Buđenje (iz knjige “Veliki lutak”, Marina Bukljaša)

Nekoliko trenutaka nakon bljeska Robert je uzaludno pogledom pokušavao probiti maglu. Peklo ga je grlo i osjećao se strahovito prazan, a tišina je na njega djelovala iritirajuće, kao nešto što teško može podnijeti. Nije bio svjestan vremena ni prostora, a sva ona pitanja što su mu strelovito proletjela umom, istog su časa bile pretvorena u sklisku masu neupotrebljivih informacija. Uzaludno je tražio odgovore u porušenim prostorima svoje svijesti, jer plašt zaborava odviše je zaogrnuo njegovo sjećanje da bi ga tako lako mogao odgrnuti.

Kako je nalet panike izostao, Robert se počeo osjećati nekako smirenijim, kad je iznenada do njega dopro prodoran zvuk bolničke sirene, i u glavi mu je počelo zavijati toliko glasno da je pomislio kako će se rasprsnuti. Počeo je lamatati rukama pokušavajući zaurlati, ali sav trud se sveo na nemoćno otvaranje usta, i tiho ispuštanje nečega nalik na jecaj. Njegovo stanje nalikovalo je onom iz sna: poželio je zavikati i potrčati, ali jezik i noge tvrdoglavo su odbijale poslušnost.

Ubrzo se zavijanje počelo stišavati i začuo je raspršene zvukove glasova i užurbanih koraka svuda oko sebe. Kratko je vrijeme proveo u napetom osluškivanju. Kada više nije bio sasvim siguran čuje li glasove ili je to posljedica zavijanja u njegovoj glavi, Robert osjeti kako sa se svakim udisajem u njemu polako gubi svaki trag nemira. Disao je punim plućima i njegov se razum polako počeo bistriti, ali proći će još dosta vremena dok njegove misli ponovno ne dobiju prijašnju preciznost i oštrinu. Još uvijek izgubljen u svojoj nemoći, ali ohrabren izostankom očekivanog straha, ponovno je pokušao zaroniti u dubine sjećanja, no nije se uspio maknuti dalje od plićaka.

Sada već prilično znatiželjan i sasvim smiren, odlučio je pričekati dok se nešto ne dogodi. I onog trenutka kada je spontano uskladio ritam disanja s otkucajima srca i potpuno se opustio – dogodilo se. Žamor se počeo lagano povlačiti, prepuštajući mjesto ispočetka jedva čujnoj, a potom sve glasnijoj melodiji violina. Kao u proljetno jutro, kada sunce toplim zrakama rastjera i posljednje tragove noći i preda danu radosti života, magla se pred Robertovim očima postepeno počela razilaziti, i prije nego što će početi primjećivati obrise tajanstvenih silueta oko sebe, smirujući ženski glas prepun iskrenosti, zapjeva:

“At last
My love has come along
My lonely days are over
And life is like a song…“

Od njenog se glasa sav se naježio. Poput latica cvijeća prosula se po njemu, ispunila ga plemenitim glasom svoje nježnosti, probudila iz uspavanosti, i preko lica mu razvukla osmijeh. Robert u dubini sebe osjeti mirnoću.

Ohrabren iznenadnom snagom i sve većom bistrinom, odlučan u potrazi za uzrokom svog trenutnog stanja, još jednom je duboko udahnuo. Magloviti stisak polako je počeo popuštati, i okrenuo je glavu u smjeru izvora zvuka. Tada ga je tako presjeklo u vratu da je od boli zastenjao. Nakon kratkog vremena, kada se već počeo privikavati na bol, vrat je, kao da se predomislio, odjednom prestao boljeti.

S jezivim osjećajem nemoći i tupila kakav imaju oni koji se probude mamurni, Robert je ustanovio da se nalazi u polukružnoj prostoriji obrubljenoj bolničkim krevetima, a u nejasnoj udaljenosti od njega nalazila su se vrata. Na jednom od tih kreveta, u pomalo neobičnom položaju za spavanje, ležao je i on: ukočeno, na leđima i ruku položenih uz tijelo, odjeven samo u pidžamu. Zbivanja je upijao nejasno, kao što to obično rade oni kojima se stanje naglog buđenja čini kao da još uvijek sanjaju, pa neko vrijeme provedu u tupoj nemoći rasuđivanja stvarnosti od sna. Mutne siluete što su oko njega lelujavo plesale sada su dobile oblik i uputile se prema vratima tek nešto udaljenijim od njega. Da nije bio tako iznenađen i da je malo bolje pogledao, u tim siluetama bi mogao prepoznati oblike vlastitog postojanja.

Polako se podigao na ruke i sjeo na rub kreveta. Promatrao je polutamnu prostoriju i uzaludno pokušavao sakupiti tragove nejasne prošlosti. Naslonio se leđima na zid i iz neke probuđene navike, počešao se po međunožju. Ispred njega prošla je žena sa svojim potomkom u naručju, i drugim koje je vukla za ruku. Imala je nestrpljiv korak. Govorila je: “Hajde sine, požuri! Krenuli su s prozivanjem!“

Riječi je izgovarala s prijekorom, jedva uspijevajući zadržati smirenost.

Sakupivši dovoljno snage, osjetio se spremnim da sigurno kroči na tlo. Poput iznenadno ozdravljenog bolesnika, kliznuo je s kreveta, podigao se na prste i protegnuo se što je više mogao. Nakon kraćeg razmišljanja u namjeri zadovoljenja znatiželje koja ga je sada činila sve nemirnijim, odlučio je izaći, ali bio je previše obuzet osjećajem nestvarnosti i nepoznatog prostora da bi obratio pažnju na svoj suviše blagi korak. Okrenuo se još jednom prema krevetima i primijetio da su mnogi već prazni.

Budući da se na njegovo kucanje nitko nije odazivao, pokušao je otvoriti vrata ispod kojih se protezala tanka linija svjetlosti, ali bila su toliko teška da se morao poslužiti ramenom. Uloživši priličan napor, otvorio ih je širom i zastenjao od začuđenosti: S klimave galerije ugledao je dvoranu zastrašujućih dimenzija. Dokle god mu je dopirao pogled, vidio je ljude koji su užurbano hodali amo–tamo, sudarajući se jedni s drugima poput mrava kada im se poremeti sigurnost. S visoka svoda, bijela je svjetlost grlila prostor i besprijekorno čist mramorni pod. Zdesna i slijeva nalazile su se galerije povezane spiralnim stepenicama s dvoranom, ali te druge stepenice nisu bile drvene i trošne poput njegovih: bile su raskošnije, bogatije, s crvenim tepihom zategnutim zlatnim linijama na sredini i baršunastim rukohvatima sa strane. Ljudi su po njima silazili dostojanstvenim, svečanim hodom, zastajkujući na odmorištima na kojima su bile postavljene tegle s visokim biljkama širokih listova koje su još više pojačavale dojam raskoši. Robert je osjetio nemir i neobuzdanu znatiželju spram svoje okoline, i odlučio se spustiti među mnoštvo. Spuštao se držeći se jednom rukom za izlizani rukohvat, dok su stepenice pod težinom tereta bolno škripale, na što su reagirale neke brzonoge, skakutave bube pridružujući mu se u njegovom silasku.

Stigavši do kraja, stopio se s mnoštvom potpuno ravnodušnim na njegovu prisutnost. U čudu je promatrao šarenilo lica ljudi u prolazu: tužna, vesela, zamišljena, osamljena ili sretna; i sva su mu bila nepoznata. Pomislio je kako se u ovom kaosu sigurno našao nekom greškom.

Kao sjena među mnoštvom, s drhtavim rukama, jedva se vukući iza štapa, pored njega je prošao vremešni starčić. Za razliku od drugih, koji su samo prolazili i odmah nestajali stapajući se s masom, najveću pozornost privukao mu je jedan zaljubljeni par. Krakati bezvezan tip i njegova djevojka upravo su se rastajali. Dugački se okrenuo da ode i još jednom je mahnuo, a djevojka duge kestenjaste kose nježno je prislonila dlan na usta, malo ga odmaknula i puhnula u njega, šaljući mu leteći poljubac. Nakon toga se okrenula, i okretnim, gotovo prozračnim koracima, odlepršala u suprotnom pravcu. Lepršava haljina plovila je za njom ostavljajući trag zvijezde repatice. Ispratio je djevojku pogledom, sve dok se nije istopila pred njim poput pahulje prvoga snijega. Došla mu je kao odmor za oči. Nakon toga je osjetio žalosni nemir pri pomisli da je možda više nikada neće vidjeti među tisućama nepoznatih ljudi.

Kao što rijeke utječu u more, tako se sva sila ljudi poput glasne bujice silovito slijevala prema sredini dvorane. Robert na čas pomisli kako bi volio sresti nekog poznatog, ali koliko god se trudio misli su mu završavale na istom mjestu otkud su i krenule, gubeći se u uzaludnom procesu bez rezultata. Odsutnost orijentacije i more nepoznatih lica tjerali su ga u bijeg, ali je istovremeno bio oslobođen osjećaja samoće.

Zaronio je dublje u nepreglednu gomilu u kojoj su svi ljudi imali nešto zajedničko: odbijali su ukrstiti svoj pogled s njegovim.

Izmučen samoćom, pomislio je kako bi volio da se netko pojavi, objasni mu tko je i kako se našao ovdje i odvede ga nekamo gdje će se osjećati bolje, sigurnije. Zastao je i čekao, ali nitko se nije pojavljivao niti čak osvrnuo na njegovu prisutnost. Osjećao se poput izgubljenog djeteta koje iščekuje spasonosni dolazak roditelja, kad je odjednom začuo drhtavi glas kako mu se obraća. Pjesma koja je cijelo vrijeme svirala i na koju je već prestao obraćati pozornost, naglo se ugasila jezivim zvukom škripanja igle po ploči. Od toga se cijeli stresao. Sada se čulo samo mijaukanje.

“Roberte…Roberte Zimski, možeš malo pričekati?“, ponovno se oglasio glas iz mase. Polako se okrenuo, spustio pogled i vidio kako u njega, pogleda ispunjenog beskrajnom blagosti bespomoćno gleda neka starica. Stajala je tako sva u crnini s košarom punom ruža, dok joj se kosa bijelila na ramenima. Crni mačak se češao o njegovu nogu.

“Oprosti na smetnji, ali zanima me znaš li kamo ideš?“, bojažljivo ga je pitala starica drhtavim glasom, sve jače stišćući vuneni ogrtač, kao da joj je neugodno ili jako hladno. Mačak, koji se motao oko njega, nakrivio je glavu i naćulio uho.

“Ne…zaista ne bih znao“, odgovorio je Robert nesigurno i prilično se ushitio zbog ponovne moći govora, mada mu se vlastiti glas učinio nekako izmijenjenim. “Ali…zašto ste me nazvali Robert Zimski?“

“Tako ti je ime.“

“A-ha! A gdje se nalazim?“

“Stigao si do točke preokreta, mjesta gdje neočekivano postaje očekivano, gdje promjena nije samo mogućnost, nego pravilo, a samo o tebi zavisi gdje ćeš završiti.”

Robert je raširio oči od iznenađenja.

“Što ja radim ovdje?”

“Strpljenja mladiću, sve u svoje vrijeme. Nego, reci mi…da li bi bio toliko ljubazan i predao poruku jednoj osobi, koju ćeš sasvim sigurno sresti prije mene?“

Robert je ostao prilično zatečen neobičnim zahtjevom.

Starica mu je drhtavim rukama pružila presavijeni papirić, koji je spremio u džep. Nakon toga se srdačno zahvalila i pošla, dok je mačak živahno odskakutao za njom. Robert je ostao ukočeno stajati, kadli se starica odjednom okrene i oštro mu dobaci: “I još samo nešto! Šta god da se dogodi, nipošto me ne spominji! Doviđenja i sretno!“

—————————————–

Marin Bukljaš

Rođen je 1975. godine u Zagrebu u znaku ovna.

U životu je promijenio dosta poslova: radio je u CD shopu, prodavao instrumente, vozio kombi i nosio namještaj, konobario, žbukao fasade i skitao se po svijetu. Osnivač je rock benda Vis Tornado, u kojem piše tekstove i svira gitaru.

Ne voli jesti meso i slušati turbo folk, voli putovati u egzotične zemlje, odlaziti na koncerte, družiti se s duhovitim ljudima, piti zeleni čaj i izražavati se u metaforama.

Najveća mu je životna želja primati pristojnu plaću za posao koji voli raditi.

Rezident DJ je u klubovima Soba, Tituš i Fanatic

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Veliki lutak” Marina Bukljaša