Anđeli slomljenih krila (iz knjige “Ti možeš sve”, Luce Cetinić)

Anđeli slomljenih krila

U ovoj knjizi opisala sam dio nekih burnih i emotivno iscrpljujućih situacija koje sam osobno proživljavala. Zašto? Zato što se, nažalost, gotovo iste situacije osobama s invaliditetom (u daljnjem tekstu: OSI) događaju i danas! Inače, ovo moje pisanje ne bi imalo nikakvog smisla, osim za mene osobno. Samoj sebi nemam potrebu pisati.

Tako su nastali ovi isječci iz svakodnevnog i stvarnog života, koje sam posve namjerno sabrala, osjetivši potrebu da ih podijelim s ostalima. Ova zbirka tekstova nije namijenjena isključivo zdravima, niti isključivo OSI. Po mojoj zamisli namijenjena je svima i svih dobi, koji u tome mogu pronaći nešto zanimljivo, poučno ili poticajno.

Osim toga, uočila sam kako i danas mnogima nije jasno, da se i uz cjeloživotne teškoće može proživjeti jedan ispunjen život. I u invalidskim kolicima može se proživjeti ispunjen život – u manjoj ili većoj mjeri. Kvalitetan život može biti i čovjeku bez nogu, bez ruke ili s kojim drugim nedostatkom. Potrebno je govoriti i ponavljati da čovjek nije samo tijelo, čovjek je nešto više (mnogo, mnogo više od svog tijela)!!!

Misli i osjećaje jako je teško pretočiti u riječi, osim ako niste izuzetno nadareni u tome i ako niste taj dar školovali i njegovali. Moram priznati, nisam obdarena ni jednim od to dvoje, a svejedno sam se upustila pisati.

Većinu zapisa iz ove zbirke objavila sam na svom facebook profilu i blogu. Osjećala sam potrebu reagirati na određene situacije, ali i na priče drugih OSI o neugodnim iskustvima u susretu s ostalima uvjetno zdravim ljudima.

Reakcije mojih prijatelja, koji su čitali, bile su jako pozitivne. Od njih sam zapravo potaknuta da svoje pisanje tijekom 2009. i 2010. saberem na jednome mjestu. Ocijenila sam da mi nema smisla gubiti vrijeme i snagu u potrazi za izdavačem, pa sam se odlučila na objavljivanje knjige u digitalnom obliku. Ako bude primijećeno i vrijedno, doći će i do papirnate objave. Ako bude poticajno i korisno za nekoga od čitatelja, smatrat ću da je moj zadatak uspješno ispunjen.

Već iz ovih nekoliko pasusa, dragi čitatelju, jasno je da knjiga koju čitate nije intrigantna, ona je iz života i za život!

Knjiga koju čitate dio je mojih razmišljanja, dio proživljenoga i dio nastojanja da budem što sličnija većini, unatoč svemu.

Ogolila sam se emotivno, pred vama i sobom, zbog iscjeljenja starih rana u sebi, s namjerom da pomogne i vama – ako je moguće. U njoj su komadići obično neobičnog života jedne žene, drukčijeg izgleda i drukčijeg pogleda na život. Drukčijeg od uobičajenih, a istog u svojoj biti. Do ove knjige došlo je spletom nekih jako neobičnih slučajnosti ili samo spletom okolnosti… da vam ukaže koliko smo slični u različitosti, sa svojim ranama i radostima.

Čitanje moje priče možda vam pomogne shvatiti kako ništa nije isključivo crno ili bijelo. Ima još bezbroj nijansi i boja. Uostalom, vi ste to već shvatili, jer da niste ne biste sada imali ovaj tekst ispred sebe.

Ako je život samo jedan san, ja ga sanjam razbuđenog uma i otvorenih očiju. Ako je život dolina suza, ja sam se trudila posaditi cvijeće, da ga zalijevam suzama čekajući cvijet radosti. Ako je život nepredvidljiv i uzbudljiv, ja sam ga grlila svom svojom radosti i svojom boli. Ako je život čista ljubav, ja sam ga ljubila svom snagom srca. Ako je život okrutan, osjetila sam bič okrutnosti u mnogim oblicima. Ako je život sreća, ja se osjećam njegovom miljenicom. Ako je život patnja, patila sam beskrajno i često. Ako je život livada cvjetna, uzgojila sam prekrasnu livadu. Ako je život bolni gubitak, gubila sam puno i bolno. Ako je život svjetlost nebeska, ja sam se nauživala te svjetlosti. Ako je život čista energija, meni je podarena u izobilju. Konačno, ako je život mjerljiv materijalnim bogatstvima – ostala sam siromah na putu.

I život sve to jest, o svemu tome sam htjela progovoriti, htjela podijeliti s drugima. Ako pročitate do kraja, svega toga ćete naći u ovom šarenilu. Rečeno kroz pokoji moj stih – usputno.

Želeći objaviti svoje tekstove, možda sam ipak najviše pomogla samoj sebi. Namjera mi je bila i ohrabriti nesigurne, podržati one koji se osjećaju slabima ili pak osnažiti one drukčije od većine. Znam da pretočiti misli u riječi nije nimalo zahvalan posao. Zato sam i imala promišljanja uz stvaralačku tremu i dilemu: DA ili NE… Sve okolnosti i događanja su me vodila dalje, uz sve veće uvjerenje za – DA. Stoga sam sigurna u svoj put do cilja.

Radi svega spomenutog, ako moje riječi, složene iskreno i najbolje što znadoh, barem nekome budu značile nešto, ako moje priče i isječci iz života pomognu da netko svom životu doda svjetlost, optimizam, radost, snagu stvaranja i vjeru u sebe – uspjela sam.

Jer, za mene nema ništa tužnijeg od tužnog čovjeka i nema ništa jadnijeg od lica bez osmijeha.

Stoga:

Obuci osmijeh na lice

Stavi oblak pod trepavice

Radosno kreni u jutro

Pozdravi dan

Ostvari svoj san

Ako te zima zatrese

– ogrni plašt dobre volje

Poljubi cvijet

Zagrli svijet

Eto kako ćeš promijeniti ovaj

Svijet !

Luca Cetinić, veljaća. 2011.

———————————-

Kako i kada sam se razboljela?

Kako i kada sam se razboljela i mene je zanimalo… Znala sam pitati majku o detaljima tog događanja, a ona bi po sjećanju pričala. Pričala je kako sam bila zdrava, lijepa i živahna beba. Prve korake sam činila s nepunih devet mjeseci. Žurilo mi se hodati. Kao da sam znala da neću imati priliku uživati u tome. Tako je i bilo.

Najednom i preko noći pojavila se velika vrućica i držala me više dana. Majka mi reče kako sam bila toliko malaksala da sam se u njenim rukama prelijevala kao krpena lutka. Ja sam bila dijete rođeno u ožujka 1954. g. – da bih se za Božić te iste godine borila za život. Nisu mi mogli pomoći. Nakon nekoliko dana vrućica je popustila. Oporavljala sam se fizički, ali noge (pogotovo lijeva) ostadoše trajno paralizirane… Dg: poliomielitis. Takozvana dječja paraliza za koju je pronađeno cjepivo te iste godine.

Ne mogu se sjetiti još oboljele djece iz bližeg susjedstva. Preživjela sam. Posljedice trajne i teške. Liječenje nikakvo jer lijeka i nije bilo, a niti rehabilitacije zbog mjesta rođenja i uvjeta. U desetoj godini života dospijevam u bolnicu kada počinju operativni zahvati na ispravljanju tetiva…

Sjećam se još jednog detalja u vezi s mojim razboljevanjem kojeg je majka često isticala. Majka je, naime, tvrdila kako me „učarala” neka žena zlih očiju. Urokljiva žena me gledala onako zdravu i živahnu i onda nešto izrekla (ne želim citirati) dotaknuvši me rukom po nogama. Naravno, ja sam se na tu priču uvijek ljutila, uporno i stalno objašnjavajući majci da je to bolest (virus) od koje su se mnogi razboljeli. Nisam smatrala vjerojatnom takvo što. A danas?

Danas imam više znanja i o fizičkim i o duhovnim pojavama, pa sam manje sigurna u bilo koju tvrdnju. Možda i zbog toga sam uporno tražila razloge svog razboljevanja (i teškoća općenito) koje mogu logički prihvatiti. Vjerski, tj. katolički razlog kako mi je bolest „dao Bog i samo on zna zašto…” nikako nisam mogla prihvatiti. Što se moje bolesti tiče i dalje vjerujem da me nitko nije „urekao”, već da sam se razboljela od virusa za kojeg tada nije bilo lijeka.

Kako sam odrastala i postajala svjesnija sebe kao osobe i situacije u kojoj se nalazim, shvatila sam da okruženje nije nimalo sklono podupirati me. Naprotiv! Nije riječ o mojoj obitelji, jer roditelji su sigurno bili tužni i nesretni radi mog stanja, ali svi drugi su imali jako pesimistične „prognoze” o budućnosti tako oboljelog djeteta.

Naravno da je to utjecalo na moj psihofizički razvoj ali (na sreću) ne toliko značajno i pogubno. Unatoč svemu – opstala sam!

—————————————–

Luca Cetinić

Rođena je 1954. godine u Tijarici u Dalmatinskoj zagori.

U ranom djetinjstvu preboljela je dječju paralizu i postala trajno ovisna o ortopedskim pomagalima.

Srednju upravnu školu završila je u Splitu, gdje ostaje živjeti i raditi do 2007. godine, kada se preselila u Zadar. Po osnivanju organizacija osoba s invaliditetom aktivno se uključuje u njihov rad i kao volonterka, i kao profesionalka, dvadesetak godina zdušno doprinosila njihovu afirmiranju, djelovanju i razvoju.

Priredila je jednu samostalnu izložbu slikarskih radova, a izlagala je svoje radove i na tridesetak skupnih izložbi slikara amatera te sudjelovala u desetak likovnih kolonija.

Imala je i samostalnu izložbu fotografija.

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Ti možeš sve”, Luce Cetinić