Intervju: Zlatko Lukić

Zlatko Lukić rođen je u srijedu, 11.02.1953. u Zagrebu. Od prve godine živi u Banja Luci, gdje se i školovao. Poslije gimnazije, studirao je dvije godine pravo, a usput je slušao i predavanja iz književnosti na Pedagoškoj akademiji u Banja Luci. S dolaskom “demokracije” i rata odlazi u Švedsku. U izbjegličkom logoru u Ystadu predaje bosanskoj djeci materinji jezik, povijest i zemljopis. Radi i u redakciji “Glasa BiH” (Stockholm, 1993/95.) i objavljuje eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb,1995). Prelaskom u Norvešku radi kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96., “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98.), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996.) te na radio “Beharu” u Oslu 2000. Između 1996. i 2000. četiri puta se vraća u BiH i radi na radiju, redakciji novina i televiziji. Od 2002. luta Europom (Köln, Frankfurt, Amsterdam, Beč, Dubrovnik) i zaustavlja se u Sarajevu. Nudi izdavačima sve ono što Bosna nema, a trebala bi imati, no njih to kao da ne zanima. Obeshrabren, prelazi u Split i tek tad počinje njegov književni uspon…

Razgovarao i objavio: Nenad Grbac

Možete li nam reći neke od podataka o vama, koliko dugo se bavite pisanjem i slično?

Može se stereotipno odgovoriti da moja djela govore više o meni nego da sad pričam o sebi. Međutim kod mene je pisanje došlo kao svojevrsna kompenzacija za prestanak sviranja violine. S osam godina sam počeo svirati violinu, bilo je to vrlo interesantan izazov, ali i nametnut pa sam se poslije četiri godine pobunio proti toga. Kad sam odustao od sviranja u meni je nastao jedan vakuum. Osjetio sam potrebu sebe izraziti na neki način i spontano je počelo to pisanje. Prvu pripovijetku sam napisao s četrnaest godina. Prvu priču sam objavio s dvadeset i jednom godinom. Naravno to mi je dalo motivaciju da nastavim. Ono što je važno jeste da mi je majka (mamina mama) između moje četvrte i sedme godine pripovijedala pripovijetke iz “1001 noći” i to je moja psiha na neki način apsorbirala kao izvjesni potencijal. Slično, ali s drugačijom refleksijom se dogodilo kod Heinrcha Schliemanna; on i njegova supruga su na glas čitali “Ilijadu” dok mu je žena bila trudna. Kad je njihov sin progovorio počeo je recitirati kompletnu “Ilijadu”.

Možete li nam navesti vašu, E-mail adresu, adresu vaše web stranice i drugo? Moja e-mail adresa je: aurelius777@gmail.com a adresa moje web stranice je: http://www.zlatkolukic.com/

Osim toga, objavio sam svoja četri već objavljena romana na stranici: http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php i oni koji žele mogu apsolutno besplatno preuzeti moje romane s te stranice:

Posrtanje knjige: http://www.digitalne-knjige.com/lukic.php

Karađoz: http://www.digitalne-knjige.com/lukic2.php

Kino Bosna: http://www.digitalne-knjige.com/lukic3.php

Insert iz mog romana “Katarza” na: http://www.orbus.be/proza/proza_31.php

Jedan esej: Geneza Bošnjaka: http://www.camo.ch/geneza_bosnjaka.php

itd, itd…

Čitajući vaše romane jasno je da vas je kao književnika od 90-tih godina, pa nadalje ponajviše obilježio i potresao rat u BiH. Zašto je to tako?

Veći dio svog dosadašnjeg života živio sam u BiH. Mada sam rođen u Zagrebu, ja i BiH doživljavam kao svoju domovinu. I sad zamislite kako je to kad vam idioti oduzmu domovinu. Kad vam poslije tridesetisedam godina netko kaže da ste persona non grata u svome gradu, u Banjaluci, da ste listi na odstrjel jer ne mislite kao “demokratska” većina, kad shvatite da vam život i djelo ne vrijede više od pišljiva boba, onda je bolje otići i nastaviti pisati i pisanjem iskazati svoj revolt protiv onih koji su te na prefrigan način natjerali da odeš.

I kako onda ne bi pisao o tim godinama.

U svojim romanima vrlo često se vračate u povijest tražeći u njoj odgovore na sadašnja i buduća zbivanja. Mislite li da je to moguće?

Znate, Santayanino pravilo kaže: “Onaj tko ne poznaje svoju povijest osuđen je da mu se prošlost ponovi.” Ono označava princip spoznaje i učenja kako pojedinca tako i naroda njihove povijesti. Pravilo je kasnije preformulirano u drugu maksimu: “Narod koji ne zna svoju povijest osuđen je da mu se ta povijest ponovi.” Pravilo je iz knjige “Rezoni života” koju je 1906. objavio španjolski filozof i književnik Jorge Agustín Nicolás Ruiz de Santayana y Borrás, u SAD poznat kao George Santayana. Nema ničega u sadašnjosti što se ne može već objasniti s bivšim događajima.

U svojoj biografiji naveli ste podatak da ste pet puta izbjegli regrutacija u vojsku RS. Smijemo li se mi obični ljudi ponašati tako? Smijemo li upotrebljavati vlastiti razum i ne odazvati se ratnom zovu svemoćnih političara?

U Banjaluci je bila prava hajka na ljude kako bi se poslali na front u Hrvatsku, tj. Slavoniju. Oni koji su znali razmišljati svojom glavom, koji su poznavali povijest i čitali vijesti između redova znali su da nemaju nikakve potrebe ići ratovati u Hrvatsku jer Hrvatska nije napala BiH nego je i sama bila napadnuta. Jesu li bombe padale na Beograd? Nisu. A na Zagreb? Jesu. Pa tko ih je ispalio? Nisu Hrvati sami napadali svoj glavni grad.

Ma gdje da se nađem, ako bi se slično ponovilo, opet bih eskivirao regrutacije. Nisam komunist (nikad nisam pripadao ni jednoj stranci), ali sam suglasan s Lenjinomovim stavom da postoje pravedni i nepravedni ratovi – pravedni su obrambeni. Svaki narod ima pravo braniti svoju slobodu od onoga tko ga napada. Uostalom ja sam pisac i vrlo sam otvoreno i jasno pisao protiv agresora pišući za nekoliko bosanskih novina u skandinavskoj dijaspori a i za europsko izdanje “Oslobođenja”.

Da li vam je danas žao što zbog tuđih interesa niste prolijevali krv nevinih i da li biste i danas u sličnoj situaciji izabrali takvu vrstu građanskog neposluha?

Mogu ponoviti ono što sam davno napisao. Postoje ljudi koji su lovci, koji su vični pucanju i koji smatraju da se samo oružjem može doseći mir. Ali postoje i oni drugi ništa manje sposobni koji mogu svojim riječima, glazbom, slikom, filmom mobilizirati svijest onih koji se još nisu odlučili na revolt. U svemu tome građanski neposluh je blaža formulacija, rekao bih Gandijevska, pasivna. A ja sam ipak za akciju; jer pisanje jeste akcija.

S dolaskom “demokracije” i rata odlazite Švedsku i Norvešku te postajete pisac u izbjeglištvu. Možete li nam ukratko opisati tu fazu svog života ? Što ste sve korisno naučili ili što vam se nije svidjelo?

U egzilu sam upoznao nekoliko hiljada ljudi. U nekom normalnom životu, da nije bilo rata ne bih ih nikada upoznao. Prije rata sam proputovao skoro cijelu Europu, upoznavao narode i države. Prije toga sam proputovao cijelu eks-Jugoslaviju. Tad u izbjeglištvu sam upoznao sav jad bosanskog mentaliteta. Bosanski narod, pri tom mislim na običan svijet, puk, a ne na narod u nacionalnom smislu, je vrlo, vrlo politički nepismen, zaostao, primitivan. To je poražavajuće i ostat će poražavajuće još puno godina.

Prije rata su glasali za nacionalne stranke, a na žalost daju im svoj glas i dan danas, skoro trideset godina poslije rata.

To znači da se u svijesti ljudi ništa nije promijenilo jer su političke analfabete. I dalje naci(onali)stički pastiri vode svoja stada i manipuliraju njima kako žele. A pisati u izbjeglištvu je iluzoran posao jer izbjeglice vrlo, vrlo malo čitaju. Bosanski pisac nema svoju publiku u izbjeglištvu, a pisac treba imati svoju publiku jer u protivnom, pitam se; kome piše osim sebi? Pisac mora biti na svom govornom području inače je mrtav za pisanje. Imam sreću što sam svoje prve knjige (samizdate) prodavao putem Interneta i velika većina mojih čitatelja mi se javila te sam stekao neki sud o mišljenju moje čitateljske publike.

Više puta ste se vraćali u BiH, no kako i sami navodite “u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna”, niste uspjeli. Kako objašnjavate tu činjenicu?

Vraćao sam se u BiH jer sam želio vjerovati da je nastupilo neko novo doba. Doživljavao sam to romantičarski, idealistički jer sam mislio da će nastupiti socijalna klima kakva je bila poslije pobjede partizana nad fašistima u II. svjetskom ratu. Naravno, to je bila moja iluzija. Vidio sam ono čega nema u BiH. Korumpirani političari i tajkuni su nažalost bosanska stvarnost, a to je moguće opet zato jer su narodi BiH zatvoreni u svoje nacionalne torove i jer ih njihovi pastiri vješto huškaju jedne protiv drugih. U BiH ne može nitko uspjeti ako ne pripada nekoj nacionalnoj stranci, a najopasniji su oni koji ne pripadaju ni jednoj, kao ja, jer stranački opredijeljen mozak se odmah pita: čiji je on kad nije ničiji? Tko mu je poslodavac; CIA, Mossad, MI-6?

Iz vaših djela vidljivo je da vam najviše nedostaje Banjaluka. Odakle ta magična veza između vas i Banjaluke?

Banjaluka nije velik grad, nije star grad, ali je bio moj dragi grad. U Bosni se kaže: “Bog je stvorio sela, a ljudi gradove”. Seljaci (u pejorativnom smislu), bolje rečeno u bosanskom slengu – papci, šumnjaci, ne znaju što je grad. U Banjaluci sam proveo najljepše godine svoga života, imao prijatelje svih nacionalnosti. Grad čine prvo ljudi (mislim na njihov gradski mentalitet), a čine ga i građevine. U Banjaluci više nema Banjalučana. Kad god sam bio poslije rata u Banjaluci, ni jednom nisam sreo više od jedne ili dvije poznate osobe. Sve su to “neki novi klinci” koji su došli sa planina.

Mene ne interesira što su i oni došli odnekud jer ja sam prvi otišao, da mene i druge nije protjeralo – ne bi gdje ti novi klinci mogli doći. A nema ni građevina. Nisam nikakav vjernik, ali u Banjaluci je porušeno šesnaest džamija i šest crkvi i samostana. Dakle nema tih građevina u koje su išli ljudi. Pa pitam se kakvi su to drugi “ljudi” koji ruše kuće Božje?

Kad smo već kod Banjaluke mogli bismo spomenuti i “Prognani grad”, zbirku prezimena poznatih Banjalučana u dijaspori. Odakle vam ideja za takvo što i nije li i to odraz vaše nostalgije za Banjalukom kakva nažalost više ne postoji?

Nitko od navedenih u tom popisu ne bi napustio Banjaluku da nije bio prinuđen na to. Etničko čišćenje u Banjaluci “kao” nije službeno postojalo, ali su ga vlasti od 1991.-1995. perfidno i sistematski provodile i nastojale u tome tako da je svoj grad moralo ostaviti hiljade građana iz desetak raznih nacionalnosti. Ipak najviše je protjerano Bošnjaka i Hrvata. Cinični ljudi mogu reći da su oni samoinicijativno otišli u izgnanstvo. Ne, oni su bili prisiljeni na to. A prisila takve vrste, koja narušava osnovno ljudsko i ustavno pravo (pravo na nacionalno i vjersko opredjeljenje, jezik i kulturu) odlika je nenarodnog, nacističkog režima koji favorizira svoj “čisti”, etnički prostor. Pitam se po čemu su familije iz popisa bile “nečiste”: po imenu, vjeri, naciji, tradiciji? Smetali su im Bošnjaci zbog džamija, pa su ih sve porušili. Smetali su im Hrvati pa su rušili i crkve i samostane. Smetala im je zelena boja. Mogli su sve zgrade u gradu prefarbati, ali Vrbas nikada neće prefarbati – on ću uvijek ostati zelen i sjećat će ih da su u Banjaluci živjeli i Bošnjaci.

Današnji “Banjalučani” smatraju da grad čine građevine. Ne, grad ne čine samo građevine, nego i ljudi, a ti ljudi su bezdušno protjerani. Dosad sam sakupio ukupno 1603 prezimena. Ali pri tome treba imati na umu da nije samo jedna obitelj imala neko prezime; uvijek je više porodica imalo isto prezime. Osim toga, ako se uzme neki prosjek – da je svaka obitelj imala samo tri člana onda se broj prognanih utrostručuje, ali ja bih prije rekao da se učetverostručuje. Nije u pitanju samo nostalgija. “Prognani grad” je moj protest protiv nacizma u BiH.

Nakon neuspjelih povrataka u BiH odlazite u Split i tu počinje vaš književni uspjeh. Zašto baš Split i što je pomoglo da u njemu nađete davno izgubljeni mir?

Moj egzodus iz Banjaluke je odiseja: Švedska, Norveška, Njemačka, Nizozemska, BiH. Eh, poznaju me mnogi europski kolodvori, aerodromi. Cijelo to vrijeme sam upijao život u sebe, nastojao pisati, ali nisam bio zadovoljan napisanim. Ja sam od onih ljudi koji svoj rad i uspjeh voli i želi podijeliti s bliskom osobom. U Splitu me je zadržala jedna Dalmatinka, s kojom dijelim sve. Moja Ivana mi pomaže maksimalno. Daje mi savjete, dobar je kritičar mojih tekstova, a i radi mi likovna rješenja naslovnih stranica mojih knjiga. Čovjek najbolje funkcionira kad voli i kad je voljen. Od tada sam napisao u relativno kratkom periodu nekoliko knjiga s kojima sam zaista zadovoljan.

No, kad smo već kod BiH recite nam i što mislite o trenutnom stanju bosansko – hercegovačke književnosti. Postoje li u BiH talentirani i kvalitetni pisci? Koliko je tamo u današnjem trenutku važna nacionalna opredijeljenost, a koliko kvaliteta pisanog uratka?

Najveći dio bh književnosti je još pod utjecajima rata, obrađuju se ratne i poratne tematike. Ja sam sa svoja četiri romana elaborirao to i ne želim se više vraćati tome. Naravno da u BiH postoje vrlo kvalitetni pisci, jer ipak, multikonfesionalni život mora pridonijeti razvoju kvaliteta budući je uvijek prisutna uzajamna interakcija među njima. Ne bih nikoga isticao, a vrijeme će dokazati tko je najbolji.

Ipak, mada postoji udruženje bh pisaca osjeća se da neki pojedinci vuku na svoju stranu. Takvi “pisci” nisu pisci. Jer pisac, književnik je osim estetske i kozmopolitska kategorija. Ja bih pri tom spomenuo i jedan fenomen: pisci bh dijaspore kao da ne postoje za pisce koji žive u BiH. Godinama se već održava susret pisaca iz bh dijaspore u organizaciji Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice.

Zar ne bi o tome trebalo voditi računa Ministarstvo kulture BiH i Društvo pisaca BiH?

Njih kao da ne interesira stotinjak pisaca koji pišu o svojoj domovini, ali nisu u njoj. To sve je potvrda moje teze da danas u svijetu postoje dvije BiH; jedna je matica, domovina, a druga je dijaspora. Nedavno je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice izdalo publikaciju “Ko je ko u dijaspori” u dva dijela; pisci i znanstvenici. Ni znanstvenici kao ni pisci nisu baš dobrodošli u BiH.

Dosad ste objavljivali poeziju, romane, novele, pripovijetke, drame, pisali ste čak i filmske scenarije i stoga vam moramo postaviti i pitanje što ste vi zapravo, odnosno u kojem književnom žanru ponajprije nalazite sebe ?

A priori sam pripovjedač. To je moja prava forma. S druge strane svaki moj roman je skup pripovjedaka tj. poglavlja, epizoda. To je pitanje forme. Svaka tema se može obraditi kao priča, roman, drama, pjesma, scenarij. Ovisi o momentalnom raspoloženju i izazovu. Katkad mislim da je prošlo vrijeme romana. U današnjem svijetu čovjek više nema ni živaca ni vremena čitati roman od tristotine stranica. Radije će čitati priče. Može ih čitati dok u metrou ide na posao i vraća se s njega.

Jedan od razloga za objavu ovog intervjua je i objava vašeg romana “Bosanski trokut”, na portalu www.digitalne-knjige.com. Da li bi nam mogli reći nešto više o toj knjizi?

“Bosanski trokut” je moj labuđi pjev Bosni. Taj roman je moj oproštaj s onom Bosnom koju sam volio, onom mojom Bosnom koja je pripadala Bosancima i Hercegovcima, koja je bila paradigma suživota. Roman nije nimalo patetičan, dapače, pun je verizma, ali na kraju ostaje jedan bolan osjećaj poslije čitanja.To je citat jednog mog čitatelja.

Roman sam napisao da se vidi što je Bosna nekad bila, da se ne zaboravi ta ideja Bosne koja je opstajala stoljećima. Ali, pisac nije pozvan da mijenja svijet, on može samo naglasiti ono što je vrijedno vidjeti u svijetu.

Jedan ste od prvih književnika s ovih prostora koji su uočili i prihvatili neke od prednosti digitalnog izdavaštva u odnosu na klasični tisak. Možete li nam reći nešto više i o tome?

Takav sam da uvijek prihvaćam nove ideje. Od ranije sam znao ići na gutemberg.org, a pojava stranice digitalne-knjige.com me je iskreno oduševila. Knjiga postaje sve skuplja, a potencijalni čitatelji sve siromašniji. Zato je knjiga za neke postala luksuz, a za one koji imaju dovoljno ona je ostala potreba. S druge strane informatika je razvalila više medija i postala konkurent i žurnalistici i kinu i kazalištu i glazbi.

Ja još uvijek više volim čitati knjigu koja mi je u rukama, ali nemam apsolutno ništa protiv digitalizacije književnosti. Jedan primjer; u Banjaluci sam morao ostaviti svoju biblioteku od 4000 knjiga. Mati mi je povremeno slala neke knjige, najdraže. A da je tad postojala digitalna knjiga, mogao sam ih sve iznijeti sa sobom na jednom memory sticku.

Doduše te moje knjige je moja majka prodavala i tako preživjela tri godine rata…

Na vašoj web stranici pronašli smo i vrlo duhovito napisane upute o tome kako postati uspješan i čitan pisac. Što za vas u sadašnjem trenutku znači biti uspješan i čitan pisac?

Čitan pisac ne mora biti uspješan, dakle ne mora imati neka priznanja, može jednostavno biti čitan od neke populacije. To je recimo Judith Kranz. Ona je vrlo čitana, ali nije priznata kao književnica jer piše tzv. šund. S druge strane ni uspješan pisac ne mora biti čitan. Njega može kritika kovati u zvijezde, ali može biti vrlo nečitljiv za veću čitateljsku publiku. Recimo Franz Kafka. Ali, uspješan i čitan pisac to je prava kombinacija, to predstavlja književnika koji kontinuitetom svoga rada i priznanja garantira čitatelju očekivani estetski doživljaj.

Reći ću nešto što će nekima zvučati bogohulno. Kad se pojavio Paulo Coelho sa svojim romanom “Alkemičar” požurio sam ga pročitati. Pročitao ga za dva i pol sata i ostao sam nedodirnut. Ništa me nije dojmilo u tom romanu. Ponovo sam ga pročitao poslije nekoliko mjeseci. Opet isti nedoživljaj, zapravo na kvadrat. Pročitam kritike, u njima ništa konkretno kao ni u romanu. Počnem oprezno pričati s prijateljima po peru i oni mi stidljivo priznaju isto što i sam mislim: čovjek je prodao svoj zajednički nazivnik – latinoamerički književnik – na koji se prava publika palila od vremena Borgesa, Márqueza, Cortazara, Llosa, Allende. Pročitam poslije sve što je prevedeno i opet ništa, tek osrednje. Ali to je stvar reklame. Prije desetak godina svaki estradni pjevač i nogometaš je navodio da mu je omiljeni pisac Coehlo.

U istom tekstu spomenuli ste i vaša iskustva s izdavačima. Da li bi i našim čitateljima mogli reći nešto više o tome?

Osnovno je pitanje: tko postoji zbog koga? Da nema pisaca ne bi bilo ni izdavača. Ali izdavači misle da pisci postoje zbog njih, smatraju se bogomdani i tu je u pitanju zamjena teza. Većina izdavača su obični trgovci i žele profit, a pisca smatraju proizvođačem koji je u njihovoj službi. Najveći izdavači u BiH, a i Hrvatskoj daju samo 25% piscu od cijene knjige u knjižari. Pa to je sramota i nepravda.

Izdavači dovoljno dobro žive od objavljivanja knjiga na koje ne moraju plaćati autorske honorare (Shakespeare, Dostojevski) i jer se oni uvijek moraju doštampavati budući su na popisu školske lektire. I ni to im nije dovoljno, nego kradu pisce koji ulažu najbolji dio sebe da bi napisali knjigu i tu svoju ljepotu ponudili svijetu. Jedan broj izdavača su obični lopovi i prevaranti. Zapravo, oni bi jednako dobro prodavali i kupus i ljudsko tijelo jer su mešetari. Oni odlično osluškuju šapat tržišta i znaju ono što treba ponuditi masi koja opet nema svoje kriterije i uzima sve što joj dođe pod nos.

Jedno od pitanja koje ponajviše zanima obične i neupućene ljude je može li pisac od pisanja živjeti. Točnije mogu li pisci koji žive u malim sredinama i tržištima poput ovih naših pisanjem zaraditi za život.

U eks-Jugoslaviji samo su Miroslav Krleža, Ivo Andrić i Branko Ćopić živjeli od pisanja. Danas je malo bolje; u Bosni ne znam da živi itko samo od pisanja, u Hrvatskoj žive od pisanja Miro Gavran, Ante Tomić i Miljenko Jergović. U Srbiji živi Duško Kovačević. Vrlo je teško živjeti samo od pisanja jer je posao književnika slabo plaćen. Ali tako je bilo uvijek na ovim prostorima. Kultura se ne cijeni, ne plaća, ali se zato nekultura dobro plaća – pri tom mislim na estradu i novokomponirane pjevače.

Primijetili smo da se u posljednje vrijeme osim romana bavite i izdavanjem knjiga o obiteljskim stablima ili rodoslovima (“Bosanski rodoslovi”, “Hrvatska rodoslovlja”, “Book of Kings”), zbirkama poslovica, i izreka (“Bosanska sehara”, “Eponimi”, “Latinske izreke”). Možete li nam reći nešto više i o tome?

Sve mi se čini da sam u bivšem životu bio neki kroničar, dijak na dvoru nekog siromašnog bosanskoga kralja i da budući nisam dovršio svoj posao u toj inkarnaciji nastavio sam ga u ovoj. Ljudi pojma nemaju koliko se stvari dozna kad se proučava jedna obitelj, dinastija, epoha. Čovjek uroni u to doba, upozna njihove živote, afinitete i animozitete, spozna kako se varljivo “veliki” ili vrlo maleni bili oni koji su kao kraljevi ili plemići vodili svoj narod.

I “Bosanski rodoslovi”, i “Hrvatska rodoslovlja” su kod izdavača, a kad budu objavljena bit ćete upoznati. “Book of Kings” je ogroman atlas svih kraljevskih dinastija od antike do danas. Započeo sam s faraonskim Egiptom, pa preko Rima, kalifata i Bizanta obuhvatio sam sve monarhije do današnjih dinastija koje vladaju, ali i one koje više nisu na vlasti. Cilj mi je bio sakupiti sve relevantne dinastije na jednom mjestu jer takva knjiga još ne postoji u Svijetu.

S druge strane leksikografska ambicija me je spopala kad sam se našao u izbjeglištvu. Upoznavao sam ljude i čuo njihove poslovice iz svih dijelova BiH. Shvatio sam da je to jedinstvena prilika da sakupim izreke i fraza iz cijele BiH jer ti ljudi koji su ih govorili, umrijet će, neće ih nitko zapisati i cijelo to narodno blago će propasti. Zato sam, da se otkine od zaborava ono što narod čini narodom zapisao sve one poslovice u “Bosanskoj sehari”. Kod izdavača mi je drugo izdanje koje je obogaćeno sa 3000 novih natuknica.

Za eponime sam se zagrijao jer sam shvatio da oni nose u sebi isto tako nešto što se ne treba zapostaviti ni zaboraviti. Prvo sam “iz glave” zapisao i objasnio 600 eponima da bi kasnije izlistavanjem više od stotinu knjiga sakupio ukupno 5300 natuknica i po njihovom šarenilu to je sad prava mala enciklopedija znanja. I “Eponimi” su kod izdavača.

A budući sam veliki ljubitelj latinskog jezika i epohe antičkog Rima zapisivao sam godinama sve one izreke na koje sam nailazio u knjigama. I uočio sam da mnoge od njih imaju svoj ekvivalent u jezicima koji se govore u BiH, pa sam uz prijevod latinske sentence stavio i našu odgovarajuću poslovicu.

Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekoj novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?

Radim na scenariju za tv seriju, ismijavam (s)lijepu našu povijest od koje ništa nismo naučili. Radim na jednom romanu koji je zamišljen kao omnibus-roman, ali ne smijem više reći o tome. Nekome je možda dovoljan naslov da nasluti o čemu se može raditi: “Ponoćni rituali u hramu snova”.

I za kraj nam recite da li ima nešto važno što ste posebno željeli naglasiti, a da vas ja to nisam pitao?

Nekome se može činiti da sam ogorčen na sve okolnosti u kojima se našao ovaj moj život. Jesam djelomično jer je na ovim prostorima pomjeren smisao pravih ljudskih vrijednosti. Ne cijeni se rad, čovjek, ljudski napori za napretkom, tolerancija, kvalitet, a cijene se sve njihove suprotnosti. Ali zato postoje dvije stvari koje spašavaju svijet: umjetnost i ljubav. Kreativan duh može naći spas u svome radu i ispoljavanju ljubavi prema osobi koja ga voli. To obećava uspjeh i daje ljepotu sutrašnjem danu.

———————————-

Digitalna knjiga – “Bosanski trokut“, Zlatka Lukića