Različiti pristupi liječenju bolesti! (iz knjige “Doživjeti stotu” – Priručnik o zdravlju, Maje Panić)

Poštovani čitatelju, ljubitelju prirodnog načina liječenja, ozdravljenja i zadovoljnijeg života svakog pojedinca…

… ova Knjiga (Priručnik) je napisana s namjerom da na lagan razumljiv način svakome od nas pomogne u shvaćanju osnovnih pojmova vezanih uz naše zdravlje, a nužno ne poznavajući stručno medicinski riječnik s kojim se često susrećemo prilikom otkrivanja načina kako da se bolje osjećamo, zaliječimo, izliječimo ili oporavimo.

Osim što je u Knjizi prilično jednostavno tumačeno značenje pojedinih izraza, pojmova, značenja s kojima se često susrećemo ne znajući najčešće pravo značenje, razrađeno je i podijeljeno po temama niz mogućnosti i metoda kao i sve ono što bi moglo biti pojedincu itekako korisno za sprječavanje raznih bolesti; za ozdravljenje, odnosno iscjeljenje i produljenje zdravog života.

“Doživjeti stotu” bilo bi izvrsno imati u svojoj kućnoj biblioteci, jer njezina osnovna zadaća je pomoć u razumijevanju vlastitih zdravstvenih tegoba kako biste u miru pronašli najbolju stručnu podršku. Ponekad nismo svjesni kako imamo veliku mogućnost spasiti sebe i svoj organizma u udobnosti vlastitog doma.

Osim toga, knjiga je uvijek pouzdan prijatelj, dok se na tehniku ne može uvijek osloniti kao uotalom niti na ustanove koje su često pretprane pandemijama.Obilje informacija koje Knjiga nudi samo je poticaj da se oslonite sami na sebe i da malim koracima napravite velike promjene sebi u korist.

——————

RAZLIČITI PRISTUPI LIJEČENJU BOLESTI SA STAJALIŠTA KONVENCIONALNE MEDICINE I PRIRODNE MEDICINE

Nemoguće je obuhvatiti sve bolesti koje danas konvencionalna medicina liječi. Sukladno tome od pamtivjeka za razne bolesti starog, ali i novog svijeta prirodna medicina ima svoje metode, pripravke, načine, recepture. Osim toga, prirodna medicina često se služi jednim terminom, a to je: samoiscjeljenje ili samoizlječenje.

Naravno, mnogi će reagirati sumnjivo na izraz “samoiscjeljenje”, no upitate li bilo kojeg imunologa, on će vam potvrditi da razne terapije imaju razne pozitivne učinke na naše zdravlje. To nisu čuda i ne treba ih pripisivati nemogućoj misiji ili pak nekoj vjeri, šamanizmu itd itd., jer za to nema potrebe. Niz je znanstvenih dokaza da, ako pokrenemo naše stanice, pokrenut ćemo ozdravljenje. Da li će to biti terapija svjetošću bojama zvukom, nije toliko važno, jer niti jedna znanost neće opovrgnuti pozitivan učinak.

Kako odrastamo, sazrijevamo i napokon kako starimo, tako osjećamo užasan strah i potpunu bespomoćnost kad su bolesti i fizička bol u pitanju. Znanje o nama samima, o našem tijelu, njegovim funkcijama, traženje vlastitog smjera prirodnog liječenja, očvrsnut će nas u odnosu na takve strahove. Mi smo dio prirode, a priroda nas je obdarila sposobnošću samopomoći, samoozdravljenja temeljene na spoju uma, duha i tijela. Da bismo bili zdravi, moraju nam ta tri područja biti sasvim u redu. Da bismo se zaliječili, moramo zaliječiti sva ta tri područja. To je dio kojeg suvremena medicina izbjegava prihvatiti, iako svjetska zdravstvena organizacija u cilju liječenja neizostavno uključuje pojam zdrave psihičke strane, ali se vole obogaćivati znanjima istočnjačke medicine koja uvijek u svojoj tradiciji prirodnog liječanja koristi povezanost sebe, odnosno transpersonalnih moći.

Osim toga, postoji znanost koja se zove psihoneuroimunologija (psihologija orjentirana na rješenje dr. Dchottky) koju je utemeljio profesor psihologije Robert Ader iz New Yorka. Dokazao je on sa svojim timom i potvrdio s nizom drugih stručnjaka da postoje osjećaji koji izazivaju razne bolesti ili pomažu već onima postojećim da se razvijaju. To su usamljenost, tuga, zlovolja, jal, srdžba, duševna povreda, nemoć oprosta, prigušena agresija. Takvi osjećaji blokiraju ljubav, emocije koji su jedini kvalitetni osjećaj koji prema Paraclesusu liječi ama baš sve.

Najopasnije, kako u konvencionalnoj medicini tako jednako i u prirodnoj,to je ignoriranje problema odnosno brisanje očitih znakova bolesti.

Dokazano je da suvremeni konvencionalni medicinski dometi idu u visine gotovo u svim područjima, ali i dalje ostaje ono nešto klasično da se liječe simptomi ne i uzrok.

Unatoč paleti raznih lijekova, kemija nije rješenje, već pomoć pa se svaka osoba koja ima zdravstveni problem mora u početku osjećati bolje, a s vremenom svatko uviđa da ta kemija ipak nije rješenje trajnog karaktera. Nažalost, često oboljela osoba u međuvremenu zbog neotkrivanja, neliječenja uzroka, točnije zbog neotklanja uzroka bolesti pojačava svoju osobnu šansu za još pokoju dodatnu dijagnozu i stanje oboljele osobe sve je gore i gore. Uvijek su tu, uz svaki lijek prisutne i nuspojave koje baš ne ostaju usamljene, nego na sebe vežu i izazivaju druge zdravstvene tegobe. Nikada jedan lijek nije da ne veže na sebe (protu)lijek pa se osoba koja se liječi u prosjeku nalazi na tri do četiri lijeka po jednoj dijagnozi.

PLACEBO

Prevedeno s izvornog latinskog jezika “placebo” znači “svidjeti se, svidjetćuse”. Izraz se prvi puta pojavio u 17.stoljeću, a od tada je doživio niz interpretacija. Danas se definira kao sugestivni lijek, neutjecajna supstanca, ponekad metoda koja nema djelotvornost, ali nije niti opasna.

Knjiga Doživjeti stotu ispunjena je temom što savršenijeg zdravlja i života pojedinca. Loše, negativne misli, osobno sam uvjerena uzrok su mnogih ljudskih tegoba, bolesti, siromaštva, nezgoda i nesreća. Jednako tako u svima nama postoji uvjerenje o starenju koje nastupa brzo, koje nas gazi, uništava te protiv kojeg ne možemo baš ništa. Već vrlo mladi prihvaćamo takve misli o starenju u svojem umu. Znanost pak kaže da se naše tijelo obnavlja, stoga je sigurno da je starenje velikim dijelom rezultat ograničenog razmimišljanja.

Prvi potpuno prirodan, svakom dostupan i posve besplatan lijek protiv starenja je promjena razmišljanja. Razmišljajte o sebi kao o osobi koja ima dobro zdravlje, jako lijepo tijelo, idealnu težinu, koja zrači vitalnošću, mladošću i radošću.Danas čak poneki liječnici namjerno prepisuju ovakav “izmišljeni” lijek kada dozvoljavaju okolnosti, samo iz razloga da pacijent kojem u stvarnosti ne treba kemijski lijek ne bi imao osjećaj da ga se ne liječi.

Terapijski učinci placeba puno puta su već dokazani vrlo autentičnim istraživanjima. Jedno od takvih istraživanja izazvalo je buru provedeno u Baylor School of Medicine (New England) kada se dokazalo nešto gotovo nevjerojatno. Do tada se tvrdilo da kirurgija nema u sebi mogućnosti za placebo efektom. No, u svrhu znanstvenih dokaza izvršena je operacija u kojoj je (zdrav) pacijent čak stavljen pod anesteziju, zadobio je tri manja reza, a za vrijeme njegove operacije u drugoj operacionoj sali operirano je nekolicina ljudi zbog pravih zdravstvenih trauma. Dr Mozeli je na završetku eksperimenta tijekom liječanja zaključio “pacijentima nije pomoglo moje kirurško umijeće. Čitava korist od operacija osteoartritisa koljena bila je placebo učinak”.

Za sada u službenoj medicini ne postoji univerzalno objektivno objašnjenje za placebo efekt, osim da senzorno iskustvo i misli osobe imaju utjecaj na njegovu neurokemijsku reakciju koja dovodi do drugih promjena u biokemijskom sustavu. Ovom teorijom počela se vrlo ozbiljno i intenzivno baviti nova naučna disciplina psihoneuroimunologija. Upravo povezanost živčanog, endokrinog i imunološkog sustava razvija mehanizme nastanka mnogih psihosomatskih bolesti, dok pozitivna uvjerenja i sugestije donose placebo efekt. Potvrđeno je da neuro-imuno-biokemijske promjene utječu na organske promjene pa kako nastaju bolesti, tako u obratnom smjeru mogu i nestati.

Svaki lijek ima svoj placebo efekt koji nimalo ne ovisi o kemijskom sastavu tog lijeka. Ovo nikako nije suprostavljanje medicinskoj konvencionalnosti, već pokušaj da se osvješćivanjem usredočimo bar što se zdravlja tiče na ono što želimo dobiti, a ne izgubiti. Mogli bismo se složiti da je placebo samo uvjerenje, naizgled neupotrebljivo.

Međutim, placebo govori o uvjerenju koje je toliko jako “Misli te mogu ubiti, misli te mogu oživjeti”. Uvjerenje koje je toliko jako da ta biologija vjerovanja smještena u mozgu šalje dobre u stanice tvari (epigenetika na staničnoj razini). Da bismo objasnili zatim prihvatili moć vlastitog uvjerenja kao lijek moramo kontrolirati naša unutarnja uvjerenja,jer upravo oni diktiraju našu stvarnost. Za ovo nije potrebno ogromno znanje niti razumjevanje kvantne stvarnosti, jer već odavno znamo da misao obliku materiju.

Prepoznavanje ovog mehanizma kao lijeka nalaže nam da odbacimo svoje stare navike i stvorimo nove, s pažnjom, sa potpunom svjesnošću. Neko posebno znanje o placebu ne pomaže nam puno u ozdravljenju ili očuvanju našeg zdravlja. Puno je važnije razumijevanje biologije vjerovanja da je naš nematerijalni um sposoban itekako utjecati na fizičku dimenziju.

Najveći problem pri tome može nam stvoriti naš ego, naša (nametnuta) uvjerenja, naš um koji ne može prihvatiti da su stvari puno lakše, nego što mi mislimo. Percepcija da je sve teško, da je većina toga nemoguća, nestvarna, određuju velikim dijelom naše zdravlje.

———————————

Maja Panić

Maja Panić rođena je u Zagrebu 1966. s karakteristikama svojstvenim samo karizmatskim osobama, ali ne u onom fizičkom smislu, već u nekom puno suptilnijem. Iako rođena u obitelji konvencionalnih obrazaca gdje su svi visokoobrazovani i društveno dobro pozicionirani, iskakala je od mladih dana iz tradicionalnih šablona krenuvši svojim vlastitim putem ne zazirući niti jednog trenutka od problema koji su joj se rađali u svakom pokušaju nametanja osobne izričite duhovnosti kojom zrači. Još u mladim danima njezini su pogledi na život bili odbacivani čak i od onih najbližih ne imajući za njih utemeljenja u logici i zdravom razumu.

Naizgled je to vrlo jednostavna prosječna žena, supruga i majka koja se gotovo ničim na prvi pogled ne ističe u svojoj okolini. No, vječiti optimizam, osmijeh koji upravlja njezinim cijelim svijetom izdvaja je iz okoline. Začuđujuća je činjeninca kako je Maja prolazeći kroz svoj osebujan život zadržala toliki optimizam i snagu ostvarujući pri tome uporno ideju i karijeru karizmatika tihe snage koji za sobom vuče doslovno ljude u bolji svijeti tumačeći im sve ono što racioninalni um ne može shvatiti. Vrijednost Majine riječi, energije i prirodnih darova su dnevni događaji. Njezina vještina i znanje danas su na zavidnoj razini i sa svojih 50-tak godina doista može reći da je sudjelovala u kreiranju mnogih sudbina. Još uvijek velikodušna i gotovo naivna spram materijalnog života obavlja svoju misiju o kojoj nema ushićenih izjava.

Majina komunikacija s drugim inteligencijama nije utemeljena na izvanrednim sposobnostima već na strahu i nespremnosti okoline da se hrabro upusti i uživi u procese koji su nam svima omogućeni. Novi vidici, novi obrasci i nizovi novih iskustava mnogi ljudi niti ne žele osvijesti, a kamoli ostvariti. Napokon, Maja je i sama godinama govorila kako postojanje viših sfera nije stvoreno samo za nju, već za sve ljude i da se uz otvoreno srce svatko može osjetiti magičarem svog života

Davno uz svoje metode Maja je počela koristiti karte i drevno znanje Tarota, napravila je i hrvatske karte Mea Vita, a kasnije i knjigu “Priručnik za početnike” i dugi je niz osoba koje su postali njezini sljedbenici na putu simbola i tajnih poruka Univerzuma koje se očituju kroz tarot karta. Njezine su karte dobrodušne, jednostavne, prijateljske i iskrene, baš kakva je i ona sama,”U životu se ništa ne događa slučajno.” Maja često govori svojim klijentima i prijateljima. Još u njezinoj dvadestprvoj godini u život joj je ušla gospođa, posebna gospođa iz svijeta ezoterije i tajni Univerzuma koja je kroz mladost unijela volju i ljubav za spoznajama koje se ne uče u školi i na državnim ispitima.

“Sve je to sudbina.”, rekla je Maja u jednom intervjuu “’85svoje znanje nesebično mi je prenijela. Jedno od iskustava meni osobno najupečatljivije je sposobnost susreta sa tzv. Čuvarem praga dakle u potpuno svjesnom stanju vidjeti osjetiti i govoriti s osobom iz druge dimenzije. Ispočetka sam možda bila i zbunjena i uplašena, ali sada znam da je On moj prijatelji duhovni vodič.”

Cjelokupan njezin rad uvijek je imao čitalačku pažnju pa je tako u dugom nizu godina bila nagrađivana za međunarodnu književnu suradnju, 1997. napisala je roman “Utjeha u Veneciji”, u Zagrebu je 2002. objavila svoju prvu zbirku poezije “Ne dam te” da bi 2004. objavila zbirku peozije “O ljubavi”, a 2008. u suradnji sa Kostadinkom Velkovskom objavila novu zbirku na glazbeno poetskom uradku “Podsjetnik na Ljubav”.

Surađivala je u raznim časopisima vezano uz teme ezoterije i self-helpa: Zagreb, Welnees, Nekretnine, Reporter, Moja televizija i dr.

Kad je riječ o tarotu i sličnim aktivnostima energije i duhovne medicine, njezine sposobnosti potvrdilo je tadašnje krovno Hrvatsko udrženje za promicanje alternativne medicine, a tri pune godine radila je kao službeni psychic za Englesku, Škotsku i Irsku. Bila je kratko vrijeme i voditeljica tarot showa, a kasnije je osnovala i prvu hrvatsku školu tarota (i magije).

Radi na osposobljavanju slijepih i slabovidnih osoba u alternative, uz pomoć tarota davala je informacije za emisije Hrvatske televizije, Nove televizije, voditeljica je humanih projekata u Udruzi Mea vita. U svemu tome napravila je prve hrvatske tarot karte Mea vita i “Priručnik za tarot” te je nakon toga objavila “11 ženskih zapovijedi”, kao i Knjigu koja nosi sreću (hrvatsko i američko izdanje) te knjigu samopomoći „21 gram – duša bez grijeha”.

Godine 2009. bila je nominirana za “Zagrepčanku godine”, a svoj rad jednim dijelom prije odlaska u inozemstvo zaokružila je osmišljavanjem i postavljanjem međunarodne konceptualne izložbe s porukom za borbu protiv nasilja Dora Maar u pokroviteljstvu gradonačelnika Grada Zagreb.

U Zagrebu, prosinac, 2017. prof. Sara Mikačić

——————–

Preuzmite knjigu “Doživjeti stotu” – Priručnik o zdravlju, Maje Panić