Na sistematskom pregledu otkrili su da imam visoki tlak. Zbog posla koji obavljam, a to je penjanje na odašiljače i preko 30 metara visine, poslali su me na prisilni odmor. Nakon obavljenih dodatnih pretraga, nošenja holtera za krvni tlak, holtera za srce, pretraga krvnih žila u nogama i na vratu, analize urina i krvi, slikanja pluća i tko zna čega sve ne, donio sam sve nalaze svome liječniku.
S njim sam skoro u prijateljskim odnosima, zapravo dobro se poznamo još iz mladosti, pa je naš razgovor započeo pričama o prijateljima, znancima, rodbini i kojekakvim zgodama i nezgodama, te je nakon dužeg razgovora konačno počeo gledati moje nalaze, a ja sam sa zebnjom iščekivao njegovo stručno mišljenje dok se on zadubio u sve te nalaze i nešto bilježio u karton.
Najednom nastade u bolnici strka, vika. Netko u hodniku viče:
– Hitan slučaj, dođite ovamo!
I moj liječnik istrča van u hodnik, a ja ostade sam u ordinaciji. Prošlo je skoro pola sata dok se moj liječnik konačno vratio, sjeo za stol i počeo pregledavati moje papire, a zatim u nevjerici vrtjeti glavom i mijenjati boje. Na trenutak je, gledajući moje nalaze, zario glavu među dlanove i zamišljeno otpuhivao.
Ne moram vam pričati kako mi je bilo. Puls mi je sve luđe tukao, a znoj me oblio. Glavom su prostrujale najcrnje misli, a onda sam hrabrio samoga sebe da uvijek postoji mogućnost u oporavak, a odmah sam potom utonuo u crne misli. Ne znam od čega bolujem, uvijek su sve mogućnosti otvorene, a najgora je bolest koju ne osjećate dok ne bude prekasno. Doduše, oduvijek mi je srce znalo luđački tući dok sam jurišao s loptom i jurio od gola do gola još u djetinjstvu, ali nikad nisam imao većih problema.
Doktor me s vremena na vrijeme odsutno pogleda blijed kao krpa kao da u mojim nalazima već vidi pokojnika. Ništa mi ne govori, samo me očajnički pogleda pokušavajući prikriti svoju zbunjenost i zabrinutost nekom dosjetkom.
– Živ čovjek svašta doživi, a ponekad i preživi!
Živim zdravo. Ne pijem, ne pušim, ne jedem suviše masno, ni slano, izbjegavam gazirana pića, slatko tek tu i tamo okusim, a eto, sve ti je to badava. Onaj rogonja nikada ne miruje, nego radi svoj posao. Teško je ovako čekati premda znam da mi nema spasa kada se doktor, moj prijatelj, ovako zabrinuo i problijedio gledajući moje nalaze.
Ponovo ih pregledava, u nevjerici vrti glavom, blijed kao krpa tek me saučesnički pogleda, a onda spusti pogled nad papire, pa zarije glavu među dlanove i samo što ne zaplače.
Svjestan sam da mi je kraj blizu. Pomoći nema, a niti nade. Svatko ide svojim putem, svome ušću, svako ide koritom života koje se razlijeva u nepreglednim ravnicama, a zatim brza strminama i padinama, uvire i ponovo se rađa, ali se na kraju gubi u moru vječnosti.
Eto, već sam dva mjeseca na bolovanju. Doduše, ništa me ne boli, ali taj visoki tlak me muči, premda ja nisam dosad ništa osjećao, niti osjećam, ali kad mi doktorica mjeri tlak, bude i do sto devedeset kroz sto deset mph.
Kažu da je najgore baš to što te nikad ništa ne boli, a onda ti samo najednom pozli i više nema izlaza.
Ali, što je tu je. Nitko ne može izbjeći svoju sudbinu pa tako ni ja.
Konačno doktor podiže glavu i gleda izgubljenim maglovitim pogledom u mene:
– Znaš šta?
– !? – preplašeno gledam i slušam.
– Znaš šta se desilo?!
– ?!
– Brkan će odapeti. Eno ga sav pocrnio. Nema mu spasa ni pomoći. Infarkt!!! Još ga pokušavaju oživjeti.
– Brkan?!
– Da, Brkan!
– Pa, jutros sam s njim razgovarao pred trgovinom…
– Da, da, da… i tu je zastao, a onda s knedlom u grlu ponovio:
– Brkan je gotov, nema mu spasa… a ja sam mu jučer posudio deset tisuća eura!
– ?!
– … deset tisuća eura bez potvrde i potpisa … i tu je utihnuo.
– A, moji nalazi?
– Što tvoji nalazi? Zdrav si ko dren! Imaš krvnu sliku ko beba! … Ali Brkan će odapeti, a ja sam mu jučer posudio deset tisuća eura!
———————
Dragan Miščević
Rođen je 5. velječa 1947. godine u selu Paklenica gdje je završio četiri razreda osnovne škole. Više razrede osnovne škole završio je u Novskoj.
Zahvaljujući izvanrednoj profesorici Miri Lončar u Srednjoj ekonomskoj školi u Novskoj oduševljavao se satovima hrvatskog jezika, a posebno ga je motivirala za pisanje i čitanje, te je nakon srednje škole diplomirao na Odsjeku hrvatski jezik i književnost na Pedagoškoj akademiji u Pakracu, a uz uz rad i apsolvirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku hrvatski jezik i književnost.
Početak pisanja i prvi honorar seže u rano djetinjstvo kada je dvostruko nagrađen od tate i mame jer je napisao nekakvu rugalicu o braći, pa su ga oboje izdevetali, jer se braći ne smije rugati, a on se i nije rugao nego je samo napisao kako je bilo. Bila je to živa istina, ali je još življa istina da je dobio poštenu porciju, pa mu pisanje nije još dugo padalo na pamet.
Pisanjem se, javnim, uglavnom, nije bavio. Tek ponekad bi objavio poneku vijest u lokalnom listu i konferanse programa za školske priredbe. Jedan kraći igrokaz „Bele” imao je 1967. premijeru u rodnom selu. Nekoliko kraćih igrokaza i dramatizacija priča napisao je za školske priredbe.Vodio je dramsku, scensku, recitatorsku u školi i mjestu. Dugo godina vodio KUD u Kloštru.
Nekoliko započetih djela ostalo je nedovršeno jer je ocijenio da ona baš i nisu za Nobelovu nagradu.
Kontakt:
Više podataka o gospodinu Draganu Miščeviću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.
Kontakt: E-mail: dmiscevic13@optinet.hr
——————–
Preuzmite digitalnu knjigu “Mali Tane”, Dragana Miščevića
Digitalnu knjigu “Mali Tane”, Dragana Miščevića, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/miscevic2.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
——
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
