Predstavljamo vam pisce i književnike te njihova djela, koja možete besplatno preuzeti s portala www.digitalne-knjige.com:
———–
Anamarija Delbijanko
Bilješka o autorici:
Zove se Anamaria Delbijanko. Rođena je 12. kolovoza 1999. u malome gradiću velikoga srca, Našicama. Osnovnu školu pohađala je u OŠ Vladimira Nazora, u Feričancima, dok je srednju školu, odnosno opću gimnaziju završila u Našicama, u školi Izidora Kršnjavoga. Tijekom srednje volontirala je za Socijalnu samoposlugu u Našicama te u „DND Našice”. Također, svakoga petka u 20 sati išla sam na framaška druženja, odnosno u „Frama Našice”.
Nakon srednjoškolskog obrazovanja odlučila je upisati studij kroatistike u prelijepome Zadru. Često ju pitaju zašto je upisala „ovaj faks”? I zašto toliko daleko od svog rodnoga kraja? Ona im se na to samo nasmije i kaže „Kada bi svi zauvijek bili pod okriljem svojih roditelja, nitko ne bi ništa postigao. A, ja jednostavno želim krenuti sve ispočetka tu gdje jesam, zatrpana knjigama.”
Rođena je kao prvo i najstarije dijete, a ima još tri sestre i jednoga brata. Ponekad joj nedostaju, ali ne posustaje jer jednoga dana želi i sebi i njima omogućiti bolji život. Može se, samo treba ustrajati, nije lako, samo treba vjerovati i u svemu pronalaziti smisao. U slobodno vrijeme voli čitati, ispijati kave u dobrome društvu, volontirati, posjećivati muzeje i kazališta.
Obožava prirodu, promatrati okoliš, slikati lijepe prizore koji nestaju, a tako su posebni. Kad ima vremena napiše i pokoji opis uslikanih „fotkica” te ga također pretvori u stihove.
Zahvala
Ovu zbirku Anamarija je posvetila svojoj pokojnoj baki, svojoj obitelji, rodbini, poznanicima, prijateljima, kolegama s kroatistike, svima koji me poznaju, pa čak i prirodi i neznatnim prolaznicima. Svima onima koji su me podržavali i bili mi vječita inspiracija i podrška.
Veliko HVALA svima, a posebice ilustratorici Dorotei Dragić!
———–
Kontakt:
e-mail: anamariadelbijanko@gmail.com
———–
Knjige objavljene i dostupne na portalu digitalne-knjige.com:
Zbirka poezije “Latice ruža “; digitalne knjige, 2021.
http://www.digitalne-knjige.com/delbijanko.php
—————
Naslovnica knjige:
—————
Predgovor knjige “Latice ruža”:
Nešto o samoj zbirci…
Sve pjesme koje se nalaze u ovoj zbirci nastale su za vrijeme slušanja izbornoga kolegija „Apoteka poezije“, kod profesora Nikole Nikše Eterovića (doc. dr. art). Hvala mu! Ovaj kolegij upisala sam iz znatiželje i pri samome početku bila mi je „tlaka“ pisati pjesme jer sam se nalazila u pomalo kriznim trenucima svoga života i mogu reći da mi je ovaj kolegij povratio želju za primjećivanjem okoline koju sam prestala zamjećivati i uživati u njoj, kao i da cijenim vrijeme koje imam na raspolaganju, jer na koncu sama raspolažem s njim i nitko nije kriv za nešto što ne učinim, doli mene same. Naučila sam kako se puno toga može naučiti i zamijetiti u samo dvadeset minuta i kako je svaka minuta bitna.
Zbirka je podijeljena na tri velika dijela (pjesme nastale prije odabranog izbornog kolegija (PUP), pjesme za vrijeme slušanja navedenoga kolegija (TRNJE) i pjesme nakon kolegija (RUŽA), uz poneke tematske poddijelove ili pak njihov bremenski nastanak.
Svaka pjesma nastala za vrijeme kolegija „Apoteka poezije“, nastala je na tragu doživljaja pojedinog predavanja, pojedine radionice, igru riječima, premetanjem stihova, čitanjem poezije, pa čak i pričanju o potpuno nepoetičnim knjigama, jednom riječju iz svega što smo mogli crpili smo umjetnost.
Prva pjesma koju sam napisala nastala je za vrijeme predavanja na kojemu je svatko pročitao pjesmu koju je toga dana trebao pročitati. Naime, svatko od nas je na uvodnome predavanju izvukao papirić s obaveznom literaturom i tu literaturu, odnosno zbirku pjesmama trebali smo čitati svakoga dana i to samo po jednu pjesmu, ne više od toga. Nakon što smo svi pročitali svoje pjesme i podijelili to s drugima, svatko je pročitao samo jednu rečenicu i od tih rečenica trebali smo napisati vlastitu pjesmu. Nakon toga trebali smo napisati drugu pjesmu u kojoj je početak i kraj trebao biti isti kao i u prvoj pjesmi, dok je sredina pjesme bila naša potpuna sloboda u kojoj samo radi naša mašta, a rukice pišu. Stvaraju i stvaraju dok ne istekne već za to određeno kratko vrijeme. Valja napomenuti kako niti jedna pjesma u ovoj zbirci nije pisana duže od 15-ak minuta.
Na drugome predavanju pričali smo o epistolarnoj prozi i pisali smo pismo te smo na tragu vlastitog pisma nekoj znanoj osobi pisali pjesmu, odnosno pismo smo pretvorili u stihove. Na prvu zvuči neobično i začuđujuće, ali je moguće. Izazivam vas da probate! Treće predavanje, treća pjesma je bila potpuni izazov u nepoznato. Jednostavno pjesma je nastala skoro pa iz ničega. Na samome početku svi smo imali poveze na očima, dok je svatko čitao pjesmu iz svoje zbirke. Za to vrijeme olovkom smo crtali po papiru što čujemo, dok nam je uskraćen vid. Kada smo se svi izredali sa svojim pjesmama konačan crtež pokazali smo te iz njega smo trebali napisati pjesmu, da morali smo iz tog kaosa iz slike izvući stihove i bilo je jako zanimljivo, a bome i veselo napokon se vratiti iz tamnoga svijeta poveza u javu.
Na ovome predavanju željela sam još opisivati sliku jer sam u njoj vidjela toliko toga, ne znam je li to bilo zbog potpune koncentracije na stihove, budući da za vrijeme čitanja nisam ništa vidjela ili sam jednostavno imala takav dan. Jednostavno sam primijetila da sam u zadnje vrijeme počela promatrati stvari na pomalo drugačiji način. Predavanje koje me je potpuno preokrenulo, a vjerujem i ostale bilo je predavanje jedne od kolegica koja nam je svima osvijestila da smo na neki način dragocjeni i jednostavno nas je potaknula da napišemo pjesmu o onome što nas uveseljava, a da smo to zakopali.
Također, na ovome predavanju je nastala još jedna pjesma i to prije ove na temelju asocijacija i pitanja: „Što za nas znači samoća?“ Peto predavanje i tema koju je kolega imao bila je pomalo šokantna. U jednome trenu pomislila sam: „Ajme, a gdje je ovdje poezija“ Pričao nam je o Nikoli Tesli. Mogu samo reći da je bilo jako zanimljivo predavanje na kojemu sam naučila nešto novo, a to je da je Tesla čitao poeziju i još neke stvari, kao i ta da sam obnovila svoje znanje, budući da sam jedno vrijeme proučavala Teslin rad. A sad kako je nastala pjesma na tome izlaganju… kolega nam je rekao ponešto o svakome činu te drame te je kasnije za svako poglavlje izvukao po jedna citat i mi smo na temelju toga napisali četiri stiha za jedan čin i na jedan način unijeli sebe u njih, a i Teslu koji se borio za sebe i svoj san.
Na šestome predavanju crtali smo i pisali u isto vrijeme i bilo mi je toliko zanimljivo, zabavno i inspirirajuće. Na tome satu kolegica je čitala poeziju na engleskome, strofu po strofu dok smo mi imali zatvorene oči i nakon svake smo otvorili oči i zapisali po jednu riječ kako smo se osjećali i što nam je ostalo u mislila te smo zatim crtali dio po dio pomno slušajući njezine upute.
Na samome kraju je iz ničega nastala ruža, a od riječi smo napisali pjesmu. Bio je to spoj mašte stihova, engleske i hrvatske poezije i predivno predavanje kolegice o poeziji Gertrude Stein.
Sedmo predavanje je bilo moje predavanje o knjizi V. S. Ramachandran „Pričljiv mozak – potraga neuroznanstvenika za onim što nas čini ljudima“. Ne bih puno govorila o ovoj knjizi i nastanku ove pjesme jer smatram da bi bilo bolje da o tome kažu ostali, jer ipak sam ja izlagala o ovoj knjizi koja je vrlo znanstvena i na prvi pogled nema nikakve veze s ovim kolegijem, a kamoli poezijom, ali bez obzira na to ja sam se malo poigrala s njom te su na jedan na papir crtali kako oni doživljavaju mozak, a na drugi su pisali brojeve i boje koje ih asociraju na njih, pa su napisali i jednu metaforu i onda su to sve spojili i napisali u svoj mozak dok sam im ja pričala o devetome poglavlju.
Zašto sam koristila ove vježbe i kakve one uopće imaju veze s našim mozgom? Za odgovore na ova i mnoga druga pitanja savjetovala bih vam da pročitate ovu vrlo iscrpnu i zamornu knjigu. Ja samo mogu reći da sam zadovoljna rezultatima izlaganja i nastalim pjesmama koje su nastale kod mojih kolega. Moja pjesma nije baš najbolja jer sam i predavala, a i u isto vrijeme pisala je, ali bez obzira uvrstila sam je jer je nastala za vrijeme tih nekoliko minuta toga predavanja.
Pretposljednje, osmo predavanje bilo je najbolje predavanje, iako za mene malo psihički potresno jer sam se prisjetila nekih privatnih problema, ali bez obzira ovo je bilo stvarno odlično pripremljeno predavanje, gdje smo se prisjetili svoga djetinjstva, puberteta i na koncu tadašnjeg trenutka, iz razbijenog jajeta izašli smo osnaženi „mi“. Osim pjesme komentirali smo probleme glavnoga lika, koji se također tiču nas samih poput pitanja seksualnosti, pubertetskih problema, nemoćnosti djetinjstva…
Usudila bih se reći da ova zbirka na neki način ima svoj početak i kraj, prvu pjesmu u zbirci sam nazvala „Neka sam sȃm“, a zadnja nema neki poseban naziv, više ima razmišljanje, a to je „je li to san ili java?“. Naime, u prvoj sam izgubljena, kako sam se i osjećala na prvome predavanju, dok sam na potpunome kraju, u zadnjoj pjesmi na neki način „nova ja“, još uvijek u potrazi, ali s jasnijim ciljevima. U posljednjemu predavanju pričali smo o svojim greškama, snovima, tajnama. Pri samome početku kolega je rekao nešto više o samoj knjizi „Galeb“ (Jonathan Livingston). Dopustio je da mi radimo više od njega samoga, jednostavno nas je uveo u čari nas samih.
U početku smo zamislili ono što volimo i pretočili u četiri stiha. Ja sam u malo više jer mi je bilo previše vremena, ali kasnije sam pokušala to potisnuti i smanjiti, dok je na samome kraju tražio da napišemo dva tajnovita distiha i u njemu izrečemo ono što volimo bez da to itko zna. Iz vrlo zanimljivog procesa nastala je sasvim neobično spojiva pjesma u kojoj se nalaze svi moji snovi, želje, pogreške za kojima ne žalim jer ne bih bila tu gdje sam sata i ne bih sada ovo pisala što već pišem.
Usudila bih se reći da se riječ ne zove bezrazložno pogriješiti. Naime griješiti možemo, ako kasnije primjenjujemo pokoji dio ove riječi, odnosno popravak u kojemu se nalazi bezvučno k, a opet je tako zvučno u grešci i našim pukotinama koje neprestano popravljamo malim greškama i velikim snovima. Što bi ljudi bili kad bi neprestano živjeli u strahovima od pogrešaka? Jednostavno ništa.
Svoje stihove bih opisala kao jedan bijeg iz stvarnosti u nestvarno, ka putu u poznato i još uvijek nepoznato. U svojim pjesama volim ostavljati velika slova, pa čak i pojedine riječi pisati velikim slovom.
Jednostavno pišem ono što osjećam. U većini slučajeva riječi koje istaknem velikim slovima vrlo su mi bitne u tome trenutku, a na koncu budu i spojive s ostalim velikim riječima u stihu. Volim stavljati nabacane riječ/i koje ponekad nemaju nekog smisla, ali meni tada imaju. Ne volim pisati prekomplicirano, već kratko, jednostavno želim dopustiti da riječi teku iz mene, a da ih ja lovim i slažem iz kaosa u još veći kaos na papiru.
Zaboravila sam napomenuti kako su mi ruže i crvena boja velika inspiracija. Primijetila sam da su te dvije stvari u mome životu na neki način posebne te tako svake godine iznova nešto novo primijetim na njima, kao na primjer.: razne usporedbe, izglede, asocijacije, metafore. Jednostavno ovu zbirku zaključila bih ovim riječima: „Sve oko nas pa čak i neznatan kamen je bitan samo ako ga znamo na pravi način iskoristi, ja možda (ne)znam pisati poeziju, ali poezija mi je bijeg od stvarnosti.“
Uživajte u čitanju!
——
Uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
