Eleazar! (iz knjige “Igra zalazećeg sunca”, Nade Mihoković-Kumrić)

Povratak mojega djeda iz rata bio je zastrašujući i ujedno zadivljujući. Mi djeca igrali smo se skrivača u dvorištu, baka je iz kuhinje upravo krenula prema kokošinjcu po svježa jaja, a mama je iz sjenika iznosila košaru sa sijenom. Na ulici ispred naše kuće zahrzao je konj, a muški je glas viknuo:

– Eleazar, sad!

Nasred dvorišta ugledasmo letećeg dorata s vojnikom u sedlu. Baka je vrisnula i utrčala u kokošinjac, mama je, ispustivši sijeno, pobjegla u staju, a mi se djeca uz vrisku i ciku rastrčasmo glavom bez obzira.

Mrtva tišina ispunjavala nas je strahom i znatiželjom. Provirio sam jednim okom iza šupe za drva i sa strahopoštovanjem mjerkao ponosnog konja i još ponosnijeg čovjeka na njegovim leđima. Na trenutak sam pomislio da bi konju bolje pristajalo ime Orkan ili Pegaz. No kad sam čuo kako baka u kokošinjcu zapomaže i zove Boga u pomoć, shvatio sam da se krilati dorat mogao zvati jedino Eleazar, jer ta riječ na hebrejskome i znači „Bog pomaže.“

Poslije mene prva se baka ohrabrila proviriti iz kokošinjca. Onda su zaškripala i vrata staje, iza kojih je glavu pomolila i mama.

– Ne bojte se! – viknuo je djed. – Eleazar je Božji konj.

– Kakvo to vražje ime ima? – zakričala je baka.

– Nije vražje, kad uz njega Bog pomaže – s kažiprstom će u zraku djed.

Napravismo krug oko konja s ponosnim djedom u sedlu. Ubrzo je sjahao i pomilovao Eleazarovu grivu. Zatim je posegnuo u džep za kockom šećera i na dlanu je pružio konju.

– Dobar se konj ne podmićuje šećerom – usudila se baka glasno izgovoriti ono što smo i mi ostali mislili.

– Spasio mi je život. Preplivali smo zajedno rijeku pod kišom granata.

– Postoje ljepša imena za konje – prigovorila je baka, a djed je objasnio:

– Ime je bilo urezano na ularu i odazivao se na nj. Stajao je upregnut u kola pred spaljenim samostanom kad smo se povlačili. Na kolima je ležao ranjeni vojnik. Eleazar se dugo propinjao i divljao ne želeći krenuti dok se nisam dosjetio da u džepu imam nekoliko kocki šećera. Slatko ga je udobrovoljilo i ubrzo smo, zajedno s ranjenikom na kolima, jurili prema rijeci. Eleazar i ja preplivali smo rijeku, a ranjenika sam ostavio u pokretnoj ambulanti na obali.

Usprkos njegovoj hirovitoj i neobičnoj ćudi, zavoljeli smo Eleazara. Užitak se bilo voziti na kolima koja je on vukao. Ali vukao ih je samo ako je djed držao uzde. Jahanje uz rijeku bila je ugoda za svaki moj mišić, ali samo ako je djed jahao sa mnom. Hraniti ga zoblju mogao sam samo u djedovoj nazočnosti. Pohlepno bi liznuo kocku šećera s mojega dlana, ali se ipak nismo sprijateljili. Možda zato što sam se kocku šećera usudio ponuditi mu samo u djedovoj prisutnosti ili je jednostavno nakon svega što su njih dvojica zajedno prošli bilo normalno da djeda smatra jedinim prijateljem.

Jednoga dana djed i ja vozili smo se kolima u vinograd. Put je vodio kroz mjesto i preko raskrižja na kojemu se nalazilo raspelo. Kad smo stigli do raspela, Eleazar je stao i zahrzao. Začuđeno sam pogledao djeda, no on se nije nimalo uzbuđivao. Mirno je sišao s kola, uhvatio konja za ular, dao mu kocku šećera, proveo ga pokraj raspela i zatim se ponovo popeo na kola do mene. Trenutak sam zbunjen šutio ne vjerujući očima jer mi je o tome i baka pričala, a nisam joj vjerovao.

– Zašto Eleazar zastane pred raspelom? – odvažio sam se upitati sutradan za vrijeme ručka.

– Ili zbog straha, ili zbog poštovanja – tata će, a djed je šutio. Ni ostali nisu bili razgovorljivi.

Ni baka ni tata nisu Eleazara mogli provesti pokraj raspela, čak ni ako je djed sjedio na kolima. Kao da je isključivo vjerovao djedu. Bilo je kao u priči, ali u priči koja se događa nama.

Prilagodili smo se Eleazarovoj ćudi i sve je bilo dobro dok je djed stizao obaviti poslove u polju. No jednoga dana djed je morao obaviti nešto izvan mjesta i nije se na vrijeme vratio da bi otišao po sijeno. Spremala se kiša, a djeda nema, pa nema. Baka se kao na iglama muvala po kući i svaki tren izlazila na cestu provjeriti dolazi li djed napokon. Križala se i jadala okrećući oči prema nebu te pogledom i molitvom pokušavajući zadržati kišu u njedrima sve crnjih oblaka.

– Taman posla! – iznenada će ljutito. – Konj u štali, a ja ću dopustiti da mi sijeno pokisne.

Kako je put vodio pokraj raspela, odvraćali smo je od namjere da ide u polje sama s Eleazarom. Ipak se odvažila i upregnula ga. Tata je negodovao, prigovarao joj da je tvrdoglava i da izaziva sudbinu… Nije ga poslušala. Krenuo je i on za njom. U posljednjem trenutku u kola sam uskočio i ja. Tata je dio puta hodao uz Eleazara, a onda se i sam popeo u kola. Natjerao ga je u kas.

Zbunjivala me i čudila Eleazarova poslušnost. Repovi crnih oblaka spuštali su se sve niže. Iako je vremenski razmak između munje i grmljavine bio dugačak, nisam vjerovao da ćemo prije proloma oblaka stići do livade i utovariti sijeno. Eleazar se trzao i hrzao na svaki bljesak munje i napeto osluškivao grmljavinu. Osjećao sam da smo se zbog bakine tvrdoglavosti i tata i ja upustili u nezaboravnu avanturu.

Doista! Kad je Eleazar dokaskao do raspela, propeo se na stražnje noge, zahrzao i skamenio se. Svi troje sišli smo s kola. Tata je prišao Eleazaru i pokušao ga, kao i djed, provesti uz raspelo, no Eleazar se ukipio i ne miče se s mjesta! Mirno je pohruskao sve kocke šećera koje je tata imao, tupo se zabuljio u njega i ni makac! Baka ga je vukla s jedne strane, tata s druge, ali Eleazar kao da se ukorijenio i ne pomiče se ni pedlja. Štipali su ga, svatko s jedne strane prepona, pa šibali i bičem, no konj ni makac! Nijedanput se nije ritnuo, nije čak ni frknuo u znak negodovanja. Jednostavno je spokojno i tvrdoglavo kao magarac prkosio batinama. Kad sam osjetio prve kapi kiše na zatiljku, baka je odustala:

– Nema smisla! Hajd՚mo kući!

Eleazar nije želio kući. Stoji pred raspelom kao ukopan. Poput kamenog kipa prkosi grmljavini, munjama i kiši koja se izlila kao iz kabla! Tata je predložio da Eleazara ostavimo samoga dok djed ne stigne, a baka se umotala u gunj i mrmljala:

– Zar da se damo vući za nos jednom konju!?

U trku sam se domogao prvih kuća, a tata se također umotao u gunj i zajedno s bakom stražario pokraj Eleazara dok se nije pojavio djed. Ubrzo je iza bljeska munje uslijedila grmljavina, a nebo se otvorilo…

Odrasli su se prehladili, a Eleazar – poletniji, zdraviji i žilaviji no ikad! Nekoliko dana u kući se nije razgovaralo. Tata je izbjegavao djeda, baka tatu, a djed i baku i tatu. Ni slučajno se nisu željeli sresti. Otkrivalo ih je glasno kihanje, šmrcanje i kašljanje. Mama se trudila da ništa ne primjećuje i spontano je prihvatila ulogu poštara među njima. Ne sjećam se da se ikad u kući popilo više aspirina i vrućega čaja. Kad je prizdravila, prva je progovorila baka:

– Sljedeće je nedjelje proštenje u susjednoj župi. Susjede bi rado išle na nj. Mogle bismo upregnuti Eleazara…

Djed je šutio i nastavio jesti. Tata je otvorio usta da nešto kaže, ali se predomislio. Mama se okrenula prema štednjaku i pretvarala kao da je se tema ne tiče.

– Bude li i ovaj put tvrdoglav – odlučno je nastavila baka – ide na prodaju. – Uostalom, put ne vodi pokraj raspela.

Ujutro na dan proštenja djed je izveo Eleazara na dvorište. Dugo ga je četkao, nježno masirao, šušotao mu nešto u uho, milovao mu grivu. Eleazar je snuždeno i utučeno njušio djeda i nezadovoljno frktao. Proštenjarice su već sjedile na kolima s košaricama punim jela. Među njima sam se znatiželjno sćućurio i ja. Neke su držale krunice i molitvenike u rukama. Nestrpljenje je raslo.

Trebalo je krenuti ako smo u jedanaest sati željeli stići na misu. Djed je izveo Eleazara na ulicu i baki, za svaki slučaj, tutnuo vrećicu šećera u ruke.

S Eleazarovim napredovanjem smanjivao se i broj kocki šećera u vrećici, ali i njegova poslušnost. Kad je polizao i posljednji kristalić šećera s bakina dlana, zadovoljno je zahrzao i onjušio baku mašući repom. Baka je njegovu gestu shvatila kao konačno pomirenje, zadovoljno sjela na kola, dohvatila uzde i zamahnula bičem po zraku. No umjesto prema prošteništu, Eleazar se munjevito okrene natrag i u punom kasu, bez zaustavljanja, stigne do naših dvorišnih vrata.

Čudilo me da je djed odmah pristao prodati Eleazara. Jedne subote rano ujutro pošao sam s njim na sajam u gradić udaljen tridesetak kilometara. Još me više čudila djedova iskrenost prema kupcima. Nije zatajio ni Eleazarovu privrženost njemu, ni Eleazarovo neobično ponašanje pred raspelom. Kad su pitali za cijenu, rekao je da ga ne prodaje nego ga daruje onome za koga misli da će ga pripitomiti i preodgojiti.

Najuporniji je bio trgovac konjima koji se smatrao velikim poznavateljem konjske duše i ćudi. Bio je uvjeren da ne postoji konj kojega on ne bi uspio pripitomiti. Djed je ostao pri svojoj tvrdnji da je Eleazar neukrotiv. Trgovca je zainteresirao djedov nepokolebljiv stav o Eleazarovoj nepripitomljivosti i ne htjede ga uzeti na dar nego isplati djedu pristojan iznos za njega.

– Za isti se iznos kladim da ću ga i ukrotiti! – dodao je samouvjereni ljubitelj i krotitelj konja na rastanku.

– Ja se, pak, za istu svotu kladim da će taj konj stići kući prije mene iako ću putovati vlakom – reče djed.

Doista! Kad smo djed i ja stigli kući, Eleazar je već zadovoljno hrzao u staji. Jednostavno je preskočio dvorišna vrata i odgalopirao na svoje mjesto. Baka se gotovo onesvjestila kad ga je ugledala. Mi djeca bili smo zadovoljni što nas nije želio napustiti jer smo ga, usprkos svemu, ipak voljeli.

Nemoguće je bilo izbjeći svađu. Baka je optužila djeda da Eleazara nije ni pokušao prodati nego se dogovorio s trgovcem da ga pusti pobjeći. Toliko je bila bijesna da se nisam ni usudio braniti djeda. Baka nije vjerovala da je djed prodao konja ni onda kad se izbezumljeni trgovac pojavio kod nas tražeći povrat novca, pri čemu je iskreno priznao da se prvi put u životu prevario u procjeni nekog konja.

Sljedeći se put pridružila djedu i meni na sajmu i sama odlučila odabrati kupca za Eleazara. Dok je dvojila između dvojice najzainteresiranijih, iznenada se pokraj Eleazara stvorio nepoznat čovjek i počeo ga radosno grliti i ljubiti.

– Eleazare, konjče zlatno, otkud ti?!

– Tko ste vi? – u isti glas upitaše djed i baka.

– Ja sam vojnik kojega je Eleazar doveo do pokretne ambulante na obali i zahvaljujući tome, poslije sam uspio prijeći rijeku.

– Sad se sjećam! – prišao mu je djed. – Vi ste ranjeni ležali na kolima ispred spaljenog samostana.

– Nije to bio pravi samostan nego samostan koji je zbog blizine bojišnice pretvoren u lazaret. Eleazar je bio konj iz naše jedinice, istreniran da kroz polja dovozi ranjene vojnike do lazareta. Po raspelu je znao da je stigao na pravo mjesto. Satima bi kao ukopan stajao pred njim čekajući da netko iz lazareta preuzme ranjenike. Kad sam krenuo s bojišnice, nisam znao da su u borbama srušeni i lazaret i raspelo… Pred spaljenim sam se lazaretom onesvijestio. U poljskoj sam bolnici nakon nekoliko dana došao k sebi, ali se nitko nije sjećao tko me je doveo.

Djed je još jedanput čovjeku morao potanko opisati što se dogodilo onoga dana kad im je Eleazar obojici spasio život. Ne vjerujući ušima, baka se bez riječi povukla ustranu i pozorno ih slušala povremeno zavrtjevši glavom.

Više nije spominjala Eleazarovu prodaju. Nije ga više ni pokušala uprezati sama. Kad djeda nije bilo kod kuće, sijeno bi pokisnulo, a na proštenje i u vinograd nije se išlo. Baka se, začudo, više nije ljutila zbog toga.

—————————————–

Nada Mihoković-Kumrić

Rođena je 23. lipnja 1951. u Novigradu Podravskom. Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju, u emisiji Stigla je pošta, i u dječjim listovima (Male novine, Kekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noć, Priča za male i velike, Dnevnici, pisma, govor iz prvog lica), u dječjim listovima (Radost, Modra lasta, Smib, Prvi izbor, Cvitak, Vesela sveska, Šalji dalje), tjednicima (Vikend i Arena), u časopisima (Književnost i dijete, Nagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjak, Ljetopis grada Velike Gorice, Turopoljska čitanka, Maturanti staroga kova VI, Naš dom, Kc-Fokus, Super Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988., trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987., trećom nagradom za kratku priču-satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Za prvu knjigu – Lastin rep, dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji roman u 1995. (do sada je doživio pet izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem; 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada su objavljena dva izdanja); 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada pet izdanja); 2001. roman za odrasle Prilagođeni; 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu; 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je; 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep); 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada; 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči; 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor; godine 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko; 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju za djecu Spisateljsko oko te slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima; 2020. zbirku priča za odrasle Igra zalazećeg sunca; 2o21. zbirku priča za djecu, Lađa od srca; 2022. zbirku Priče za velike i male mudroljupce, 2023. zbirku priča za djecu Znali su što žele i 2024. također za djecu zbirku Važna je mjera. Godine 2025. izlazi prva knjiga memoarske proze Zbog princa na bijelom konju.

Prema romanu Prilagođeni, Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskome. Tom prigodom i roman je preveden na engleski jezik pod naslovom Adjusted.

Romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još od 2005. izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac, 2006. Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu u digitalnom su izdanju objavljeni 2016.

Živi u Velikoj Gorici.

Podatci o autoričinim knjigama dostupni su na internetskim stranicama: Društva hrvatskih književnika,

www.centarkulture.com/tag/nada-mihokovic-kumric/

i https://www.youtube.com/channel/UCPpYENIt4A9zBgPJnwrDQtA

Kontakt:

E-mail: vladimir.mihokovic1@zg.t-com.hr

—————————————–

Preuzmite knjigu – “Igra zalazećeg sunca”, Nade Mihoković-Kumrić