Na sljedećim stranicama bilježim razmišljanja o školovanju scenskih umjetnika. Prihvatite, molim vas, ovaj zajednički naziv za glumce, redatelje, dramaturge, kazališne pedagoge, tj. osobe koje svojim konceptima i akcijama osmišljavaju prostor igre (SpielRaum), odnosno igru u prostoru (Spiel in Raum), da izbjegnemo terminološke nesporazume.
Školovanje umjetnika je tema koja uvijek otvara čitav niz pitanja. Pitanja na koja se odgovara protupitanjima.
Na početku bi igra! Igra u prostoru – rodi prostor igre!
Igra je nastali redoslijed zbivanja i značenja.
Da bismo igru mogli ponavljati, trebamo dogovoriti neke koordinate i orijentacijske točke te tako ponavljamo neki redoslijed zbivanja.
Isti redoslijedi zbivanja nikad ne rezultiraju istim značenjima. Jesu li vaša iskustva drugačija?
Ako ponavljamo neki redoslijed zbivanja, znači li to da ponavljamo igru?
Nije li karakteristika igre – da je neponovljiva?
I u toj neuhvatljivoj finesi scenske umjetnosti odlučujuću ulogu igra gledatelj. Taj netko komu je sve to namijenjeno, taj netko anoniman, koji vreba iz polutame gledališta. Ako je već anoniman, nije li onda i nevažan: nije li onda nitko? Netko ili Nitko?
Iako gledatelj odlučujuće i definitivno definira svaki naš scenski produkt, svaku našu predstavu, mi se bavimo školovanjem onih koji stvaraju i donose svoj produkt pred znatiželjnog i neobrazovanog gledatelja. Kako netko može biti obrazovan za to što se sasvim kratkotrajno i neponovljivo odvija pred njegovim čulima?
Kazališna umjetnost je za neupućene, neinformirane i neobrazovane – to je njena velika kvaliteta.
Kazališnu umjetnost rade zaigrani – odatle proizlazi njena velika važnost.
Bitno nastaje iz igre!
A što je bitno? Nije li to onaj cjeloviti, psihički i fizički angažman u koji nas je igra uvukla?
Dakle, ako netko dolazi u kazalište, dolazi da vidi, da doživi nešto bitno.
Na sljedećim stranicama naći ćete filozofiju theakademie, koncept i zapise iz prakse, ove internacionalne privatne institucije za školovanje glumaca, redatelja, kazališnih pedagoga, dramaturga i kreatora scenskog prostora. Akademiju sam pokrenuo 1995. godine u Berlinu, gradu kroz koji prolaze i u kojem žive umjetnici sa svih strana svijeta. Grad je, sa svim svojim kontrastima, inspirativan za realizaciju ove ideje.
Kontrasti življenja u Berlinu svakodnevna su groteska, a politika kao da se trudi realizirati svakodnevne dramske napetosti.
Theakademie je neminovnost moje egzistencije u Berlinu. I kako se kaže: „Kad je ne bi bilo, trebalo bi je izmisliti.”
Theakademie je institucija koja podučava i uči. Nastojimo, često vrlo brzo, iskustva iz prakse etablirati u program rada. Naravno, bez tradicije nema suvremenosti, ali bez suvremenosti nije moguće preispitati tradiciju, u bilo čemu pa tako i u konceptima školovanja scenskih umjetnika.
Zapisano odgovara velikim dijelom iskustvima realiziranog. Pojedinosti koje još nismo realizirali, zapisane su kao projekcija i cilj kojem težimo.
———-
2.
U prve dvije godine po dolasku u Berlin, 1988., 1989. svakodnevno sam obilazio kazališta i čudio se kako je moguće na pozornicama vidjeti toliko „glumaca bez tijela” koji perfektno govore tekst u često interesantnom scenskom prostoru i nepotrebno razvučenim predstavama. To veliko razvikano njemačko kazalište zapravo je meni bilo dosadno.
Kako na to bogato mrtvilo reagirati?
Otići negdje drugdje?
Počeh polako i tiho okupljati zainteresirane za vlastite projekte.
Bio sam šokiran kako se velika većina glumaca boji dodira, a pokrete ostvaruju bez lučenja znojnih žlijezda.
Ovdje se ne može ozbiljno baviti kazalištem, pomislio sam.
Ako ovdje namjeravam ostati, pod hitno moram početi sa školovanjem glumaca za moje projekte. I tako sam počeo.
Vikend – programi, jednotjedne radionice, tečajevi – s puno gestikulacije, bez napisanih tekstova, izmišljanjem, korištenjem jezika fantazije i puno, puno pokreta i ritma. Pa traži ovog suradnika, pa traži onog suradnika. Tih godina moji suradnici redom su bili prolaznici kroz Njemačku.
Kad je izbio rat u južnoj Europi i kad je popucao Istočni blok u jednom je trenutku Berlin u izbjeglicama-umjetnicima dobio nevjerojatnu energiju, postao zanimljiv grad te je sve vrvjelo od ideja i događanja, od podruma, domova preko pozornice do ulice! Nažalost politika se prepala te energije i sve je po svijetu rastjerala svojom kratkovidnom „duldung politikom”. Razumljivo, jer izbjeglice nikad nisu ni primljene zbog želje da im se pomogne, već zbog smirivanja vlastite nečiste savjesti. A kafkijanski redovno javljanje i udaranje pečata za „duldung produženja” mnoge je, ionako zdravstveno načete, do kraja uništilo.
Ipak, neki su još uvijek tu, i nasljednici naravno. Neki su ponovno navraćali kao stipendisti ili gosti.
Ono čega ovdje nije bilo, plaćalo se da gostuje! Za kupiti gotove sadržaje sa svih strana svijeta ovdje je uvijek bilo novaca. Kupiti, pokazati i vratiti natrag odakle je došlo. Ponešto naučiti, ponešto imitirati, ponešto preraditi.
Tako je nastala prilično jaka plesna scena, pa je multikulturalnost zaživjela, pa je i Karneval kultura započeo s radom, pa se tu i tamo dogodi predstava i u velikim kazalištima koja prijeđe rampu, pa se pojavilo i nešto glumaca s kojima se može ozbiljno raditi.
* „Es ist eine recht seltsame Sache dass es hundert Jahre dauern soll um irgendein Ding zu verändern also etwas zu verändern, es ist die menschliche Gewohnheit in Jahrhunderten zu denken und Jahrhunderte sind mehr oder weniger hundert Jahre und das ergibt einen Großvater eine Großmutter pro Enkel oder Enkelin wenn alles geht wie es soll und es geht oft ungefähr so wie es soll. Ist es die menschliche Gewohnheit in Jahrhunderten zu denken von Großeltern bis Enkelkind weil es eben tatsächlich ungefähr hundert Jahre dauert bis die Dinge aufhören die gleiche Bedeutung zu haben die sie vordem hatten, es ist eine seltsame Sache dass alles eine natürliche Sache ist aber so ist es ist eine natürliche Sache ist aber so ist es ist eine natürliche Sache ist aber so ist es es ist eine natürliche Sache und dass es eine natürliche Sache ist macht es zu einer seltsamen Sache einer sehr seltsamen Sache für das Gefühl von fast jedem. Man muß es sich immerzu vorsagen das eine natürliche Sache in Wirklichkeit nicht eine sonderbare und eine eigentümliche und eine seltsame Sache ist. So also steht es hundert Jahre ergibt tatsächlich mehr oder weniger ein Jahrhundert und dieses wird durch die Tatsache bestimmt dass es einen Großelternteil pro Enkelkind einschließt und dass das es ist was es ein ums andre Mal endgültig anders macht und für gewöhnlich gibt es einen Krieg oder eine Katastrophe um das hervorzuheben damit jeder es wissen kann. Es ist eine sehr sonderbare Sache dass eine so natürliche Sache für uns alle zwangsläufig eine so sonderbare Sache ist eine so auffallende Sache eine so bestürzende Sache.”
A nije još prošlo sto godina od Prvog svjetskoga rata, ni od Drugog svjetskoga rata, ni od Auschwitza, ni od trovanja ljudi plinom, ni od medicinskih eksperimenata na ljudima, ni od DDR-a, ni od Berlinskog zida, ni od toliko bitnih, razarajućih dalekosežnih događaja koji su ovdje smišljeni. Ovdje se ne pamte uzleti nakon revolucija, nego čišćenje savjesti i konfrontacija s kaznom.
Pa kako se onda tomu može othrvati kazalište? Kako kazalište na to može reagirati?
Berlin je odista neuralgička točka na pupku Europe.
Raskrižja i lomovi su zanimljivi za traženje kazališta.
I theakademie nalazim naravno potrebnom u tom traženju kazališta.
Ne, nikad nisam skrivao pogled od toga što se oko mene događa. To što se oko mene događalo pretvarao sam uvijek u neko kazališno znakovlje. Odavno sam otkrio važnost metafore za komunikaciju predstave s publikom.
U Berlinu sam shvatio da se za kazalište koje odgovara vremenu moraju drugačije školovati kadrovi. Počevši od prijemnog ispita: dva monologa i jedna ili dvije recitacije mogu u najboljem slučaju pokazati razumijevanje teksta, ali ne i predispozicije za glumački poziv.
Polagano smo se razvijali u ovih prvih petnaest godina (dan osnivanja je 15. rujna 1995.). Reflektirali smo sebe u novoj sredini i preispitivali funkcioniranje te sredine.
Istraživali smo, često griješili, često odbacivali nepotrebno. Odbacujući nepotrebno ponekad je i potrebno odbjeglo, ali smo znali to uočiti i ponovno se osnaženi vratiti, na palubu našeg nemirnog broda.
Imamo poseban osjećaj kad se neko vrijeme radi „zaklinjući se” u neku ideju, neki način, neku vježbu – što dovede do potpunog sljepila. Kad se radi i kad se više ne može. Taj osjećaj kad slijepilo gleda dok se ne odluči reći: „Ja ne vidim!”.
Odbaciti to u što se zaklinjalo intenzivan je osjećaj olakšanja, kojeg sam više puta doživio. Doživljaj kojeg sam se u početku plašio. Kad mi se taj doživljaj opetovano dogodio shvatio sam da me obogaćuje.
Otežavajuća okolnost u radu je financiranje. Nas isključivo financiraju, svojom školarinom, studenti. Donacije i članarine u Fördervereinu variraju iz godine u godinu. Znači, treba se snaći s onim što imamo.
* „Es gibt überall eine tödliche Substanz, in der kulturellen Struktur, in unseren überkommenen künstlerischen Werten, im wirtschaftlichen
Rahmen, im Leben des Schauspielers und in der Funktion des Kritikers.”
U svakom dosadnom i mrtvom zaiskri život. Kad zaiskri, svi to prepoznamo. Možda je u tome važnost njegovanja prevladanih načina školovanja. U najmanju ruku pokazuju nam kako ne treba raditi.
Pred ovim školama na prijemnim ispitima stoje stotine nesretnika koji se nadaju upisu. Tradicija državne institucije. Muzej kazališne pedagogije! U Berlinu su muzeji jako dobro posjećeni.
Činjenica je da je Berlin mali velegrad. Ovdje žive ljudi, kaže statistika, iz gotovo 200 država. Ako ih se ne želi rasporediti i kontrolirati po nacionalnim stadima potrebna je neka druga politika, potrebno je i kazalište za tu realnu populaciju. Potrebna je i mogućnost školovanja scenskih umjetnika koja nije isključivo bazirana na nacionalnoj pedagogiji i tradiciji. Kazalište i školovanje za šarenilo jezika, običaja, religija i utopije.
Službena politika se ovom činjenicom bavi isključivo kao problemom, a ne kao izazovom i obogaćenjem, pa tako u svakodnevnom životu potencira opasna žarišta koja su zahvalan materijal za kazalište.
Theakademie se bavi mogućnostima kazališne utopije, istražuje mogućnosti medija već pri samom školovanju.
Na theakademie se uči i podučava, trenira se osobnost kreacije i samostalnost pri realizaciji.
Jezik na kojem se uči je kazališni jezik u svom njegovom bogatstvu i kompleksnosti.
Theakademie je interkulturalna, višejezična institucija. Takav je sastav nastavnika i polaznika. Takav je program koji nudi i ostvaruje.
Okrenuti smo školovanju kadrova u prvom redu za samosvojne, internacionalne projekte. Internacionalno podrazumijeva i nacionalno, stoga su polaznici nakon školovanja sposobni djelovati u oba smjera.
Gluma, igra ne nosi primarno nacionalni predznak, a kazališni jezik je po svojoj prirodi višejezičan i višeznačan.
Prvih petnaest godina rada je za nama, još nismo punoljetni, ali smo u svojoj buntovnosti i razbarušenosti – odgovorni.
Teze našeg rada potvrđuju se u praksi.
—————————
Nikša Eterović
Rođen je 1955. u Splitu. Djeluje kao redatelj, kazališni pedagog, autor i trener. Diplomirao je kazališnu režiju i radiofoniju na ADU Zagreb, te filozofiju i komparativnu književnost u Zadru.
Od 1972. kao redatelj ostvario 130 premijera u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji, Finskoj, Njemačkoj i Irskoj.
Seli 1988. u Berlin, da bi tu realizirao svoje ideje o multinacionalnom i višejezičnom kazalištu.
Tako je nastao Wind Spiel Theater, u kojem je ostvario niz projekata, a posebnu pažnju privukao je ciklus programa „Café der Intuition” koje je realizirao redovno svakog mjeseca, punih sedam godina.
Autor je HT – Organically Creative Method, s terapijskim efektima.
Inicirao je 1995. osnivanje „Internationalen Ausbildungsinstituts theakademie Berlin” kojeg vodi sve do listopada 2012. godine.
Djeluje i kao docent za glumu, režiju, kazališnu pedagogiju, te kao trener za studentske redateljske projekte.
Nikša Eterović djelujući kontinuirano i kao redatelj 2002. osniva teNTheater Berlin.
Od 2006. – 2013. realizira James Joyce ciklus od pet naslova, praizvedbu su doživjele četiri predstave.
Nikša Eterović je objavio različite radove iz područja kazališta, baveći se kreativnošću kao njegovom centralnom temom.
Njegov rad na projektima iz djela i života Augustina Tina Ujevića i Jamesa Joycea, dokumentiran je u knjigama koje su objavljene uz predstave.
Živi i radi u Berlinu.
Kontakt:
e-mail: rolig.havet@hotmail.com
—————————————–
Preuzmite knjigu – “Oštrica dijagonale”, Nikše Eterovića
Knjigu “”Oštrica dijagonale”, Nikše Eterovića, moći ćete preuzeti tako da
svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/eterovic.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
—————–
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.
