Govore da će Internet marketing i Internet prodaja zamijeniti trgovačke putnike i da ovi više neće morati orati po cestama. Spominje se i statistika toga svega i kako izgleda nema više mirnog sna za trgovačke putnike, izvoznike i sve one koji nekud putuju i nešto prodaju.
Istina je da trgovački putnici i nisu mogli mirno spavali, ali ako netko spominje godišnje povećanje svoje aktivnosti za 100 ili 200%, onda je ovima drugima stvarno zabrinjavajuće stanje. Najbolje bi bilo da si skrate muke i da se ubiju kao trgovački putnik Arthura Milera.
Ipak uzimajući u obzir naše trenutno stanje u društvu, ne bih se složio sa tim stanjem i novinarskim analizama. Naime, koliko god se trudio i tražio koliko ima Cybera u našem društvu, ipak ih ima manje od trgovačkih putnika. Jednom i nisam imao što raditi, pa sam proučavao čime se ustvari bave te Cyber osobe?
I otkrio sam da se oni ustvari i ne bave tom propulzivnom granom gospodarstva, jer to i nije baš toliko unosno, nego se bave raznim edukacijama i radionicama. Naša bajna Europska unija daje novce našem nepismenom narodu, a onda ih netko uči kako upaliti kompjuter ili laptop. Dotle, trgovački putnici i dalje rade svoj posao, jedino su se modernizirali pa imaju ili mobilni telefon ili tablet, a na njemu pristup internetu, ažurno stanje u svojoj tvrtci i mogu napisati ponudu na licu mjesta.
Međutim, postoji i novi zakon u Europskoj uniji, a on se odnosi i na trgovačke putnike. Ako na nečijoj kući ili tvrtci piše: „ Ne kucati i ne ostavljati prospekte! Trgovački putnici ovdje nisu dobrodošli,” onda to ni ne smijete činiti, jer su kazne velike, a premašuju i 50.000 Eura.
Ne znam što je s našim institucijama, opet ne rade svoj posao, a mogli bi lako naplaćivati kazne. Zakon je zakon, a i propis je propis. Istina da nije donesen kod nas ili možda jeste, ali zato se može kažnjavati nekog kojemu je napisano da nije dobrodošao.
Ostaje mu telefonski i Internet marketing, letci, telefon,mobitel, a ako s nekim dogovori i sastanak, onda može s njim i razgovarati. Naime, kod nas postoje i tvrtke koje ukidaju trgovačke putnike, predstavnike i predstavništva. Navodno će sve rješavati internetom. I ne kažem da ne postoje takvi kupci, ali znajući naše ljude, oni se vole pokazati i reći:
„Ja to mogu, smijem i hoću, a hoću i nekog kome ću to usmeno priopćiti. Želim da mi netko danas titra i podilazi, a sutra ću razmisliti mogu li ja to platiti ili ne mogu.”
Tada se sjetim da sam jednom ili više puta i ja tako postupio.
Prethodno sam sanjao trgovačkog putnika što kažu da je loš znak, a onda nam je u tvrtku i došao trgovački putnik i to ne jednom, nego više puta i nudio policu životnog osiguranja. Direktoru je to valjda i dozlogrdilo pa mu je dozvolio da održi prezentaciju. Naravno da je koristio sve te dobrobiti za ljude i čovječanstvo u obliku Power Point tako da ništa ne vidiš i ne znaš. Blago nama s tim Power Pointom, mislio sam tada u sebi. U njemu vidiš nasmiješene karikature ljudi i misliš da ćeš i sam biti takav.
„Vi uplaćujete svoje rate, a one rastu, pa rastu i kad dođete u mirovinu, onda samo trebate razmisliti na što ćete ih potrošiti.”
„Ako uplaćujemo 5, 7 ili 10 godina, koliko na kraju dobijemo?”
„Netko dvostruko, a neko i trostruko od onog što ste uplatili.”
„Kako može netko dobivati dvostruko, a netko trostruko?”
„Sve je to u skladu s našom klauzulom.”
I trgovački putnik maše s nekakvim papirom kojeg više nikad nećemo vidjeti, a kad smo sve potpisali i prihvatili, više nismo vidjeli ni trgovačkog putnika. Naime, on je svoj posao obavio i naš kraj ne da je obilazio, nego ga je zaobilazio. Možda smo stoga mislili da su nestali trgovački putnici.
Nisu oni nestali, nego su se samo pritajili. Počinili su svoje zlo, pa sada ili u miru likuju ili u strahu strahuju za svoj život ili da će im netko nešto učiniti zlo i što nije u skladu s društvenim normama i običajnim pravom.
A što se tiče polica životnog osiguranja, gotovo svi su ih uzimali, ja baš i nisam htio, ali kada su to svi činili, nekako mi je bilo lakše, pa sam i ja. Vjerovao sam da će moj posao trajati vječno, da neće biti krize i mršavih krava i zašto ne bih uzeo životno osiguranje kad je ovo jedan oblik dugoročne štednje. I tih 400 kuna mjesečno se i nije činio veliki novac, ali ako tvrtka prestane sa radom i nemaš stalne prihode, onda je to veliki novac.
Prvo što sam htio učiniti bilo je raskinuti ugovor i uzeti svoj novac natrag jer je tako i govorio trgovački putnik ili zastupnik osiguravajućeg društva. Još mi u ušima odzvanjaju njegove riječi:
„Vaš novac je vaš novac. Uvijek možete do njega. To je vaše pravo, a to vam ne može nitko oduzeti. Dovoljno je da dođete do našeg ureda, a tamo ćete naći jednu raspoloženu gospođicu i ona će vam isplati ono što ste uplatili i kamatu koju ste zaradili.”
Inače, uplaćivao sam tu policu nekoliko, možda 6 ili 7 godina, i naglašavam da nam je rečeno da u svakom trenutku možemo s tim prekinuti i podići svoje novce uvećane za nekakvu kamatu koja je veća od važeće na domaćem bankarskom tržištu. Istina je da nisam ni čitao što tamo piše, jer trgovački putnik je bio simpatičan i uopće nije govorio da je s nekim imao probleme, da su se ljudi ljutili na njega ili ga proklinjali.
Nudio je nešto što se nije moglo odbiti, pa tako nisam odbio ni ja. Danas sam po kući tražio policu i ugovor o osiguranje, našao ih i da znam o čemu ću pričati s raspoloženom gospođicom, uzeo sam sve i pokušavao proučavati. Nisam baš puno razumio jer u današnje vrijeme, razni pravnici ili stručnjaci nešto pišu tako nerazumljivo da je najbolje odmah od toga pobjeći. I tako je kod mene pisalo: ako učiniš ovo, onda te slijedi nešto nerazumljivo. Ako ne platiš na vrijeme, onda podliježeš nekakvoj klauzuli koje nema ni u polici ali ni u ugovoru.
Najbolje da odem kod one raspoložene gospođice i otišao sam do nje, ali niti sam je sreo, a niti vidio. Naime, tamo je sjedila nekakva žena od koje imam prirodni, arhajski, podsvjesni ili nesvjesni strah i ona mi kaže:
„Niste platili zadnju ratu. Ako se vi tako ponašate prema nama, onda i mi imamo svoja pravila igre prema vama.”
„Valjda ste mi trebali poslati nekakvu opomenu ili nekakvu obavijest. Ni ne znam da sam nešto trebao platiti.”
„Dobili ste otkaz, a automatski s time vaša tvrtka nema obavezu plaćanja životnog osiguranja. Trebali ste doći k nama i sastaviti novi ugovor. Onaj stari ugovor više nije važeći i gube se naše obaveze prema vama.”
„Kako se mogu nekakve obaveze izgubiti? Uplaćivao sam i štedio kod vas 6 ili 7 godina. Uplatio sam vam gotovo 30.000 kuna, a vi mi govorite da su se vaše obaveze izgubile.”
„Raskinuli ste vaš ugovor ili bolje rečeno niste ga se pridržavali. Automatski s tim, nemamo obaveze prema vama.”
„Ne znam jeli vas dobro razumijem ili ne, ali vi mi hoćete reći da sam novce bacio u bunar i da ne mogu do njih? Nema ni glavnice, a kamoli kamate.”
„Možete to i tako reći.” Vidio sam da nema koristi od takvog razgovora, pa sam raspoloženoj gospođici ili arhetipskoj gospođi rekao da naš razgovor nema svrhe i da mi kaže gdje je njen šef ili nadređeni.
„Moj šef je zauzet. Nema on vremena za pojedinačne slučajeve. Najbolje da ostavite broj svoga telefona i mobitela i mi ćemo vam se javiti.”
Ostavio sam broj mobitela i telefona, prošlo je gotovo mjesec dana i nitko mi se nije javljao. Jednog dana sam bio ljut, došli su mi nekakvi nepredviđeni računi, krenuo sam ih platiti, a nisam imao dovoljno novaca, sjetio sam se mog životnog osiguranja i ponovo ušao u osiguravajuće društvo. Još nisam ni ušao, arhetipska gospođa mi rekla:
„Rekla sam vam da ćemo vas nazvati! Ne možete vi doći kad vi hoćete, nego kad vas mi pozovemo.”
„Baš me briga za vaša pravila, običaje i propise. Želim vidjeti vašeg šefa pa što god se dogodilo.”
„Ne možete k njemu. On je zauzet. Zvat ću policiju.”
„Prije nego pozovete policiju fizički ću se obračunati s vama, a onda i sa vašim šefom. Dajte mi vaš mobitel!”
Arhetipska gospođa mi nije dala mobitel, nego sam ga sam uzeo, a također sam otišao do razvodne kutije i izvukao priključak za telefon. Gospođi sam rekao: „Da se niste usudili išta dirati!”- i ušao sam k njenom šefu i kojeg li iznenađenja, bio je to nestali trgovački putnik. Kad sam se od toga oporavio, odmah sam rekao:
„Ispričali ste nam bajke o tome kako ćemo zaraditi dvostruko i trostruko, govorili ste o raspoloženoj gospođici koja će nam to isplatiti, a ovdje sam zatekao baba rogu, koja mi ne da ništa i tjera me van iz vaše tvrtke i prijeti mi policijom.”
„Kod nas postoje pravila, a osnovno pravilo je da vi nama plaćate svoje životno osiguranje do kraja ugovora. Koliko ja znam vaš ugovor je na 10 godina, i vi ste ga prekinuli. To vam je najgora opcija i solucija. Trebali ste ga plaćati, a na kraju bi se vidjelo koliko ste zaradili ili koliko ćete zaraditi. Kod nas nema zamrzavanja ugovora, a s time ste se i vi složili, a složili ste se i s time da ako prestanete plaćati, da se onda odričete i prava na povrat uplaćenog novca.”
„Znam za vaše fore sa time da je to napisano malim slovima, ali ja nisam našao ta vaša mala slova.”
„Navedeno piše u klauzuli. Trebali ste čitati našu klauzulu.”
„Nju nam niste dali ni uz policu, a ni uz ugovor.”
„Ne moramo vam je dati, vi ste je dužni tražiti, a ako ne tražite, onda ste suglasni s njom.”
„Da ne pričamo uzalud: hoću li išta dobiti ili baš ništa?”
„Odite do gospođice Ranke, vidjet ćemo što možemo.”
Išao sam do gospođice Ranke, koja je usput imala sto godina i vjerojatno je tako izgledala i onda kada se trebala udati, vratio sam joj mobitel i uključio telefon. Ona je nešto računala i rekla:
„ Evo, ovo vam možemo isplatiti.”
Pogledao sam iznos, a na njemu je pisalo 963,00 kune, uzmi ili ostavi. Uzeo sam novac, nisam se ni potpisao i otišao platiti tekuće račune.
I sada sigurno i sebe, ali i mene pitate zašto je to tako? I mora li to biti tako? „Mora!” – kažem jednom svom prijatelju, i nastavljam:
„Svi znamo sve o svemu. Mi smo jedno veliko selo i sve znamo o svakom. Ništa ne znači što je neko lopov, speen majstor, ratni profiter ili što već, kad se naše institucije prave da ništa ne znaju. Recimo da sada i prijavim navedenu navlakušu, ništa se neće dogoditi i nikom neće pasti dlaka s glave. Navedeni osiguravatelj će unajmiti najboljeg pravnika i odvjetnika i ovaj će preko svojih veza i poznanstava raditi na tome da tebe diskreditira i da dokaže da je to sve normalno, uobičajeno i u skladu sa dobrim poslovnim običajima.”
„ Ti niti možeš, a niti imaš financijskih mogućnosti da to razvlačiš u nedogled, a osiguravatelj ima tvoje novce i može potplatiti koga hoće, koliko hoće i kako mu odgovara. I ja sam imao sličan slučaj. Vozio sam iza nekog kamiona, a sa njega je ispao kamen i razbio mi šoferšajbu. Dobro da sam bio priseban pa sam stao, zapisao registraciju kamiona i otišao u svoju osiguravajuću kuću.”
„I koliko si novaca dobio?”
„Ništa.”
„Kako ništa? Morao si nešto dobiti?”
„Moj osiguravatelj ne izdaje kasko osiguranja za auta starija od 7 godina, nisam uplatio dopunsko osiguranje za stakla na autu, a onaj koji je prouzročio štetu je ne priznaje. I nikom ništa.”
„Naša mudra i narodna izreka na tu temu je: „maca pojela jezik”, a ja baš i ne znam jeli to baš to.
Zato ću reći staru socijalističku mudrost: „ ne talasaj” i odi kući s mirom, a ako te to ne zadovoljava, onda ću ti reći i latinsku mudrost: „Šutnja je zlato”.
—————————————–
Boris Golić
Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.
Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:
2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.
2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.
2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.
2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.
2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.
2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.
2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.
2017.godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.
2018.godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.
2019. godina – „Posljednji Podunavski Švabo”; „Poplava”; „Kako uništiti grad Vukovar”, „Ustaše i četnici među nama”; „60 plus” i „XXL”.
2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .
2021. godina – „Budi s nama”, „Emigrantica”
2022.godina – „Vodič za tantru”; „Mica Trofrtaljka”; „Nogometni menadžer”; „Cajka”; „Bliski susret s talibanom”.
2023. godina – „Idemo u Botswanu”
———————————-
Preuzmite knjigu – “22 Kvake”, Borisa Golića
Knjigu“22 Kvake”, Borisa Golića, moći ćete preuzeti tako da svojim mišemkliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/golic7.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
