Granični Muppet show (iz knjige “Frik iz kvarta ponovo napada”, Zlatka Majseca)

Auti, kamioni i autobusi stajali su na graničnom prijelazu Srbije i Hrvatske u jednoj nepreglednoj koloni koja je tekla toliko sporo da se mogao čuti posprdan smijeh puževa kraj ceste. Dva starija vojvođanska gospodina sjedila su jedan kraj drugog u autobusu iz Novog Sada za Zagreb. Poput onog staračkog dvojca iz Muppet showa imali su svoj originalan komentar na sve što se oko njih zbiva…

„Šta da sad ide neki budža u policijskoj pratnji, šta bi sad, ‘ko da mu se makne i kako, kud?”, upita starac prvi, odsad samo Prvi.

„Ma ne bi im’o šanse da prođe. Gde će? To više ne bi bilo vozilo pod pratnjom nego vozilo pod patnjom”, bljesne starac drugi, odsad samo Drugi. Nekog mladca, koji je sjedio par sjedala ispred, taj je neočekivani komentar toliko nasmijao da je umalo ispljunuo netom ispijeni gutljaj Cole. Od tog trena je skupa s ostatkom putnika počeo pomnije pratiti što će sljedeće ova dvojica provaliti.

„Jao, vidi ovog kera, zar ga nije greh ovako vozit u autu? Pa on bi trebao u šumi trčat, lovit zeca”, gledajući kroz prozor, primijeti Prvi. Bus naglo krene pa još naglije zakoči. Prvi zaroni međuprostorom između lijeve i desne strane sjedala, tako da je skoro pao.

„Opa, pa kad neće ker, vidim ti ćeš da uloviš zeca”, bocne ga Drugi.

„Ma ovaj vozač je majmun, ima samo par metara da odvozi i onda i to zajebe”, sjedavši nazad na svoje mjesto frustrirano odbrusi Prvi. Vozač ga je čuo i relativno pristojno upozorio da ne šeta autobusom već da sjedne. Prvi je imao spremnu repliku:

„Dobro, što sam ja – školarac, a ti profesor da me teraš na mesto?”

„Gospodine, nitko vas ne tera, samo sugerišem da sednete, vidite da je situacija takva da moramo da pokušamo proboj”.

„Ovaj priča kao da smo u neprijateljskom obruču. Jel’ mi to napadamo Hrvatsku ili ćemo u nju lepo k’o civilizovani ljudi?”, kaže Prvi svojoj supruzi koja čitavo vrijeme ili šutke čita novine ili spava. Ona ga kratko, onako reda radi, preko volje opomene:

„Ama sedi, čoveče, šta si se uzvrteo poput deteta?”

„Poslušajte gospođu i sedite”, oportunistički će vozač.

„Ako te baš zanima, imam hemoroide. Ne smem dugo da sedim, doktor mi je preporučio duže šetnje”.

Vozač dovitljivo primijeti da je doktor vjerojatno mislio na šetnje gradom, a ne autobusom. No, Prvome je mozak hitar kao u dvadesetogodišnjaka:

„Šta tebe briga hoću li da sedim ili da šetam. Platio sam kartu i, ako hoću, mogu ovuda i da letim”.

„Šuti, bre, letit ćeš napolje”, šaptom ga prijateljski upozori

Drugi i mijenja temu da Prvog malo ohladi:

„Bogami, bila je jednom i gora kolona od ove, kad smo na more išli. Sećaš se ona dva brkata Turčina? Na suncu im uzavrela već ionako vrela krv, dobacuju si nešto kroz prozore i za tren obojica izlaze iz auta. Vidi se odmah nesrazmer u građi, jedan pero, drugi teška kategorija. Nakon ultra kratkog meča, manji u bolnicu, veći u zatvor”.

„Sećam se, kako ne. Ovaj što je bio nokautiran izgubio zlatne noge, pisalo posle u novinama”, prisjeća se Prvi.

„Zlatne zube, misliš?”, Drugi ga ispravlja.

„Šta zube?”, zbunjen je Prvi.

„Pa reko si da je zlatne noge izgubio”

„Ama zube, kakve noge! Pa naleteo je na sunarodnjaka, bivšeg boksača, a ne na minu, brate, hahaha!”, smijao se plavim, dječje razigranim očima Prvi, a onda, kao da je to potpuno normalna stvar, potpuno nevezano za dotadašnji tijek razgovora bubnuo:

„A znaš Igora? Htio mi je naći posao, a posla nema. Svejedno, davao mi plaću pet godina, a nisam napravio ništa. Tu i tamo neki nadzor, no zapravo ništa. E, to je bio život, da ti pravo kažem”, dovrši u nekoj veseloj sjeti.

I Drugog obuze reminiscencija:

„E to ti je pos’o. A mene direktor stalno zvao i ispitivao kako bi promenio ovo, kako ono. Gledam ga, smejem se, sležem ramenima. Kako ćeš menjati svet, ne ide to.”

Teme se izmjenjuju kao na traci. Dolazi se i do religijskih sfera…

… „Uš’o pop nama u avliju i nešto tamjanom počeo da dimi, a mi svi popadali posle toga. Ja ti kažem, bilo je neke droge u tome.”

„Ama to je tradicija!”, s iznerviranom simpatijom Prvog prekida supruga.

„Što, tradicija je da nas popovi nadrogiraju?”, upita Drugi.

„Pa jeste, religija je opijum za narod, to je još davno rekao Marx”, priključi se raspravi onaj mladac, no nitko ga ne doživi.

Prvi opet ustaje i žica novine gospođu koja sjedi skroz naprijed, tik do vozača. Vraća se na mjesto i vikne Drugom:

„Idi sedi napred, brže ćeš proći granicu!”. Cijeli bus prasne u smijeh, a Drugi se nadoveže:

„Šta jest, jest, bio bi pet metara bliže, hahaha. Vidiš, da nije ovako loša situacija, ne bi se ovako dobro zajebavali, samo bi spavali i krepavali po autoputu. Bezveze. Ovako, zastoj nas tera da lepo ubijemo vreme, da se zabavimo”.

„Jeste, još će nam i žao biti kad konačno krenemo”, Prvi opet nasmije putnike kojima su oči iskrile zahvalnošću što umjesto nervoznog čekanja da se probiju kroz nesnosnu gužvu, čekaju sljedeću provalu ovog razigranog staračkog dueta. Ako su malo nošeni publikom, i pretjerivali, ta tko bi im zamjerio.

Krene trubljenje autiju, kojem je teško odrediti svrhu, jer svi su u istom kuršlusu u kojem nema ni naprijed ni nazad. Prvi znatiželjno osluškuje taj trubački orkestar pa izvali:

„Bit će svadba neka!”

„Znaš kad ćemo stić, za Uskrs”, u formi je dalje i Drugi.

„Daj, dižeš mi tenziju”, Prvi mu prigovori.

„A što bi ti da ti dižem, penziju?”, strelovit je Drugi.

Ne želeći dalje komentirati tu igru riječi, Prvi veselo nudi svoju prometnu ekspertizu:

„Da sam iz Novog Sada krenuo peške, ja bi’ već bio u Hrvatskoj. Možda najbolje da krenemo nazad, ovo je nemoguće proći. Ali kako ćemo nazad? Ovi odozada guze nas, mi guzimo ove ispred – nije ovo gužva – ovo je gužnja. Dobro da smo poneli rakiju. Lakše ćemo plakat posle”, zadovoljno potapša ruksak u kojem je očito bila navedena psihoterapeutska tečnost.

… „Jel’ ono granica, tamo sto metara ispred?”, priupita Drugi nakon kraće kreativne stanke.

„Je”, odreže Prvi.

„E to je još jedno četiri sata čekanja”, grune Drugi na sveopću radost i veselje.

Prvi na to, kao da je malo ljubomoran na ovog što je tako nasmijao raju, privlači pažnju nazad na sebe, moleći vozača da ga pusti van pišat, usput predlažući da do Županje vozi poljima jer da je taj put skroz otvoren, kako je čuo na radiju.

„Vid’ gde drže izbeglice, vise s točkova kamiona”, drekne izlazeći, a svi ko po naredbi stanu opčinjeno zuriti kroz prozore ne bi li vidjeli kako se to migranti s istoka voze na kotačima.

„Jesmo u romingu?”, priupita po povratku u bus.

„Ne znam šta je to, jel to nešto s ciganima?”, Drugi će, a onom već spomenutom mladcu fora se toliko svidjela da je, sjedeći bočno i podignutih koljena, glavom tresnuo u njih tako da je odjeknulo.

„Vid’ malog, jesi dobro dečko? To je bio samonokaut u prvoj rundi”, Prvi objasni Drugom, a ovaj prisnaži:

„Šteta da momak nema vodu u kolenu. Sad bi ga manje bolelo.”

„I ne bi se čulo DUM, već PLJAS!”, nije odolio dodati Prvi.

Mladac se unatoč očiglednoj boli i dalje smijao ko blesav. Bila mu je svojevsrna čast biti na repertoaru ova dva matora, ali zato neumorna, zabavljača busa.

„Šta smo uopšte krenuli u Hrvatsku? Vidi, suprotni smer je prazan”, upire Prvi prstom ka suprotnom traku autoputa.

„Eh da smo znali, mogli smo u Srbiju radije krenut, hahaha”, vlastitoj se izjavi od srca nasmije Drugi.

„Ajde nemoj da mudruješ, ja sam četiri godine stariji”, poklopi ga Prvi.

„E, ali svejedno smo skupa studirali. Stig’o sam te. Sećaš se, kad si ti išao u treći osnovne, ja sam već išao u drugi.”

„Jesi, ali ne zato što sam ja padao razrede, nego zato što si već s tri godine krenuo u prvi razred, samo da mene stigneš.”

Autobusom zaori smijeh koji probija bubnjiće…

… Konačno, nakon tri sata čekanja dolaze do granice, ulaze u stanicu za pregled putovnica, a Prvi zapjeva svojoj poluusnuloj supruzi:

„Oj, Ano, oj, Anice, nikad više, nikad više preko granice!”

„Ama šta ti je, šta pevaš, skroz si pobenavio”, prekorila ga je supruga i nastavila nezainteresirano buljiti u red ljudi ispred sebe, kao da se ništa nije dogodilo…

—————————————–

Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama.

Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša” 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama”. S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

Na web portalu Kronike VG već dvije godine redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta”, čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u knjige.

Kontakt:

e-mail: zlatko.majsec@gmail.com

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Frik iz kvarta ponovo napada”, Zlatka Majseca