Intervju – Emilija Dević, pjesnikinja i književnica

Emilija Dević, rođena je 24. 2 1957 u Poreču, završila ugostiteljsku školu, udata i majka troje djece. Do sada je objavila osam zbirki pjesama.

Pjesme piše od djetinjstva, a mnoge pjesme su joj objavljene u zajedničkom zbirkama i zbornicima. Neke njene pjesme prevedene su i na makedonski i arapski jezik.

Član je Udruge “Providenca” Biograd, Udruženja balkanskih umetnika i Matice hrvatske. Objavljuje po raznim portalima: Webstilus, Magicus i Internovine.

Razgovarao i objavio: Nenad Grbac


Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično ?

Pisanjem se bavim od mladenačkih dana… znate već kako to ide…zaljubiš se i napišeš pjesmu… Naravno tada pjesma nije baš tečno“tekla, bilo je dosta ispravljanja, brisanja i bacanja papira. Ali sačuvala sam ih u jednoj bilježnici i ponekad u njih onako radoznalo zavirim.

Imala sam tad u mojoj Župi za prijatelja jednog mladog svećenika, koji mi je objavio neke pjesme u tadašnjoj“Istarskoj Danici“, gdje je postojala i stranica za mlade talente. Na kršćanskoj reviji“Kani“, upoznala sam jednog studenta medicine…i poslala mu svoje pjesme na uvid i on me potaknuo da nastavim…

Ime ne bih spominjala… sad je poznati doktor u Zagrebu, a sreli smo se mnogo kasnije i uživo ali to je već za neku drugu priču.


Možete li navesti vašu, E-mail adresu, ili način na koji vas naši čitatelji mogu kontaktirati?

Čitatelji me mogu kontaktirati na e-mail: emily.devic@gmail.com


Rođeni ste u Poreču. Pisanjem poezije se bavite od djetinjstva. Udati ste i majka troje djece. Tu su koliko znam i unuci. Kako uspijevate sve to uskladiti?

Pa, bilo je tu i pauziranja… dok su djeca bila mala i dok sam radila…ali kasnije u duge zimske večeri bilježnica je bila često u mojim rukama. Znate što je najgore? Pjesma naiđe ponekad u nezgodnom trenutku i ako je odmah ne zapišem ona odleprša poput leptira.

Kad sam sam se dočepala laptopa i svladala sama tehnikalije, sve je krenulo nabolje. Na jednom portalu upoznala sam dosta prijatelja koji su mi davali podstreka i čitali moje pjesme i tako je krenulo….


Pjesme su vam objavljene i u zajedničkom zbornicima. Neke pjesme prevedene su vam i na makedonski jezik. Članica ste Udruge “Providenca” Biograd, Udruženja balkanskih umetnika i Matice hrvatske. Objavljujete na raznim portalima: Webstilus, Magicus i Internovine.com. Koliku važnost ima i takav način bavljenja književnošću?

Takav način objavljivanja pomaže mladim pjesnicima da utvrde svoje mogućnosti i da upoznaju slične sebi… Barem u začetku to mi je imponiralo…sad već osjećam zamor pa sad tu i tamo poneku pjesmu objavim…. tek toliko da me ne zaborave ha ha!

Što se tiče književnih društava, želim ovdje otvoreno pohvaliti HKD Rijeka i predsjednika Valeria Orlića koji me je onomad pozvao … mene anonimusa da sudjelujem na Festivalu književnosti … mislim da je to bilo prvi put 2011… Na tim sam druženjima upoznala mnogo kolega pjesnika i stekla neka divna prijateljstva koja još traju. Naravno i proširila kreativna iskustva i izvukla neke pouke.

Isto svaka pohvala UBU Subotica i dragoj Dijani Uherek koja mi je primjerke moje zbirke „Mjesečina u polju lavande“ osobno donijela iz Subotice… a nije morala. Sretale smo se i kasnije na festivalu u Rijeci…Hvala Dijana!


Jedan od razloga za objavu ovog intervjua je i objava vaše nove zbirke poezije «Trag zapisan u vjetru» na portalu www.digitalne-knjige.com. Da li bi nam mogli reći nešto više o toj knjizi i tome što vas je navelo da je napišete i objavite.

Da… ova moja osma zbirka malo je duže čekala u virtuali… ali rekoh sebi … iako sam zašla u neke godinice… Lesi se uvijek vraća kući… Tako se i ja vratih vama poštovani Nenade… iako sam već kod Vas objavljivala. Neko sam vrijeme malo propitkivala i druge načine objavljivanja… Ponekad sam ostala razočarana nerazumijevanjem… a ponekad su me nepoznati izdavači ugodno iznenadili.

Inače te sam pjesme pisala u ona olovna vremena kad je u lijepu našu stizao prvi val izbjeglica… te su stoga mnoge pjesme u ovoj zbirci tako“obojane“

Posvetila sam je mojoj jedinoj unuci Hani…i voljela bih je pokloniti njezinoj mami za njen šesti rođendan… Nekako slutim da će kad odraste možda biti ponosna na svoju baku.


Mnogi misle da je lako napisati i objaviti knjigu! Da li je to zaista tako? Koliko je vremena i truda potrebno uložiti u pisanje jedne knjige poezije?

Svaka napisana knjiga je moje dijete i ne pravim među njima razliku.

Naravno da je potrebno truda i vremena da se skupi i objavi   knjiga, a vjerujem da treba imati i malo sreće pa upoznati prave lektore i recenzente, koji će tu zbirku pravilno urediti. Samo da se zna, da sam nekih sigurno stotinjak pjesama obrisala, ocjenivši ih manje kvalitetnim za objavu…

Što se tiče konkretno poezije po mom shvaćanju pjesnik se ne postaje… on se rađa… jer svaka je pjesma za mene poput živog bića koje poteče poput rijeke kad nabuja… ja sam samo posuda u koju skupim njene kapi… Da, čudni su njeni putevi!


Što vama kao piscu i pjesnikinji znači pisanje?  

Meni pisanje znači mnogo… tad vrijeme nestaje… riječi se samo slažu u rečenice… ponekad u rimu, ponekad bez rime i kad pjesma bude gotova… kažem sebi to je to! Neki tvrde da je pisanje neka vrsta terapije… djelomično se slažem jer kad pjesma iz tebe istekne… ostaješ istovremeno i prazna i u sebi ispunjena….


Kako se pisac ili pjesnik osjeća kad listajući knjigu ili surfajući Internetom naiđe na vlastite stihove prepisane i potpisane tuđim imenom? Ima li kopiranje i prerađivanje tuđih radova ikakvog smisla? Jeste li se vi ili neki vaši prijatelji dosad susretali s takvom vrstom copy/paste književnosti?

Naišla sam jednom surfajući Internetom svoju pjesmu kopiranu… nije bilo navedeno da sam ja autorica… opomenula sam dotičnu osobu i ona je to ispravila.

Isto tako naišla sam jednom u ovom bespuću virtuale na osobu koja je malo pomiješala riječi nekih pjesama u prozi našeg slavnog Ive Andrića i zatim ih objavila pod svoje… Kad sam je opomenula, brzo me izbrisala s liste svojih prijatelja.

Kasnije sam se malo raspitala o dotičnoj jer me interesiralo kakva je to osoba. Naravno bila je profesorica u jednoj školi…i sticala slavu dok je nisu i drugi prokužili… Za   mene je to nisko i žalosno… ali ima nas i takvih…


Kakva je Emilija Dević kao osoba? Što vas veseli, a što rastužuje?

Mene vesele sitnice… dobra knjiga… lijepi cvijet… osmijeh na nečijem licu… topla riječ… sunčan dan… moji razigrani mačići… moj pas Snupy, koji me uvijek radosno dočeka…

Rastužuje me kad vidim nepravdu… iskrivljene vrijednosti u našem društvu…da dalje ne nabrajam.

Čitajte moju poeziju… tamo sam ja skrivena virim iz svake pjesme.

Najviše me pogađa što poslije osam objavljenih zbirki pjesama nisam u Hrvatskom društvu književnika… odustala poslije uzaludnih pokušaja, kao i što ne mogu u svom rodnom gradu Poreču naići na razumijevanje da održim promociju… jer se vade odgovorom da nisam u gore navedenom HDK-u… žalosno ali istinito…


Neke knjige tiskali ste u vlastitoj nakladi i poklonili udruzi  “Plavi anđeo”. Možete li nam reći više o tome? S čime se bavi i kome pomaže udruga “Plavi anđeo”?

Ta se udruga bavi pomaganjem siromašnoj djeci Ugande…predsjednica je Dragica Kopjar… imala sam je čast svojedobno upoznati na mojoj promociji u Zagrebu, jedna divna mala žena velikog srca koja je svoju osobnu tragediju oplemenila pomažući nepoznatoj djeci i uključila u tu svoju misiju mnogo volontera… proguglajte naći ćete…


Koliko je vama kao piscu zanimljiva pojava digitalnih knjiga

Naravno da mi je interesantna pojava… iako mi je slađe mirisati knjigu u ruci.


Jeste li zadovoljni suradnjom ostvarenom s portalom digitalne knjige?  

Prezadovoljna sam Vašim portalom dragi Nenade i svakom ga preporučujem!


Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog   zasad neobjavljenog materijala?

Tajanstveni su moji planovi… ali imam neke slikovnice koje bih željela objaviti… fali mi ilustrator pa ako znate nekog preporučite mi… a ima i jedna posebna zbirka koja još čeka svoje vrijeme…


I za kraj nam recite da li ima nešto važno što ste posebno željeli naglasiti, a da vas ja to nisam pitao?

Poezija je kraljica književnosti… kojoj kruna već dugo leži na nekom prašnjavom tavanu… ali ja pronalazim njene bisere i darujem ih svima vama!

Ostaje mi na kraju da se ovdje javno zahvalim mojoj frendici pjesnikinji Jadranki Vargi, koja uvijek ima vremena za mene… koja me prati već godinama i koju iznimno poštujem i cijenim.

Zahvaljujem i Vama dragi Nenade na svemu što ste dosad profesionalno odradili za mene i svaki uspjeh u poslu kojim se bavite!

Veliko hvala za ovaj intervju !

 

———————————-

 

Preuzmite zbirku poezije: “Trag zapisan u vjetru”, Emilije Dević

 

Za kraj bismo dodali da je digitalna knjiga “Trag zapisan u vjetru”, Emilije Dević, prije nekoliko dana objavljena na portalu www.digitalne-knjige.com, te da ju u cijelosti, a zahvaljujući Emilijinoj velikodušnosti i posve besplatno možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na sljedeći link:

http://www.digitalne-knjige.com/devic6.php


A ukoliko ste zainteresirani i za kupnju tiskanog, odnosno papirnatog primjerka ove knjige li bilo koje od knjiga, koje je autorica dosad objavila ili tiskala ili samo imate kakvo pitanja za književnicu i pjesnikinju Eniliju Dević i to ćete moći uraditi tako da je kontaktirate na E-mail adresu:

emily.devic@gmail.com

 

 

 

———————————-

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.