Nekad, u ona stara, olovna i socijalistička vremena, su nam ustaše prikazivali kao manijake, probisvijete, monstrume, hladnokrvne i genetski poremećene ubojice, sotonske zlikovce, nekakvu pošast ili nakazna čudovišta. Da oni nisu pri zdravoj pameti, da im je um poremećen, da im mozak ne funkcionira normalno, da su neubrojivi, da su skloni monstruoznim i brutalnim ubojstvima, zločinima i teroru, da su shizofrenici, paranoici i psihopate. Prikazivali su ih kao ljude koji nemaju grižnju savjesti, ljudskosti i suosjećanja. To je valjda bilo u skladu s ondašnjom ideologiziranom povijesti i u skladu s istinom vladajuće partije i tog totalitarnog režima. Samo nije li to bila lažna verzija povijesti i lažni prikaz? Valjda jeste, jer danas naši mediji tvrde suprotno i drugačije. I kažu da među tim ljudima ima i humanista i čovječnih ljudi i danas nam ili isti ljudi i drugi ljudi govore posve drugo o njima.
To je valjda bilo u skladu s ondašnjim jednoumljem, s ondašnjom mržnjom, s ondašnjom ideologijom ili demagogijom i s ondašnjim unutrašnjim i vanjskim neprijateljima. I govorilo se da Ante Pavelić nije bio mentalno zdrav i priseban. Da je bio sadista. Jer kako će netko biti mentalno zdrav ako na svom radnom stolu drži košaru punu ljudskih očiju, ako neke ljude ponižava i ubija ih jer su druge vjere i drugih političkih uvjerenja. A o tome piše Curzio Malaparte u svom romanu Kaputt. I kažu da je sve to pridonijelo jačanju komunističkog partizanskog pokreta i otpora. I kažu da se tome suprotstavio i naš ondašnji kardinal Alojzije Stepinac. U početku je on možda i prihvatio ustaše, ali na kraju se razišao s njima i osudio rasizam i rasna ubojstva. No, na njegovu žalost, zavadio se i sa komunistima.
A onda se moralo držati partijske i partizanske ideologije, tog predvodnika radničke klase, te avangarde u teoriji i praksi. Uz to smo se trebali držati Manifesta Komunističke partije, Marksovog Kapitala, teze o Feurbachu i Kardeljevog djela: „Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja“, ma što to bilo i ma što to značilo. A značilo je to da su nam ustaše i Crkva vanjski i unutrašnji neprijatelji. I to su nam tumačili i govorili partijski sekretari i komesari. Njihova uloga je bila nekoga ocrniti, pa su tako ocrnjivali one koji su imali veze sa emigracijom u inozemstvu, koji su išli u inozemstvo i koji su išli u crkvu. I nikako ne bi trebalo zaboraviti Tita i njegove zapovijedi:
„Čuvajte mi bratstvo i jedinstvo, kao zjenicu oka svoga!“
Pa su tako tada ustaše bile nešto između Frankensteina, vukodlaka, vampira i Dracule ili nešto gore od toga, a ja ne znam kako to zlo definirati.
No, meni nije jasno, kako su ljudi koji su govorili:
„Klasna mržnja se mora njegovati organskom odbojnošću prema neprijatelju kao nižem biću. Moje je intimno uvjerenje da je neprijatelj u potpunosti niže biće, degenerik na tjelesnoj razini, ali također i na ćudorednoj.“
I ti koji su govorili o klasnoj borbi i o klasnom neprijatelju, koji su bili partijski suradnici, prokazivači, doušnici, o tome da nema pomirenja s klasnim neprijateljima, gdje su nestali? Nisu li oni presvukli svoje odijelo, histerično odbacili partijsku knjižicu i preko noći postali demokrati i ustaše? I s njima bi mi trebali krenuti u napredno gospodarstvo, u napredno društvo, u svjetlu budućnost i u pravednu tranziciju? Misle oni ako su promijenili mišljenje i ideologiju, da su se promijenili u našim očima. Ali nisu, oni su kameleoni, gušteri ili ljuskaši koji su samo promijenili svoju boju.
Neće oni mene zavarati i prevariti. Može se on prilagoditi koliko hoće, može on imitirati što hoće, može on biti prevrtljiv koliko hoće, može se on prikriti koliko hoće, za mene ostaje partijski ili partizanski sekretar ili komesar. Jednom partizanski sekretar, za cijeli život partizanski sekretar. Oni bi da ih mi tretiramo ugroženima i da žive pod zaštitom Washingstonskog sporazuma o zaštiti vrsta, ali što se mene tiče to neće ići i to neće proći. Jednostavno, to ne bi išlo. Oni ne znaju ništa drugo do dogovorne politike, dogovornog gospodarstva i do naše gospodarske katastrofe. Čuli su da sve treba privatizirati, pa su i oni odlučili sve dati za jednu kunu svojim istomišljenicima. I njima odgovaraju te podjele na partizane i ustaše, jer nemaju ideja i nemaju nikakve vizije i izlaze pred sobom. Njima odgovara ovo stanje i u njemu se dobro snalaze, dobro plivaju, sa saborskom, povlaštenom mirovinom ili bez nje. I što još mogu reći nego da ne podnosim te naše komuniste prevarante, te naše prebjege, te naše demokrate, te naše udbaše i naše lažne partizane. Spremni su na autoritarnu politiku, spremni su na kriminal, spremni su na tajkunizaciju i na kriminalnu pretvorbu, privatizaciju i tranziciju. Spremni su na razne represije, na izolaciju naše zemlje, a radi svojih probitaka i interesa.
To nas je dovelo do toga da smo europsko ili balkansko slijepo crijevo. Nekad smo bili predvodnici i nositelji Pokreta nesvrstanih, nekad smo se borili protiv imperijalizma i neokolonijalizma, nekad smo bili značajan faktor u ondašnjoj hladnoratovskoj podjeli svijeta, a danas smo što se politike, znanosti i kulture tiče zadnja rupa na svirali. Nekad smo surađivali s Indijom, Indonezijom, Egiptom, Južnoafričkom Republikom, a danas ni od toga ništa. I nitko nas ništa ne pita i nitko ne drži do našeg mišljenja. Nitko nas ne uvažava. Nikome nismo važni i bitni, svima smo manje vrijedni i ništkoristi. I što je u svemu najgore, najgore je što nam se sustav raspada, a mi klizimo prema slomu ili prema katastrofi. I tko god može odlazi ili bježi glavom bez obzira od nas. Naravno da su to vidjeli i oni iz Europske unije, pa nam nastoje pomoći. Organiziraju summit za Zapadni Balkan, ali od toga nikakve vajde. Jer nema nam pomoći, mi se držimo svoga, duboko smo se ušančili i iz toga ne izlazimo.
I dalje klizimo u naše katastrofe, potrese i u geostrategijski vakuum. I nikako da iskoračimo iz te naše nesretne povijesti. Nikako da postanemo objektivni i tolerantni. I bitno je da smo svi postali religiozni, da vjerujemo u naše Bogove, u naše srednjovjekovlje, u to da mi moramo biti pokorni sustavu i crkvi, a nama trebaju biti pokorne naše žene. I time je zaokupljena naša svakodnevica. Bavimo se trivijalnošću, a ne našim gorućim problemima. I gore nam je nego što je prije bilo i gore je od onog čemu smo se nadali. Ništa se nije ostvarilo što smo sanjali, sve je drugačije, sve je nekakva banalizacija i karikatura onog za što smo se borili. I stalno slušamo nekakve lažne propovjednike i demagoge. I stalno nas sustižu nekakve dramatične posljedice zbog svega toga.
Nije da ja sada branim ustaše i ustaštvo, da ih nekako opravdavam i da sam njihov advokat. Nije da relativiziram karakter ustaškog režima, ali da nisu svi bili krivi koji su se našli na Bleiburgu, to sigurno nisu bili. Da je bilo i nevinih, da je bilo ubijenih bez presude i suda, da je onda vladala osveta i odmazda, vladalo je sve to. Ali do sada nisam imao vremena za njih, a nitko me nije ni zvao na te državne komemoracije, to je ipak za odabrano i izabrano društvo. A ja sam sada i bolestan, jedva trpim i sebe, pa nikako ne idem odati im počast i pokloniti se na njihov grob. Uostalom, to i košta, a ja nemam novaca ni za osnovne potrebe. Dok platim režije, dok platim komunalije, u biti mi ne ostaje ništa i onda smišljam kako nešto na crno zaraditi. Samo, ni to mi baš ne polazi od ruke. I kažem, uopće ne razmišljam ni o ustaškim, a ni socijalističkim, partizanskim zločinima, o tom nepoštivanju međunarodnih konvencija. Valjda, se time bave, oni koji moraju po službenoj i neslužbenoj dužnosti.
Ako su ustaše nastali, nastali su s razlogom i iz nekakve potrebe, samo ja ne mogu dokučiti koje su to. Netko im je sve to dozvolio, netko ih je na to potakao, a oni su takvi kakvi jesu. Ne žele nikakve promjene, oni ne žele reforme, oni su instrumentalizirani od HDZ – a, oni rade za HDZ, a ovi im daju braniteljske i druge mirovine. I što čine te naše ustaše? Crtaju kukaste križeve na Poljudu, pišu slovo U po partizanskim spomenicima, razbijaju ćirilične ploče i skandiraju i kliču protiv tko zna koga na utakmicama nogometne reprezentacije. Istina je da postoje svjetonazorski prijepori između njih i komunista ili SDP- a, ali tko im je kriv, ne zna se. Ja im jedino zamjeram fizičke obračune sa svojim neistomišljenicima koji ne podržavaju misu za Pavelića. Pa ne mogu to svi tolerirati. Nismo svi od istog mesa načinjeni. Nismo svi za rehabilitaciju ustaštva i Ante Pavelića. I zato se ne treba gađati kantama za smeće, zato ne treba nekoga tući i udarati.
Jer Europska unija, jer Centar Simon Wiesenthal to osuđuju i kažu:
„To je sramota za Katoličku crkvu i hrvatski narod. Teško je vjerovati da su se u središtu glavnog grada jedne članice Europske unije, vrlo blizu sjedišta zagrebačke židovske zajednice, stotine ljudi jučer okupile na komemoraciji za jednog od najvećih masovnih ubojica u Europi. To je uvreda za stotine tisuća nedužnih žrtava.“
A meni nije jasno zašto se naši vlastodršci bave time čime se bave. Bave se 1941. I 1945. godinom, umjesto našom budućnosti. I zašto sve zlo naše nasušno prebacuju na Tita, kad se zna da smo za vrijeme Tita bili na najvišem stupnju razvoja, da smo bili predvodnici i nositelji Pokreta nesvrstanih, da smo tada bili uvaženi u svijetu i bili važan faktor u ondašnjoj hladnoratovskoj podjeli svijeta. A imao je i ondašnji socijalizam i svojih dobrih strana: besplatno školovanje, besplatna zdravstvena skrb, sindikalna ljetovanja i besplatne stanove.
A uostalom taj fašizam nije ni dobar za zdravlje nacije i našeg naroda. Previše je prošlosti, politike i ideologije na ovim prostorima i previše je sukoba i ratova. Previše je nesreća i tuga među nama. Treba to ostaviti za Svisvete, za Dan mrtvih, i treba živjeti i raditi na tome. Stoga smo sami krivi za svoju sudbinu. Imamo bezbrojne komemoracije, sjećanja, obilježavanje smrti i bitaka. Gotovo svaki drugi mjesec nekakva komemoracija, nekakvo sjećanje ili prisjećanje. Sve je to nepodnošljivo. Sve to treba ostaviti iza sebe, odstraniti tu duboku podijeljenost hrvatskog društva, odstraniti agresivnost naše ekstremne desnice, ne pridavati joj važnost, pomiriti se sa prošlošću i sve to treba ostaviti za Svisvete i Dan mrtvih. I treba ukinuti sve te obljetnice, komemoracije, sjećanja i obilježavanje smrti i bitaka.
Jer ne čine nam one ništa dobro, nego zlo, ali mi smo ogrezli u naše zlo ili nismo? Sve nam to čini naš život nepodnošljivim i stalno se živi u nekakvim prividima i zabludama. Pa tako živimo i sa našim svećenicima pedofilima i silovateljima, koji i kad se otkriju, nema odgovornosti i kazne za njih, prolaze s uvjetnim kaznama, trebaju izgovoriti Očenaš i Zdravomariju, malo se povući iz javnog života i ništa više. A mi nikako da nešto zaboravimo, nikako da odagnamo od sebe, nikako da nešto potisnemo u svoju podsvijest i okrenemo se svom prosperitetu i svojoj budućnosti. I sad još čujem o tom svećeničkom zlostavljanju djece, naših žena i naših časnih sestara. Netko to prikriva i taji, ali nismo mi više u srednjem vijeku, sve se čuje, sve se zna ili dozna. Pa tako stalno čitamo o tim nastranim svećenicima pedofilima i silovateljima redovnica i časnih sestara koje govore o svojim užasnim iskustvima:
„Bila sam jako naivna jer nisam imala nikakvih seksualnih iskustava. Bila sam djevica, a taj me monstrum prvo nečim omamio, pa me svake večeri silovao. Šutjela sam jer sam mislila da Bog to traži od mene. O svemu sam šutjela, jer mi je i on govorio da o tome nikome ne pričam, a bila sam ne samo seksualno zlostavljana, nego i duhovno. Ali što sam mogla, kad sam ostala u drugom stanju, to sam prvo njemu rekla, a on mi je predložio pobačaj. Ali kako ću ići na pobačaj, pa ja sam vjernica? Ovo ovdje je sveta institucija. Pa sam tako bila u krizi vjere, imam nesanice i noćne more od svega. A onda je došlo vrijeme za dijete. Rodila sam, sve sam napustila, preselila sam se u provinciju, na selo i izišla sam iz Crkve. Jednom me je posjetio i taj svećenik, odmah je počeo sa svojim zlostavljanjem, ja sam mu se suprotstavila i on je rekao da mu je zbog svega toga žao. No, on i dalje drži mise, iza njega stoji svećenički lobi, ima njihovu podršku i dalje napastuje koga stigne.“
No, jako dugo je Crkva prikrivala i tajila tu stravu. Za papu Benedikta XVI je kriva sekularizacija, seksualna revolucija, sloboda govora, liberalizam i raspad morala. A za papu Franju je kriv Sotona i nekakva ruka zla. Naime Sotona negativno djeluje na ljude, pa tako i na svećenike. Pa se oni priklanjaju poganskim ritualima prinošenja ljudskih žrtava i zatomljenju krika razuma. A papa Franjo dalje kaže:
„To je univerzalni problem koji nažalost postoji gotovo svuda. Svuda postoje te seksualne afere.“
Stoga ja puštam papa Franju na njegovom miru i pitam se gdje je bio Bog kada su ustaše ubijali njihove žrtve, ili gdje je bio Bog kada su ubijane nevine žrtve kod Bleiburga i nemam odgovora ni na jedno, a ni na drugo pitanje. I još se pitam jesmo li mi izmislili Boga, jesmo li mi izmislili i uvećali broj tim žrtvama? I zašto su oni kažnjeni bez suda, pravde i pravednosti, a njihovi krvnici su na slobodi?
I pitam se zašto se mi bavimo njima? Pa zar nisu oni poražena vojska, a povijest i tako pišu pobjednici. I zašto se naši biskupi bave njima? I zašto njemački biskupi ne drže mise za poginule nacističke zarobljenike? Zašto se oni ne mole za njihove duše? Možda to drže, ali u tajnosti, ne kao naši javno, bučno, o državnom trošku i pod pokroviteljstvom našeg Sabora u 100 ili tisuću autobusa o državnom trošku.. Njemačkim biskupima to nije ni na kraj pameti, nemaju oni novaca, a ni volje za to. Inače, rat i ratne strahote su nešto odvratno, a izgleda da je to njemačka država u začetku zabranila i o tome se pristojno šuti. Brige njemačku državu za patnje, dostojanstvo, pravdu i nesreće njihovih građana – nacista.
Mene brine to što nas Austrija uči bontonu i pravilima lijepog ponašanja, a za Austriju kažu da je zemlja u kojoj je rođen Adolf Hitler i iz koje je sve to s nacizmom počelo. I to nekoga smeta. A sve smeta antifašiste, pa oni organiziraju svoje prosvjede na gradskom trgu i ispred željezničke postaje. I nitko ne želi sukobe i nerede jer će postojati provokatori na jednoj ili na drugoj strani. Pa nam tako Austrija prijeti svojom policijom i svojim specijalcima. A kažu da naš politički vrh ne dolazi u Bleiburg. Oni imaju preča posla. Bave se našim izborima za Europski parlament ili se bave našom neučinkovitom i golemom javnom upravom, neučinkovitom birokracijom, nečim što nam je ostalo iz socijalizma i još smo to višestruko uvećali. Ili će zveckati oružjem našim neprijateljima preko Drine, jer im treba s vremena na vrijeme prijetiti i zaprijetiti. A nama je tako, kako nam je.
Stoga ne treba unaprijed nikoga proglašavati zločincima, ali ni ratnim junacima. Nije da govorim o nekakvoj njihovoj presumpciji nevinosti, nego jednostavno ne znam činjenice, a ne vjerujem ni lijevima, a ni desnima. I to bi bila čista ironija sudbine, vjerovati bilo kome. Jer ja i dalje razmišljam o tome jesu li crnci genetski manje inteligentni od bijelaca, imaju li oni niži kvocijent inteligencije od bijelaca. Samo kod nas baš nema u blizini crnaca, pa ne mogu to provjeriti. Zato razmišljam o Srbima, našim vječnim neprijateljima. Zato razmišljam o partizanima i njihovim zločinima. I nisam ja jedan dan ustaša, a drugi dan antifašista. Nisam ja nikakav državni parazit i mlatimudan. Pa zato razmišljam i ne razmišljam o širokobriješkim franjevcima, zato razmišljam o tome jesu li se oni borili protiv partizana, zato razmišljam o ostalim našim križnim putovima. I nikako da se toga riješim. Zbog toga sam paranoičan i držim se svega toga kao pijan plota.
I pitam se što ustašama zamjeraju ti partijci i partizani? Zamjeraju im puno toga. Jer oni su se jako razlikovali i svjetonazorski su bili nebo i zemlja. Suprotnosti koje se ne privlače, nego se sukobljavaju. Jer jedni su bili bezbožni, a drugi pobožni. Jedni su vjerovali u Boga i Sotonu, a drugi nisu. Ali ih u biti, kada ih uhvati njihov Sotona, nitko nije mogao razlikovati. Stoga su jedni govorili da su se vjerski transformirali, a drugi nisu. I što ih je zbližavalo? Zbližavala ih je mržnja prema neistomišljenicima, neprijateljima, pedofilima i homoseksualcima i ljubav prema alfa mužjacima i mačo muškarcima. Zbližavalo ih je to što su i jedni i drugi bili skloni raznim zločinima, holokaustu i genocidu. Što su i jedni i drugi bili neubrojivi, psihički poremećeni i neuračunljivi. Što su se i jedni i drugi bavili bezdušnim likvidacijama. I nema među njima nikakvih razlika. I jedni i drugi su bili zadojeni svojim osvetama i odmazdama i brige ih je bilo za ženevskim konvencijama.
I moralo ih se klonuti i bježati i od jednih i od drugih. I kažu da je i kod jednih i kod drugih djelovao Sale Mutavi i Ludi ili Poludjeli Mile. Nekakva naša varijanta poludjelog Maxa. A protiv ustaštva govore Srbi, komunisti i Jugoslavenčine. I u ona jugoslavenska vremena oni su obavljali hladnokrvne i brutalne likvidacije i atentate. Jer ustaše su separatisti, fašisti, strogi nacionalisti, šovinisti, genocidni i ksenofobi. Za sebe oni kažu da su pobunjenici, ustanici i gerilci. Da su se javili i pojavili kao hrvatski odgovor na nezadovoljstvo položajem Hrvata u Jugoslaviji, na atentat u beogradskoj skupštini i na smrt Stjepana Radića. Stoga su i oni organizirali atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića. To je bio njihov tuk na utuk. I onda u travnju 1941. godine nastaje Nezavisna Država Hrvatska i veliča se ustaški pokret i njihove ideje koje su se bazirale na programu HSP-a i njihovog vođe Ante Starčevića. I neko kaže da je Ante Starčević utemeljitelj ustaške ideologije. Samo ne znam je li on prošao kao Fridrich Nietzsche u tom slučaju?
Govorilo se da su njihova zajednička obilježja bila: teror, glad, siromaštvo i svakodnevni strah, pa su se protiv njih okrenuli i oni normalni građani. I govorilo se da su u tim borbama i obračunima sva sredstva dopuštena, pa tako je dopušten i obračun nožem, puškom, bombom, snajperom ili paklenim strojem. Gotovo kao nekad i gotovo kao u nekadašnje vrijeme. Kažu da smo mi time otvorili i probudili svog duha promjena, tranzicije, pretvorbe, ali i fašizma ili zloduha iz boce. Da smo mi otvorili svog šovinističkog duha. I ništa to ne može spriječiti. Kažu da tvrdokorno ustaševanje u Austriji košta 5.000 do 10.000 Eura, pa tko voli, nek’ izvoli. Austrijanci energično sprečavaju fašističke zloupotrebe, fašističko ponašanje i fašističke simbole. Ne toleriraju oni ni naš nacionalizam, a ni naše domoljublje. Ne smatraju oni naše komemoracije da su to sjećanja na nevine žrtve nego da se tamo iznose fašističke ideje i poruke. I svi kao da imaju PTSP ili se prave da ga imaju.
A sada su na vlasti umjereni i neumjereni desničari. I danas ima onih koji su izgubljeni u bespućima povijesne zbiljnosti, ma što to bilo i ma što to značilo. Pa tako čujem da je neki agresivni HSP-ovac priznao zločin da je ubio nekog jadnog starca i uz to je rekao:
„Ja sam desno orijentiran i smetalo me to što taj starac ide u Crnu Goru, što gleda partizanske filmove, valjda onda sluša i cajke, što drži do stare partizanske ideologije i ne kajem se zbog toga. Ubio sam staru komunjaru. On je moj ratni trofej.“
I uopće ne znam hoće li naše pravosuđe išta učiniti po tom slučaju. Hoće li tog agresivnog HSP- ovca samo ukoriti, hoće li mu udijeliti ikakvu ili nikakvu kaznu. Ili će mu se u obzir uzeti olakotne okolnosti da ga je taj starac izazivao, pa će dobiti uvjetnu kaznu, društveno koristan rad ili rad za dobrobit društva. Pa će negdje u nekoj kuhinji guliti krumpire i čistiti mrkvu.
—————————————–
Boris Golić
Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.
Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:
2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.
2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.
2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.
2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.
2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.
2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.
2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.
2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.
2018. godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.
2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”
———————————-
Preuzmite knjigu – “Ustaše i Četnici među nama”, Borisa Golića
Knjigu”Ustaše i Četnici među nama”, Borisa Golića“moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
http://www.digitalne-knjige.com/golic38.php
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
