U šumi (iz knjige “Ogrlica”, Mirka Stipanovića)

Bio je mjesec svibanj. Izlet u duboku šumu, u nedjelju, u mjesecu svibnju bio je predivna stvar. Odlučili su otići daleko, sve tamo gdje mala rječica prolazi ispod željezničke pruge. Na širokom pojasu oko pruge, gdje plitko korito rječice pravi blagi zaokret prema jugu, bila je posječena stara šuma i na tome mjestu je rasla krasna mlada jasenova šuma. Bilo je dovoljno prostora za igru, dovoljno sunca i rijeka u blizini. Tamo su odlučili poći. Njih četvorica, četiri nerazdvojna prijatelja: Marko, koji je imao novu “zračnicu”, Marijan, koji je nosio malu sjekiricu posuđenu od oca, Martin s punom torbom sendviča i Ivica koji je teglio pun ruksak boca vode.

Toplo se svibanjsko sunce igralo s njima prateći ih s visine i budilo u njima nešto čemu tada još nisu znali imena. A tu veliku energiju trošili su jureći, jureći bezglavo, a šuma je bila upravo idealno mjesto za to.

Mnoštvo se raznih zvukova miješalo sa šumorom vjetra visoko gore u granama. Na trenutak su spazili vjevericu kako je šmugnula preko šumskog puta. Tlo je bilo vlažno, oni su gazili po lišću koje šuštalo, podvriskivali, mladi i razigrani, da bi se u trenu stišali, kao bubice. Odnekud zdesna, iz dijela beskrajno visokih starih hrastovih stabala, začuli su lupanje. kao da je netko čekićem udarao po praznoj bačvi. Zastali su, ukočili se u pola pokreta.

– Žuna – prošaptao je Marijan.

– Djetlić – šapnuo je Marko polako presavijajući cijev svoje nove zračne puške.

– Tamo, na onom nakrivljenom drvetu – uzbuđeno je šaptao Ivica.

– Sada je s one strane – šapnuo je Martin upirući prstom.
Marko se polako počeo prikradati. Stajali su napeto osluškujući, prateći očima Marka. On se šuljao vrlo spretno. Zaustavili su dah, Marko je polako počeo podizati pušku.

Zračnica je škljocnula, čuo se udarac, a potom, tek nešto jači, potmuli zvuk, kao da je kamen pao i zakoturao se po šuštavom lišću. Tek su tada potrčali. Marko je već držao u ruci mrtvu pticu. Divili su se crvenom perju na njezinim krilima, divili su se Marku, njegovoj puški. Bili su sretni, A najviše ih je impresionirao djetlićev snažni kljun koji je sve do maloprije udarao po drvetu.

– Šteta ga je – promrmljao je Martin.

– Ma kakva šteta! Zar ne vidiš kako ima prekrasna krila? – pobunio se Marko. – Njih ću odrezati za kapu.

Nastavili su s veselim izletom. Iza jednog drveta odjednom je izjurilo nešto smeđe, veliko, silno brzo.

– Divlja svinja! – povikao je Ivica zadivljeno.

– To je zec, kakva divlja svinja – rekao je Marijan znalački.

– Bilo je tako brzo da nisam uspio vidjeti što je – pravdao se Ivica, a ostali su se složili, ozbiljno, kao da su inače svaki dan imali priliku gledati divljeg zeca ili čak divlju svinju kako jure šumom.

Išli su dalje. Usput je Marko ubio još jednu malu ptičicu koju nisu poznavali. Na mekanom šumskom putu napravili su golove. Odsjekli su četiri mlada jasena da im budu stative, i počeo je nogomet. To je krasna stvar – nogomet u šumi!

Dok su se odmarali i gutali sendviče, čuli su kako netko dolazi. Bio je to njihov prijatelj iz škole, Pavo sa svojim ocem. Pozdravili su se, a Pavin tata je, vidjevši “zračnicu”, upitao jesu li što ulovili?
– Jesmo, djetlića! – Marko se isprsio. – I još ovo.

Pavin otac je kimao glavom.

A da li znate koja je ovo ptica? – upitao je.

– Ne – odgovorili su uglas

– Sjenica. – spustio je nježno malu žućkastu ptičicu na lišće, pa rekao:

– Slažete li se da su šume lijepe i korisne?

Znali su da je tako. Potvrdili su.

Znate i da šume žive jedan svoj život i da su glavni proizvođači kisika, osim što služe za dobivanje građe i ogrjeva, i kao dom mnogim životinjama…

Sve su to znali, naravno. Jedino nisu znali zašto im on sada priča to što su svi znali?

– U prirodi uvijek postoji ravnoteža koju ona sama uspostavlja i održava. Postoji mnoštvo životinjskih i biljnih vrsta u prirodi koje su korisne i onih koje su manje korisne, čak štetne. Stabla u šumi, na primjer, napadaju određeni kukci, crvi, gusjenice. To su štetnici. Da ne bi neka štetna vrsta nadvladala i uništila velike dijelove korisne šume, brine se i ovaj djetlić i ova sjenica. Oni svakoga dana pojedu ili odnesu svojim mladim ptićima jako, jako puno tih štetnika. Tko će mi reći kako bi ova šuma izgledala bez ptica? I što ako su ovaj djetlić ili ova sjenica, negdje imali gnijezdo sa mladim ptićima?

Šutjeli su pognutih glava. Sada više nisu bili onako ponosni na svoj ulov.

– Ako se umirimo i poslušamo – nastavio je Pavin otac – čut ćemo kako šuma obiluje zvukovima. Poslušajte.

Slušali su. Bilo je stvarno mnoštvo raznih zvukova. Onih koje su oni poznavali, ali i onih koje nisu znali niti su ih prije zamjećivali.

– Ono je bio jastreb. Negdje je visoko iznad šume, kruži – rekao je Pavin otac. Čulo se šuštanje, kreketanje, lepet krila… Duboko negdje se ponovno začulo ritmičko udaranje, a svemu je poseban ritam, činilo se davao šumor vjetra visoko gore u krošnjama Sjedili su šutke izbjegavajući pogled Pavinog tate.

– Šuma je puna ljepote – prošaputao je Pavo. Sve do tada je šutio kao zaliven.

– Da, samo je treba otkriti, treba je osjetiti – rekao je njegov otac. – Treba pustiti da nas ta ljepota obuzme, da nas prožme. Tko ne zna cijeniti i osjetiti ljepotu šume – bolje da u šumu ne ide. – Skinuo je naprtnjaču s ramena i počeo je otvarati. Bila je puna gljiva. Fascinirao ih je njihov miris.

– Ovo su jasenovače. Rastu na starim jasenovim panjevima. Vrlo su ukusne. – rekao je i zašutio.

Nije ni trebao više ništa reći. Neprimjetno su, ispod oka, pogledavali na svoje stative napravljene od mladih jasenova.

Poslije su opet igrali nogomet. Pavo i njegov tata igrali su s njima. Bili su presretni.

I nakon toga dana su često išli na izlet u šumu, ali nikada više nisu sjekli mlada stabla, ni ubijali ptice.

—————————————–

Mirko Stipanović

Rođen je 1951. u Otoku kod Vinkovaca gdje je pohađao OŠ i gimnaziju.

Diplomirao u Zagrebu na RGN fakultetu 1977.

Radio u struci do umirovljenja.

Zaljubljenik u književnost..

Kontakt:

E-mail adresa: emerikrudar@gmail.com