DAISY – MOJE USPOMENE U RIJEČI I SLICI

PROLOG AUTORICE

Probudila sam se tog dana vrlo rano. Pogledam na sat. Pokazivao je 6 sati i 20 minuta. Veliki prozori moje sobe bili su obasjani suncem koje je najavljivalo prekrasan dan. Pomislih, pa i red je. Jer kalendar na zidu je pokazivao – 08.10. – datum koji je bio zaokružen plavom bojom. Da, samo je jedan dan u godini – MOJ rođendan. Upravo sam navršila tri godine od dana kad sam ugledala svijet. Toga dana tek što sam se snašla oko mene se već vrzmalo jedanaest malih lajavih stvorenja i jedan veliki bijeli pas za kojeg su mi kasnije rekli kako je to moja majka. Moram sa velikom žalošću priznati, kako početak mog života nije dao naslutiti na nešto posebno dobro i značajno.

Za današnji dan pripremala sam uz Dianinu pomoć veliku i bogatu feštu. Očekivao se dolazak Kikijevih pasa Lucije i Ki-a, Marijinog Tokia, Nenadove Schnautzi, Kristinine Buge, mog dobrog prijatelja iz lijepih maksimirskih šetnji Daf-a i susjedovog Tota, a nikad ne znaš možda navrati i još poneki nezvani gost. Ja sam odlučila tomu danu dati i poseban značaj objavom početka pisanja svoje životne priče.

Naime, cijeli prošli tjedan moji vlasnici Vladimir i Diana skitali su se po gradu i ostavili me samu kod kuće, a ja sam to vrijeme iskoristila prelistavajući našu bogatu kućnu biblioteku. Posebnu pažnju privukle su mi dvije knjige iz Vladimirovog pisačkog opusa – Ja sam Roi i Roi svjedok jednog vremena koje je ustvari napisao moj prethodnik belgijski ovčar Roi uz „malu” Vladimirovu pomoć. Svaka čast velikom Roi-u o kojem se gotovo svakodnevno pričaju bajke, no ako je on mogao napisati dvije knjige, onda ja mogu jednu. Pa neka onda i iza mene u životu ostane neki trag, trag koji ne će biti samo pasji.

Kada sam Vladimiru iznijela svoju namjeru nije baš bio previše oduševljen. Rekao mi je – Draga Daisy, pisanje knjige je prilično težak i nezahvalan posao. Sa Roi-em se Ti bez obzira na svu svoju ljepotu, inteligenciju i umiljatost ne možeš mjeriti. Jer Roi je stvarno bio nešto posebno. Bio je kratko rečeno – jedinstven. No ukoliko Ti je to velika želja, pokušaj.

Pomoći ću

Ti koliko ću moći.

I krenuli smo – udruženim snagama.

Ne mogu se baš pohvaliti, kako je meni iz mojeg prvog boravišta ostao neki značajni spomen dostojan zabilježbe. Sjećam se tog vremena samo kao beskrajno istih dana koji su prolazili u igranju s braćom i sestrama, te svakodnevnom borbom za prijeko potrebnu porciju mlijeka. Možete si zamisliti, kako li je bilo teško mojoj jadnoj majci nahraniti dvanaest gladnih vukova.

Uz tu pomalo neravnopravnu borbu (ja sam kao najmanja i najslabija zadnja od cijelog čopora došla na svijet) nije mi bilo lako. Od svega u sjećanju na te ne baš ugodne životne trenutke ostao mi je boravak u velikoj lijepoj kući kojoj je pripadalo i veliko dvorište. U tom dvorištu boravili   smo moja braća, sestre, majka i ja po cijeli dan. No, ukoliko je bilo kišno vrijeme naši vlasnici su nam velikodušno dozvoljavali boravak i u velikom podrumu.

Već nakon proteka moja prva dva mjeseca počela su gotovo svakog dana nekakva neobična događanja. U kuću su počeli dolaziti neki nepoznati ljudi, a moja braća i sestre su jedan za drugim kao nekom čudnom magijom malo pomalo počeli nestajati.

Svakih par dana bilo nas je sve manje i manje. Nije me to u početku previše smetalo, dapače, to je imalo i svoju dobru stranu, budući da se je njihovim odlaskom povećavala količina hrane koja mi je nakon njihovog nestanka pripadala.

Poslije četiri mjeseca ostali smo samo – moja majka i ja.

I – jednog lijepog sunčanog dana koji će mi zauvijek ostati u sjećanju (sigurna sam kako je bio utorak) došao nam je u posjet neki stariji gospodin sa već na prvi pogled vrlo simpatičnom gospođom. Nisu u naše dvorište ni ulazili, već smo taj gospodin i ja samo Izmijenili poglede. Ne znam što je bio pravi uzrok tome, ali u prvi mah mi se učinilo kako će taj gospodin imenom Vladimir biti moja životna sudbina.

I – tako je i bilo. Jedan dugački pozoran moglo bi se bez pretjerivanja reći obostrani ljubavni pogled bio nam je dovoljan za stjecanje trajne uzajamne simpatije. No uslijedilo je veliko razočaranje, jer su naši gosti brzo otišli ostavivši me kod majke i starih vlasnika. Toplo sam se nadala, kako će me oni taj dan odmah uzeti sa sobom. Povukla sam se nezamijetno u jedan kut dvorišta i do navečer nisam ništa jela već sam samo žalosno cvilila.

Ali, već za četiri dana, evo ti njih opet Ovaj put je s njima bio jedan simpatičan mladić za kojeg sam kasnije saznala da je sin Diane i Vladimira, Kiki. I tada su na moje veliko veselje uzeli i mene sa sobom. Taj dan smatram početkom moje bajke nazvane – MOJ ŽIVOTNI PUT.

Vaša Daisy

 


 

PROLOG KOAUTORA

Božja providnost je misao vodilja i ukoliko se ozbiljnije ne ogriješiš o Božje zapovijedi i pustiš da te ona vodi kroz život, ne možeš pogriješiti. Što god se dogodilo, moramo vjerovati, vjerovati kako događanja nikako nisu slučajna. Jer vjera je TEMELJ ljudskog života, i onaj koji vjeruje, biti će u životu kad tad nagrađen.

Onog dana kada me je zauvijek morao napustiti moj ljubimac i najbolji prijatelj belgijski ovčar Roi sve je izgledalo više nego crno. Plač i tuga mi nisu nikako pomagali. Morao sam se obratiti vjeri i nadanju. I – nagrađen sam.

Dobio sam prekrasnu crnu ljubimicu bijelu švicarsku ovčarku crne boje, Daisy. Nisam mogao dobiti kako su me prijatelji stalno tješili Roi-a 2. Jer Roi 2 nije postojao i nikad ni ne će postojati. Moj Roi bio je – jedinstven, On ustvari i nije bio pas već više neko prekrasno Božje biće maskirano u psa. Nadam se i danas, kako me moj Roi čeka u onom bijelom oblaku nade i ljubavi kojeg sam opisao u knjizi – Na oblaku sjećanja.

Duboko vjerujem, kako on tamo i dan danas čuva mjesto kraj sebe samo za mene, a ja sam mu hvala budi Bogu svaki dan sve bliže i bliže. Samo dragi Bog zna, zašto je Roi morao tako nenadano otići. On je po meni bez pogovora bio nezamjenjiv. Ali – ako postoji neka utjeha, onda je ta utjeha moja – Daisy. Prilikom prvog našeg viđenja pogledi su nam se sreli i to je bilo – TO.

Velika količina adrenalina u taj mah mi je udarila u glavu i želio sam Daisy odmah uzeti u moj dom na Bukovačku. No, njezini tadašnji vlasnici su mi rekli, kako se moram strpiti još najmanje četiri dana, kako bi je priredili za rastanak sa dotadašnjim boravištem, pa ju tada, a nikako prije mogu uzeti sa sobom. Nije mi njihov argument bio baš uvjerljiv, ali…

Bili su to za mene dani prepuni strepnje. Svaki dan sam često pogledavao na sat brojeći sate, minute i sekunde, usrdno se nadajući, kako se Daisyn dolazak k meni ne će izjaloviti.

I – došao je taj sudbonosni četvrti dan.

Zajedno sa suprugom Dianom i sinom Kikijem sjeo sam u svoj bijeli Mercedes i otišli smo po moju bijelu švicarsku ovčarku crne boje kojoj sam dao vrlo znakovito ime – Daisy. Svima u mojoj okolini to se ime odmah svidjelo, a i Daisy ga je isto tako prihvatila, bez imalo krzmanja.

Tako je Daisy ušla u naš automobil, a s tim – i u moj život. Odvezli smo se direktno k nama na Bukovačku. Kiki, koji se najbolje snalazi s psima uveo je Daisy u naš stan. Moram priznati svaka čast Daisy. Prilikom cijelog puta i dolaska u novu sredinu Daisy nije pokazivala ni najmanju dozu straha sve dok nije ušla u prizemlje našeg stana kada se okom u oko susrela sa velikim kipom Dr. Ante Starčevića koji se nalazio na istočnom kraju salona.

Nije mi ni danas sasvim, jasno, je li ona zastala od straha ili od poštovanja, koje je taj fascinantni kip svakomu ulijevao. No činjenica je, kako je njezinim dolaskom u naš stan moj život ponovno – dobio svoj smisao.

Vladimir Biondić

 

—————————————–

Vladimir Biondić

Vladimir-Stjepan Biondić pl. Devčić hrvatski akademik, magistar prava, pisac i vrhunski hrvatski športaš rođen je 26.12.1938. u Sušaku u plemićkoj obitelji Devčić. Kao dijete od dvije godine dolazi s roditeljima u Zagreb u kojem prebiva do danas. U Zagrebu završava gimnaziju i Pravni fakultet.

U mladosti piše uglavnom športske članke za Polet i Studentski list. Prilikom služenja vojnog roka organizira kulturni život u garnizonu Sinj, te između ostalog piše i postavlja na scenu dva manja kazališna prikaza iz vojničkog života. U kasnijim godinama surađuje s Privrednim vjesnikom i Forumom. Kao magistar prava, najprije vodeći stručnjak na području zdravstvenog, pa zatim mirovinskog osiguranja i na kraju zemljišno-knjižnog prava aktivno je sudjelovao pri izradi svih zakonskih i podzakonskih propisa iz prve dvije djelatnosti, a ujedno je bio i jedan od prvih protagonista razvoja tržišta u području posredovanja u prometu s nekretninama.

 

—————————————–

Preuzmite knjigu – “DAISY – moje uspomene u riječi i slici“, Vladimira Biondića

 

Knjigu “DAISY – moje uspomene u riječi i slici“, Vladimira Biondića, moći ćete preuzeti tako da

svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/biondic16.php te pažljivo

slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.

 

———-

Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.