Knjigom koju držite u ruci dodajem svoju nit tkanju života. Obojena je snagom, ljubavlju i vjerom u osobnu promjenu. Ovom ispovjednom prozom dokazujem vlastitu žensku moć i sposobnost transformacije dogmatskih uvjerenja koja nam stvaraju osjećaj manje vrijednosti i pretpostavljene krivnje.
Bez obzira što naš bogati hrvatski jezik za neke uloge nije predvidio imenicu ženskog roda, ovom knjigom pozivam vas da zajedno uđemo u tuđe cipele i promijenimo dosadašnji kut gledanja. Takvim pristupom možemo mijenjati sebe i pomoći drugima, što je u konačnici smisao našeg postojanja u ovom kratkom životu.
Stareći, sve više razmišljam o povezanost naših majki & ženskih predaka (pretkinja) sa sviješću vlastitog postojanja i trajanjem kroz naše kćeri i unuke. Upravo zbog toga, energijom razumijevanja, ljubavi i suosjećanje nastojim otopiti tisućljetne naslage nepravde, ljudske gluposti, laži, surovosti, samoće i boli u prošlosti svih žena. Želim vjerovati da je bilo i puno ljubavi kroz dugotrajno postojanje ljudske vrste, kojom je određen i moj život. Pišući o ženskim ulogama prisjećam se osoba i događaja iz života naše lokalne sredine posljednja tri desetljeća.
Iako svjesna da ne mogu značajno promijeniti ljudsku prirodu, ipak dajem na uvid tekstove/kolumne o nekih pedesetak (i to nisu sve) ženskih uloga. Prethodno sam ih, tjedno, objavljivala na slavonsko brodskom web magazinu SB Periskopi potpisivala imenom i prezimenom moje prabake Ane Škornjač. Razlog je prizeman, zlonamjerni ljudi koristeći lažna imena tekstove komentiraju vulgarnim i otrovnim riječima, često ciljajući autora/cu i time namjerno marginalizirajući i omalovažavajući važnost teme o kojoj govorim.
Više od dvadesetak godina deklariram se kao feministica. Redovito na radnom mjestu i na društvenim mrežama reagiram na nepravdu, jer svakodnevno prepoznajem neravnopravnost. Pišući kolumne ukazujem na poražavajuće stanje ženskih ljudskih prava u RH i regiji. Sveprisutan patrijarhat i nedopustivo velik utjecaj organiziranih religija kroz obrazovni sustav, medije i ostale društvene segmente etiketira feminizam kao opasnost za opstanak hrvatske obitelji. Možda radi toga jer u javnom prostoru jedino feministice dižu glas i upozoravaju na opasnost dokidanja ranije stečenih ženskih ljudskih prava. Svjesna sam kako zbog toga nisam previše omiljena u društvu isključivih osoba, ali i dalje fokus svjesno stavljam na štetnost poricanja takvog poretka.
Uporište za angažman i pronalazak svih raspoloživih sredstava kako bih vlastitim nastojanjima pomogla sebi i drugim ženama u prepoznavanju svojih potencijala pronalazim u riječima, koje je netko puno mudriji od mene davno izrekao: čovjek ima moralnu odgovornost da ne poštuje nepravedne zakone . Samo mi žene imamo snage, ljubavi i strasti zaustaviti propast društva i učiniti ovaj svijet boljim mjestom.
I zato, drage čitateljice i čitatelji obujte ponekad tuđe cipele i u njima promatrajte svijet!
—————–
Feministice
Sve te moje/naše ženske uloge stanu u 2,45 m² kože i cipele br. 37! Nisam vas došla prosvijetliti niti vam reći nešto što već ne znate, ali, ako čitajući ove retke prepoznate neka svoja razmišljanja i ideje, ili vam možda moja riječi izazovu knedlu u grlu, to je dobro! To znači da smo se prisjetile!
Još smo žive i ravnodušnost nije zavladala našom nutrinom!
Glavni urednik portala osjetio je potrebu mojim tekstovima ispuniti nedostatak autentičnog ženskog pisma u ovom virtualnom prostoru pa će oni (tekstovi) primarno biti ponuđeni čitateljicama. Budući da mi žene rađamo, hranimo i odgajamo sinove koji postaju partneri, očevi, braća, stričevi, supružnici,… nije im zabranjeno, barem onim najhrabrijima, nakratko, obuti moje/naše razgažene cipele, zanemariti koliko ih žuljaju i koliko su neudobne – pa pokušati razumjeti nerazumljivo.
Kada se već koristim tuđim cipelama kao metaforom koja mi omogućava razumijevanje postupaka drugih osoba i eventualnu suosjećajnost za njihove probleme (zbog kojih su razočarani, tužni, bolesni ili zabrinuti), pozivam vas da što češće uđemo u cipele onih koje volimo, onih koje ne razumijemo i onih za koje mislimo da ih ne volimo. Vrlo brzo ćemo postati svjesni kako nas zapravo ne usrećuju i ne unesrećuju te osoba, nego se mi osjećamo sretno ili nesretno zbog njihovih riječi ili postupaka. Znači, do nas je.
Budući da jako volim priče, za uvod ću vam (na brzinu) ispričati jednu koju svi znamo, ali ovoga puta, destrukcijom, bit će ona ispričana iz pozicije cipela Pepeljugine maćehe:
Pristala sam se udati za dobrog čovjeka. Udovac je s jednim ženskim djetetom, a i sama imam dvije djevojčice. Ja ću imati zaštitu i sigurnost za sebe i svoje kćeri, a njemu i njegovoj djevojčici stvorit ću topli dom! Ali, ta mala je nemoguća! Njezine prehrambene navike su katastrofalne! Ne želi jesti juhu i jako je nekulturna za stolom. Prije nekoliko dana svim trima djevojčicama kupila sam nove haljinice, ali ona je svoju potpuno uništila penjući se na drvo i uvlačeći se u svinjac. Kad sam ju jedva natjerala na kupanje, derala se i otimala kao da ju tučem. Mislim da se njezina dreka i vriska čula do pola sela…
Svatko od nas ima svoju istinu koja oblikuje našu reakciju na neki događaj i svi smo različiti. Dobro je to, jer, u protivnom život bi bio jako predvidiv, dosadan i običan.
Već godinama trudim se objasniti svojim prijateljicama kako nema velike razlike u količini hrabrosti, predanosti, strasti i žrtve različitih žena s različitih kontinenata i različitih svjetonazora, stupnjeva obrazovanja, boje kože, materijalnog bogatstva i životne dobi. Sve one, dok ostavljaju trag kao dokaz svog prolaska kroz ovaj život koji im je nametnut, nastoje ga promijeniti.
Često razmišljam o skojevkama (omladinkama koje su aktivno i ravnopravno s mladićima sudjelovale u borbi protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika u II. svjetskom ratu). Najčešće su nakon hapšenja i mučenja vješane ili strijeljane na trgovima – javnom životnom prostoru – jer nisu odale imena svojih drugova i prijatelja. Sva se naježim pri pomisli: koliko je hrabrosti, odanosti i vjere bilo u tim obješenim i strijeljanim tijelima. Izdržale su zvjerska mučenja, silovanja i poniženja. Lomili su im kosti, ali im duh nisu uspjeli slomiti. Nisu odale svoje prijatelje i drugove, a ni planove svojih ilegalnih organizacija. Nisam sigurna da bih se usudila otići u šumu, otići u rat kao skojevka ili partizanka – rame uz rame s muškarcima; po hladnoći i kiši, po vrućini; bez prikladne odjeće, obuće, hrane, lijekova, oružja; uz sveprisutnu opasnost od nadmoćnog neprijatelja ;uz strah, glad, bolesti, ranjavanja,… Divim im se jer su izdržale živjeti u brigadi mjesecima i godinama; jer su izdržale spavati u šumi; jer su izdržale ofanzive, marševe, borbe, oslobađanja teritorija, ranjavanja, gladovanja, povlačenja, zbjegove, gubitke,…
U Blatu na otoku Korčuli čula sam priču o Blaženoj Mariji Propetog Isusa Petković – mladoj djevojci rođenoj u vrlo bogatoj obitelji. Godine 1920. zaredila se i s nekoliko (isto tako mladih) djevojaka iz Vela Luke i Blata osnovala red Družbe Kćeri Milosrđa Svetoga Franje sa ciljem prikupljanja hrane za siromašnu djecu i udovice, kojih je tada na otoku Korčuli bilo jako puno. Ne mogu ni zamisliti kako su se te mlade djevojke s otoka usudile početkom dvadesetog stoljeća putovati kolima s konjskom zapregom u Slavoniju, Srijem i u Vojvodinu. Prosile su hranu za gladnu otočnu djecu i udovice mornara pa se istim putem, pješačeći (jer su kola bila napunjena), vraćale. Koliko je to dana putovanja, hodanja, koliko puta ih je oprala kiša, što su sve doživjele na putu dugom 1400 km i odakle su crpile snagu za ovakvo herojstvo?
Pametne muške glave napisale su veliki broj znanstvenih članaka i definicija o feminizmu, a meni jedna od dražih definicija je: feminizam je… pokušaj osvajanja prostora javnog života u kojega ranije nismo imale pristup.
Zaista je opasna pojava taj feminizam kojega današnje organizirane religije spominju u kontekstu priče o izopačenosti koja prijeti domoljublju, katoličanstvu i našoj svetoj hrvatskoj obitelji. Pokušajmo zamisliti našu bližu i dalju povijest bez velikog broja anonimki i junakinja koje su ostavile svoj duboki trag. Što je loše u primjerima herojskih podviga hrabrih skojevki, partizanki i časnih sestara koje su se usudile biti feministice svoga vremena? Moj problem, kada se javno deklariram kao feministica jest u tome što sam u poređenju s njima sasvim mala, beznačajna feministica koju jako smeta i boli to što većina žena danas misli kako je to nešto loše, ti… pokušaji osvajanja prostora javnog života u kojega ranije nismo imale pristup!
Drage moje čitateljice i eventualni hrabri čitatelji, upravo zbog rečenog, podsjećam vas koliko je mudro nastojanje da što češće obujete tuđe cipele i barem na kratko iz nove pozicije promatrate svijet. Čujete li da neka žena u javnom prostoru glasno kaže : Ja sam feministica!, zastanite i s pozornošću poslušajte što vam ima za reći… u osvojenom prostoru javnog života o tom istom prostoru, nakon osvajanja.
Feminizam označava pojavu koja ima neopisivo važnu ulogu u stvaranju boljeg društva. Kada bismo stvorile društvo koje počiva na ‘ženskom principu’ imale bismo osvijetljene staze do škole u svakom selu; radno vrijeme vrtića i škola prilagođeno radnom vremenu roditelja; djeca bi umjesto teških školskih torbi u džepu nosila USB stik; u školi bi ih veći dio vremena učili o važnosti samovrednovanja; pomogli bi im da shvate koliko su osebujni, jedinstveni i neponovljivi; u sportu bi poticali jedni druge na što bolje rezultate; stjecali bi znanja o izgrađivanju osobnog stava i ne bi lako postajali žrtvama medijskog silovanja i bombardiranja reklamama koje nam svima stvaraju privid potreba i privid razdvojenosti jednih od drugih i od našeg Stvoritelja…
——–
Što mislite: bi li i gram droge ušao u Lijepu našu kada bismo na svim graničnim prijelazima imali dresirane pse obučene da ju nanjuše?
—————————————–
Snežana Pavelić
Snežana Pavelić rođena je 20. ožujka 1959. u Slavonskom brodu.
U šezdeset i drugoj godini kupila je svoj prvi motocikl i objavila svoju prvu knjigu.
Puno nje i o njoj unutar korica je ove knjige. A, između redova i tuđih cipela začudo uvijek našeg broja poruka je svim čitateljima:
Ništa nije nemoguće!
—————
Preuzmite knjigu – “U tuđim cipelama”, Snežane Pavelić
Knjigu “U tuđim cipelama“, Snežane Pavelić, moći ćete preuzeti tako da
svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/pavelic1.php te pažljivo
slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
