Početak prijateljstva (iz knjige “Bili su k’o braća”, Ante Stanića)

Početak je listopada. Sunce danima nježno miluje Sarajevo toplim zracima koje jesen koristi kao dugački kist, bojeći zelene krošnje drveća u rumeno-žuto-smeđi kolorit. Iz dana u dan lišće upija tu prozračnu boju zlata, a onda se, otežalo, otiskuje i pada na zemlju. Iz večeri u večer, posljednjim zracima, sunce kao škarama čini rez na svojoj nebeskoj putanji, krateći je za sutrašnji dan.

Ulice su prepune veselih i poletnih šetača koji punim plućima udišu jesenju svježinu, donekle prožetu krepkim mirisom svježe žbuke s novih fasada i nešto težim vonjem crnog, tek uvaljanog asfalta. Grad blista od čistoće i sreće ljudi; većina šetača promatra i divi se raznobojnim fasadama i šarenilu panoa s reklamama. Sa svakog panoa cijelom svijetu se kesi vukolika maskota na skijama, umotana u šal s pet prepletenih krugova i stiliziranom četverokutom logo-pahuljicom. Šeću građani, srednjoškolci, studenti i radnici iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Katkad ih svojom fizionomijom u oči ubode poneko lice koja posve odudara od domicilnog etnosa. Pri susretu s njima brecne se svaki prolaznik, a barem svaki drugi ili treći se osvrne, jer je prava atrakcija vidjeti uživo afro kožu i kosu ili bljedožuto lice s kosim očima. Povećana nazočnost stranaca i grad prepun noviteta naslućuju skoru najezdu turista, novinara, sportaša, trenera, menadžera, rekreativaca i mnogih drugih, jer XIV. zimske olimpijske igre samo što nisu počele.

Na sarajevskom univerzitetu predavanja su počela na svim fakultetima pa je studentski dom u Nedžarićima pun kao šipak. Studenti, mahom iz BiH ali i ostalih jugoslavenskih republika, okupirali su i posljednji krevet.

U sobi broj 34, na trećem katu, smještena su trojica studenata četvrte godine: Jasmin Filipović iz Ključa je na Pravnom, Ivan Bilić iz Travnika na Filozofskom, a Dragan Sokolović iz Trebinja na Fakultetu političkih nauka. Do dolaska u sobu nisu se poznavali, jer su stanovali privatno. Uz malo sreće koja se zove Olimpijada, a podrazumijeva proširenje smještajnih kapaciteta izgradnjom dodatne zgrade studentskog paviljona, te akademske godine primljeni su u studentski dom.

Upoznavanje je u početku teklo nešto sporije, kako zbog fakultetskih obveza, tako i zbog upoznavanja s pravilima domskog života. Doznali su tek tko je tko, što studira i odakle je. Odmah su zaključili da potječu iz triju različitih naroda, a, prema logici stvari, i iz triju konfesija. Javljajući roditeljima kako im je i s kim su u sobi, svaki je objasnio i naglasio da mu je lijepo i da će se, po svoj prilici, dobro slagati s cimerima.

Tako je doista bilo, i to od samog početka. Sve što su imali dijelili su prijateljski, poput složne braće. Obitelji su im slale pakete i novac, a oni su sve što bi dobili trošili zajednički. Sva trojica su bili primjerni studenti, redovito išli na predavanja i, što je veoma važno, razmjenjivali znanje.

Po načinu izražavanja vidjelo se da su načitani i da poznaju materiju koju su izučavali. Vodili su česte rasprave o mnogim stvarima: o vjeri, politici, bratstvu i jedinstvu, Olimpijskim igrama, ugledu Jugoslavije u svijetu, a ponajčešće su, što je i razumljivo, tema bile djevojke. Na temu povijesti Ivan Bilić je prednjačio u znanju, što nije bilo čudno s obzirom na to da je studirao povijest.

Jedne večeri, nakon što su se cimeri dobro priviknuli jedni na druge, Ivan je započeo priču o svojim pretcima Bilićima. Želio je da nakon njega Jasmin i Dragan ispričaju o svojim pretcima. Dragan je rekao da će to ispričati njegov otac kada odu kod njega kući, u Trebinje, jer on voli i poznaje povijest, a i njihove korijene. Isto je ponovio i Jasmin.

– Priča o preseljenju mojih predaka iz Hercegovine u srednju Bosnu nigdje nije zapisana, ali se s generacije na generaciju usmeno prenosila. Također, ne znam koliko je istinita, ali da nije, pretpostavljam da se ne bi toliko dugo očuvala. Ispričat ću onako kako sam čuo, bez ikakvih dodavanja ili oduzimanja – započeo je Ivan pa nakon male stanke nastavio:

– Moji preci su bili omanje siromašno pleme, koje je još za osmanlijske vlasti, oko 1775. godine, živjelo u selu Korita kod Trebinja, kao čivčije aga Čengića. Odmah po dolasku Osmanlije zavedoše običaj kakav su već imali u porobljenim zemljama – pravo bega na mladu prve bračne noći, a ukoliko se mlada svidi, i više noći. Dakle, dali su sebi za pravo da prvi spavaju sa ženom svoga kmeta. Na dan udaje mladoženjinoj kući bi dolazio begov subaša s oružanom pratnjom i odvodio mladu begu, kod koga bi ona provela dan i noć, pa i više, a zatim bi je beg vraćao mladoženji. Raskalašeni i pohotni begovi se tog svog prava nisu odricali ni pod stare dane, kada je seksualna potencija postojala samo u mašti i nezasitom i pokvarenom srcu, pa se govorilo da se mlada ponekad znala vratiti i nerazdjevičena.

Kada se moj pradjed Ivan potajno oženio lijepom djevojkom iz susjednog sela, neki Stjepan Vatrica javi to agi Čengiću. Aga s nekoliko konjanika sam krenu k Ivanu, koji je tog dana s ostalim momcima kosio u polju. Mlada je bila u kolibi i uzvarivala mlijeko. Kad Osmanlije banuše na vrata, jedan je odmah pograbi za mišicu, ona vrisnu i slobodnom rukom dograbi lonac kipućeg mlijeka i izli mu za vrat. Ovaj zaurla i, trznuvši se naglo unazad, udari potiljkom ravno u nos sejmena iza sebe. Obojica posrnuše od užasnog bola, a mlada iskoristi njihovu trenutačnu onesposobljenost i pobježe na mala vrata. Brzo se dograbi guste šume i umače im. To isto učini i Ivan te, nakon što se nađoše na ranije dogovorenom mjestu, pribjegoše čobanima u planinu.

Ne želeći odustati od svoga prava da provede jednu noć sa ženom svoga kmeta, pogotovo jer se uvjerio da je mlada jako lijepa, aga posla dva sejmena u planinu da urazume Ivana. Buntovni Ivan zasukija kremenjaču i iz busije pobi agine ljude. Znajući da će selo graknuti i skočiti na njega zbog visoke krvarine, on po čobanima poruči svojima:

Živite kako znate i umijete, na mene više nit’ gledajte, nit’ računajte!

Potom sa ženom okrenu u šumu, ostavljajući na putu krvave leševe Osmanlija. Neko vrijeme družio se s hajducima što su hajdukovali na granici Bosne i Hercegovine, vodeći svuda i ženu. Presretali su i ubijali iz zasjede osmanlijske čauše, zaptije, trgovce i poreznike i uzimali im sve što su imali, skidajući ih do gole kože.

Videći da takav život ne vodi dobru, Ivan diže ruke od hajdučije i dođe podno Vlašića, iznad Travnika. Tu se nastani na napuštenom imanju čiji stanovnici pomriješe od kuge. Promijeni prezime u Bilić i započe novi život. Kako je bio veoma vrijedan, novi beg ga ubrzo postavi za svoga subašu te brzo ‘zapasa’ i obogati se. Sa ženom izrodi osmero djece, a kako je naselje raslo, dobi i ime – nazvaše ga Bilići. To je priča kako sam je ja zapamtio slušajući od starijih kad bi pričali – završi Ivan.

Dragan, impresioniran pričom, reče:

– Priča je zanimljiva, a sigurno i istinita, jer mi je otac također pričao slične stvari. Studiraš istoriju, zapiši je, neka ostane tvojim potomcima.

– Sada mi je jasna narodna poslovica „Djedovi jedoše kisele jabuke, a unucima trnu zubi“ – dometnu Jasmin. – Dakle, moji preci po vjeri i nešto po krvi, Osmanlije, bili su u to doba sila pa su, kao takvi, krojili zakone i provodili ih kako su htjeli, radeći to šta su radili. Priče se prenose s koljena na koljeno, ne zaboravlja se lako. Primijetio sam da se i danas poneki od starijih ljudi, ne svi, loše odnose prema nama Muslimanima zbog tog osmanlijskog zuluma.

Ivana iznenadi ovaj komentar i bî mu pomalo neugodno zbog Jasminove kritike istovjeraca te odmah skrenu temu i predloži da idu negdje na piće i večeru. Budući da su dolazili hladniji dani, dobio je od kuće veći iznos novca kako bi se obnovio garderobu.

U blizini studentskog doma nalazi se konoba „Oko“. Tu su jela i posluga dobri, a cijene prihvatljive i za studente. Predložio je da tu večeraju i malo se opuste. Sjeli su u kut u kojem su mogli mirno pričati i šaliti se. Poručili su bijelo vino, a potom i večeru. Nije bilo mnogo gostiju te su brzo dobili ukusno jelo. Poslije treće čaše vina, jezici su im se razvezali pa je svakom bilo teško doći do riječi. Kao i svi studenti, pričali su o svemu i svačemu, a najprije o Olimpijadi, koja počinje za dva mjeseca, i o svom angažmanu u ulozi redara na Bjelašnici kad igre počnu, a potom i o nadolazećim vjerskim blagdanima.

– Uskoro će naš, katolički Božić – reče Ivan i pozva drugove u goste na drugi dan Božića.

Naglasio je kako mu je i otac sugerirao da ih obvezno pozove. Jasmin i Dragan odmah pristaše, ali pod uvjetom da i Ivan dođe k njima na pravoslavni Božić, odnosno na predstojeći Bajram ili proslavu Mevluda. Dogovor je pao, nakon čega drugovi nastaviše piti i pričati do fajronta.

Burni, nimalo monotoni studentski dani, prolaze brzo. Ponekad se teško stiže na sve aktivnosti koje imaju na fakultetima. Pogotovo to vrijedi za Dragana, jer je u ozbiljnoj vezi sa Sarajkom Dijanom koja studira na istom fakultetu. Druga dvojica nemaju djevojke, ali im se ponekad desi neka ljubavna avantura. U studentskoj sobi znaju upriličiti kakvu fešticu, naravno ne preglasno, jer su domska pravila jasna i moraju se poštovati. Dragan te zabave uglavnom krije od Dijane. Voli je i ne želi rizikovati prekid veze zbog neke nepromišljene avanture.

———————————

Anto Stanić

Rođen je 2.2.1942. godine u Crnićkom Kameniku kod Kreševa. Osnovnu školu završio je u Fojnici, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Nakon završetka Učiteljske škole, pet godina radio kao učitelj u kreševskom kraju.

Godine 1969. odlazi sa suprugom Lucom na privremeni rad u Njemačku. Tu stječe početni kapital te bogato radno i životno iskustvo, koje ga kasnije usmjerava na pokretanje i razvijanje privatnog biznisa. U tom poslu roditeljima se pridružuju i trojica sinova: Zvjezdan, Svjetlan i Goran, koji nastavljaju poduzetničku obiteljsku tradiciju i danas su vlasnici tvrtki koje posluju u BiH i Hrvatskoj.

Uporedo s poslovnim aktivnostima, Anto Stanić bavi se i književnim stvaralaštvom. Do sada je objavio više od 30 knjige poezije i proze. Poetske i književne radove objavljuje u časopisima i listovima te radijskim i televizijskim programima. Snimio je i film pod naslovom “Pečat moje duše” u kome prezentira svoje pjesničko stvaralaštvo.

O knjigama Ante Stanića pisali su brojni profesori, književnici i književni kritičari. Djela su mu prevedena na više stranih jezika. Roman „Bako, zašto plačeš“ proglašen je 2014. romanom godine od Udruženih 48 TV stanica Srbije.

Utemeljitelj je i predsjednik Književne zaklade/fondacije „Fra Grgo Martić“ iz Kreševa.

Član je Društva pisaca BiH, Društva hrvatskih književnika HB, te Akademije znanosti u umjetnosti u Mostaru.

Kontakt:

Tel: 0038762348712

E-mail: stanicanto@hotmail.com

——————–

Preuzmite knjigu “Bili su k’o braća”, Ante Stanića