Nakon dugo, dugo vremena, noćas sam te opet sanjala.
Vidjela sam ti lice, jasno i tako živo i stvarno, kao da si pored mene, sada i tu. Žustro smo o nečem raspravljali u nekoliko navrata, dok sam ja u međuvremenu bila zaokupljena drugim stvarima. Kao da sam bila u mojoj bivšoj kuhinji po kojoj sam hodala amo-tamo kuhajući, dok si ti sjedio za stolom i baritonskim glasom pričao. Malo bi zastao, da bi ponovo ozbiljnim pogledom i strogim izrazom lica popratio svoje izlaganje koje sam ja bez riječi i pognute glave slušala. Kao da si me korio ponovno i ponovno zbog nečega što nisam napravila, a trebala sam, ili sam mogla, a nisam, ili sam nešto napravila a to nije bilo dobro za mene….Pričao si ozbiljnim glasom i ozbiljna izraza lica, po stoti put ponavljajući svoj prijekor. Osjetila sam da si bio u pravu i da je to tako moglo i moralo biti, a iz nekog razloga, očito mojim propustom, to se nije dogodilo ili ostvarilo, a ti si htio, vjerovao si u ispunjenje svojih očekivanja. Ili sam nešto uradila, a to nešto nije bilo dobro za mene, pa si me čak i u snu došao upozoriti, opomenuti da to nije dobro. Ali što? Ne pada mi baš ništa na pamet zašto i zbog čega?
I u snu sam osjećala krivnju dok si me tako gledao prijekornim pogledom, ali punim ljubavi. Znala sam da si me korio s pravom i za moje dobro.
Ali zašto?
Zašto?
Zbog čega?
Probudila sam se i razbudila u trenu zabrinuta i zbunjena. Zatvorila sam još snene oči i pokrila se dekom preko glave, da makar u tom polumraku bar malo zaspim, da nastavim sanjati, da barem još nešto čujem, da još nešto saznam, ali uzbuđenje je bilo veće. Makar me i korio, bilo mi je nekako drago, kao da te osjećam pored sebe. Htjela sam te zadržati još malo. Kao nekada, da opet budeš ovdje i da konačno shvatim što to nije u redu. Da si još malo, makar malo pored mene pa makar i u snu.
Cijeloga dana nastojala sam se prisjetiti bar dijela razgovora ili poneke riječi pa da pokušam shvatiti o čemu se radilo, što sam propustila, zašto si bio tako ozbiljan, zašto si se ljutio. Zašto prijekorni pogled tvojih tako lijepih i milih očiju punih ljubavi i razumijevanja.
Zašto??
– Ali ništa, baš ništa.
Samo tvoje ozbiljno lice i prijekorni pogled dragih bademastih očiju s riječima na usnama čiji ne razumijem smisao.
Nisam te se bojala, kao što žene znaju kad ih muževi prekoravaju ili se boje i nečeg nasilnijeg osim samih riječi.
– Jesi li me upozoravao?
– Na što?
Jesam li što propustila? A ti si smatrao da sam trebala napraviti i uspjeti, jer si imao veliku vjeru u mene. Ili si me upozoravao na neku opasnost? Možda ne na fizičku. Ili na neku odluku koja je loša po mene i to jako loša, a ti si to predviđao i htio me upozoriti.
Ali koja opasnost?
Često donosimo odluke koje su loše, ali to tek kasnije shvatimo, a ti si to već sada znao i htio me upozoriti. Da, znam, malo sam stagnirala u pisanju pa si me, možda, i zbog toga prekoravao, ali to i nije neka grješka koja se ne da ispraviti i nije vrijedna tolike ozbiljnosti i prijekora.
Sve su to samo moja razmišljanja i mogućnosti, ali bez pravog odgovora.
Koliko je vremena već prošlo od našeg posljednjeg susreta? Četiri? Pet godina? A još prije toga? I zašto sam te jutros sanjala? Gdje li si sada? Jesi li dobro? Da ti se nije nešto dogodilo? Nešto ružno? Bilo bi mi žao da ti se nešto loše dogodilo. Ili nešto lijepo? Znam, znam, da ti se nešto lijepo desilo, u san bi mi došao nasmijana lica, a oči bi ti sjale zagonetnim sjajem. Kao uvijek kad sam te prije sanjala. Ali ovako, znam da je nešto važno, nešto vezano za mene, nešto po tvom mišljenju ozbiljno, nešto što nisam smjela propustiti, a vrijeme bez milosti ide. Nešto što ću možda napraviti ili odlučiti, a nije u redu ili će se pokazati da je odluka loša. Hoću li se pokajati zbog svoje odluke, a ti me upozoravaš.
– Koje odluke?
– Kada?
– Na što me upozoravaš?
– Nešto, ….. ali što?
Nešto što se tiče samo nas ili samo mene? Nešto što sam propustila napraviti, a ti si imao plan da to uspije? Dobro sam krenula ili isplanirala, ali to nisam realizirala i to te ljutilo. Ljutilo te što nisam bila upornija i ustrajnija u svom naumu. Kada bih bar znala što? Što te tako naljutilo da si mi čak i u snove došao da me koriš?! I nakon toliko godina još mi dolaziš u san da se brineš o meni. Što je to izazvalo takvu ljutnju kod tebe?…
Godine su prohujale od našeg zadnjeg susreta i od tada desilo se mnogo toga lijepoga. Uvijek sam to nešto lijepo podijelila s tobom u mislima i svaki puta sam osjećala tvoju prisutnost. Ali ovaj san gotovo kao da je bila stvarnost. I tvoje riječi tako ozbiljne kao da su me upozoravale na nešto što sam napravila, a nisam trebala….
– Samo kada bih znala što?
I dok smo bili zajedno, uvijek si mi dolazio u san zbog nekih važnih događanja. Kao priznatom znanstveniku svjetskoga glasa, profesoru i s tvojim titulama znam koliko ti znače knjige i tvoji znanstveni radovi i uvijek bi mi u san došao veseo. Kao da svoju radost zbog nekog svog uspjeha želiš podijeliti sa mnom i prije nego se sretnemo. I tada, u mom snu, sjedili bismo jedno pored drugoga i smijali se sretno i oči bi ti sjajile nekim čarobnim, zagonetnim i sretnim sjajem.
I tuge smo znali dijeliti u snovima. Tada bi samo sjeo pored mene i šutio, dugo šutio. A ja nisam pitala ništa. I moje tuge si osjećao. Mogla sam ih podijeliti s tobom bez ijedne riječi. I tuga bi polagano nestajala, a pogled tvojih blagih očiju i iskričav sjaj vraćao bi mi snagu i nadu u život. Pogledala bih u te tvoje sanjive oči i sve smo znali, sve nam je bilo jasno. Kao da smo uvijek bili vezani na neki tajanstveni način. Kao da smo osjećali što ono drugo osjeća: zabrinutost, tugu ili sreću i prije nego smo se fizički sreli.
Koliko si samo puta znao započeti razgovor o nečemu o čemu sam ja tek razmišljala dolazeći tebi i uvijek sam se iznenadila, ali ti to nisam nikada rekla. Ponekad me to plašilo, jer sam imala osjećaj da mi čitaš misli, pa sam se i bojala bilo što i pomisliti u strahu da to ne osjetiš. Ništa ružno i ništa loše, ali ipak su to bile samo moje misli i bojala sam se da ih ne otkriješ.
Misli?
Pa zar ni to ne bih mogla sakriti od tebe? To je još jedino što je moje i što ljubomorno čuvam pa makar i od tebe.
Kao da nada mnom imaš neku tajanstvenu moć koja gleda u moje srce, u moje misli, u moju dušu. Ah, neka gleda u srce, ali što je s mislima i strahovima da te izgubim!?
Izgubim?
Zauvijek?
Ali ovo je bilo drugačije.
Ozbiljno.
Nešto namijenjeno meni, samo meni i za mene.
Koriš li me, ljubavi moja?
Zašto?
Zbog čega?
Nisam ispunila tvoja očekivanja?
Znam. Imao si velike planove za mene. Planove o kojima se ja više nisam usudila ni sanjati. Planove za koje sam već odavno mislila da su umrli i da su duboko u meni zaboravljeni, zakopani.
A ti!?
Ti ih sad budiš, razbuđuješ i daješ im krila i poleta da krenu, da se dignu i polete nebu pod oblake.
Sjećam se, kada sam nakon nekog vremena odlazila od tebe, u autobusu, počela sam ti pisati poruke i onako spontano su se pretvorile u male stihovne poruke, od tri ili četiri retka – koliko stane u jednu poruku ili dvije. Rekao si da u početku nisi shvaćao što te poruke znače. Onako pojedinačne nisu ti imale smisla. A onda si poruke počeo prepisivati na papir. I tako objedinjene, te kratke poruke tek tada su dobile svoj pravi smisao.
Bože, kako sam te samo pogledala kada si rekao:
– I knjigu bi mogla napisati!
—————————————–
Jasminka Franceković, rođena plemenita Fabijančić
Rođena 1966. Iz mjesta Kuče, pokraj Velike Gorice, u srcu Turopoljskog kraja.
Uz osnovnu školu u Vukovini, pohađala i glazbenu školu u Velikoj Gorici za glasovir, a u školskom orkestru svirala tamburicu.
Već u osnovnoj školi rađa se u njoj ljubav prema lijepoj književnosti te kroz slobodnu aktivnost angažira se u radu školske knjižnice i Jasminka počinje stidljivo pisati svoje prve stihove, ali ih ne objavljuje.
Od 1989. živi u Samoboru.
Ponosna je i dobra majka troje djece.
Na nagovor prijatelja odlučila je objavljivati svoje pjesme u zrelim godinama i shvatila da bez pisanja koje joj uljepšava život više ne može. Naprosto se probudila poput Trnoružice u sudbonosnom susretu s njenim Anđelom, Princem i od tada pjesnikinja stvara neumorno i bez zastoja. Zapravo, u njoj je oduvijek čučala skrivena senzibilna djevojčica.
Aktivna je članica Matice hrvatske ogranaka Samobor. U okviru Književnog odjela Matice Jasminka postaje priznata pjesnikinja već punih dvadesetak godina i nema namjeru stati.
Kontakt:
E-mail adresa: jasminkafrancekovic@gmail.com
—————————————–
Preuzmite knjigu – “Anđeo sudbine”, Jasminke Franceković
Knjigu “Anđeo sudbine“, Jasminke Franceković, moći ćete preuzeti tako da
svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/francekovic.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
