Digitalne knjige

Bilo je to jednog prohladnog, ali sunčanog četvrtka i ja sam se toga dana (05.veljače 2004.) vraćao sa poslovnog sastanka iz Menčetićeve ulice kada me odjednom presretne moj poznanik iz mladosti kojeg dugo godina nisam vidio. Godine čine svoje, pa smo se jedva uspjeli prepoznati, a onda smo nimalo ne krzmajući odlučili sjesti u obližnji bife na časicu, časicu razgovora ili kako se to kad nas u pravilu kaže, navratismo na „kavu”.

Dugo smo mi pričali o proteklom vremenu i doživljajima iz mladosti uglavnom vezanim za stolni tenis. U razgovoru sam mu ispričao i o gubitku svog dragog psa (pred mjesec dana preminuo mi je prekrasan njemački ovčar imenom San). Bio je to tužan rastanak, ali neminovan, rastanak s kojim smo se svi morali pomiriti, jer San je navršio trinaest godina i više nije imao snage živjeti, nije si više mogao ni hrane, ni vode uzeti. Odmah sam prijatelja upoznao i s velikim problemom koji sada imam kod kuće, jer moja supruga nikako ne može preboljeti svog Sana, i ne želi više nikad imati drugog psa. Moja je želja nabaviti kvalitetnog njemačkog ovčara koji ne mora imati nikakav pedigre budući da je pas kod nas u prvom redu kućni ljubimac i ja ga ne mislim voditi ni na kakve izložbe, a kamoli na natjecanja.

Prijatelj me je sa zanimanjem slušao, a kad sam završio sa svojim žalopojkama, reče – Ja se mogu pohvaliti, kako se doista razumijem u pse i slažem se s tobom – ovčari su stvarno prekrasni, zahvalni i odani psi, ali umjesto njemačkog ovčara uzmi belgijskog ovčara, jer su belgijski ovčari kao relativno nova vrsta znatno kvalitetniji od njemačkih ovčara.

Moj prijatelj, nastavi on, živi na seoskom imanju u blizini Jastrebarskog i ima belgijsku ovčarku koja je upravo prije mjesec dana dobila četiri mala peseka, pa ih možemo ići pogledati. Ništa te ne košta psiće pogledati, pa ako ti se koji sviđa, možemo ga rezervirati i za otprilike mjesec dana otići po njega.

Moram priznati, kako nisam neki veliki znalac za „pesju sortu”, pa sam odlučio prihvatiti njegov prijedlog i poskrivečki od supruge otići u Jastrebarsko pesekima u posjet.

Iako je to bio tek početak veljače (06.02.) vrijeme je bilo sunčano i ne prehladno, tako da smo se mi odmah drugog dana relativno rano ujutro uputili put Jastrebarskog. Stigli smo negdje oko deset sati, a vlasnik pasa nas je lijepo dočekao i pogostio nas domaćim specijalitetima – čvarcima, kobasama i vrlo dobrom rakijicom.

Dobar početak dao je naslutiti i uspješan kraj. Kad sam još čuo da su peseki rođeni 26. prosinca, to jest na sam moj rođendan, bio sam više nego oduševljen. Veselio sam se, kako ćemo mi, moj pesek i ja, ubuduće zajedno slaviti rođendane. Peseki su tada, kada sam ih prvi puta vidio imali malo preko mjesec dana i stvarno su bili preslatki, valjuškajući se u majčinom naručju u malo povećoj košari i grčevito se boreći svaki za svoju porciju mlijeka.

Mi smo se našem domaćinu javili kao prvi kandidati za uzimanje peseka, pa smo dobili pravo izbora.

Vjerujući prijatelju kao poznavaocu pasa, zamolio sam ga, da on odluči kojeg ću psa rezervirati, odnosno da on napravi izbor psa kojeg u leglu drži najboljim.

Prijatelj se složio, ali se dugo kolebao i na kraju je izabrao najveće, vrlo dominantno i na prvi pogled borbeno štene.

Ja sam inače poznat kao veliki naivac (moja supruga obično veli kako sam pretjerano fasciniran s slikarima naive, tako da sam apsolutno pao pod utjecaj iste, dok ja mislim, kako je ta škola naive prema mojoj naivnosti ustvari pravi luk i voda).

Tako sam se naivno ponio i prilikom izbora pasje vrste i nisam se nimalo interesirao za osobine belgijskih ovčara, pa prijatelja nisam ništa pitao o pasjim karakteristikama te vrste, rukovodeći se pri tom samo njegovom preporukom. Prijatelj pak, znajući kako sam imao njemačkog ovčara, nije smatrao potrebnim upozoriti me na živost i ćud belgijskih ovčara, misleći, kako su se svi ljudi koji su odlučili uzeti psa prije toga upoznali s glavnim karakteristikama njegove vrste.

Koliko god sam bio zahvaljujući Sanu upoznat sa ovčarima, zaboravio sam, kako baš ja nisam ona ista osoba od prije deset i više godina i kako bi mogao imati puno problema s ovom vrstom, obzirom da se radi o vrlo zahtjevnim psima koji traže puno ljudske pažnje, zajedničke šetnje i trčanja. Skrušeno priznajem, kako sam pogriješio što nisam vodio brigu o vrsti psa uzevši u obzir sve karakteristike njegove vrste i moje mogućnosti. No posljedice moje lakomislenosti će se u budućnosti ubrzo pokazati.

Nakon još malo ugodnog zajedničkog druženja, rastali smo se s mojim novim poznanikom i dogovorili smo se, kako ćemo po izabranog psa doći za oko mjesec dana.

Prije odlaska, jasno je, kako smo bacili još jedan pogled na izabranog peseka. Pas kao da je osjetio moj interes za njega, pozdravio me veselo zamahajući repićem. Osjećao sam – prvi vizuelni kontakt bio je uspješno uspostavljen. Kada sam vlasnika upitao koliko mu moram platiti za psa on mi je odgovorio kako od mene kao prijatelja ne traži nikakvu posebnu naknadu, osim troškova za ishranu u visini od sto eura što sam mu ja pristao naknaditi bez imalo razmišljanja.

Čim sam se vratio kući skrušeno sam priznao supruzi moj griješni put i ponovno sam je pokušao nagovoriti za uzimanje tog preslatkog belgijskog ovčara.

Ali moja supruga je ostala pri svome i o uzimanju nekog psa bez obzira na vrstu i izgled nije htjela ni čuti. Rekla mi je – ukoliko uzmeš psa, uzeo si ga sebi i trebaš se isključivo ti brinuti za njega, ja ne ću s tim imati nikakve veze.

Kako je u međuvremenu i moj unuk zaželio uzeti sebi psa, a mi dijelimo isto dvorište i vrt, činilo mi se primjereno uzeti psa zajedno s njim i podijeliti brigu oko njega.

Dogovor o tome ubrzo je postignut. Mjesec dana je prošlo kao tren i moj prijatelj i ja smo se u četvrtak 04. ožujka 2004. godine otputili put Jastrebarskog. Čim smo došli na imanje mog novog poznanika odmah smo otišli vidjeti i uzeti „našeg” peseka.

Mali smiješni psići u međuvremenu su „fest” narasli, tako da smo sa našim izborom bili i više nego zadovoljni. No tu se je odmah pojavio slijedeći neizbježni problem – kako riješiti transport do Zagreba, odnosno do naše kuće u Bukovačkoj. Taj problem je bio vrlo brzo i uspješno riješen zahvaljujući pomoći starog vlasnika. On nam je dao za smještaj psa dosta veliku kartonsku kutiju sa puno slame, zlu ne trebalo, i mi smo smjestili našu bebu u tu kutiju i krenuli.

Budući da je naš mali pesek bio prvi puta odvojen od svoje majke i braće cvilio je i skičao cijelim putem, kao da ga kolju. Moram priznati, kako sam u jednom trenutku bio u pravoj napasti psa vratiti njegovoj majci i starom gazdi.

No  srećom sam odustao od te „opake” ideje i na kraju je taj naš put bez obzira na sve nedaće koje ovdje ne treba ni spominjati, ipak sretno prošao.

Iskrcali smo peseka u Bukovačkoj u vrtu gdje ga je već čekala pripremljena Sanova pesja kućica. Pišem tu Sanova samo zato jer je bila kupljena za Sana, a on ju je rijetko (čitaj: nikad) koristio.

Iako smatram, kako u tom nema nimalo moje krivnje, gospon Roi za kućicu, niti tada, niti nikada kasnije nije pokazao nikakav interes i u kućicu nije želio ući iz meni nepoznatih razloga.

Kućica je po mom mišljenju bila vrlo lijepa i udobna, te snabdjevena sa većom količinom deka i prostirki. Vrlo brzo postalo je očito, kako se mišljenja Roi-a i mene po pitanju kućice znatno razlikuju.

Katarina (moja supruga) pak, nije htjela psa ni pogledati i ponašala se, kao da pas ne postoji. Kako pas nikako nije želio ući u kućicu, a nisam ga mogao ovako malog ostaviti samog u vrtu, bez ikakve zaštite, dogovorio sam sa zetom i kćerkom njegov privremeni smještaj u njihovoj lođi, koja se nalazila prije ulaska u njihov stan.

Dictum, factum (rečeno, učinjeno).

Tako je relativno burno protekao prvi dan Roi-a sa mnom i prvi dan boravka Roi-a u Bukovačkoj.

Vladimir Biondić

—————————————–

Vladimir Biondić