Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Anđa Jotanović
Bilješka o autorici:
Anđa Jotanović (djevojačko Mitrović), rođena je 15. travnja 1957. u Tesliću (BiH). Sa svojim suprugom nedugo nakon udaje dolazi živjeti u Rijeku gdje osniva obitelj, majka je dvoje odrasle djece.
Od 1990. godine uočava određene promjene u komunikaciji sa članovima obitelji i šire pa počinje tražiti uzroke i rješenja za nova stanja, koja su joj se učinila izvanmaterijalnima i nestvarnima. Ostvaruje prve kontakte sa praktikantima i učiteljima Paralelnih znanja tako, da i sama postaje učenicom, praktikanticom i na kraju, ovlaštenom učiteljicom Učenja vatre.
Suutemeljiteljica je riječke Udruge “Božanska ljubav bez granica.” U Udruzi u početku volontira, a kasnije obavlja poslove tajnice do gašenja Udruge 2003. godine.
Krajem 2002. godine počinje volonterski rad u Udruzi “Zdrav život Rijeka” , u kojoj utemeljuje radionicu “Učenje vatre” , u sklopu koje drži predavanja, meditaciju i vodi tečaj “Plesa vatre i meditacije”. Mnogi sljedbenici na području duhovnosti i osobnog razvoja i danas dolaze na radionice “Učenja vatre” , a broj im se neprestano povećava.
2011 osniva Udrugu za samorazvoj, obranu I liječenje “Pozitiva” koja djeluje u Rijeci Braće Bačića 39.
———–
Kontakt:
e-mail: anda.jotanovic@gmail.com
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
“Kad duša progovori“; digitalne knjige, 2015.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic.php
“Sam svoj kreator“; digitalne knjige, 2015.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic2.php
“Mudrost i moć duše“; digitalne knjige, 2016.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic3.php
“Priručnik za rekonstrukciju podsvijesti“; digitalne knjige, 2016.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic4.php
“Moje vrline“; digitalne knjige, 2016.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic5.php
“Biseri duše“; digitalne knjige, 2017.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic6.php
“Univerzalna ljubav“; digitalne knjige, 2017.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic7.php
“Svjetlost duha“; digitalne knjige, 2017.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic8.php
“Na braniku života“; digitalne knjige, 2017.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic9.php
“Boje moga neba“; digitalne knjige, 2018.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic10.php
“Samorazvoj i vizije“; digitalne knjige, 2018.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic11.php
“Prozor u svijet“; digitalne knjige, 2018.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic12.php
“Princeza Ema“; digitalne knjige, 2018.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic13.php
“Iz tame u svjetlo“; digitalne knjige, 2020.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic14.php
“Podsvijest, pandorina kutija“; digitalne knjige, 2021.
http://www.digitalne-knjige.com/jotanovic15.php
—————
Naslovnice knjiga:
—————
Zajedničke zbirke poezije:
Njene pjesme dostupne su i u tri zajedničkih zbirka poezije:
———–
“Kapi rose”, Anđe Jotanović, Željke Košarić – Safiris, Tanje Repinac, Jadranke Varga i dr. Zlatana Gavrilovića Kovača, zajednička zbirka poezije, www.digitalne-knjige.com, 2019
http://www.digitalne-knjige.com/kapirose.php
———–
“4 maštovite duše“, Alemke Brazzoduro, Anđe Jotanović, Biserke pl. Vuković i Jadranke Varge, zajednička zbirka poezije, www.digitalne-knjige.com, 2019
http://www.digitalne-knjige.com/mastovite.php
———–
“Srca puna ljubavi“, Alemke Brazzoduro, Anđe Jotanović, Biserke pl. Vuković, Jadranke Varge, Mire Orlić, Snježane Segnan, Snježane Spasojević, Tanje Repinac, Tatjane Jedriško Pančelat i Tee Slama Žigman, zajednička zbirka poezije, www.digitalne-knjige.com, 2020
http://www.digitalne-knjige.com/srcapunaljubavi.php
—————
Naslovnice knjiga:
—————
Kritike:
RECENZIJA ZBIRKE POEZIJE “KAD DUŠA PROGOVORI”
HRVATSKE PJESNIKINJE ANĐE JOTANOVIĆ
Duhovnost je ono Božansko, ona Tišina, taj bezvremeni osjećaj, kojeg uvijek mnogi ljudi dožvljavaju zatvorenih očiju, a nešto odavno potopljeno u duši, izranja i obavija ih kao najfinija svila.
Iz cvijeta života Autorica je otrgnula jednu laticu i bacila je prema zlatnoj zori.
Mnogi ljudi otkidaju te latice života, bacajući ih prema crnoj pučini samoljublja, srebroljublja, sebeljublja, sveljublja.
Mnogi ljudi, kao bezglave kreature, gomilaju svoj životni prostor masom materijalnog i nematerijalnog bogatstva, zaboravljajući pri tome, da se bez srca ne može živjeti, da se bez osjećaja Ljubavi i Života – ne može disati.
I ta čudna pohlepa oduzima im komad po komad srca, lomi ga na tisuću komadića i baca u beskraj Svemira, otkud ne dolazi odgovor.
Samo tišina, nijema, ta svečana tišina.
A kad iz srca izroni čarobna nit, kad se miris ružinog cvijeta prolije prema njenom srcu, znam da je Duša Autorice uspostavila onaj fini balans između punog Mjeseca i njene unutarnje duhovne vatre.
Tad zatvara oči i pušta toj karavani, da je odnese u zelenu pustinju Života i kad se Zemlja pokoleba, kad se srce smiri – unutrašnjost živi.
Ključ se nalazi u Ljubavi, jer se ona uvijek pokloni u svojoj uzvišenosti.
I tako dolaze razni ljudi, traže se u daljinama, hodaju sjenovitim stazama mračnog dna ponora i pognute glave odlaze u beskraj, tražeći još i još i još.
Ne dobivaju, jer to je suh izvor i tu nema ništa.
Čitajući njene stihove, osjećam da je Autorica odavno shvatila kako su neka kriva nasljeđa određena naraštaju što se klanja palim anđelima u obliku čovjeka, a i odavno je shvatila, da mir dolazi iz nje, a ne iz nekog nepoznatog suhog izvora.
Ono što leži u svakom čovjeku čeka samo pravi trenutak, da povede nečiji život onim smjerom za kojeg je ta duša rođena.
Ljudi se traže godinama, a pronađu se u sekundama.
To su trenuci kad se sastavlja kaleidoskop Života i srce zabljesne u vatri spoznaje.
Prepoznaje se iskreno lice, čisto srce, blistava duša.
Ljudi otkrivaju svoja unutarnja lica pokazujući neke svoje nagrđene maske, pokazujući laž umjesto istine, dajući zmiju podmuklosti i laži, umjesto mlade ptice Ljubavi.
I tako im život prolazi …polako.
Evo, i nova jesen dolazi, a Autorica u sebi slaže svoje vrijeme, zaviruje u svoje malo srce i pušta Bogu, da je vodi samo njoj namijenjenim putem.
Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 29.8.2015.
—————
PREDGOVOR KNJIGE SAM SVOJ KREATOR
Drevni mitovi i legende, bajke, raznorazni rituali… Ma koliko sva ova ljudska mudrost i iskustvo bili preneseni potomstvu na ovaj ili onaj način, i bez obzira što su nastajali na potpuno različitim točkicama svijeta i u potpuno različitim kulturološkim postavkama, vrlo je lako uočiti jedinstvenu poveznicu – svi oni imaju neke svoje magične riječi.
Sjetimo se samo Aladina i špilje s basnoslovnim blagom. Sjetimo se kako su američki Indijanci dozivali kišu – ratnici izvode određene pokrete uz određenu glazbu i ritam, a onda se, ako je vjerovati režiserima westerna, pojavi plemenski vrač i izgovara molitvu za kišu.
I na našim prostorima religija ima zapise koji, vjerujemo, tjeraju zlo, skidaju uroke i pomažu nam živjeti bolje, ljepše, bez dijela težine. Zašto je to važno? Zato što je suvremeno društvo kojemu svi mi pripadamo u svojoj žurbi da se postigne bolje, više i brže, zaboravilo na bitan sastojak ljudskog života – na sreću. Prečesto se događa da svoj život ulažemo u više, a kada željeno dobijemo, shvatimo da smo i dalje nezadovoljni, da nam nešto nedostaje.
Upravo to prošla je, spoznala i definirala autorica ove knjige, u čije ćemo misli i život na narednim stranicama zaviriti. Na jednoj točki svog životnog puta ona je zastala i zapitala se: Ako imam i postigla sam sve “normalne” stvari koje društvo definira kao uspjeh, zašto sam nesretna? Što mi nedostaje?
Potraga za odgovorom dovela ju je vrlo brzo do spoznaje da je najveći dio svoga života proživjela “napamet” – po diktatu unaprijed zadanih smjernica iz svoje bliže i daljnje okoline, nikad ne propitujući postavke koje su joj dnevno “servirane” kao istina, kao postulati po kojima se živi dobar život. Vrlo je brzo shvatila da u svemu tome nije nikada upoznala najvažniju osobu u svom životu – samu sebe. A potom je uslijedila i zapanjujuća spoznaja da ona – koja je sve odradila “kako treba”, po pravilima – nije tako dobra osoba kao što je oduvijek mislila.
Ova neugodna spoznaja od koje bi većina prosječnih ljudi najradije pobjegla, za našu je autoricu bila tek možda prvi pravi duhovni izazov u životu. Ona je hrabro krenula naprijed – u propitivanje sebe i svojih postupaka, u propitivanje društva oko sebe.
Danas ona je sretna osoba čije oči svaki dan blistaju, koja živi na način koji ju ispunjava i koja ima snage i ljubavi za sebe i svoje bližnje, ali i za sve ostale ljude koje susreće u svom životu. Rado daruje, rado pomaže, sretna je.
U međuvremenu dogodilo joj se ono što su spoznavali ljudi svih vremena i svih civilizacija – dogodile su joj se magične riječi. Ne, nije ona pronašla čarobni štapić koji u priči o Pepeljugi mijenja bundevu u kočiju, niti neki tajanstveni ritual. Ali spoznala je snagu riječi. Riječima oblikujemo misli, misli spoznaju svijet i vode nas u djela. Spoznala je jednostavnu činjenicu da je cijelo naše društvo usmjereno ka traženju i izražavanju nezadovoljstva u pojedinačnom životu. Spoznala je i činjenicu da svakodnevno baratamo s jako malo pozitivnih riječi u svojoj svijesti.
Zanimljivo je vidjeti kako se ljudi iznenade prazninom papira kada im ona kaže da sjednu i u sljedećih pet minuta napišu sve pozitivne pojmove kojih se mogu sjetiti. Iznenađujuće ih je malo. Ona nije iznenađena jer tako je bilo i na početku njezine spoznaje o samoj sebi.
Njezina osobna preobrazba počela je učenjem pozitivnih pojmova – napamet. A onda ih je počela svjesno koristiti u svakodnevnim životnim situacijama. Slijedilo je razmišljanje o raznim segmentima života kojima je do tada bila nezadovoljna. Pozitivne riječi, dakle pozitivno razmišljanje odvelo ju je u potragu za pozitivnim afirmacijama za svaki pojedini segment. Na sve moguće načine ugrađivala je pozitivne pojmove u svoj život, pa su se tako pojavili i stihovi čija pretenzija nije da budu prepoznati kao lirika već da igrom u stihu dodatno osvijeste pojedine pojmove.
Danas popis pozitivnih pojmova koje je osvijestila čini dugačku listu, a ona sve te lijepe riječi i osjećaje koji ih prate ugrađuje u svoju svakodnevicu. Promijenila je svoje postupke, obogatila svoj život, a to čini i sa životima ljudi oko sebe. Magične riječi promijenile su njezin svijet, a ova je knjiga najdobronamjerniji pokušaj da i drugima ukaže na moguću promjenu.
Jadranka Bota, prof.
—————
OSVRT NA KNJIGU “IZ TAME U SVJETLO” ANĐE JOTANOVIĆ
Kad ulazimo u naš duhovni svijet, dolazimo pod vodopad bistrih kapljica duše koja se poput bijele ptice nadvija iznad haljine smrtnog tijela. Taj svijet nije izmišljen, to nije nešto nestvarno što se događa drugima, to je sve naše gdje svaki čovjek može pokucati i vrata će mu se otvoriti.
Ovom knjigom “Iz tame u svjetlo” Anđa me zadivila snagom poniranja u sebi, introspekcijom koja se objavljuje u neshvaćajućim, ali ipak toliko intuitivnim slikama, da sam mislila kako me vodi u neki poseban svijet izvan ove naše stvarnosti gdje bih joj se rado pridružila, ali ovaj svijet je samo Anđin svijet izlaska iz tame u svjetlo i znam, da je tada za nju mistika vjere bila posebna u tim posebnim trenucima.
Mistika vjere je nešto što svatko od nas doživljava, ali tek onda kad se otvore vrata duše i kad se pusti ono nevidljivo i neobjašnjivo. Tad se osjetljivost duše manifestira u svom astralu reagirajući pulsarom na svaku intervenciju izvana.
Anđin svijet izlaska iz tame u svjetlo traje i danas, ovo je samo mali opis njene korjenite promjene, jer Anđa odlazi sa dobro utabane staze života i kreće neispitanim putovima uz svoje duhovne voditelje prema jednom novom životu, prema nepoznatim vratima čiju bravu je poželjela dotaknuti i ta vrata su joj se odmah otvorila.
Anđa je spoznala nazočnost božanskog duha, a to ju je dovelo do jedne dubine gdje ne dolazi svatko, to ju je dovelo do razgovora sa njenom dušom, otkrilo joj mnoge odgovore, pokazalo joj neispisane stranice njene psihe i dotadašnjih proživljenih života navodeći je na nježnost, iskrenost, blagost i dubinu kako prema sebi, tako i prema drugim ljudima.
Svi smo mi stanovnici ovog planeta koji ima svoje zakone i sva živa bića su neraskidivo povezana jedna sa drugima, a Anđa je to lijepo shvatila pa je u taj svoj svijet pozvala sve da lijepo, slobodno i neuhvatljivo krenu ovim putom kojim je krenula autorica ove posebno izvanredne knjige.
Ovaj osvrt završavam u jako sretnom osjećaju što mi je pružena prilika, da je prva pročitam i poželim mojoj dragoj prijateljici Anđi Jotanović puno novih uvida i divnih putovanja na koje je vodi njena Duša.
Jadranka Varga, pjesnikinja, Zagreb, 13.09.2020.
—————
“PODSVIJEST, PANDORINA KUTIJA”, ANĐE JOTANOVIĆ
Evo, nalazimo se pred novim djelom hrvatske spisateljice Anđe Jotanović koje nosi naslov”Podsvijest, Pandorina kutija”. Dakle, već je od samog imena ove knjige vidljiva i njena tematika koja je filozofska, gdje ima meditacija pa onda propitivanja života i smisla postojanja.
Autorica je, dakle, krenula od starogrčke mitologije, jer je Pandora bila mitska žena Titana Epimeteja koja je na svijet donijela zlo i patnju.Kako bi kaznio ljude Zeus je naredio bogovima da kao dar ljudima načine ženu i da joj svatko od bogova podari neki dar. Pandorino ime u prijevodu znači “svime obdarena”, jer njeno ime potječe od riječi “pan” što znači “sve” i riječi “doron” što znači “dar”. Tako je Hefest načinio ženu od gline i dao joj oblik, Atena je obukla, a Afrodita joj podarila ljepotu. Apolon joj je dao glazbeni talent i iscjeliteljske moći.
Demetra ju je naučila obrađivati povrće, Posejdon joj je dao bisernu ogrlicu i mogućnost da se nikada ne udavi. Hermes joj je podario lukavost, hrabrost i šarm. Zeus je učinio lijenom i nemirnom, a Hera je učinila znatiželjnom. Hermes joj je, međutim, podario najvažniji od svih darova, a to je bila kutija ili ćup.
Titan Epimetej se zaljubio u Pandoru kad su je bogovi poslali na zemlju. Hermes ga je upozorio da je ona dar od boga Zeusa i da ne dira Pandorinu kutiju koja je bila njen miraz. Epimetej je to rekao i Pandori čija je znatiželja bila prevelika i ona nije mogla odoljeti pa je otvorila kutiju. U tom trenutku svo je zlo izašlo iz kutije i na bezbrižno čovječanstvo sručila se kuga, tuga, siromaštvo, glad, očaj, prevara, zločin, starost, bolest, pohlepa, strah. Pandora je brzo zatvorila kutiju u kojoj je bila preostala još samo nada. Ona je tada vidjela, da je svijet bez nade vrlo hladan pa je opet otvorila kutiju i iz nje je izašla u svijet i nada. Tako je čovječanstvo sa svim zlom dobilo i nadu.
Tako nekako i počinje autorica ovu knjigu riječima:
“Da Bog je izumio uređaj, ženu, koja se ne da isključiti iz života, a da ne kaže poneku riječ o tome kako je život utjecao na njeno biće. Nije ovo moja zadnja riječ kad je u pitanju kreiranje svjesnijeg, savjesnijeg, istinitijeg, pravednijeg i kreativnijeg načina života. Ja nisam nekakva školovana svjetska znanstvenica već sam obična nedovoljno školovana žena koja radoznalo istražuje svoj način življenja nastojeći ga poboljšati u svakom mogućem smislu riječi.”
(Riječ autorice)
Pa nije ni Pandora bila svjetska znanstvenica, nego je “radoznalo istraživala” svijet i život u njemu. Znači, svijet je jedno beskrajno cvjetno polje straha, ali je ostala nada. Ta se nada pojavljuje također kao motiv u Novom zavjetu u “Hvalospjevu ljubavi” Prve poslanice Korinćanima apostola Pavla i ta pjesma završava stihovima:
“Sada ostaje vjera, ufanje i ljubav, to troje, ali je najveća među njima ljubav.”
(13,13)
…sa tim da se ova riječ “ufanje” prevodi i kao nada u postizanje spasenja i blaženstva uz vjeru i ljubav koje su bogoslovne kreposti.
Znači, ostala je nada. U svijetu tjeskobe i straha:
“Odlučujući se naučiti nadanju. Njegov se rad ne odriče, zbunjen je u uspijevanju umjesto u jalovosti. Nadanje stavljeno iznad strahovanja niti je pasivno poput njega niti pogotovo zatvoreno u neko ništa. Afekt nadanja izlazi iz sebe, proširuje ljude umjesto da ih sužava, nikada mu dovoljno znanja o onome što ih iznutra usmjeruje cilju, što li izvanjsko može biti njihovim saveznikom.”
(Ernst Bloch)
Primarno svaki čovjek ima nadu, on uvijek nečemu teži, on živi ubuduće i za buduće, prošlo tek dolazi kasnije, a prave sadašnjosti gotovo uopće još nema. Buduće sadržava ono čega se bojimo ili ono čemu se nadamo. Dok god čovjek boravi u zlu i teškoćama, do tada se u privatnim i javnim opstojanjem i njegovom egzistencijom provlače dnevni snovi i dnevna nadanja, snovi i nadanja o boljem životu, boljem, nego onom koji je čovjeku nastao do sada. Zato autorica govori o konkretnoj pravoj nadi koja se pokazuje kao najozbiljniji dobrotvor u životu čovjeka ili žene.
Ova konkretna nada subjektivno najjače prodire u strah, objektivno najumješnije privodi tome, da se sadržaji straha svedu na svoj uzrok. U tom nastojanju čovjeka ili žene pojavljuje se filozofija kao istraživanje istine i sadržaja objektivno i subjektivno sazdane nade:
“Filozofija će steći svijest sutrašnjice, pristranost za budućnost, znanje nade ili će ostati bez ikakva znanja.”
(Ibid.6)
… ali je to i za Blocha bitak koji se prima samo iz onog i u onome odakle i prema čemu tendira i on kaže:
“Bit nije bitost, naprotiv, sama bit svijeta počiva na frontu.”
Znači, naš život je podjednako pozornica velike borbe za nama adekvatniji svijet, bez nedostojnih boli, tjeskobe, samootuđenja ili ničega, ali to je borba za bolji i pravedniji svijet u kojem naše nade figuriraju kao orijentiri na našem putu u budućnost.
Mislim, da je ova knjiga Anđe Jotanović prekrasan primjer jednog takvog orijentira koji nam olakšava našu plovidbu nemirnim morima neizvjesne sadašnjosti.
Dr Zlatan Gavrilović Kovač, književnik, Adelaide, 14.11.2021.
——
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
