Razmišljam o tome što bih mogao raditi jer nisam naučio mirovati i uzimam ponudu knjiga poznatih nakladničkih kuća. Netko nudi: „Smrt trgovačkog putnika”- Artura Millera. Razmislim o tome zašto sam odlučio biti trgovački putnik i ne složim se sa Millerom oko toga. Ja sam to odabrao po svojoj volji, pri zdravoj pameti, ničim izazvan, i ni po čijoj naredbi. To mogu izjaviti pod punom moralnom, krivičnom i materijalnom odgovornošću, da je bilo tako i nikako drugačije.
Kad sam s tim počinjao, nisam osjećao pritisak da moram biti najbolji i nisam se u tome natjecao s drugim osobama. Bez obzira što je tada vladao socijalizam, neslobode raznih vrsta, svi su htjeli biti komercijalisti, trgovački putnici, trgovački agenti ili trgovački predstavnici domaćih ili stranih tvrtki.
Mnogi su me smatrali sretnikom zbog toga, jer su voljeli putovati, družiti se s raznim ljudima i ženama i za to biti plaćeni. Nestao socijalizam i došao kapitalizam i uvjeti poslovanja se promijenili. U socijalizmu su svi radili, imali nedovoljno, a u kapitalizmu su radili sretnici, a ostali bili nezaposleni. U vrijeme socijalizma je bilo bitno proizvesti bilo što i na bilo koji način, a u kapitalizmu se počelo razmišljati o troškovima proizvodnje, marketinga i prodaje. Trebalo je biti najuspješniji, najbolji i najjeftiniji na tržištu.
Trgovački putnici su govorili da nude najjeftiniji, ali i najkvalitetniji proizvod, aranžman ili uslugu.
Stvarao se pritisak na tržište, na trgovačke putnike, ali i tvrtke da proizvode najjeftinije proizvode, ali se uvijek štedjelo i zakidalo na kvaliteti. Novine su bile takve da si morao dobro oprati ruke nakon čitanja, ambalaža je uvijek imala jedan sloj manje, voće je bilo bezlično i neukusno, bijela tehnika i tehnika općenito bi trajala toliko koliko traje garantni rok.
Posebno se srozala kvaliteta proizvoda kada nas je preplavila roba iz Kine i zemalja Dalekog Istoka. Tko se svemu tome prilagodio bio je uspješan i bez predaha bi svakodnevno radio, a posao bi te lomio i na kraju slamao. Jednom me jedan moj prijatelj zamolio da ide sa mnom na put i kada je vidio sve te napore, samo je rekao: „ti nećeš doživjeti svoju mirovinu, ovo je pretjerano i preteško za jednu osobu.” Prijatelj bio zdravstveno načet, pojavile se bolesti krvožilnog sustava i odlučio se za odmor, ali ni to nije pomoglo, jer izgleda da se i od odmora može umrijeti. To sam shvatio i sam i nisam se žurio naći novi posao. Zbog toga bih se ponekad relaksirao šetnjom do rijeke, ponekad bih kuglao ili boćao i to najčešće sam, jer što ima tko gledati znam li ja to ili ne.
Posao sam tražio u miru i pokušao sam tražiti ono što volim i želim raditi. Paralelno s tim sam se sjetio da sam nekad volio čitati knjige, a nekad bi neku i naručio. Ponude knjiga su mi dolazile redovito, i sjećam se da sam kod jednog izdavača naručio jednu knjigu za nečiji rođendan. Nakon toga, izdavača se nisam mogao nikako riješiti. Slali su mi nekakve ugovore, u njima je pisalo da sam se obvezao naručivati njihove knjige svaki mjesec, pa ako ih ne nazovem oni će poslati knjigu po njihovom izboru. Pisali su mi da sam njihov član i doživotni kupac. Možda bih im i bio doživotni kupac da nemam poseban ukus o svemu.
Naime, ne volim čitati kuharice, knjige o vrtu i vrtlarstvu, knjige o cvijeću i slično. Također mi se ne sviđaju knjige o Harry Potteru, Gospodarima prstenova, a nekad davno nisam volio čitati knjige o Winetuu, Anđeliki i slično. Drugi su to čitali i o tome pričali, a meni nije odgovaralo i tješio sam se time da to nije posljedica nesretnog djetinjstva, nego stoga što sam sin- jedinac. I kada mi je izdavač počeo slati baš takve knjige, zaprijetio sam im da ću ih tužiti, da ću objaviti njihovu strategiju prodaje i da sam u ratu s njima. Više mi ih nisu slali, ali od tada se u mene uvukao strah od naručivanja knjiga. Kupovao sam ih samo u knjižari ili posuđivao u knjižnici.
Slično sam prošao i kad sam naručio brzi Internet. Nazvala me njihova trgovačka putnica i rekla da sam kao nagradu dobio sve moguće satelitske programe, njih gotovo sto i pedeset. U početku sam zbog toga bio sretan, mislio sam moći ću gledati razne programe: sportske, o umjetnosti, o glazbi, razne filmove, erotske, o biljkama i životinjama, putopise i što ti ja znam što sve ne.
Prvi dan bilo sve u redu, ali već drugi dan mi ukinu erotske programe jer to ne dolikuje mojim godinama i mom svjetonazoru. Treći dan ukinu Fishing & Hunting. Četvrti dan ukinu sportske programe jer je direktiva njihove tvrtke da se ljudi trebaju baviti sportom, a ne gledati ga na televiziji.
Peti dan nestane sa ekrana National Geographic. Tada sam bio razočaran, a mogu reći da mi je i prekipjelo od svega toga i više nisam ni pratio njihov program. Bojao sam se što li će mi nestati sa ekrana slijedeći puta. Stoga sam se zahvalio na njihovoj nagradi i otkazao suradnju.
Međutim,oni se ne daju, kreću u ofanzivu i tvrde da sam ja naručio satelitske programe preko njih i da sam njihov pretplatnik sljedećih pet godina. Ponovo se angažiram oko toga, objavljujem sve u novinama, lokalnom radiju i televiziji. Presrećem njihove djelatnike i onemogućavam ih u daljnjim aktivnostima i oni odustaju od mene i ukidaju mi svoju nagradu. Moja upornost je opet pobijedila.
Nažalost, moram priznati da nisam stvorio nikakvu strategiju za državna poduzeća kao što su HEP, Vodovod, Telekomunikacije, TV pretplata, grijanje, komunalne naknade, odvoz smeća. Bez obzira što sam najčešće bio na putu i nisam koristio navedene usluge, računi su dolazili i nisam uspijevao niti otkazati usluge, a niti izbjeći njihovo plaćanje. Za razliku od toga veliku upornost sam pokazivao u mojoj tvrtci, rezultati prodaje su bili iznad svega i zaokupljali su moje slobodno vrijeme da za ništa drugo nisam imao vremena, a uz knjige sam volio i glazbu.
Glazbu sam volio prije trideset godina, kada je rock bio u povojima i tek pomalo dolazio k nama. Stoga se iznenadim nove ponude knjiga i čitam, a u ponudi knjiga „Hi-Fi”- Nick Hornby-a. Autor napisao knjigu o pop glazbi i ja razmišljam kako ću jednim potezom ubiti dvije muhe, čitat ću knjigu i doznati o promjenama u glazbi u propuštenim godinama.
Dakle bio sam u potrazi za izgubljenim vremenom. Tako su me privukle riječi glavnog junaka, Rob Fleminga, vlasnika male prodavaonice ploča:
„Nikoga nije briga što klinci slušaju tisuće – doslovno tisuće – pjesama o slomljenim srcima i neuzvraćenoj ljubavi i boli i očaju i gubitku. Najnesretniji ljudi koje poznajem, što se romantike tiče, oni su koji najviše vole pop glazbu…”
Pomislio sam da ništa od toga ne razumijem jer sam pop glazbu pamtio kao veselu, punu ritma, a tužne pjesme, „sentiš”, kako smo ih nekad zvali, podsjećale su me na stiskanje s nekom djevojkom u najmračnijim dijelovima neke sale. U sebi pomislim kako ću to morati detaljnije proučiti, možda su se vremena i promijenila, a ja nisam upoznat s time.
Odlučujem nekud krenuti, ustajem se, ali me presiječe jaka bol u ramenu. Pokušam stati na noge, ali me presiječe bol u koljenu. Ništa mi nije jasno, jer do tada, ništa takvo nisam doživio. Promjena plana pomislim, morat ću posjetiti obiteljskog liječnika. Tuširam se, promijenim donje rublje, to sam naučio da moram učiniti još dok sam bio dijete i krenem k svom liječniku.
Utvrdim da liječnik više nije u Domu zdravlja kako je nekad bilo, nego ordinaciju ima u svojoj kući. Oko kuće liječnika, na klupama sjede, ili strpljivo stoje na ulici, mnoštvo pacijenata. Predajem knjižicu i čekam svoj red. Neki ulaze kod njega,
vjerojatno po nekom redu, ali ima i onih koji su došli poslije mene i također ulaze k njemu.
Pomislim da nisam ja ovdje vlast, da odlučujem kojim redom se ide k doktoru. Nakon strpljivog čekanja od četiri sata ulazim k doktoru. Pozdravljam ga, a i on mene, podsjećamo se da smo u djetinjstvu bili prijatelji. Sada mu se sa strahopoštovanjem obraćam, jer on će dati lijek za moju bolest.
„Evo, došao sam jer osjećam bolove u ramenu i koljenu. Nikad to nisam doživio, pa me uplašilo da nije nešto ozbiljnije.”
„Nije trebalo odmah doći, može to proći i samo od sebe. Vidiš da imamo puno ozbiljnije bolesnike koji čekaju. Zato mi reci kad je to počelo, koliko traje i kakve su posljedice. Možeš li raditi i treba li ti bolovanje?”
Objašnjavam doktoru da su bolovi počeli prije par sati, da sam jučer dobio otkaz i da mi ne treba bolovanje. On malo razmišlja pa reče:
„Pa ti si onda doživio stres. Tvoji receptori bola su na to reagirali i tebe sada muče bolovi u ramenu i koljenu. Imaš li i druge simptome stresa, kao pojačano lupanje srca, ubrzano disanje, glavobolju, umor, mučninu, bol u želucu.”
Odgovaram da nemam, a on nastavlja obrazlagati svoje znanje o stresu: „ Sve to se dobije preopterećenjem na poslu, kompliciranim zahtjevima pretpostavljenih, svađanjem s radnim kolegama, a i spoznajom da se neki problemi ne mogu riješiti. I sam sam svjedok mnogih takvih slučajeva. Svi smo mi žrtve ubrzanog načina življenja u današnje vrijeme.”
Razmišljam o doktorovim riječima, ima čak i istine u njima i onda se on sjeti nečega što me nije pitao.
„Jesi li ti čuo za posttraumatski stresni poremećaj ili skraćeno PTSP? Ako si bio u vojsci, onda možda i njega imaš.”
Nisam se sjetio ni reći da sam bio u vojsci, a kamoli da imam PTSP . Znam da sam u vojsci bio zaštićeniji od granata i metaka, nego u civilstvu. U vojsci se najčešće bude u rovu ili u skloništu, a u civilstvu najčešće budeš na otvorenom, gdje ti nema spasa od granata i metaka. U nekim sredinama je stradalo više civila od vojnika.
Još imam noćne more, ali ne iz rovova nego od granatiranja na otvorenom prostoru. Kada se išlo po kruh, mlijeko i ostale potrepštine, neprijatelj zapuca, a ti se nemaš gdje skloniti. Doktor me budi iz tih razmišljanja i progovara:
„Sad se sjećam da sam te viđao u vojnoj odori.
Najbolje da posjetiš Titorettija, pa on ti je nekad bio i kolega, možda i mirovinu izvučeš.”
Kažem mu da ću ga posjetiti, ali bi sada trebao rješenje za bol u ramenu i koljenu. Doktor mi napiše uputnicu za bolničkog neurologa, daje mi vizit- kartu privatnog neurologa i govori sretno pri odlasku.
Odlazim k neurologu ne znajući da se treba najaviti, dogovoriti termin koji je najčešće šest i više mjeseci i onda tek doći. Kod njega čekam do kraja, to jest do zadnjeg pacijenta i onda ulazim. On gleda moju uputnicu, proučava je i nakon određenog vremena progovara:
„Ne znam da li sam ja lud, moja sestra, vaš doktor ili vi, dolazite k meni, a nemate nikakve dokumente o pretragama, prethodnim dolascima ili nešto slično.”
Govorim mu da sam prvi put kod njega, da osjećam jaku bol u ramenu i koljenu. Doktor je grub pri svom ophođenju pa se nisam usudio reći da bol osjećam od današnjeg jutra.
Doktor uzima svoj čekić, udara me njime po koljenu i nozi. Čini se zadovoljan. Piše da je stanje zadovoljavajuće i šalje me na daljnje pretrage kod kardiologa, oftomologa, reumatologa, psihologa, psihijatra, endokrinologa, fizioterapeuta, dijabetologa i enterologa.
Hoću ga pitati, da kad obavim sve te pretrage, da li se onda trebam njemu javiti, ali me prekida ulazak jednog gospodina u odijelu. Ovaj kao da me uopće ne primjećuje i počinje svoju priču o lijekovima.
„Preporuka je Dalwin NX, pacijentima davati Dalwin NX.”
„Još nije ispitan, može se svašta događati”, odgovara mu moj doktor.”
„ Ne brini, organizirat ćemo pokoji simpozij i bit će perja za sve.”
Sad su pogledali prema meni i shvatili da baš tako ne mogu govoriti preda mnom.
Moj se doktor na mene izdere:
„Što vi još tražite ovdje?”
„Htio sam neki lijek”- odgovaram.
„ Ma kakvi bi vi sad lijek htjeli?”
„Vicodin!” – sjetim se da ga je koristio Dr. House u istoimenoj seriji.
„Jeste li vi normalni! Hoćete da na robiji završim. Odmah da ste napustili moju ordinaciju!”
Odlazim od njega, a u tramvaju saznam da je vicodin ustvari narkotik.
Još sam u tramvaju odlučio da više neću posjećivati bolničke neurologe, a niti sve one liječnike koje je nabrojao. Bojao sam se alternativne medicine, najviše akupunkture i probadanje iglama, pa sam se ipak odlučio za privatnog neurologa. Iz pričanja drugih ljudi njegov mi se postupak učinio brži, manje kompliciran, a možda i stručniji. Htio sam ga pitati i o post traumatskom stresu. Mora li se on doživjeti samo u vojsci ili ga možeš doživjeti i u svakodnevnom životu, jer sam nekad doživljavao vraćanje ružnih sjećanja, kao i dnevne i noćne more. I tako odem ja kod privatnog neurologa i psihijatra. On će imati više vremena za mene, dat će mi savjete kako da otklonim bol u ramenu i koljenu, a i uputit će me i u druge bolesti. I tako govori on meni da se bolesti stresa i PTSP-a mogu prevladati šokom ili šokovima i da trebam ponovo preživjeti neugodne situacije, sada sam kao izdržljiviji i da ću se sada zbog toga manje uzbuđivati. Ukratko, najbolje da se prijavim u misiju za Afganistan, Južni Sudan ili neku sličnu.
Ako mi to ne pomogne, onda će primijeniti drugu taktiku i ponuditi mi terapiju lijekovima. Još sam o tome razmišljao kad netko doktora nazvao na telefon, a ja čitam o lijekovima za PTSP i o njihovim nuspojavama i kontraindikacijama. Lijekovi se zovu Zoloft i Paxil i da bi dobio status PTSP bolesnika trebaš piti upravo te lijekove, a razni laboratoriji daju potvrde da je to tako. Usput saznam da pri liječenju PTSP-a, bolesnika boli glava, ima mučnine, dugo spava, ima seksualne probleme, razmišlja o samoubojstvu, gubi pamćenje i zaboravlja, ima srčane probleme i dijabetes.
U pamćenje mi dođu slike iz filma „Let iznad kukavičjeg gnijezda”, sjetim se Jack Nicholsona, Velikog poglavice i doktorice koja sve to nadgleda i kontrolira. Posebno mi je doktorica utjerala strah u kosti. Od straha se ustajem iz doktorove sobe i hoću otići, ali me zaustavlja njegova sestra. Kažem joj da sam odustao od svega i da bih pošao kući, a ona mi ne da.
Govori mi da doktora treba platiti, pa ne radi on valjda u Caritasu sestara milosrdnica. Pitam je: „ O kojem se iznosu radi?” I ona mi piše račun. Pogledam na račun, a na računu piše jedan sat = 1.700,00 kuna. Govorim joj da nisam bio unutra ni petnaest minuta, a ona piše novi račun i govori: „ Koja ste vi cicija, ni doktora ne možete platiti!”
Dobivam račun na 850,00 kuna.
—————————————–
Boris Golić
Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.
Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:
2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.
2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.
2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.
2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.
2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.
2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.
2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.
2017.godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.
2018. godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.
2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.
2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .
2021. godina – „Budi s nama”.
———————————-
Preuzmite knjigu – “55+”, Borisa Golića
Knjigu”55+“, Borisa Golića, moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
http://www.digitalne-knjige.com/golic.php
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
