Silnik meke duše (iz knjige “Kišne priče”, Ive Mije Andića)

– Ništa on nije kriv, druže sudija. Ništa! – ponavljala je žena gledajući u pod sudnice koji je bio ulašten “ideal” pastom da se kao biser na vratu presijavao pod jakim sunčevim zrakama što su dopirale kroz odškrinut prozor.

– A kako onda da ga osudim draga gospođo? Kako da mu odredim pravednu kaznu? – sa snebivanjem i nevjericom pravdao se sudac. – Ako nije kriv, ne mogu mu izreći mjeru zatvora, a ne mogu mu odrediti ni novčanu kaznu.

– Tako je druže sudija! – potvrđivala je žena kimajući glavom. – Ne dao bog da mu izreknete kaznu zatvora. A još gore da ga udarite po džepu. On bi me poslije ostavio, a možda i prebio. I djeca bi mi nastradala, ne dao dragi bog!

Izgovorivši te riječi, žena se stresla kao da je objema rukama uhvatila strujnu žicu od 220 volti. Osjetila je kako je prešla granicu nužne odbrane i dovela u nepriliku i sebe i muža koji je sjedio na stolici namijenjenoj optuženom.

– Pa kako da završim ovaj predmet? – pitao se, sa zadrškom, sudac pred svima. Pravio se kao da nije dobro čuo posljednje ženine riječi koje su bile teže i opasnije od onoga što je pisalo u optužnici. “Ako je tako kako žena sluti i nagovještava, možda je bolje osloboditi ovoga ovdje nesretnika, te ga pustiti na slobodu. Može đavo napraviti još gore i onda ću i ženu i djecu nositi na savjesti” – mislio je u sebi.

– Završite ga kako je najpoštenije i kako pravda kaže. Mene ne pitajte. Dosta mi je moje brige i muke. Jedva čekam da dođem kući svojoj djeci i da se, nakon svega sita isplačem.

– A bi li bilo dobro da mu odredim uvjetnu kaznu? – pitao je sudac, nadajući se da će žena podržati njegov kompromisni prijedlog.

– Ne bi! – odgovorila je žena rezolutno. Nikako! On bi me zbog toga istuko čim bi došla kući i eto ti opet belaja. Valja opet na sud, pa ponovo sve po istom.

– Ne bi bilo sve po istom niti bi vi morali na sud. Kad se prekrši uvjet, kazna se izvršava bez novog suđenja.

– Uh, to je još gore. Nemojte ga kažnjavat. Nemojte zbog mene i zbog djece. Nije on kriv. Nizašto, života mi!

– A ko je onda kriv, ako nije on? Da niste vi, djeca, ili neko treći?

– Niko, kažem vam, niko!

– A ko je taj niko, ako smijem znati?

– Rakija. Prokleta rakija, sjeme joj se zatrlo. Da nije rakije, ničega ovog ne bi bilo. Ničega, kažem Vam. Sjedili bi kod svoje kuće i gledali televizor. Kao i drugi svijet što gleda kad nema šta drugo radit.

– A kako da sudim rakiji kad za nju nema suda! – pravdao se sudac, svjestan da mora odbiti tužbu i proglasiti nevinim čovjeka koji je, na mrtvo ime, prebio nesretnu ženu. Ovu ovdje koja, bolje od bilo kojeg advokata, brani optuženog. Nesretnicu sa modricom ispod lijevoga oka i dvije šljive na čelu i lijevoj jagodici. Tragovi nasilja vidljivi su ko dan, a opet, ako osudi vinovnika, mogu se ponoviti i pojačati.

Stjeran u tjesnac između muževljeve krivnje i ženinog straha od sutrašnjice, sudac se našao u dvojbi između jasnih paragrafa i varljive sudske etike i prakse. Ako potegne mač pravde i spusti ga na onoga ko to zaslužuje mač se, bez njegove volje, može okrenuti prema žrtvi i dotući je ni krivu ni dužnu. A ako ga okači o klin, ni to mu nije nikakva garancija da će nesretna žena ostati pošteđena bijesa siledžije koji sjedi tu na stolici preko puta, zadubljen u svoje misli i skrhan vlastitim grijehom. Šta li snuje u svojoj sirovoj glavi i da li razumije poruke koje mu upućuju i on i žena.

Nemoćan da samostalno razriješi tu tešku hamletovsku dilemu, sudac se, usiljeno oštrim glasom, napokon, obraća mužu.

– Jesi li ti razumio šta ti žena kaže? Je li ti šta doprlo do tvrde glave, ili ćeš nastaviti po starom?

– Neću druže sudijo! Časna riječ, neću. Vidim da ste svi na mojoj strani pa me je nekako i stid što sam ovdje. Mogo sam sve ovo izbjeć da mi nije pao mrak na oči kad malo više popijem. Rakija je zlo druže sudijo. Ne znate vi kakvo je zlo rakija. Ni vi, ni onaj ko ne pije. Niko ne zna kako rakija tumbe okrene čovjeka. Za sto osamdeset stepeni, kažem Vam. Ja, kad sam trijezan, posve sam drugi čovjek. Pitajte moju ženu? – Okreće glavu prema ženi, gledajući je netrmice u oči.

– Jest druže sudija, pravo on kaže. Kad je trijezan nije za prepoznat. Drugi čovjek, kažem Vam. Vrijedan ko mrav. Mek ko pamuk. Na ranu da ga staviš. Krvi bi svoje dao i meni i djeci. I svakom kome zatreba. Ali kad popije, ni na što ne liči. Počne mi spominjat mater i oca. Pa onda sve po spisku. Kao da su mu svi moji za nešto krivi. Možda sam mu ja kriva jer mu pijanom nedam ono što traži. Ne dam, jer ne zaslužuje kad laje ko pas. I kad me vrijeđa ko da sam posljednja kučka u selu, a ne njegova žena i mater njegove djece.

Dok žena izgovara ove, očito osvetničke riječi upućene mužu, sucu prelijeće jedva vidljiv smješak s jednog kraja na drugi kraj lica. Čini se da mu je to što je čuo razjasnilo bračnu situaciju optuženog i oštećene. Zato, sa vidnom ozbiljnošću, okreće nekoliko listova u spisu, tražeći prave riječi za ono što kani reći. Nakon podužeg razmišljanja, tobož zadubljen u tekst ispred sebe u pozi strogog djelioca pravde, najprije minutu promatra muža, a zatim jednako toliko i ženu. Potom se ozbiljnim glasom obraća optuženom:

– Znači u tome se krije tajna tvoje agresivnosti. Kad ne možeš postići ono što želiš milom, a ti primjenjuješ silu. Da se osvetiš. Da ispadneš jači nego što jesi. E, ne može to tako! Ne može! Ili se moraš okaniti alkohola ili ću ti odrezati drastičnu kaznu.

– Nemojte druže sudija! Molim vas, nemojte! – zavapi opet žena na sav glas.

– Rekla sam vam šta me čeka ako ga osudite. Biće mi još gore nego što je bilo. Može me koštat i glave. Neka mu bog sudi kad njemu dopadne šaka, a vi ga pustite kući. Molim Vas! Imamo petero djece. Jedno je malo, jedva je stalo na noge. Kako ćemo bez njega, ako ga sprtite u zatvor.

Nakon tih riječi, sudac desnom rukom prolazi kroz sijedu kosu od čela do zatiljka te se ponovo obraća optuženom:

– Imaš malo dijete a piješ. Neka te bude sramota. Žena te brani iako to nisi zaslužio. Da si to bratu napravio što si njoj napravio, ne bi ti oprostio. Zato, dobro me slušaj šta ću ti reći: okreni se prema ženi i zamoli je za oprost. Kao što se bogu moliš za oprost grijeha ako si vjernik. A ako i nisi, zamoli ženu za oprost. Kako se moli boga. Samo ti tako mogu progledati kroz prste.

Poslije ovih riječi u sudnici je zavladao tajac. Kao pred čitanje važne presude. Optuženi je neko vrijeme gledao sudca kao da u prvi mah nije shvatio težinu njegovih riječi, a onda se okrenuo prema ženi i teška srca prevalio preko usana, jedva čujno, tek dvije riječi:

– Oprosti mi!

Žena je slegnula ramenima te uputila dug pogled prema sudcu. Kao da ga želi pitati je li zadovoljan onim što je čuo i je li to za njega dovoljna kazna za nedjela spomenuta u optužnici a kao bijeli dan jasno vidljiva na njezinom licu. Kad joj se učinilo da je sudac prihvatio kajanje optuženog, okrenula se prema suprugu i mirnim glasom, da čuju svi u sudnici izrekla prostu rečenicu:

– Meni je i to dosta!

Potom je sjela na stolicu vidno zadovoljna onim što je čula.

Nikada prije toga muž joj se nije ispričao za uvrede i pretrpljene batine, niti je nalazio riječi kojima bi opravdao vlastito nasilničko ponašanje. Pijanstvo i naknadni mamurluk svaki put bi završavali šutnjom koja je trajala po nekoliko dana. Dok žena ne bi prva progovorila, pritisnuta potrebom da time okaje   nekakav svoj grijeh. Doduše neučinjen ali njoj, ipak, vidljiv. Tako se u kuću vraćao mir koji je trajao sve dok se suprug ne bi ponovo napio te ponovio isto što i prije.

Nakon što je sudac zaključio raspravu te odbacio optužnicu po volji jedinog svjedoka, žena je prva napustila sudnicu, zadovoljna činjenicom da na korak-dva iza nje ide oslobođeni-pokajnik joj muž.

 

———————————

Ivo Mijo Andrić

Rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u Dobrnji, Mramoru i Lipnici, a srednju tehničku u Tuzli.

Završio je Fakultet političkih nauka i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje je proveo veći dio života.

Radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama Bosne i Hercegovine te kraće vrijeme u hrvatskom obrazovanju.

Od sredine 2004. g. živi i stvara u Zagrebu.

Kontakt:

Više podataka o gospodinu Ivi Miji Andriću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.

Kontakt: E-mail: ivomijoandric@yahoo.com

——————–

Preuzmite knjigu – “Kišne priče”, Ive Mije Andića

Digitalnu knjigu “Kišne priče”, Ive Mije Andića, u kojoj se nalazi i priča “Silnik meke duše”, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:

http://www.digitalne-knjige.com/andric3.php

te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

 

—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.