Sadašnjost (iz knjige “Putovanje do vrata sreće”, Marijana Sviličića)

Sva iskustva su naša iskustva. Sve to smo mi, dobri ili loši, u očima drugih. Drugi nam mogu stvarati probleme – ali i to smo mi. Prihvatimo ih kao dio sebe. Ne bježimo od njih, već ih osvijestimo ili im šaljimo ljubav. Prihvatimo situaciju kakva jeste i ona će se automatski izmijeniti jer smo u nju unijeli svjesnost, svjetlost, emocije, hormone i toplinu. Svaka situacija nas može držati budnima i sve oko nas i u nama je tu da nas drži budnima. Naš odgovor na tu situaciju nije bijeg, nego pažnja. Otvaramo se ljepoti, mirisima, okusima i zvukovima koji nas bude.

Idemo dalje – tu ostajemo. Kad to vidimo ili čujemo, odlučujemo ovisno o okolnostima. Idući put možemo se pripremiti i spremnije reagirati na te ‘vanjske’ okolnosti. To bi trebali vježbati da usporimo ili ubrzamo, nađemo svoj ritam (tijela, disanja,…) i da se iz trbuha opuštamo,… i da ne gubimo kontakt sa svojim Izvorom, čak i dok spavamo. S ovakvim ponašanjem dobivamo jer igramo srcem, izbjegavajući ekstreme. A ako do ekstrema ipak dođe, samo onda igramo oštro, kao kirurzi, precizno režući samo bolesno tkivo i zatim spajajući dva dijela zdravog tkiva da ponovno počne teći cijelim tijelom energija. Brane nestaju, energija (emocija) može teći i tamo gdje se bila zablokirala. Opet počinjemo živjeti kao cjelovita bića, sretna i zadovoljna.

O svemu ovom počeo sam razmišljati nakon putopisne emisije po Indiji, gledajući TV. U toj emisiji Dalaj Lama izjavio je da, nakon putovanja u Sjedinjene Američke Države i nakon povratka u Indiju, njegova crijeva još rade po američkom vremenu, iako živi u Indiji. Takvi smo svi mi. Jedan dio nas je u prošlosti, jedan u budućnosti, a jedan u sadašnjosti i samo taj dio nas koji je u sadašnjosti je uvijek zdrav dok druge dijelove trebamo osvijestiti, odnosno vratiti u sadašnjost.

Možda je dio našeg fizičkog tijela u prošlosti, a jedan u budućnosti, a tek mali dio u sadašnjosti. To isto važi i za naše mentalno tijelo. I što smo duže i u većoj mjeri u sadašnjosti, to smo zdraviji i sretniji, kao i naša okolina.

Moj prijatelj kršćanin se ne slaže s ovim. On kaže da nas vjera iscjeljuje i, ako ne vjerujemo, ne možemo ozdraviti. Ja kao impersonalist tvrdim da riječ vjera treba zamijeniti riječju sadašnjost i boravak u sadašnjosti – što, kao što znate, nije lako. Tu nema mjesta misterijima. Sve je u našoj moći i u našim mogućnostima.

Ceremonije, rituali, meditacije,… su nam potrebni kao priprema da uđemo na lijep i spontan način u sadašnjost. Isto tako i igra s djecom ili unucima, ako smo stariji, a ako ih nemamo, nabavimo biljke, ribe u akvariju, psa, mačku,… ili neko drugo živo biće. Ta bića su uvijek smirena. Ne mogu živjeti u prošlosti ili budućnosti jer ne gomilaju u svoja tijela stres i misli, kao mi. A kao što sam već napisao, sadašnjost stvara mir, spokoj, iskrenost, spontanost i opuštajuću atmosferu, pa tako i mi u njihovoj blizini ulazimo u sadašnjost ,koja nas jedino može iscijeliti. Mačke čak u našoj blizini počinju presti (ispuštati zvukove koji iscjeljuju) jer nas isto kao i djeca, životinje, biljke, kristali,… doživljavaju kao vođe i prijatelje. I tako se međusobno još više i brže iscjeljujemo rastući u ljubavi.

Bilo bi dobro sebe doživljavati kao cjelinu. Držati svijest u cijelom tijelu (kao jaje), a ne samo u glavi. Mi nismo samo glava. Cijelo naše tijelo pamti. Glava može zaboraviti neki stres ili neku radnju, ali tijelo ne zaboravlja. I kad se nađemo u stresnoj situaciji (sve je stres pa čak i ugoda – tako su me učili učitelji meditacije) za koju je ‘zaboravio’ naš mozak i um pa postanemo bez razloga nervozni, znojimo se, tresemo se,… Isto tako i mi, nakon što smo našli i iskusili svoju haru i srce, možemo doživljavati sebe kao energetsko biće (jaje). To se ne odnosi samo dok nas pikaju u stopalo, nego i dok smo opušteni, jer živce imamo po cijelom tijelu, odnosno naše cijelo tijelo je živo, svjesno i pamti i dobro i loše u svim svojim stanicama (matične stanice) – stvarajući ih po potrebi, a ako smo svjesni, još više i češće – pomlađujući nas i obnavljajući nas. Ali uvijek hodajmo korak po korak. Najprije osvijestimo haru i srce, budimo u sadašnjosti, opustimo se i, ako stojimo, raširimo malo noge da se lakše uzemljimo, kao što bi rekli kineski majstori. Lagano i spontano dišimo (uđimo svjesno u duhovno srce). Postanimo blaženi, ako to želimo. Ostanimo i budimo na početku jer sve ovo je početak. Ne želimo da bilo što završimo ili završavamo. Početak i kraj je energija koja može biti topla ili hladna, ali ništa ne uništava ni ne pali, već samo kruži našim tijelom. Isto tako kao gorući grm koji je Mojsije vidio na Gori Sinaj.

Mi smo svi ‘osuđeni’ na vječno putovanje. Iz ovog razloga trebali bi izabrati put do sadašnjosti, što god to značilo. Taj put vodi preko srca, ako nam srce nije kameno. I to je sve. Ali taj put krije puno stranputica i zamki koje trebamo proći svjesno ili nesvjesno. Nesvjesno znači da možemo uključiti autopilota kad nam je teško, odnosno kad nešto jako dobro radimo ili kad uspijemo isključiti um, odnosno kad otvorimo um da ne brblja… Ali ne bi trebali izgubiti svjesnost tko smo i gdje idemo ni po koju cijenu…

Naše je samo blaženstvo, ma kako ono malo bilo u početku. Ne podcjenjujmo ga jer samo njega imamo. Samo je ono naše. Uočimo ga i držimo pažnju na njega (duhovno srce – atma) koliko god dugo to možemo dopuštajući mu da raste i da traje sve duže i duže, a ne samo kao treptaj oka. Sve ostalo je prolazno i sporedno. Sve ostalo je ego i ima nas. Mi postajemo sluge ili robovi ‘materije’. Sluga postaje gospodar. „Kuća traži slugu. Kad popravim krov, pukne vodovodna cijev,… i tako stalno se nešto kvari, a ja moram popravljati“ – kao što kaže moj prijatelj koji živi sam u kući, a mi koji živimo u stambenim kućama sa puno stanova, na sreću, nemamo tako česte kvarove i ne moramo toliko robovati izmjenama i nadogradnjama, što god da je to.

Svjesnost nam olakšavaju poslovi koji nas usporavaju kao što je: vrtlarenje (igra sa četiri elementa), planinarenje, meditiranje, masaža, fotografiranje,… To je lijepo prikazala islandsko-kanadska fotografkinja Eydis S. Luna Einarsdóttir u knjizi „Umijeće mirovanja“, autor Pico Iyer.

„Čim izvadim fotoaparat, pronalazim taj unutarnji mir, taj duboki osjećaj mira za kojim svakodnevno žudim. Gubim se na tako prelijep način da ga je teško i opisati… kao da pronalazim dio sebe koji sam izgubila a da toga zapravo nisam bila svjesna. Dok sjedim i mirno gledam kroz tražilo, svi mi se osjeti pojačavaju. Zahvaljujući mirisu zemlje osjećam se ukorijenjeno, zahvaljujući zvuku valova i šuštanju trave na vjetru ili blejanju neke usamljene ovce u daljini osjećam se krajnje živom, a nepregledni prostori koji se otvaraju preda mnom daju mi unutarnji osjećaj širine. To znači postojati u sadašnjem trenutku, a to zapravo znači biti posve miran i u umu i u tijelu. Moje fotografije potječu iz emocija. Nisu pokušaj snimanja savršene slike nego pokušaj snimanja osjećaja koji proživljavam dok svjedočim onome što je preda mnom.“

Ovaj citat potvrđuje i moje životne stavove jer i Eydis S. Luna, prije svega, se igra sa četiri elementa kao i ja u svojim knjigama. Tu igru bih mogao nazvati manifestacijom četiri elementa.

Spajanjem vatre i zraka, uz pomoć ostalih elemenata, nastaje toplina,… I ne zaboravimo, čim smo postali toplokrvna bića, postali smo i gospodari četiri elementa (zemlje, vatre, vode i zraka) preko kundalini energije (Boga u nama) i živca Vagusa unutar nas (struja).

Ponekad čitam SF knjige i gledam SF filmove i serije. I to mi pomaže na putu do sadašnjosti jer tvorci takvih programa znaju odakle dolaze, kamo idu i to iskustvo žele podijeliti s nama…

Sjećam se svojih prvih svjesnih putovanja do sadašnjosti. Lako sam ulazio u sadašnjost, ali sam lako i izlazio iz nje. Nažalost, ta putovanja su često i kratko trajala. Prije 30 godina znao sam sa suprugom ljeti svaki dan poslijepodne odlaziti na plažu. Sjedio bih u hladovini, čitao ili ispunjavao križaljku (sudoku), pristojno gledajući lijepe žene u badićima (ili toplesu) i, kad bih samo uzeo olovku u ruke, izašao bih iz sadašnjosti. Ili, kad bih se u Zagrebu vozio tramvajem, vrlo lako bih ušao u sadašnjost ali bi me u tome ometao čak i remen od torbe preko ramena… Tek nekoliko godina kasnije postalo mi je jasno zašto sam u tim trenucima na plaži i u tramvaju lako ulazio u sadašnjost i zašto sam lako izlazio iz sadašnjosti. Komentare i razmišljanja prepuštam vama, ali ne zaboravite bit ovih primjera – osluškujte sami sebe, povremeno uključite autopilota i nastojte biti u sadašnjosti ma gdje bili i s kim bili, a ono što vam odvlači pažnju od sadašnjosti, maknite od sebe kao da ne postoji.

I na kraju svega skinite teret (prtljagu) sa svojih leđa sve dok vam ponovno ne zatreba, znajući da vas taj sat vremena, koliko traje vožnja tramvajem, ili bilo kojim drugim prijevoznim sredstvom, nitko neće ometati.

U svemu ovome važan je pozitivan stav koji zauzimamo jer znamo da tu trebamo boraviti sve dok ne dođemo do cilja ništa ne očekujući. Sretna okolnost je ta što se mi možemo slobodno opustiti u vožnji prepuštajući se, sa povjerenjem, vozaču koji upravlja tramvajem. U svemu tome važno je i da u tramvaju nema previše putnika i da zaboravimo na trenutak na sve probleme koje smo prošli i koji nas čekaju kad izađemo iz tramvaja. Vožnja će nam biti lijepa jer će naše oko promatrati, dok se vozimo, nešto novo za nas što će topiti granice čula i ugodna, jer ćemo opušteno sjediti odmarajući se kao da ležimo u vlastitom krevetu. Tada ćemo postati slobodni i prosvijetljeni što ćemo početi osjećati u svim prilikama života spoznajući da je ključ našeg prosvjetljenja biti u miru i bez ega: kad ništa ne prosuđujemo, kad se ne odupiremo neugodnim situacijama i kad nismo vezani ni za vožnju (vozilo), ni za bilo koji prolazni oblik kao što je naše tijelo… To je povezivanje prostorom, a ne oblikom. To vječnost u nama prepoznaje da stvari (oblici) nisu trajni i da je prostor u nama vječan.

—————————————–

Marijan Sviličić

Utjelovio sam se kao stara duša u Splitu 14. travnja 1958. Roditelji su mi starosjedioci otoka Visa na kojem sam živio prve tri godine života. Nakon toga odselio sam se u Gospić, zatim u Pulu i u Zadar gdje sam polazio osnovnu školu i gimnaziju. Višu školu za socijalni rad završio sam u Zagrebu… Posvetio sam se raznim alternativnim duhovnim tehnikama.

Astrologijom i meditacijom počeo sam se baviti već u gimnaziji. Čitao sam sve knjige o tim temama koje su mi došle u ruku. U to vrijeme počeo sam pisati duhovni dnevnik, prepisivati zanimljive i korisne citate velikih pisaca i duhovnih učitelja.

Završio sedmodnevni tečaj Transcendentalne meditacije, višegodišnju Komaja školu yoge, Nove akropole i tečaj masaže i Radiestezije. Bio sam na tri trodnevna Intenzivna prosvjetljenja gdje sam doživio prvo iskustvo prosvjetljenja i na preko 100 Preporađanja. Sklonost prema tim područjima i prirodna nadarenost vodili su me k stalnom učenju i usavršavanju, kako bih mogao što više pomagati ljudima da budu zdravi, sretni i u kontaktu sa samim sobom.

Izumio sam nekoliko kartaških igara, a među njima su najzanimljivije: „Dobar Herc”, „Herc Pasijans” i „Herc domino”… Volim humor i objavljujem svoje viceve u novinama.

Radio sam u KBC Rebro (Petrova bolnica i Bolnica Šalata), u „Sokol Šafranić”, zaštitarskoj firmi, u kozmetičkom salonu… Osnovao sam i godinama vodio Go klub „Croatia” u Zagrebu, s namjerom da ova kreativna i duhovna igra Go, koja je nastala u Kini i proširila se preko Koreje u Japan i dobila ime Go pusti korijenje i na našim prostorima.

Bavim se masažom, astrologijom, radiestezijom, pisanjem knjiga. Objavljene su mi četiri knjige: „Put nestalih oblaka”, „Sreću treba uhvatiti”, „Upoznavanje sebe” i „Akcija i Bog”. Volontiram u Teozofskom društvu kao povremeni predavač. Služim se računalom. Aktivan sam na nekim društvenim mrežama i imam samostalni Blog pod nazivom „Sretni putnik”. I dalje pišem knjige i predavanja.

Moja izreka koja me vodi kroz život:

Svaki dan je Božji dan – budi u istini, miru i ljubavi!

Marijan Sviličić, Zagreb, Braće Domany 8

Kontakt:

e-mail: marijan.svilicic1@gmail.com

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Putovanje do vrata sreće”, Marijana Sviličića