dijelove trebamo osvijestiti, odnosno vratiti u sadašnjost. Sada već zreo, iskusan, plodan i uspješan pisac, Marijan je obogatio svoje spoznaje do savršenstva i to i dalje uspijeva zahvaljujući svojim tako jednostavnim, a tako vještim analizama kojima svaka njegova knjiga obiluje i ravno vodi do uspjeha i kod čitatelja i stručnjaka, a to je adut kojim se baš i ne može pohvaliti svaki pisac koji stvara na granici književnog (publicističkog) i znanstvenog istraživanja. Pažnju privlači naš autor i zanimljivim spoznajama i tvrdnjama do kojih je došao baveći se ovim svojim naukom pa bih izdvojila i njegovo mišljenje da on, kao impersonalist tvrdi da riječ vjera treba zamijeniti riječju sadašnjost. On se ne slaže sa svojim prijateljem kršćaninom koji smatra da nas vjera iscjeljuje i, ako ne vjerujemo, ne možemo ozdraviti. Tu nema mjesta misterijima. Sve je u našoj moći i u našim mogućnostima. I zaključuje: – Moj prijatelj kršćanin se ne slaže s ovim. On kaže da nas vjera iscjeljuje i, ako ne vjerujemo, ne možemo ozdraviti.-  O tome toliko jer svatko ima pravo na svoje mišljenje pa se tako i moj stav poklapa sa stavom autora.

Kada uspijemo otvoriti Vrata sreće, onda smo u jednom posebnom svijetu u kojem se ipak prepoznajemo, samo što nam je sada sve jasnije, bistrije i raduje nas što se prepoznajemo. I kao što je napisao Sviličić: – Cijelo naše tijelo pamti. Glava može zaboraviti neki stres ili neku radnju, ali tijelo ne zaboravlja. Početak i kraj je energija koja može biti topla ili hladna, ali ništa ne uništava ni ne pali, već samo kruži našim tijelom. Isto tako kao gorući grm koji je Mojsije vidio na Gori Sinaj.

U nizu slikovitih, sjajnih primjera kako doseći sreću, Marijan nam dodaje i ovaj savjet: – I na kraju svega skinite teret (prtljagu) sa svojih leđa sve dok vam ponovno ne zatreba…-

Pažnju čitatelja trebala bi privući i disertacija o zahvalnosti i o razlici između nje i ega. Pronađite taj tekst u knjizi i pročitajte ga, vrijedan je našega truda i vremena. Citirala  bih samoga autora čija iskrenost i poštenje i moral trebali bi biti primjer mnogima, a on kaže o egu sljedeće: – Napisao sam u svojoj prvoj knjizi da mi je ego do plafona. To je prvi korak u rješavanju ega jer, tek kad priznamo da imamo ego, možemo ga se i riješiti.-

Dopustite da navedem samo još koji autorov biser, a ima ih razasutih po ovoj i prethodnim njegovim knjigama jako puno: – Humor je jeftin, ali učinkovit, osloboditelj od ropstva… On je poput vatre. Na svim nivoima svijesti oslobađa nas, budeći u nama snagu i zdravlje. Na taj način izbjegavamo depresiju – ne uzimajući, ni sebe ni  druge preozbiljno… Humor budi inteligenciju u nama… Trudim se da stvaranjem viceva, šala ili anegdota nikoga ne vrijeđam, već da svima otvorim nove mogućnosti za smijeh i raspoloženje.-

Ne mogu odoljeti , a da ne izdvojim iz tog teksta komentar samoga tvorca djela: – Zahvalnost je često dvosmjerna ulica, pogotovo ako ste siromašni. Ako zahvalnost mijenjate za novac, onda ne morate biti zahvalni, jer vas to odvaja od Boga u vama… I na kraju, vidio sam zahvalnost u maloj knjizi „Umijeće mirovanja“ ‘budiste’ Pico Iyer. To je tako mala knjiga, a on je iskreno zahvalan svima koji su mu pomagali u nastajanju te knjige, napisavši zahvalnicu na dvije stranice.-

Zašto smo tu? Sviličić postavlja pitanje i daje odgovor: – Tu smo da volimo i da budemo voljeni…. Pojednostavnimo život. Odbacimo ono što nam ne treba.

Zaključak: Vrata sreće knjiga je puna lijepih primjera, iznenađenja, inspiracija, prizora čitatelju dobro znanih i baš zato je privlačna, svježa i daleko je od dosadne knjige koja zamara i odbija nas. Dapače, baš zato nas privlači. Vrata sreće, kao i sve prethodne piščeve knjige, sastoji se od mnoštva kratkih, ponekad gotovo minucioznih tekstova koji su lako probavljivi i svjesni smo da možemo predahnuti kada god poželimo, i to je , rekla bih, još jedna prednost Sviličića kao pisca, i to prednost koja se ne može zanemariti. Zato svaki put kada me Marijan zamoli da napišem nešto o njegovim djelima, objeručke prihvaćam jer znam da čitanje i interpretacije njegovih tekstova ne umaraju, nego privlače me snagom svoga vještog stila, konciznog, jezgrovitog, pismenog, kvalitetnog i, naravno, poruka koje to djelo nosi u sebi. A naš Marijan, i kada napiše novu knjigu, ne posustaje i svaki čas šalje mi dodatke koje nemam srca odbiti jer i sama sam takva i tako nižu se nove spoznaje, novi kratki tekstovi, ali nikada se ne ponavljaju, nego uvijek iznova su novi i zato i zanimljivi i vrijedni pažnje. I opet moj vam je prijedlog, štovani čitatelji i ljubitelji publicističkih djela Marijana Sviličića, da otvorite i ovu knjigu i počnete je čitati jer nema ni jednog jedinog teksta u kojem vam autor ne otvara Vrata svoje i vaše sreće. Zaista nema, i u to ćete se brzo i sami uvjeriti. Za svakoga ponešto pa i više od toga. To je dar svima nama koji se odlučimo zaploviti oceanom tvorčeva djela.

U tekstu Pružimo ruke ima ono nešto što dira, pogađa ravno u srce i takvih mjesta u Vratima sreće ima bezbroj, ali, eto, spomenula bih ovaj primjer i izdvojila ga jer me stvarno taknuo u dušu. Da ne interpretiram, udahnut  ću život  tvorčevim mislima: – … ne bi trebali nikoga žaliti, niti osuđivati, a isto tako ni uzdizati na pijedestal, već jednostavno samo pružiti ruke – ruke koje nas povezuju. One su, bilo stvarne ili virtualne, motorni organ srčanog centra (anahata) kreativne i stvaralačke. One stvaraju ljepotu i veze među nama, ali i brišu granice između nas. One nas grle, blagoslivljaju, daju nam hranu,… –

I, eto, da ne idem u nedogled s nabrajanjima i analizama, vrijeme je da se baš ovdje, među tim našim rukama, zaustavim, a vama svima od srca želim da uspješno otključate Vrata sreće i krenete na izazovno putovanje koje ima za svrhu da vas i nas svih usreći i da se prepoznamo u ovoj lijepoj, vrijednoj, edukativnoj knjizi Vrata sreće kvalitetnog, ozbiljnog pisca Marijana Sviličića. Uživajte u čitanju ovoga divnoga gospodina čija je duša meka, topla, svilena (što potvrđuje i njegovo prezime). Do idućeg javljanja jer ovaj vrijedni, marljivi pisac ne odustaje, nego punom parom i dalje stvara za svoju osobnu i našu radost.

Recenzentica Ljubica Šego, prof., književnica

 —————

PROMOCIJA

Zahvaljujem svojoj supruzi koja mi je velika podrška i pomoć u samom radu (upisivanjem teksta na računalo i što je uljepšala korice mojih knjiga sa svojim slikama), ne samo na ovoj knjizi, već i na većini mojih knjiga. Također se zahvaljujem Ljubici Šego, profesorici koja mi je lektorirala tri knjige i napisala pohvalne i prekrasne recenzije, Udruzi umjetnika Vjekoslav Majer, Ljiljani Šiljak, profesorici i izdavaču većine knjiga, svima koji su pomogli u nastajanju ove knjige i vama koji me podržavate dolaskom na promocije.

Sad budite veoma pažljivi jer ovo što ćete sada čuti o životu, nigdje nećete naći ovako kratko i jasno.

Život nam nudi uvijek četiri mogućnosti: desno, lijevo, gore i dolje.

Desno i lijevo su igre ega i uma. Hoću li odjenuti sutra crvenu ili plavu košulju… ili, na primjer: Hoću  li naplatiti ovo predavanje 100,00 kn ili 1.000,00 kn.

Dolje je pad na životinjski nivo (strah, nasilje,…), a gore je put preko pozitivnih emocija (ljubav, zahvalnost,…) do Boga u nama.

To je sve kao pet prstiju naših na ruci prema Ayruvedi. Palac (prostor) predstavlja nas (onaj koji sve vidi). Kažiprst (zrak, pluća) je Bog u nama, a ostali prsti: srednji (vatra, crijeva), do malog (zemlja, bubrezi) i mali prst (voda, srce). Za zdravlje i život koristimo obje ruke i kad spojimo palac i kažiprst na jednoj ruci i u isto vrijeme na drugoj (ostale prste ispružimo i ostanemo u toj poziciji 10 do 15 minuta. Vježbu ponavljajte tri do četiri puta na dan i mi i Bog postajemo jedno jer se pojačava kretanje daha po cijelom tijelu. Vježbajte mudre (koje po Sanskrtu znače ‘pečat’, ‘znak’)… i bit ćete zdravi, zaštićeni i u jedinstvu s Bogom.

Da ne bude na samom početku sve ozbiljno – nudim vam četiri mogućnosti: A, B, C, D. kao u kvizu „Tko želi biti milijunaš“, tri džokera:, pola-pola, pitaj znalce ili zovi izabranog prijatelja.

Na putu do milijun kuna imate dva praga. Mi smo trenutno prešli drugi prag. Osvojili smo 32.000 kuna, ali to mnogi od nas ne znaju i žive kao siromasi.

Za naš kviz treba imati hrabrosti jer ga igramo svaki dan s  usponima i padovima. Mi u našem kvizu idemo k Bogu u nama preko 15 koraka, a ti koraci tope ego i um, čine nas neovisnim o njima, odnosno oni postaju naše sluge, a ne naši gospodari.

Kao prvo (A) – trebali bi sami sebi postaviti elementarno (životno) pitanje kao što je: „Tko sam ja?“ i sami doći do odgovora. A nakon toga, možda, dobijete neku od mojih knjiga.

Kao drugo (B) – možete kupiti jednu od mojih knjiga po povoljnoj cijeni…

Kao treće (C) – ništa od vas ne očekujem jer nisam rob ega ni uma, ali se veselim svakoj vašoj pažnji…

Kao četvrto (D) – ništa od ovoga ne morate raditi. Budite to što jeste, ali samo kad god ste u prilici opustite se, otvorite srce i um, i to će vas najlakše dovesti do Boga.

Džoker pola-pola, u našem slučaju znači (da izbacimo A i B i izaberemo D) – da se pitamo: Treba li nam to?“ i da odbacimo ono što nam ne treba u životu. A to znači da bi trebali život pojednostavniti. Na primjer: manje gledati TV programe,…

Džoker pitaj izabranog prijatelja, znači da smo društvena bića i da trebamo dijeliti i koristiti naše znanje jer, sve ono što ne koristimo, je mrtvo.

Džoker pitaj znalce, znači da ponekad pitamo samog sebe nešto i da čekamo odgovor koji ćemo dobiti, možda,  za mjesec dana, ali će doći.

Ima li pitanja? Ako nema, pitam ja vas: – Što je Bog u nama?

Moj odgovor je – spajanje na izvor misli, o čemu i pišem u ovoj knjizi. 10% je svijest , 90% je podsvijest i stres, a ispod podsvijesti je izvor misli.

Marijan Sviličić

 

 

—-

Uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.