Tugopis za Nobelovku (iz knjige “Čitaćeva riječ”, Ive Mije Andrića)

DO ČITANJA, umjesto zbogom, WISLAWA

Vrijeme je nevidljivo klupko s kojega se svakoga trena odmotava po jedan dan, mjesec ili godina, ovisno o tome gdje smo, što smo i kako smo.

Jutros mi je, sat nakon svitanja dojavljena, snježnom bjelinom obavijena tužna vijest da je 2012. u svojoj devedesetoj godini, ovaj pothlađeni zemni svijet zasvagda napustila nobelovska pjesnička gromada Vislava Šimborska /Wislawa Szymborska/. Tu mi je vijest ledenog desetog veljače odaslao vrijedni bilježnik svega što je lijepo, a katkad i tužno, Tvrtko Klarić. Odani Marulićevac, tako me je u jesen 1996. godine počastio dojavom da je Vislava nagrađena Nobelovim odličjem za pjesničku igru koja nema kraja. I time me silno obradovao. A evo zbog čega…

Godinu ili dvije ranije pričao sam Klariću o radosti čitanja Vislavine poezije za vrijeme sarajevske ratne opsade u zimu 1993. Tada sam prvi put naizust pročitao njezinu knjigu Svaki slučaj i ostao zadivljen stihovljem kakvoga je pisalo ili piše tek nekoliko planetarnih pjesnika od postanka svijeta do današnjih dana. Od prvog doticaja sjaja tog pjesništva, znao sam da sjajnu poetesu ta nagrada neće mimoići.

Vislava Šimborska pripada moćnom krugu poljskih pjesnika u kojem su najpoznatije književne veličine Česlav Miloš i Tadeuš Ruževič. Uz njih su i mnogi drugi autori koji su pronijeli slavu poljske književnosti diljem svijeta. Rođena je u Kurnjiku pored Poznanja, a najveći dio života provela je u Krakovu, gdje su napisana njezina najpoznatija djela. Uz Krakov su vezana i imena mnogih drugih poznatih i priznatih ljudi, među njima i našeg nobelovca Ive Andrića koji je tu jedno vrijeme studirao.

Poezija Vislave Šimborske odiše snagom kozmosa iz kojega je iskopana i svježinom cvijeta iz kojeg je izvrcana i iskapana. Ona je Lotov stup soli koji se ne topi pod naletom kiše i toplinom zraka kako se topi led u ljudskoj duši kada nas proljeće uzme u okrilje. Jednako tako, ona je vodopad čiji nam slapovi zanavljaju misli i čiji nam zvuci bude osjećaje.

Za razliku od većine drugih pjesnika koji se cijeloga života muče da od grubih i neobrađenih riječi istešu ili isklešu kakvu-takvu pjesmu, Šimborska je na jednostavan način od običnih riječi iz svakodnevnog govora tvorila lepršave, zaigrane i često zagonetne stihove u kojima se pod istim naslovom susreću povijest i zemljopis, etos i etnos, logos i kolos, svjetlo i tmača, mini i mega, onto i omen, racio i iracio, rapsod i raptus. Svaka njezina pjesma ima čvrst misaoni temelj i stabilan leksički krov. U svakom su stihu zabilježena sjećanja na stvarno ili podsjećanja na povijesno utemeljeno. Vislavina Troja ima sedam gradova, čitavih šest previše, kao za jednu epopeju. A Homer iz njezine pjesme radi u statističkom zavodu. Nitko ne zna šta radi kod kuće. Iz toga gonetanja od jučer do sutra, danas je samo mjesto u kome se susreće stvarnost. Nekada kristalno čista. Kojiput ratna i blatna.

Jasnoća i enigmatičnost poetskog izričaja Vislave Šimborske takva je i tolika da sam svaku njezinu pjesmu čitao u kretnji. Nikada za stolom niti u stavu za odmor. Mislim da bi one u tim položajima izgubile na snazi, a samo čitanje ne bi doseglo dubinu bezgraničja koju stihovlje nudi.

Teško mi je zato prihvatiti istinu da pjesnikinje više nema među nama i da iz njezinog lirskog oceana na naše čitateljske obale neće doticati novi stihovi. No, i oni koje je za dugog i plodnog života napisala, toliko su moćni i vječni da će svojim žuborom, snagom i plahovitošću zapljuskivati misli i osvježavati osjećaje današnjih i budućih generacija čitalaca lijepe pisane riječi.

Za to Ti, draga Vislava, hvala u ime svih nas koji volimo pjesmu i koji više od svega štujemo njezinog tvorca.

U to ime na Tvoj odar, umjesto cvijeća, polažem pjesmu Zahvala poetesi koju sam Ti posvetio 1993. za vrijeme sarajevske ratne opsade te kratku bilješku napisanu nakon dodjele Nobelove nagrade:

 

———————-

 

ZAHVALA POETESI

Zahvala Vislavi Šimborskoj
Otvorila mi je putanju koju ne mogu slijediti
Odveć je jednostavna i spora
Neuhvatljiva – Rečena – Nedorečena
Bijela od gara
Crna od kalcija
Duboka na površini
Plitka u dubini
Tečna kao kamen
Gusta kao voda
Nedovoljno svanjiva za jutro
Dovoljno svijetla za noć
Zrcalo u kojem vidim svoje lice
Onako kako želim da ga vidim
Ne onakvo kakvim ga drugi vide

Korak po korak mjerim moguće do nemogućeg
Blista ogrlica na vratu kanarinca
Igla čempresa na kontinentu
Singerica pod krilom svilene bube
Nikada dosvirana harmonija vjetra

Riječi Vislave Šimborske kazuju
Povlašteni čuvari kozmosa
One se govore samo u svečanim odijelima
U nezaboravnim prilikama
Samo kada se rađa ili ide
Na vrlo dalek put

Zahvala Vislavi Šimborskoj
Za otvorenu knjigu
Nad kojom sakupljam zvijezde

 

————————–

Ivo Mijo Andrić

Rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Osnovnu školu pohađao je u Dobrnji, Mramoru i Lipnici, a srednju tehničku u Tuzli.

Završio je Fakultet političkih nauka i postdiplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, gdje je proveo veći dio života.

Radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama Bosne i Hercegovine te kraće vrijeme u hrvatskom obrazovanju.

Od sredine 2004. g. živi i stvara u Zagrebu.

Kontakt:

Više podataka o gospodinu Ivi Miji Andriću moći ćete saznati i tako da ga izravno kontaktirate.

Kontakt: E-mail: ivomijoandric@yahoo.com

——————–

Preuzmite knjigu “Čitaćeva riječ”, Ive Mije Andrića

Ovaj članak preuzet je iz knjige “Čitaćeva riječ”, Ive Mije Andrića, koju možete preuzeti na sljedećoj adresi:

http://www.digitalne-knjige.com/andric6.php

 

 

————
Odabrao, uredio i obradio: Nenad Grbac

————————

Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno, ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.