Digitalne knjige

Humo je prezime izvedeno iz prezimena Humski, nastalo po mjestu Hum u kojem su Mlečani prije nekoliko stotina godina pobili i protjerali stanovnike. Govorilo se da im je smrtni grijeh  bio patarensko ili bogumilsko učenje, kojeg se nisu htjeli odreći po cijenu života, da su hulili na Boga, ismijavali kršćanska vjerovanja, imali svog bosanskog papu i visoke škole iz kojih se širila opasnost kao plamen. Progonjeni ljudi su bježali u planine. Čukun-čukun djed Radina Humskog je jedino muško čeljade kojeg su žene, sakrivenog u vreći, uspjele spasiti od biskupskih inkvizitora. Narod je spominjao i biskupa Forniera, kojem nije znao ni ime izgovoriti, pa je zvučalo kao Foro-Horo. Stariji su govorili plašeći djecu ili kunući nekoga:

– Dabogda te Foro stigao ili Horo odnio – a mislili su na isto, na zlo.

Humljani su živjeli pored rijeke. U Humu nije bilo šume kao u Jelečkoj dolini, ali je bilo toplije. Kada bi se sa ovcama popeli na planinske visove vidjeli bi u daljini more. Samo odvažni su silazili do mora, što je bio podvig vrijedan divljenja. Kuće su zidali od kamena škriljca, kojeg su povezivali blatom i balegom. Na debele drvene grede su stavljali uvezano snoplje od slame i rozgama ih učvršćivali. Izvještili su se i u pokrivanju kuća kamenom, prije nego što su prognani. »čuvali su stada ovaca po planinskim vrletima; lovili srne, zečeve, divlje svinje i ponekad medvjede. Prodavali su ili razmjenjivali kožu, med i sir pomiješan sa kajmakom u mješinama dubrovačkim trgovcima za so i tkaninu.

Sa koljena na koljeno prenosila su vještina hvatanja ribe rukama. Gazili su kroz vodu i rukama tražili ribu ispod kamenja. Kada bi je napipali, prstima su je hvatali za škrge i naglo stiskali. Vještiji su znali uloviti dovoljno i da je osuše za zimu. Oko kuća su sadili luk, kupus, tikve i sijali žito. Neki su uspijevali da uzgoje i nekoliko čokota vinove loze, što je bilo dovoljno da se osuši za kompot ili napravi vrč vina za trenutke slavlja, prinove i ženidbe.

U selu su imali sveštenika, didu, koji je bio više učitelj nego propovjednik. Kad su ga mještani iz poštovanja htjeli počastiti i zvali za trpezu, on je govorio:

– Pred bogovima smo svi isti, bogovi sve vide i sve znaju i od njih, kao i od smrti, ne možemo pobjeći. Ali mi ne služimo njima, ne služimo ni vjeri, oni služe nama, a Bosanska crkva i ja služimo vama.

Molitve su bile obične, jasne, na jeziku Humljana, a dida ih je učio i da pišu. Pisali su i muškarci i žene i to se prenosilo sa koljena na koljeno.

– Svaki glas ima svoje slovo, sve je u glasu, a glas je u slovu.

Slovo produžuje trajanje glasa čak i onda kada on utihne. Slovom ostavljamo zapisan glas onima koji dolaze poslije nas. Naučite slova i zapišite svoje glasove da oni koji dolaze ne prođu kroz ono kroz šta ste vi prošli. Na taj način ćete sa njima koračati i onda kad vas fizički ne bude. Uz glas pretočen u slovo smrti, zapravo, i nema – ushićeno je govorio patarenski sveštenik.

Svi Humljani su znali pisati i to su činili svugdje: na zemlji, drvetu i kamenu. Pisali su kamenom, pečenom glinom, ugljenom; parali su vrhom koplja i kvasili čađ. Glasove su pretvarali u slova, a slova dopunjavali slikama ovaca, goveda, konja, planinskog cvijeća, oštrih stijena, mora u daljini i ptica u letu. Bilježili su pjesme i kratke poruke, a najbolje i najmudrije su klesali na kamenu onoga ko je fizički odlazio, a slovom ostavljao glas, misao, radost, tugu, ljubav, iskustvo.

Humljani su znali mnoge od njih napamet iako ih nisu čitali, jer su ostali daleko, ali su ih prenosili s koljena na koljeno, riječju i slovom, pjevajući ih uz gusle uz svoje riječi bosanske:

” … usjeci teržak kamen za stećak, najterži i najtvrđi Pribile brate, da vječnosti mjera mohže biti, a spomen mojoj ljubavi.

A kad ga na njen grob staviš, stavi ga malo postrani, jer ahko se podigne da joj lahkše budne dići se.

u drugu nedjelju prosinca mjeseca 1201.”i

”…ništa se nije promijenilo.

I dalje jedem zemlju i družim se sa svojom sjenom.

– 1204. po Gospodinu u kolovozu”

kao i onaj koji je ostavila Borna Hlapojeva, čije poruke daju za pravo svešteniku da su i žene pisale, pjevale, željele:

A se leži Borna Hlapojeva kšći,

Moje uho je tčulo tsto je moje srdce voljelo tčuti.

Moje otči su vidjele ono tšto je moja želja poželjela vidjet.

Moja usta su rekla ono tšto je moj razum dozvolio.

Moje tjelo je uživalo užitke koje su nudili dani i noći.

I vidjeh da su istina i laž dva lica istog komedijanta baš ko u vremenu dan i noć.

I ništa mi ne bje jasno tad i nit tće mi bit ikad.

Ne kretći u moj biljeg. Netću da se mjesetčeva svjetlost odmara na mojim golim kostima.

Krac koji me ljubio i koji tće me zauvjek ljubiti, a koji na mi ovi kam stavi, pronašće me zauvjek ljubiti, a koji na mi ovi kam stavi, pronašće te i ispod tvoga biljega

u sječanj Gospodnje godine 1193.

A kamen nad onim kojeg više nema, mramor čuvar, kam, steljac, biljeg, maset, kako ga sve nisu zvali, bio je više od traga, to je zapravo najljepše i najveće blago koje su oni koji odlaze mogli da ostave. Toliko blaga jedan čovjek nije mogao sakupiti, sam oblikovati, i na tom obličju utisnuti sve ono čemu ih je sveštenik podučavo, a život učio.

– Još ih ima u Zahumlju – govorili su Humljani, nadajući se da će ih kad tad ponovo vidjeti.

– Nije ih mogao ni Foro ni Horo odnijeti – dodavali su, prkoseći katoličkim inkvizitorima.

– Još ih ima na visovima iznad Paleža, pravili su ih naši i ovdje, prenoseći naviku da ostavljaju trag u stijeni.

Došli su konjanici, kopljanici u Hum da sakupe porez za kralja. Ne silazeći sa konja tražili su da se ljudi okupe i govorili:

– U ime Boga i njegovog veličanstva venecijanskog kralja dužni ste dati – zatim su nabrajali dobra.

Ljudi su se zgledali i čudom čudili, jedva su kraj sa krajem sastavljali, ljetina ih je izdala, suša je uzela svoje, a sad im traže za nekakvog kralja i još kažu da su dužni dati.

Did je gledao, slušao i razmišljao stojeći po strani.

– Jeste li se umorili ljudi? – pitao je, kao da nije čuo šta traže.

– Jesmo stari, davno smo krenuli da bi došli ovamo – odgovorili su u glas.

– Ako, ako, ko god krene negdje i dođe – odgovorio je, dok je razmišljao o nečem drugom.

– Što ne sjašete ljudi, ako je hića mrijeti nije kopati – pitao ih je i nagovarao.

– Mogli bi – uzvratio je glavni među njima.

Dok su se osvježavali vodom iz hladne čatrnje našlo se malo vina i grumen tvrdog sira. Narod se snebivao ne znajući šta da radi: kako i od čega da im da? Ako im ne daju može biti zlo. Sveštenik je pitao, kao da je zaboravio ko ih šalje:

– Ko rekoste da vam do Huma pute pokaza i što dođoste, dobri ljudi?

– U ime Boga i njegovog veličanstva venecijanskog kralja dolazimo da uzmemo porez – hitro je ponovio glavni.

– Ako, ako – klimajući glavom, ponovio je sveštenik i nastavio:

– U ime kralja možda, a za Boga nisam siguran.

– Kako nisi siguran? – ljutito je upitao kopljanik.

– Bogovi nikoga ne šalju i nije im ništa potrebno. Sve što nose bogovima ne stiže do njih, nestane na putu – sa osmijehom je rekao sveštenik.

– Ne huli na Boga – rekao je kopljanik.

– Kog Boga? – upitao je sveštenik.

– Bog je jedan – izustio je zajapureni kopljanik podižući koplje.

– Kad je jedan, zašto bi bio baš tvoj ili tvojeg kralja? Zar se Boga ne bojite? Šta ako je Bog sada uz nas, uz ovaj narod koji nema, a ne uz tvog kralja koji ima i previše?

– Ma šta kralja…? – zagrmio je kopljanik zamahnuvši kopljem prema glavi sveštenika. Humljani su napali vojnike, razoružali ih i gledali u didu upitno.

– Dajte im hranu za put, sipajte im vodu u mješine i ispratite ih kao ljude.

– Bogovi su svuda oko nas – govorio je kopljanicima. – Bog je za vas jedan, ali je vaš. Mi vjerujemo da je svugdje i u svemu, a jedan ne može u isto vrijeme biti svugdje i u svemu. Mi vjerujemo da je naš koliko i vaš, da nas čuva od vas, kao što vas čuva od nas. Da su svi ljudi jedan rod, a rod od roda ne može otimati. Dobro i u miru nam došli ponovo – umjesto pozdrava rekao je vojnicima. Tako su ih ispratili. Kopljanici su brže otišli nego što su došli.

– Šta ćemo ako ponovo dođu?- upitali su Humljani.

– Sila bogove ne moli – zamišljeno je odgovorio sveštenik.

– Sila i pamet ne idu zajedno. Silni najčešće nisu pametni, a pametni nisu silni. Moramo nešto učiniti da nam ponovo ne dođu, a ako dođu ili ćemo bježati preko brda dublje u Bosnu ili ćemo se braniti – bio je u nedoumici did.

– Ne damo Hum, ne damo svoje – bili su odlučni Humljani.

– Ovo je naše, ovdje su kosti naših starih – nabrajali su dalje. Od tada su stalno iznad Huma osmatrali dolinu rijeke odakle bi konjanici mogli doći. Naoštrili su koplja, zategli lukove i napravili strijele. Napravili su plan kako i gdje da ih presretnu, gdje da sakriju nejač i blago. U pećine su odnijeli hranu, krzna i vodu, zlu ne trebalo.

”…Početkom maja 1320. godine, pola mene ostade u Humu, pola dovde dođe da o Humu sanja” – govorila je jedna Humljanka kasnije, pa i zapisala.

Nisu došli te godine, došli u proljeće slijedeće, kada ih Humljani više nisu očekivali. Svi su u selu okopavali krompir, čak i oni koji su trebali da osmatraju iznad Huma. Dan je izgledao kao da ga je Bog stvorio za život, o smrti niko razmišljao nije a ona došla. Vojnici su stigli pod samo selo kada ih je jedan čobanin ugledao i lupao za uzbunu. Ulazeći u selo na konjima bacali su zapaljive strijele po krovovima, ubadali ljude kopljima i dugim noževima. Plamen, gust i bijeli dim, vrisak ranjene nejači, rika i blejanje preplašene stoke i ovaca, razjarena lica pohlepnih venecijanskih ratnika koji su vitlali ubojitim gvožđem, dio je slike Huma kobnog maja 1320. godine. Drugi dio te slike su brzi i pribraniji Humljani koji su dograbili koplja, strijele ili obično stijenje i upustili se u neravnopravnu bitku s krvnicima. Obarali su konjanike, razbijali im glave ili probadali vinom nadute stomake.

Neravnopravna borba nije dugo trajala, selo je bilo puno leševa i ranjenika, kroz šumu su bježali odbjegli Humljani, a petoricu su vojnici uhvatili. Među njima je bio i sveštenik, ranjen u glavu i stomak. Svezali su ga uz stog sijena i prinijeli vatru. Prije nego što su zapalili stog, glavni je izgovorio optužbu, presudu i naredbu u isto vrijeme:

– U ime Boga i mletačkog kralja…

– Kralja možda – izustio je sveštenik, gledajući u goru, prema šumi.

– Sveštenika što jeres širi i od Boga i kralja odvraća, vraćamo u pepeo odakle je i došao – nastavljao je glavni.

– Svi smo od istog nastali i svi ćemo se istom vratiti – gledajući u nebo za njim je govorio sveštenik.

– Vojnici, kaznite jeretika – naredio je glavni.

– Bogovi su sudije a ne mi, oni sude ko je jeretik, a ko je pravovjeran. Vi kažnjavate moje tijelo, koje mi je i onako bilo okov, a šta ćete sa dušom? Šta ćete sa svojom dušom kad se s mojom sretne? – prkosio je nestajući u bijelom i gustom dimu.

Ostale muškarce su ubili vezane, probadajući ih kopljima. Žene su hvatali po selu i valjali po sijenu, vonjajući na vino kao mješine. Mušku djecu su odveli sa sobom. Pričalo se da su i njih ubili, a Radinova prababa sakrila je u sijeno jedno malo, kasnije ga je sa sijenom strpala u vreću i vukla za sobom, vodeći žensko za ruku. Jedan vojnik je kontrolisao vreću, čak je i kopljem probadao, ali je na sreću promašio dijete. Prababa se plašila da će se dijete ugušiti u sijenu, pa ga je u prvom šumarku izvadila i nosila na krkači put Bosne, put nepoznatog.

Bosanski ratnik mi je objašnjavao da su i njegovi dio te loze davno otrgnute iz Huma, ”osuđene da o Humu sanja”.

– Danas je cijela Bosna postala Hum, a svi Bosanci veliki pjesnici, sanjari – govorio je s osmijehom koji se od bola pretvarao u grč.

– Šta je pjesnik?- pitala sam i podsjetila na zajedničkog prijatelja, Sörena Kierkegaarda čija je poezija nikla na pukotinama kršćanstva, grijući možda baš one prognane ”u ime njega”.

– Nesrećnik – odgovorio je u istoj igri riječi, citirajući nam drago biće, otkidajući ga od zaborava, otkidajući nas od straha i praska četničkih granata.

—————–

Ševko Kadrić

Ševko Kadrić rođen je 8. svibnja 1955. godine u selu Hajlovine, opština Pljevlja. Od 1959. godine živio je u Foči, a već sa 15 godina otišao je na školovanje u Sarajevo, kasnije u Zagreb, gdje je i magistrirao narodnu obranu, a nastavio je usavršavanje i u Beogradu. Predavao je narodnu obranu u Sarajevu u Prvoj gimnaziji, Muzičkoj akademiji i Pedagoškoj akademiji.

U Švedsku je došao s porodicom u oktobru 1992. godine, najprije u vojni kamp u Stockholmu, promijenili su u tim izbjegličkim danima još tri kampa, a potom su se nastanili u Helsingborgu. Od 1999. godine s porodicom je živio u Värnamu, gdje je prvo radio u tvornici, zatim kao nastavnik likovnog odgoja, a posljednjih godina kao pisac i slobodni umjetnik. 2008. godine vratio se Helsingborg.

Afirmirao se u Švedskoj pišući za brojne medije, a posebno je plodno njegovo književno stvaralaštvo. Objavio je deset romana: „Proleter u srcu“, „Odisej sa planine“, „Zagubljene slike“, „Zaljubljen u sunce“, „Sara“, „Bosanski protestant“, „Rođen za doktora“, „Luter i Orlović“, „Pelin i makovi“, „Farbanje neba“, dvije zbirke pripovjedaka – „Posljednji bosanski bogumil i druge priče“, „Galeb i druge priče“; te četiri znanstveno popularne knjige: „Planinarenjem do zdravlja“, „Pred ekološkim izazovom“, „Bošnjaštvo na vjetrometini“ i „Bogumili kao inspiracija“.

Ševko Kadrić,  profesor, pisac, novinar, polemičar, zaljubljenik prirode, neumorni istraživač i ljubitelj stećaka, slikar.

Preminuo je iznenada 11. listopada 2014. godine, u 59. godini.