Digitalne knjige

———–

Recenzija knjige:

Slovo o Jasminkinom Anđelu

U romanu prvijencu autorice Jasminke Franceković-Fabijančić, u kojem čitatelj prati tok svijesti glavnih protagonista, fabula se odvija kroz minuciozne, iznijansirane do najsitnijih detalja analize psihičkog stanja glavne junakinje (koja je sama autorica) i gotovo bez neke značajnije vanjske radnje koju zamjenjuju silni unutarnji, direktni ili indirektni monolozi kao i asocijacije koje samo naviru. Jedna asocijacija izaziva drugu i tako se lančano vežu i tvore čvrstu, zaokruženu cjelinu u kojoj se, zahvaljujući baš ovim karakteristikama, Jasminkin roman udaljava, odvaja od tradicionalnoga, realističkoga romana i dobiva šire, nove vrijednosti koje ga uvrštavaju u roman toka svijesti ili monološko – asocijativni roman, suvremeni psihološki roman, a mirne duše mogli bismo reći i bezvremenski roman u kojem nije važno ni vrijeme ni mjesto radnje, nego samo uzavrela, teška stanja psihe u kojima se i čitatelj može pronaći i sigurno se i pronalazi. Zato i opisi ili deskripcije prostora i krajobraza u kojem se radnja odvija nisu bitni i pripovijedanje ili naracija svedena je na minimum, samo ako je u funkciji psihičkoga stanja glavne junakinje i njenoga junaka.

Jasminkin roman nije tradicionalni, klasični roman jer ona vješto prebacuje radnju s vanjske radnje na unutrašnju analizu psihičkoga stanja. I kada njih dvoje koračaju šutke kroz drvored na Zrinjevcu i tada, pa čak i snažnije, osjeća se srodnost i stopljenost njihovih osjetljivih duša s koracima koji postaju ujednačeni i dišu u istom ritmu. Sve je, dakle, podređeno dubokim, misaonim, refleksivnim analizama i stanjima i raspoloženjima psihe, a to je naglašeno, pojačano još upotrebom tzv, ich-forme u kojoj JA postaje dominantno, a ER-forma (treće lice singulara, On ili Ona) je potisnuta u drugi plan. I to je odlika modernoga romana, pa dakle i ovoga romana koji nam se upravo nudi. Korištenjem JA-ich oblika, roman dobiva na novoj kvaliteti i još čvršće približava roman čitatelju koji se, zahvaljujući prvom licu singulara, lakše i brže poistovjećuje sa glavnom protagonistkinjom i Ona postaje Ja i nestaje udaljenost, gubi se između lika i čitatelja, odnosno, postaju jedno.

Radnja se odvija kroz vokacije ili invokacije – zazivanja i obraćanja glavnoga ženskoga lika, odnosno same autorice nekome koga nema, a tko joj je drag. I tako ovaj roman postaje autobiografsko djelo u kojem se Jasminka obraća Bogu i svom Anđelu kojeg joj je darovala sudbina u koju ona čvrsto vjeruje kao vjernica.

Znakovi interpunkcije – česta upotreba uskličnika i upitnika zajedno, nizanje tri točkice – govori zapravo o emotivnosti duše koja u trenucima empatije, uzbuđenosti, ushićenosti ili tuge progovara na taj način pa čak i nedovršenim rečenicama ili sasvim bez predikatnih ili bez subjektnih rečenica.

Intonacija – upitna i usklična daju posebnu kvalitetu i obojanost čitavom romanu. Ukazuje na psihičko stanje glavne protagonistice, a s druge strane, njen Spasitelj svojom mirnoćom stišava njeno teško uzdrmano duševno stanje, ublažuje ga do te mjere da na njenu dušu djeluje poput umirujućeg melema pa čak i opijata. Svaki njihov susret postaje neminovno nova terapija za iscrpljenu dušu koja je bila na samom rubu depresije i suicida. Sresti takvu divnu osobu kao što je njen Anđeo, zapravo je glavni zgoditak na lutriji i takva čuda doista su rijetka i nesvakidašnja. Anđeo se spustio s Neba, doletio iz Raja u ovu dolinu suza da u posljednji trenutak spasi dobru, a tako namučenu žensku dušu koja je posljednjim atomima išla glavom kroz zid ne bi li spasila svoju djecu. Kada je Anđeo izvršio svoju misiju na zemlji, odletio je preko oceana tamo negdje daleko i od tada ona ga traži i ne može ga zaboraviti, a godine prolaze, i mladost odlazi, ali duša ostaje vječno mlada i zaljubljena.

Začuđujuće je velik i bogat broj mudrosnica – mudrih izreka koje koristi književnica, a da to nisu mudre izreke iz naše usmene pučke predaje, nego ona koja potječe iz naroda, iz Turopoljskoga plemenitoga kraja, stvara vlastite mudre izreke.

Uz sve ove naglašene karakteristike, treba istaknuti i refleksije ili filozofske sentencije koje se uspješno i uvjerljivo kao dio tkiva protežu kroz čitavo djelo. Misaono razmišljanje glavne junakinje je jedna od odlika psihološke analize koju junakinja neprestano, gotovo do izluđivanja, vrti u svojoj glavi bez predaha.

Stanje glavne junakinje je konfuzno, tjeskobno (anksiozno), depresivno, s naglim prijelazima od nade do očaja i natrag, ali i s putanjama uzleta i nade i vjere da bit će bolje, da bit će dobro. Ove psihoanalize su sjajne i pune tkivo romana krvlju, energijom, životnim sokovima kroz koje teče očaj, ali i sreća, plač, ali i smijeh, i tako sve se vrti, okreće kao vrtuljak, na putu od zemlje do sedmoga neba kojim plovi glavna junakinja, odnosno, sama autorica romana.

Za nju bi mogli slobodno reći da ona je i Majka hrabrost koja, u trenucima najteže krize koja može pogoditi upravo ostavljenu majku troje sitne djece, ne gubi glavu, nego ostaje pribrana i uspijeva snagom majčinstva, ljubavi, odgovornosti, spasiti djecu i sebe i izvući ih iz situacije iz koje se teško, gotovo nemoguće izvući. A ona, Majka spasila je djecu i zajedno s njima hrabro krenula u neki novi život koji na početku nije pružao nikakvu šansu. I ne samo to: Ona je uspjela, kroz staze pune trnja i koprive, i poskoka i okova, krenuti dalje i uspeti se na visoravan na kojoj je bila bliže svom Spasitelju u koga je uvijek vjerovala. I ta snaga vjere ju je držala.

U nizu poduka koje nam pruža ovaj roman, eto, još jedna edukacija: Kada vjeruješ u Boga, treba samo znati izdržati, ne posustati i ići dalje. A Jasminka je to znala i uspjela. I ono najdirljivije, najtoplije, najmilije: Opstala je čvrsta veza, ljubav nje i njene djece, velika, nerazdvojna ljubav. Ima li većega blaga od ljubavi majke i njene djece!?

Ona je moderna žena, energična, velike duhovne, unutarnje snage koju je jačala kroz kušnje i košnje, izvrgnuta gotovo nezamislivim torturama bivšega supružnika. I izdržala je. Sačuvala je djecu, sebe, prijatelje. Psihološka, Freudovska analiza otkriva nam i razotkriva sva duševna stanja kroz koje je morala proći ova mlada žena, izdržati sve patnje i kušnje: Nižu se krize psihe, bezizlazna stanja, bespomoćnost, egzistencijalna osamljenost, očajnički pokušaj spašavanja svoje djece – sama bi se daleko lakše probila kroz život, ali to joj ne pada ni na kraj pameti.

A on, eh, on-slabić nije dobro prošao u životu jer kako bi i mogao tako slab, bez karaktera, nemoralan, čudovište koje je izbacilo ne samo ženu, nego i svoju rođenu djecu iz kuće i prepustio ih doslovce ulici. Pronaći izlaz i izvući se iz nemoguće situacije jedan je u nizu edukativnih mjera ovoga romana koji izaziva kod čitatelja, primatelja poruka djela pravu začudnost, divljenje prema slabijem polu koji je ponovo, po tko zna koji put pokazao da nije jači spol onaj koji grmi, sijeva, psuje, tuče, ozljeđuje i sve to radi bez srca i duše i bez milosti i svoj krvni rod prepušta na milost i nemilost, nego je jači spol žena koja šutke sva ta mučenja i poniženja trpi, skupljajući za to vrijeme snagu za uzlete u visine, do žuđenoga Raja u kojem će njena djeca i ona biti sretni, mirni, daleko od čovjeka – koji nije čovjek. I na kraju balade pobjeđuje dobro nad zlim pa tako i u ovom slučaju. U tome se skriva i ljepota, i bliskost, i snaga, i plemenitost Jasminkinog prvijenca ANĐEO SUDBINE.

U ovom romanu prevladava crno – bijela tehnika: Dominira dihotomija ili – ili. Tako je glavna junakinja pozitivna, obojena bjelinama, njena je duša bijela, srce je njeno čisto, ljubavlju i žrtvovanjima ispunjeno. Takav je i njen junak u kojega se zaljubila jer je, nakon mučnog i dugog traganja i traženja, konačno pronašla srodnu dušu i u njoj prepoznala svoju dušu, sebe. I njeno troje djece obojeno je bjelinom, nevinošću, bezazlenošću, slijepom vjerom i povjerenjem u nju – majku.

S druge strane, nažalost, ima i puno crnila u kojima se ističe njen bivši muž– on tjera od sebe svoju mladu obitelj i na kraju ostaje sam, a naša junakinja vraća poljuljanu duševnu ravnotežu, uz pomoć svoje djece i društva i postaje opet sretna žena.

Naša hrabra junakinja gotovo da je ispunila do kraja svoj žuđeni san: prošla je težak, trnovit put od balade do bajke. I sve bi bilo savršeno, samo da ju je još jedna sunčeva zraka obasjala: Samo On, njen Spasitelj, sjajan Promatrač njene duše, izvrstan psiholog koji je pronicao bez greške u njeno srce, gdje je On, njen dobri Anđeo na kraju balade? To se Ona odavno pita, tražeći ga i ne zaboravljajući ga dok vrijeme bez milosti odmiče, teče, prolazi, a ona lupa glavom kroz zid, i srce muči, i dušu i dalje ga ne zaboravlja i ne može bez Njega. Još samo da ga pronađe, a zna da je otišao daleko preko bare i da mu se svaki trag zametnuo. Ali, znajući koliko je velika njena snaga želje, gotovo da sam sigurna u sretan kraj ove balade koja bi morala postati bajka, a autorica će, toplo se, iskreno nadam na kraju svoga traženja njenoga Anđela pronaći i staviti točku na “i“.

U tom kaosu njene izmućene duše dešava se čudo koje se rijetko u stvarnosti može desiti, ali se dešava. Jer, kada je njena duša bila prepuna bola, bespomoćnosti, beznađa i kada joj je čitav svijet bio pun crnila, pojavljuje se On kao Spasitelj koji prekida svoj put i skreće od svoga cilja, ulazi na terasu kafića i sjeda za njen stol.

I tu počinje divotna i čudesna bajka u kojoj junakinja vraća snagu, samopouzdanje, vjeru u ljubav, iako su je bezbroj puta razočarali i ubili volju u njoj.

Tada još nije ni bila svjesna da je to početak istinske i prave ljubavi koja od iskona pulsira i postaje primordijalna u njenoj duši.

Podsvjesno junakinja je pronašla svoga Spasitelja, svog Anđela, a njena duša je pronašla svoju drugu dušu, ne samo sličnu njenoj nego istu njoj – duša njene duše.

Čitav roman natopljen je sjajnim psihološkim analizama koje su potkrijepljene mnoštvom potresnih scena i epizoda iz nesretnog i tragičnoga života glavne junakinje koja je mlada, ali uteg na njenim plećima pretežak je da bi taj teret izdržala.

I pitanje je, da nije došlo do toga sretnoga, sudbonosnoga susreta, što bi bilo sa junakinjom i njenom malodobnom djecom!?

Očito je da njeno napaćeno srce ne bi više izdržalo jer ovaj grčeviti, glasan, gorak plač na terasi kafića bio je alarm da netko i nešto se mora dogoditi da bi spriječio totalni krah do maksimuma iscrpljene duše.

Od toga trenutka za nju sve je bilo lakše.

Čudno je kako sudbina zna uplesti prste u onim trenucima kada napaćena duša ne vidi nikakav izlaz!

Spisateljica, glavna junakinja uspjela je, kroz niz vrlo uvjerljivih i potresnih epizoda, svu tu muku dočarati i izazvati suosjećanje i suze i grč kod čitatelja – primatelja njenih poruka. A kada se tako nešto dogodi, kada i čitatelj pusti suzu, onda je jasno da je roman ispunio svoj primarni zadatak – da je dotaknuo srce dobrih ljudi koji su se poistovjetili sa glavnom protagonisticom i autoricom književnoga djela.

A zar to upravo i nije smisao pravog istinski vrijednoga romana!?

Roman će početi živjeti i disati punim plućima, ne onda kada je tvorac stavio točku na „i“, nego tek onda kada ga prihvate čitatelji i tako se spoje u jednu cjelinu autor i čitatelj, a zajednička spona je djelo koje vezuje jednu i drugu stranu.

Ovaj roman koji samo naizgled izgleda jednostavan, zapravo je složen od čitavoga niza životnih kockica koje stvaraju jedan mozaik (autorica je ukazala na jedan bitan elementarni problem na relaciji žena – muškarac i to nizom potresnih scena – kada je muž životinjski tuče, kada je vuče preko trga da bi je natjerao na abortus, kada tijekom okršaja slomi joj ruku i posljedice su trajne, naročito potresna scena nje i djece ostavljene u stanu u kojem je sve bilo ispražnjeno nakon njihovoga povratka i nije se više imalo gdje ni spavati ni jesti). Moram priznati da odavno tako nešto potresno nisam srela u literaturi, a radnja ova istinska događa se sada, u našem vremenu, u 21. stoljeću u Evropi.

Autorica je istodobno i glavna junakinja ovoga vrijednoga književnoga djela i zato se nalazi u nezavidnom položaju – jer kako progovoriti o čitavom nizu besramnih postupaka bivšega muža, ali još uvijek i zauvijek oca malodobne djece!? Te scene možemo usporediti sa scenama naturaliste E. Zole u čitavom nizu njegovih romana koje je dovoljno jednom pročitati da bi se zauvijek urezale u srce čitatelja (Germinal, Zemlja, Rad, Čovjek zvijer…)..

Kao recenzentica Jasminkinoga romana, želim naglasiti tu začudnost koja me ispunila, čitajući upravo te mučne scene, iscrpne i potresne analize teških psihičkih stanja.

Autorica je krenula putem lijepe književnosti onoga dana kada je započela sa prvim stihovima iz kojih je niknula koncizna, jezgrovita, kvalitetna stihozbirka „Tebi ljubavi“, koja je zapravo uvertira u roman njenoga života.

Dapače, desila se još jedna začudnost jer je autorica svog Anđela, svoju platonsku i jedinu pravu ljubav najprije darovala nam kao kratku lirsku, gotovo minijaturnu formu u zbirci i ne sluteći da će to biti samo uvod u ovaj njen prvi roman i nadajmo se da na tome neće stati sada, kada je dobila volju da krene dalje i nastavi stvarati. Autorica je spontano, nakon objave svoje prve zbirke, nastavila traganje za svojim Anđelom u ovom njenom prvom romanu i to u trenucima kada joj je bilo najteže jer je njen Anđeo otišao.

I tako, kroz ovaj potresni autobiografski roman, Jasminka ga traži i zaziva već gotovo dva desetljeća.

Vrijeme nema milosti i prolazno je i krhko, ali ljubav je jača i od vremena i od prolaznosti, ako je zaista to prava ljubav – a u ovom slučaju je to očito.

U tom njenom očajničkom traganju možemo samo naslutiti, ali u stvarnosti ona zaista jeste žena krhka, a tako snažna dok traga i dalje u nadi da će se ipak kad-tad duše sresti i spojiti.

To je odlika samo hrabrih duša koje će na trenutak zastati, izgubiti vjeru, nadu, ali samo na trenutak i krenuti dalje u traganju za svojom drugom dušom.

Poželimo joj, dragi čitatelji, svu sreću koju je samo na kratko imala i izgubila je letom njenog Anđela preko oceana, jer je to doista itekako zaslužila.

Roman je preplavljen, kao što sam to već spomenula, i edukativnim mjerama, senzibilnošću, empatijom, čistom, velikom energijom ljubavi, a uz to jezik i stil ovoga djela je za svaku pohvalu, zahvaljujući odlikama kao što su vještina stila, začuđujuće bogatstvo rječnika, filozofske sentencije, mudrosnice i toliko toga još vrijednoga.

Autorica se usudila hrabro ubaciti u roman čitav niz svojih minijaturnih lirskih pjesama (čak 19) koje su pojačale vrijednost romana i poslužile svaki put kao moto, odnosno poruka što je spisateljica htjela reći.

Književnica Jasminka Franceković-Fabijančić napisala je u razdoblju od 14 godina dva lijepa prvijenca:

Lirsku stihozbirku „Tebi ljubavi“ 2008. godine

i romaneskno djelo „Anđeo sudbine“ 2022. godine.

Ova poetska zbirka i roman nadahnuti su istim pitkim nepresušnim izvorom iz kojeg se naš lirski subjekt napaja te imaju zajedničku crtu koja ih spaja u jedno jedinstveno cjelovito književno djelo, što je zapravo dosta rijetka pojava u književnosti.

Dakle, dok je u prvom okularu poetske kamere autorica Jasminka Franceković-plemenita Fabijančić zapravo osvijetlila tek dodir bjelina i tama iz kojih je ona imala snage izroniti na svjetlo dana (jer ljubav je bila tek u začetku), u drugom okularu romaneskne kamere sve više je očaja i sve manje nade i vjere u sretan ljubavni ishod (jer njen čovjek, njen Anđeo već godinama daleko je od nje i gubi mu se svaki trag tamo negdje preko oceana).

Pa ipak, i dalje dominira poveznica između one tihe sreće i ove sreće koja samo na trenutak bljesne kada pomisli na njega; i bjeline potisnu u tim trenucima crnilo i naša pjesnikinja puna je velike zahvalnosti što joj je usud ipak darovao, pa makar i na kratko onu pravu, nepatvorenu ljubav o kojoj svi mi sanjamo.

U tim rijetkim trenucima život Jasminke Franceković – plemenite Fabijančić postaje san i java postaje san koji će je krijepiti i davati joj snagu da izdrži u očekivanju povratka njene jedine velike ljubavi.

I u ovom drugom okularu kamere jasno nam je da je autorica poetska duša, a to naglašava i nizom prekrasnih minijaturnih lirskih slika koje tako malene poput SMS-a, baš zbog toga naglašavaju tu nagomilanu silnu žudnju i čežnju za dugo željenom jedinom ljubavlju njenoga života.

Stihozbirka „Tebi ljubavi“ nosi puno više sunca, puno više sreće, nadanja, jer je njena ljubav u začetku i cvate usred ljute žege i duša nije žedna ni gladna jer dobiva hranu s izvora ljubavne sreće.

Dakle, oba ova književna djela u krupnom planu ističu ljubav: u trenucima velike sreće život lirskog subjekta postaje bajka u pravom smislu riječi i bar na trenutak razbija monotoniju i dosadu i beznađe stvarnoga života.

Poželimo našim Anđelima svu sreću ovoga svijeta i da njihov san konačno postane java jer čuda se ipak događaju, zar ne!?

Recenzentica:

Ljubica Šego, prof., književnica