Intervju: Snežana Pavelić

– Ona se odrekla fikcije u ime istine. A istina nikad nije bila u modi. I zato je nježna prema ljudima u svojim kolumnama, a oštra prema pojavama. Ona perpetuira štetne stereotipe ugacane i štiklama, i platformama, i radničkim bakandžama, i patikama. (…) Ona je govoruša koja locira, identificira, detektira, samo ne uhićuje. Za to su zaduženi drugi. – riječi su kojima je Snežanu opisala mr.sc. Darija Mataić Agičić.

Hrabra, „bez dlake na jeziku”, rječita, pametna, informirana, žena sa izgrađenim stavom, bez predrasuda, ispravna, svoja – sve su to riječi kojima bih opisala Brođanku Snežanu Pavelić nakon današnjeg kratkog prvog susreta i razgovora.

Povod njemu bilo je izdanje njezine knjige naslova „ U tuđim cipelama” i to u vlastitoj naknadi. Radi se o 54 kolumne, ranije objavljene na portalu SBperiskop i potpisane pseudonimom Ana Škornjač.

Razgovarala i napisala: Željka Gavranović

————

Velika je šteta za Slavonski Brod, pomalo i sramota, da je takvo vrijedno djelo predstavljeno na terasi jednog kafića, umjesto u Gradskoj knjižnici, no možda ovim člankom ta nepravda bude barem djelomično ispravljena, a više nas uspije upoznati Snežanu.

– Pišem već dvije godine, a do prije te dvije godine napisala sam tek dva posmrtna govora dragim prijateljima i više desetaka rođendanskih čestitki. Prije dvije godine počela sam pisati o ženskim ulogama iz pozicije feministice. Priče su izlazile četvrtkom na jednom web portalu, pod pseudonimom, imenom moje prabake Ane Škornjač. Ovo je mala sredina, a ljudi kad komentiraju, onda idu ‘na osobu’ i marginaliziraju temu o kojoj govorim, a ja nisam „imala želudac” za to. To je razlog zašto sam pisala iza tuđeg imena. – odgovara Snežana na naša pitanja.

No, odlučivši se izdati knjigu pod svojim imenom, pokazala je kako ima hrabrosti suočiti se i susresti „oči u oči” s javnošću – kolikogod ona uskogrudna bila.

– Odlučila sam izaći iz anonimnosti zbog jedne situacije. Ljetos sam imala problema s kičmom i išla sam na višesatne terapije. Kada sam kroz razgovor visokoobrazovanoj ženi koja radi u zdravstvu rekla da sam feministica, ona me pogledala s tolikim zgražanjem i gađenjem da mi se to utisnulo. Mladi ljudi danas uopće ne znaju što znači biti feministica i to me strašno boli. Najviše me boli priča o tomu kako se ravnopravnost podrazumijeva. Podrazumijeva se, a u mom susjedstvu živi čovjek koji je silovao vlastitu kćer, u drugoj ulici je čovjek ubio svoju ženu, časne sestre nisu pošteđene silovanja i čedomorstva, Romkinja u 32. godini rađa svoje jedanaesto dijete, ženi u Međimurju muž odreže nos i ona iskrvari do smrti. To su strašne stvari. Zatim, tu su izbjeglice, a mi ništa ne činimo kako bismo ženama u tim izbjegličkim kampovima iole olakšale život. Zato imam potrebu govoriti. – iskreno otkriva autorica.

Njezinim najbližima, priznaje, nije bilo drago što je svoju intimu odlučila podijeliti sa svijetom, no na to ju je natjerao nesrazmjer između slobodoumnosti njezine generacije i nedostatka toga kod današnje mladeži.

– Imam unučad i djecu i puno razgovaram s mladima. Oni prema feminizmu imaju stav odvratnosti. Sklona sam vjerovati da je to rezultat 25-godišnjeg vjeronauka u školama, prvenstveno u pogledu reproduktivnih prava žena. Gledala sam ankete nevladinih organizacija koje pokazuju da je ova generacija manje liberalna od svojih roditelja. To je neprihvatljivo da točak povijesti ne ide naprijed. Današnja djeca imaju nakaradne stavove, ne prepoznaju nasilje prema ženama. Sustav i država zakazuju u svim segmentima, samo nevladine organizacije i feministice dižu glas, a udruge obavljaju posao države. To je činjenica. Provode kampanje protiv nasilja, postoje protokoli, sve je to odrađeno, materijali su podijeljeni, ali sve to stoji u nečijim ladicama i neprestano idemo dva korak naprijed, jedan natrag. Uporno se ne zna što je čiji posao. O tomu progovaram u knjizi. Počinjem od „Ja-feministica” jer mi je to prvo. Prije nego da sam majka, baka, radnica, kćerka, susjeda, kuma,… Došla sam u životnu dob kada više ne mogu gledati i slušati to da se feminizam smatra opasnošću za hrvatsku obitelj i katoličanstvo. – pojašnjava Snežana Pavelić.

Svojim pričama razotkriva sebe jer su sve stvarne i istinite. Za to je, kaže, potrebna hrabrost.

– Iako je naslov knjige „U tuđim cipelama”, u 98 posto se radi o ispovjednoj prozi. O svakoj od uloga žene o kojima pišem rekla sam što mislim i tu se da iščitati sve o meni. Iskustva mojih prijateljica imaju također upliva, ali to je uistinu ispovjedna proza. I za to treba hrabrosti, mali je ovo grad. U ovoj knjizi je moja intima, ne možemo je svi čuvati za sebe i očekivati promjene. Ovime pozivam žene da imaju suosjećanja za drugu ženu jer nas kroz folklor uče da ne možemo imati puno dobrih i pravih prijateljicu, nego samo jednu. Uče nas da se ne vole snahe i svekrve. Na društvenim mrežama vidljivo je da žene međusobno ne podržavaju. To je tako jer smo tako odgajani. Moramo se školovati oko teme zvane feminizam da bismo shvatile gdje je to počelo. A krenulo je od Franje Asiškog, od Aristotela,… i to ne možemo promijeniti, ali možemo sada učiniti drugačije. Niti jedno društvo ne želi osviještenu djevojku i ženu. Ono želi osobe kojima je jednostavno manipulirati. Ne žele ni djecu koja meditiraju, djecu koja su zadovoljna sobom,… – progovara Snežana o daleko širem problemu.

Mada bi svako poglavlje knjige moglo biti poučno za bilo kojeg čitatelja, Snežana se njom obraća prvenstveno ženama.

– Ovo je knjiga za žene. Želim ih osnažiti, potaknuti neka uđu u tuđe cipele i da pokušaju shvatiti drugu ženu, a ne da je osuđuju kroz svoju prizmu. Knjigu završavam pričom „Prostitutka”. Kroz svaku žensku ulogu bavim se i jezikom. Puno je riječi koje nemaju svoj ‘par’ u ženskom rodu. Primjerice, ‘kupac’ ili ‘samoubojica’. S druge strane, interesantno je da ‘prostitutka’ postoji samo u ženskom rodu. U knjizi se, zapravo, bavim ljutom politikom, govorim o postupcima gradonačelnika, župana, ljudi u našoj lokalnoj sredini. – zaključuje autorica.

Snežana je bila samohrana majka, a prije nekoliko mjeseci i dvije godine pred mirovinu, kupila si je motor kako bi mogla uživati u vožnjama po Dilju.

– Sad sam tek ja došla na red, sa 62 godine. – govori, zapravo, o tomu kako je biti žena. Ne samo na ‘Osmi mart’, nego svih 365 dana u godini.

Izdanje njezine knjige izvrsno se poklopilo i s aktualnom kampanjom ‘Nisam tražila’ koju su pokrenule ispovijesti brojnih žena iz regije, a koje se tiču seksualnog, psihičkog i fizičkog zlostavljanja.

– Osmi mart koji se u Hrvatskoj slavi osmog ožujka, željela sam obilježiti ovom knjigom da podsjetim kako je feminizam nešto bez čega ne možemo izgraditi bolje društvo za nas sve, da su feministi muškarci i žene koji žele živjeti u društvu koje jednaku šansu daje svima. To je moj motiv. Ne želim kroz ovaj život proći žmireći. – poručila je za kraj našeg razgovora.

Najbolje je o Snežani, ipak, progovorila urednica njezine knjige, Brođanka i viša knjižničarka, mr.sc. Darija Mataić Agičić pa time i završavamo priču o djelu koje vrijedi pročitati i kojim se Slavonski Brod, uistinu, može ponositi:

„Ona se odrekla fikcije u ime istine. A istina nikad nije bila u modi. I zato je nježna prema ljudima u svojim kolumnama, a oštra prema pojavama. Ona perpetuira štetne stereotipe ugacane i štiklama, i platformama, i radničkim bakandžama, i patikama. (…) Ona je govoruša (rječničko pojašnjenje: ona koja puno govori / još jedan od stereotipa vezan za žene) koja locira, identificira, detektira, samo ne uhićuje. Za to su zaduženi drugi.”

Preuzeto s adrese: https://plusportal.hr

—————

Preuzmite knjigu – “U tuđim cipelama”, Snežane Pavelić