Od tristotinešezdesetpet u običnoj, odnosno tristotinešezdeset i šest u prijestupnoj godini, jednoga dana u našoj kući posebna je frka. To je rođendan našeg Sina.
Supruga i ja, doista smo, kao i tvoji roditelji tebe – željeli dijete. Kad nam se rodio sin, zato smo mu i dali ime: Željko. Htjeli smo da u njegovom imenu ostane trag naše želje da ga dobijemo. Mislimo, kako svi roditelji sa takvim i sličnim željama rađaju djecu i daju im imena.
Ali, to je duža priča.
Cijela stvar išla je s puno teškoća.
Naime, naš Sin, rođen je prije vremena!
Šta to znači?!
To znači, u stomaku svoje mame, nije bio punih devet mjeseci! Rođen je nakon što ga je majka nosila u stomaku tek: šest mjeseci i četiri dana! Bio je novorođenče teško samo jedan kilogram i dvijestotine grama!
Bilo je veliko pitanje: može li tako mala beba uopće ostati živa! U bolnicama, u Tuzli i Beogradu, ljekari su se borili za njegov život triipo mjeseca!
I, zajedno sa bebom – pobijedili su!
Željko je ostao Živ.
Zato je njegov rođendan ostao i nešto više od drugih rođendana.
Po horoskopu je Lav, pa mi mislimo, kako se tako mali – lavovski borio za svoj život zajedno sa ljekarima. Posebno sa tetom, sjajnom doktorkom
– Nisvetom Alispahić u Tuzli i tetom, doktorkom Vesnom Stojanović u Beogradu, u Specijalnoj bolnici za nedonoščad.
Na ovom mjestu, njegova Mama, sva važna, pita:
– Da, sve je to tačno! A gdje li sam tu ja?!
Naravno, ona je u pravu! Majka je prva stavka u svakom životu! Mada, nije loše, prisjetiti se da i tate postoje…
Da kažemo i to: nedonoščad su sve bebe koje su rođene prije isteka trudnoće od devet mjeseci i koje su prilikom rođenja lakše od dva kilograma i četiri stotine grama.
A naš Sin, imao je tek pola te težine…
* * *
Sjećajući se svega u vezi sa Željkovim rođenjem i borbom da ostane u životu, za njegov rođendan okuplja se familija sa svih strana svijeta. I svi mu nešto donesu i poklanjaju, pa i ja požalim: što nisam na neki, ili sličan način očarao svoju okolinu.
Kupuju mu svakakva čudesa. A kako je veći, sve češće mu daju i novac. Novac bih i ja mogao potrošiti, ali mene, neće niko da se sjeti, pa da mi da neke marke. Mada im govorim: Ljudi moji, pa što i meni ne date neke pare?! Jeste, Željku je rođendan, ali ja sam njegov otac i treba mi lova!
Oni se smiju jer misle da se šalim.
Nikad neće shvatit koliko sam ozbiljan.
* * *
Kad gužvanjac prođe, Željko poreda rođendanske darove i kaže:
– Eto! To sam dobio! Ovo je od tetke Malene. Ovo od ujke Zajima. Ovo od Tate. Ovo je, Mama – od tebe. Ovo je od Seke. Od Bake. Od Nene. Itd. A bogami, dobio sam i tristotinepedeset konvertibilnih maraka!
Pa, šta ćeš s tolikim novcem, čovječe? – pitam ga užasnut, jer vrlo rijetko imam više od deset maraka u džepu.
– Nisam odlučio, ali ako mi ti i mama date još 300 maraka, mogu kupiti novi Intelov procesor za kompjuter.
– A šta fali procesoru koji imaš? – pita ga majka, koja i sama voli novac.
– Ne fali mu ništa, samo je krš. – kaže on.
– Kako krš? Kakva ti je to riječ, čovječe? – pitam, a iskreno rečeno, mislim kako je Željko dobar dječak kad tako razmišalja. Jer, većina bi djece taj novac tek rasula na slatkiše i sokiće.
– Jašta je nego krš! Radi na 166 Mhz, a odavno je već kako se može nabaviti procesor koji radi na 300, 450 ili 600 Mhz! – odgovara spremno.
I to baš tebi treba? – pitam, a kontam da je u pravu, jer voli informatiku i doista zna puno. Čak se uspješno pokušava baviti grafičkim dizajnom.
– Što si takav, tata? – pita i produžava – Tebe to ne zanima, a da vidiš koja je to razlika i koja brzina! Ove igre koje imam, ni na šta ne liče s ovim procesorom. Trzaju. Blokiraju. A kad radim grafički dizajn, nikad da učita podatke! Sjedim kraj kompjutera i čekam k’o sinja kukavica.
Onda, malo šutimo.
– Tatice, to je njegov novac! – kaže Mama ironično. Naime, ona voli da nam svaki čas nešto presuđuje i docira.
– Šta, ako je to – njegov novac? Pare se moraju čuvat i ne mogu se bez veze trošit! – usprotivim se.
– Tako je! – kaže ona i dovrši – Zato ćeš ti njemu kupit taj procesor – štatijaznam kako se zove, a on će svoj novac čuvat za ekskurziju ili nešto drugo!
– Ohohoho! Tu smo, dakle! – kažem i vidim kako mi koža ode na pazar.
– To bi i bilo pošteno! – doturi naš sin.
– A ako ćeš već: pošteno, šta ćeš ti s tolikim parama? – upitah opet, jer me to žuljalo.
– Neka odluči sam! – reče žena.
Pošto znam, da Željko nije površan i brz u trošenju para, pristanem:
– Hajde da probamo i to. Da vidimo i to čudo. – rekoh, kobajagi preko volje.
* * *
I bacih se u trošak.
Tada još ništa nisam znao o Benniju.
* * *
Sjedim ispred tastature moga kompjutora, nešto bunguram i pišem, a čujem, u hodniku se otvaraju vrata.
– Ko li je to? – pomislim, jer nisam čuo ni zvono ni kucanje.
Ustanem i otvorim vrata dnevne sobe. Kad, imam šta vidjet!
Hodnikom tumara štene, a kako me ugleda – poče da vrti repićem i da se umiljava.
– A! – kažem, jer sam zinuo od čuda i nisam bio u stanju da izgovorim ni jedno drugo slovo, pardon, glas, iliti: zvuk.
– A! – ponovim. – Kakav i koji li vjetar tebe donese? Koja li si ti ubleha?
Ko li ti je uključio lift do petog sprata, ili se penješ uz stepenice od prošle Nove godine? Doduše, nije čudo što nisi zvonilo! Zvono je previsoko za tvoj uzrast!
Ali štene, kao i svako štene – ne reče ništa. Samo šapicama dodiruje moje papuče i umiljava se, a oči mu ovolike.
– Dobro. – kažem i sagnem se da vidim to malo okato čudo zlatno-mrke boje. Mora da je to Željkovo maslo – mislim.
Onda se širom otvoriše ulazna vrata i pobjedonosno uđe moj sin.
– Dakle, potrošio si pare da kupiš ovu zvijer?! – dočekam ga pitanjem.
– Tata, kako možeš tako govoriti?! – usprotivi se, jer ima naglašen osjećaj za istinu i pravdu. Za pošten odnos. – Vidiš li kakav je to lijepi psić? – nastavi.
– I, sad ćeš ti meni reći, da se to čudo zove Intelov procesor koji radi na 450 Mhz, ako ne i na 600?! Ili je to možda lap-top, a ja ne vidim?!
– Tata, to je pekinezer! – kaže moj sin.
– E, nije! – jedva dočekam. – To je mješanac! Proizvod čivavice – kujice i pekinezera – pasića!
– Pa, tata, ne kaže se pasić! – jedva dočeka moj sin da promijeni temu, jer on, između ostaloga – vrlo vješto izbjegava direktne okršaje.
– Ništa ti ne vrijedi ta eskivaža, jer ispred mene je pseća neman koju želim pomilovat! – kažem.
– Znao sam da će ti se dopast! – beknu moj sin.
Nakon toga u hodnik uđe i moja Supruga cerekajući se i govoreći:
– Je l’, da je sladak?! Moraš priznat, mada si poznati stručnjak za paščad, keruštine i njihove kucanije!
Moju Suprugu čitam kao Dnevni avaz, pa kažem ironično:
– Kako bi drukčije i bilo ako si ti kuma cijeloj raboti! – i tobože odustajući od sukoba, štene namjerno stavim na fotelju.
– E, ne može pas na fotelju! – diže dreku moja gospođa i trkom skide štene na tepih govoreći:
– Dolje, dolje…
* * *
Ustvari, pošto želim biti iskren, moram reći: Bilo mi je veoma drago što je moj sin kupio tog malog psića i što voli male životinje! Osjećao sam se kao čovjek koji je doživio pravu, sjajnu stvar: da mu je naočigled – odraslo dijete! Mene bi uplašilo i zabrinulo, da je Željko kupio većeg psa! Nekog dobermana, ovčara, rotvajlera i sl. To što je kupio psa koji neće narasti veliki, meni je govorilo da je on odrastao i da želi nekome malom i slabom pružiti ljubav i zaštitu. I to mi se dopalo. Bez daljnjeg.
* * *
Dok sam tako mislio, psić se propeo i počeo da rovi u saksiji iz koje raste, tzv. Kentova palma u našoj dnevnoj sobi. Supruga je vidjela šta radi pa je požurila da ga makne od saksije vičući:
– Pasiji sine, ne diraj mi cvijeće!
Usput se zaustavila sa nogom u zraku i riječima:
– Bože, šta ste prolili ovdje?!
– Ah, nije se valjda već stigao popiškiti na parket? – kažem, kobajagi u čudu.
– Jeste, dragog mi Boga! – reče Supruga i odskakuta na jednoj nozi u kupatilo.
Otuda se vrati s krpom u ruci i riječima:
– Nećeš ti meni kujin sine tako! Ne možeš ti pišat u ovoj kući gdje ti na um padne! Ti ćeš meni stanovat na balkonu…
– Mama! – skoro viknu naš sin i nastavi: – Kako možeš biti takva? Pa, nismo mi njega kupili da živi na balkonu ili da ga mučimo u ovoj kući.
– Slažem se! – jedva dočekam. – Pas nije kupljen da bi ovdje bio kažnjavan! On mora imati život dostojan čovjeka, pardon: psa! Ovaj PAS je sada član porodice! Osim toga, i mi – nakon svih zavrzlama, konačno i uspješno postajemo pseća porodica! – izrecitiram.
– Onda ćete vi iza njega čistiti! – jedva dočeka gospođa. – Neću, ni slučajno, da vidim njegov nered! – doturi nabusito, glasno i jasno.
Sin i ja se pogledasmo. A štene priđe i poče da mi grize palac na nozi, tako da sam viknuo:
– Ohohohooo… Pa ti imaš i neke zube!??
* * *
Međutim; kad se odnekuda iznenada vratimo, nađemo našu strogu Damu, kako u krilu drži i miluje pasića, kako mu nešto govori i tepa…
———————————
Atif Kujundžić
Rođen u Gračanici 1947. godine. Prvu knjigu poezije objavio je u sarajevskoj Svjetlosti 1976. godine, a od tada, pedesetak raznih knjiga u rasponu od poezije do proze, esejistike, publicistike…
Zastupljen u udžbenicima za osnovnu školu, ali i knjigama u programu lektire za osnovnu školu. Kako i sam navodi, najradije piše za djecu o čemu svjedoči i podatak da je dobitnik godišnje književne nagrade za dječje i književno stvaralaštvo za mlade koju dodjeljuje Društvo pisaca BiH.
Objavio je knjige eseja o piscima, slikarima i fotografima. Neki od njih objavljeni su kao posebne publikacije, u katalozima, monografijama, časopisima, listovima i na portalima.
Zastupljen i u desetak zajedničkih knjiga i antologija, a autor je i većeg broja prikaza,predgovora, pogovora i recenzija.Tekstovi su mu prevođeni na slovenski, francuski, engleski, švedski, njemački, albanski i makedonski jezik.
Urednik je više od stotinu pedeset knjiga.
Preminuo je nakon duge bolesti 01 03. 2015
——————–
Preuzmite knjigu – “Priče o dječacima i psima”, Atifa Kujundžića
Digitalnu knjigu “Priče o dječacima i psima“, Atifa Kujundžića, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/kujundzic.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
