Stanje u sudskoj pisarni do dolaska Lazara Laze Radića bilo je kaotično i u totalnom rasulu. Na zatrpanim stolovima prašinu je skupljalo nekoliko desetaka, što riješenih, što neriješenih spisa. Sa rasklimanih police, padom su opasno prijetile stotine predmeta u radu kao i onih kod kojih je, odavno već, nastupila apsolutna zastara. Vrata uredskih ormara bila su dijelom odvaljena i zjapila su poput čeljusti nepokretne nemani. Najkraće rečeno, užas od nereda i ljudskog nemara. Katastrofa za zaposlene i neoprostiva sramota za njihove nadređene.
Takvo stanje trajalo je mjesecima. Upućeniji bi mogli potvrditi, čak i godinama.
Dolaskom Laze Radića za šefa sudske pisarne stvari su naglo krenule nabolje. Tri zaposlena službenika naprečac su izmijenila radne navike. Na posao više nisu kasnili, niti su radne prostorije napuštali prije isteka radnog vremena. Čak su, za razliku od drugih zaposlenika, ostajali koju minutu ili sat kasnije. Uobičajena jutarnja kavica brzo je zaboravljena, a za doručak je trošeno znatno manje vremena od propisane tridesetominutne stanke namijenjene za odmor i topli obrok.
U radnom dijelu pisarne sastavljene od tri sobe u nizu, zavladala je neuobičajena užurbanost. Predmeti, koji su donedavno stršili razbacani po stolovima, sada su bili složeni pod konac. Knjiga upisnika bila je otvorena, a rubrike na posljednjoj stranici popunjene do dna čitkim rukopisom. Vrata raštelanih ormara bila su na svome negdanjem mjestu. Uredno zatvorena i podešena za kretnju bez škripe. Sa stabilnih i uz zid elegantno naslonjenih polica koje su se, koliko do jučer, klatile kao babini zubi, smješkali su se pravilno složeni spisi. Za čudo božje, u pisarni ništa više nije sličilo na ‘kupusište’, kako je predsjednik suda nazivao taj, doskora tužni birokratski prostor i njegove stanovnike.
S razlogom su se svi čudili toj iznenadnoj i gotovo nevjerovatnoj promjeni. Za predsjednika i suce objašnjenje je bilo jednostavno. Lazar Radić donio je svojim dolaskom prijeko potrebne i tako željene promjene. Svi su mu, bez ostatka, bili neizmjerno zahvalni. Čak su mu neki, učtiviji od drugih, uputili konkretne komplimente i zahvale.
– Svaka čast šefe – eksplicitan je bio sudac Marković. – Kako si ti preuzeo ovo bunjište od pisarne, ono je doslovno procvjetalo. Samo tako nastavi i daleko ćeš dogurati.
Stranke su, dakako, bile neopisivo zadovoljne. Više nisu čekale po nekoliko sati na kopije rješenja ili uvide u predmetnu dokumentaciju. Službenici su ih primali sa smješkom i za minut ili dva pronalazili traženi sudski akt. Čak su ljubazno pitali treba li nešto kopirati od dokumenata, ne tražeći za tu uslugu taksu ili napojnicu kako su ranije, bez iznimke, činili. Iz sudskog hodnika više se nije čulo gunđanje niti pogrdne riječi i psovke upućene na račun države i korumpiranog pravosuđa. Vladala je svečana tišina, koju su povremeno prekidali odjeci tvrdo pođonjenih cipela užurbanih prolaznika, uglavnom gospođa ili gospođica koje su vazda nekamo žurile.
Kako više nije bilo primjedbi na rad sudske pisarne, šefa nitko od stranaka nije tražio bez prijeke potrebe, niti je spominjao sud u kontekstu koji bi se mogao vezati uz protekciju, intervencije, veze i poznanstva. Naprosto, sve je išlo po koncu i nije bilo razloga za bilo kakve žalbe ili glasna negodovanja. Čak nije bilo niti primisli o tome, ili nečemu sličnom.
Novonastala situacija omogućila je službenicima učinkovito djelovanje u uvjetima dostojnim čovjeka. Uspostavljeni red, rad i disciplina, otklonili su truli zadah stresa koji je ranije vladao prostorom pisarne. Na posao se dolazilo vedra lica, bez namrgođenih obrva i napuhanih podočnjaka, a odlazilo sa smiješkom i vidnim raspoloženjem. U dvije sobe koje su bile namijenjene službenicima i sudskim spisima vratila se svjetlost, svježina i širina kakve nije bilo još od useljenja u zgradu suda, koga se više nitko nije sjećao. Naprosto je sve blistalo nakon što su, mimo uobičajenog reda, a na šefov izričit zahtjev, zidovi pisarne okrečeni, podovi prelakirani, a oštećeni prozori i vrata pofarbani. Ostali uredi, izuzev predsjednikovog, zadržali su raniji izgled latentne zapuštenosti koja je podjednako smetala zaposlenima, koliko i sudskim klijentima i svakodnevnim gostima.
U kancelariju Laze Radića prvi put u povijesti lokalnog suda uneseno je cvijeće. Raznobojne ljubičice sa ukrasnim saksijama, postavljene su na malu vitrinu ispod prozora do koje je dopiralo obilje svjetlosti. U uglu, s lijeve strane od radnog stola, poput stabla stasitog jablana, namjestio se mladi fikus. Modro zelen, sa dva pelcera koji su bili dozreli za presađivanje. Na zidu je visila slika voljenog predsjednika države, ukrašena originalnim okvirom, kakav se mogao malo gdje vidjeti. Na predsjednikovom licu titrao je zanosan i zavodljiv smiješak, koji je izazivao blagost u duši svakome tko je ulazio u šefovu kancelariju. Ispod slike voljenog šefa države sjedio je on, Lazar Lazo Radić, šef sudske pisarne u gradu koji je zbog naglog industrijskog razvoja, rastao aritimetičkom progresijom. I usput tonuo zbog prevelike eksploatacije kamene soli.
Lik Radićev bio je u svemu sukladan zadanom stanju prostora u kojem je djelovao. Otvoren pogled iz kojeg je zračila dobrodošlica. Kao pamuk lagan smješak na rubovima usana i skladni pokreti, odavali su čovjeka koji u svakom trenutku znade šta hoće. I što je, možda još važnije, znade kako to što hoće, treba ostvariti.
Lazar Radić bio je markantna ljudska pojava. Visok gotovo metar i devedeset. Pravilnih crta lica. Vedrih očiju, boje mirnoga mora. Guste valovite i uvijek uredno složene i svježe podšišane kose. Odmjerenih pokreta. Kao strijela uspravnog stasa i hoda. Obučen u odijelo po posljednoj modi. Kravatiran mašnom srednje širine. Sa plavim tufnama ili prugama na srebrnastoj odnosno zlatkastoj podlozi. Jednom riječju; osoba po svačijem ukusu. Ženskom, u prvom redu. Zato nikome nije bilo čudno to što su ga, s otvorenim zanimanjem, onako kako bi se reklo; ispod trepavica, motrile oči novopečenih sudskih pripravnica. Razumije se, i dama u godinama, koje svoj interes i otvoreno zanimanje za Lazinu pojavu nisu mogle, a niti htjele sakriti.
Šef pisarne sigurno je sve to primjećivao, ali se pravio kao da ništa ne vidi niti osjeća. Smješkao se svima, govorio blagim tonom, odmjereno i bez upotrebe riječi koje su drugi muškarci obilato rasipali, kako bi skrenuli pažnju na svoju prisutnost. I muškost, dakako. Njemu to nije trebalo. Dovoljno je bilo vidjeti ga i biti u njegovoj blizini. Na korak ili dva. Ne smeta ni koji korak dalje. Lazo je bio superiorna faca, u svakom pogledu i na svakom mjestu. Poželjan za društvo. Žensko osobito.
No, on to nije koristio za osobni probitak. Ni na koji način. Slobodno se može reći; gotovo nikada.
Prema službenicima u sudskoj pisarni bio je maksimalno korektan. Lijepa riječ bila mu je glavno sredstvo komunikacije. Savjet, uvijek dobrodošao. Tuđe pogreške ispravljao je riječima: – Nema problema.
– Drugi put će biti bolje – govorio je kad bi netko unio pogrešan podatak, ili riječ u upisnik. – Korektor sve ispravlja. Dodajte potpis i pečat, i sve će biti u najboljem redu.
Službenici su cijenili njegovu dobrotu i bezgranično razumijevanje. Poštovali su ga kao prvog u rangu, i trudili se da učinjenu grešku ne ponove. Uspostavljena radna harmonija bila je svetinja u koju su svi vjerovali i koju ni za što na svijetu ne bi mijenjali.
Kad bi netko, ranije najavljen ili nenajavljen, pokucao na šefova vrata, nije ulazio dok sa druge strane ne bi čuo riječi: – Uđite, slobodno je. Te riječi su uvijek izgovarane istim tonom i bojom i nisu se mogle prečuti, bez obzira na buku koja je s ulice dopirala kroz odškrinuti prozor. Kad bi gost stupio u kancelariju, Lazo bi digao pogled sa sudskog upisnika ili spisa, polagano se uspravio, rekao: Izvolite – i zauzeo pozu radoznalog iščekivanja. Razgovor sa zaposlenim službenikom ili službenicom trajao je relativno kratko, i završavan je uputom ili sugestijom; što i kako treba učiniti da se posao obavi kvalitetno i na vrijeme. Ako bi se na vratima ukazao predsjednik, sekretar suda, sudac ili sutkinja, ljubazno bi otpozdravio i ponudio im mjesto za stolom namijenjenom važnijim gostima. Premda su razgovori u principu trajali kratko i ciljano, nisu se obavljali u stojećem stavu ili kretnjama s rukama u džepovima, nego pristojno, za stolom specijalno postavljenim i priređenim za tu svrhu, na kome je uvijek bilo svježe cvijeće. Rijetke stranke, koje bi ulazile radi dodatnih pojašnjenja, ili zahvale za učinjenu administrativnu uslugu, ponudio bi stolicom. No, one su, u pravilu, izbjegavale oduzimati vrijeme ljubaznom šefu pisarne, i nakon dobijenog odgovora ili isporučene zahvale za učinjenu uslugu, napuštale su kancelariju.
Istinabog, bilo je među strankama i onih koji su zahvalnost shvaćali šire od puke kurtoazije. Takvi su, za učinjene usluge uz skraćeni rok čekanja, pružali službenicima kuverte za kavu ili piće. Ponekad i bajadere ili njima slične bombonjere. Tek da se zaslade u pauzi za doručak. Službenici su te darove odbijali krajnje ljubazno, naglašavajući; kako im je to što su učinili u opisu posla. Isticali su i to; kako su za svoj rad dobro plaćeni. Ništa od rečenog nije odgovaralo istini, ali se dobro uklapalo u najavljenu borbu protiv mita i korupcije. I bilo je značajan podstrek u borbi za eliminiranje starih malograđanskih navika, koje su prijetile uništenjem najvrijednijih stečevina društva i države.
Pokušavali su ti isti građani na slične načine iskazati zahvalu i šefu sudske pisarne. No, svi ti pokušaji završavali su na jednak način. Ljubaznim odbijanjem i riječima; kako to ne dolazi u obzir te kako je sud časna kuća koja mora služiti primjerom svim drugim državnim institucijama. Uključujući i sve ostale institucije i ustanove koje na ovome svijetu postoje.
Šaf Lazo razvio je takav osjećaj pomiješanog straha i strahopoštovanja kod svojih službenika, da se nikome od njih nije moglo omaknuti primanje materijalnih zahvalnica, ni na javi, a niti u snu. Jednostavo je stara praksa isčeznula u novom predtranzicijskom vremenu, a ukorijenjene navike, preko noći su, kao opaki korov, temeljito iskorijenjene. Kako se desio taj nagli zaokret, taj salto-mortale, nikome nije bilo jasno. Ni službenicima pisarne, a ni samome Lazi.
———————————
Ivo Mijo Andrić
Rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u Dobrnji, Mramoru i Lipnici, a srednju tehničku u Tuzli.
Završio je Fakultet političkih nauka i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje je proveo veći dio života.
Radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama Bosne i Hercegovine te kraće vrijeme u hrvatskom obrazovanju.
Od sredine 2004. g. živi i stvara u Zagrebu.
Kontakt:
Više podataka o gospodinu Ivi Miji Andriću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.
Kontakt: E-mail: ivomijoandric@yahoo.com
——————–
Preuzmite knjigu “Usud i sudbina”, Ive Mije Andrića
Ovaj članak preuzet je iz knjige “Usud i sudbina”, Ive Mije Andrića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi:
http://www.digitalne-knjige.com/andric17.php
—————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
