Ptica i list

Poštovanje g. Grbac, pozdravljam i još jednom moram reći da sam vrlo zadovoljna suradnjom s vama (radi se o mojoj zbirci “Plodovi tišine”). Zanima me mogu li na vašem portalu “Digitalne knjige” objaviti neki tekst, ne znam je li to tako funkcionira?

Radi se o kratkoj priči, tema je altruizam i mislim da bi se uklopila u ovo predbožićno vrijeme. Inače, priča je iz već objavljene knjige (bila sam suautor).

Ako se to ne uklapa u vaš koncept, nema problema. Srdačan pozdrav i uspjeh u daljnjem radu vam želim!

Tatjana Grgić

Ptica i list

Prvi je put zeleni list otvorio oči i ugledao sunce: tople treperave zrake obasjale su ga cijelog i sav je protrnuo od radosti.

„Ovo je prekrasno!“ poviknu on.

Tog trena začuje zvonku pjesmu pa pogleda odakle dolazi zvuk. Na susjednoj je grani ugledao malo biće.

„Dobar dan“, reče list. „Tko si ti?“

„O, pa ti si tek prolistao. Još me ne poznaješ“, osmjehnu se neznanka.

„Tko si ti?“, ponovi list radoznalo. Zanimalo ga je to malo biće koje lijepo pjeva.

„Ja sam ptica.“

„Krasno pjevaš.“

„Hvala“, odgovori ptica i, prije nego se list snašao, odletje s grane.

„Hoćeš li doći opet?“ poviče list ali nije bio siguran da ga je čula. Blago njoj, pomisli.

***

Iduće jutro ptica je opet došla. List se primirio i samo je slušao.

„Ostani još malo“, zamoli kad je ptica završila pjesmu i zamahnula da će poletjeti.

„Ne mogu, moram ići tražiti hranu“, odgovori i ode.

Pa i ovo je sasvim dovoljno, baš sam sretnik, pomisli list, već nestrpljiv kad će je ponovo vidjeti.

Ptica je dolazila svakog jutra. Je li mu se činilo ili joj je pjev bio sve ljepši, kao da pjeva baš njemu?

Moguće, mislio je list zaneseno držeći se svojom snažnom zelenom nožicom za granu.

***

Sunce je postajalo sve toplije i toplije. Trava se osušila i požutjela, ali on je bio jednako zelen i svjež.

Ptica dođe do lista i uzdahne. „Vruće mi je“, zavapi i ostane na grani.

Što učiniti, pomisli list, a onda se raširi što je mogao više. Napravio je hlada točno da skloni pticu.

„Dođi, napravio sam ti hlad“, zovnu je list. „Sad će ti biti lakše.“

Bilo je teško stajati tako raširen i napet pod vrućim suncem – čak ga je i nožica počela pomalo boljeti.

Ali, glavno da njegova ptica ima hlada, da joj nije vruće. Pogledao ju je odozgo. Odmarala je zatvorenih očiju.

Ovo je najljepša ptica na svijetu, zaključi list, sav sretan i ponosan što je od toliko drugih listova odabrala baš njega.

***

Prošli su i ti vrući dani i postalo je hladnije. Ptica više nije dolazila onoliko često kao prije.

„Zašto mi dolaziš sve rjeđe?“ upita je jednog jutra.

„Imam nekog posla“, odsutno će ptica.

Nije se usudio pitati dalje kakav je to posao. Zar će otići nekom drugom listu, pobojao se. Doduše, nije to bilo jedino što ga je mučilo. U zadnje vrijeme njegova nožica kojom se držao za granu boljela ga je sve više i više. Nije znao zašto. I sam je postao nekako umorniji, ali se trudio da ptica to ne primijeti kad mu dođe. Ipak je vidjela.

„Jesen je, žutiš“, reče mu ona.

„Što to znači?“

„To je tako“, odgovori ptica i zašuti. Djelovala mu je nemirno.

„Zašto si zabrinuta?“ upita list, a vlastiti glas zazvučao mu je jako bojažljivo.

„Odlazim.“

„Odlaziš? Kako to misliš? Kad ćeš se vratiti?“ u jednom dahu upita list dok je iznenada osjetio da ga guši u grlu.

„Vratit ću se na proljeće.“

„Dobro je“, odahnu list, „već sam mislio da te više neću vidjeti.“

„Pa i nećeš me više vidjeti.“

„Kako to? Ja ću biti ovdje…“

„Nećeš. Neće te biti u proljeće kad se vratim.“

„Zašto me ne bi bilo? Znaš da ne bih otišao nigdje s ovog mjesta.“

„ Stvarno ne znaš ništa. Ti si list, što znači da ujesen padaš sa stabla i umireš.“

„Neću pasti sa stabla!“

„Kako nećeš?! Pa pogledaj se, vidiš da si već sav žut i da ti je nožica suha i tanka.“

List je znao da ona govori istinu. Zaista, sada se već teško držao za granu.

„Svi tvoji prijatelji su već pali, što ti još čekaš?“ – nastavi ptica.

„Ne dam se ja lako“, reče list i uspije se nasmijati.

„Kad odlaziš na put?“ upita.

„Kad jato bude spremno i zovne me. To može biti svaki čas.“

***

Pošute malo.

***

Nožica je i dalje boljela. Bila je već tako slaba i tanka da je bilo čudo kako se još drži.

U isti tren pogledaše prema nebu. Jato se skupljalo u visini. Ptica uzdrhta i uznemiri se.

„To znači da ideš?“

„Idem, vrijeme mi je.“

„Vratit ćeš se na ovo isto mjesto?“

„Hoću“ ptica raširi krila.

Znači, stvarno kraj, pomisli list u sebi.

„Zbogom liste“, reče ptica i uzletje.

„Zbogom ptico“, reče list – i čuvaj se, htjede dodati ali nije mogao.

***

Stisne svojom jadnom nožicom granu i u jedan tren mu se učini da bi mogao ovako izdržati dok ptica opet ne dođe u proljeće.

Ali, onda na ovom mjestu neće niknuti novi list. Kako će onda ptica imati hlada kad joj bude onako vruće, jer on je sav suh i smežuran i neće joj moći pomoći.

Otpusti nožicu pa, nakon dugog vremena, osjeti olakšanje dok se lelujajući spuštao prema tlu.

———————————

Bilješka o književnici: