Digitalne knjige

IZVJEŠĆE KOMISIJE VIJEĆA OBRANE nastalo razgovorima trojice generala s desetcima svjedoka zbivanja dokazalo je kako su pad Bosanske Posavine u listopadu 1992. g. pripremili ljudi lojalni tadašnjem ministru Gojku Šušku

Iz izvješća se stječe dojam kako je tadašnji ministar obrane stajao iza pada Posavine, dok intervjuirani svjedoci tadašnjeg predsjednika ne impliciraju učešće Dr. Franje Tuđmana.

List ” Nacional ” je nakon 15 godina stekao uvid u pomno čuvanu službenu dokumentaciju koja razotkriva najveću tajnu Hrvatskog obrambeno-oslobodilačkog rata – pad Bosanske Posavine.

Izvješće komisije Vijeća narodne obrane na šesnaest stranica i stotinjak stranica priloga zapisnika razgovora s časnicima s područja slavonskog bojišta i najvišim političkim predstavnicima tog kraja o okolnostima i uzrocima pada Bosanske Posavine sastavila je potkraj listopada 1992. komisija kojoj je na čelu bio njen predsjednik, general pukovnik Ivan Čermak, te članovi general bojnik Franjo Feldi, general bojnik Josip Lucić i zamjenik ministra unutarnjih poslova Željko Tomljenović.

Na zahtjev predsjednika Dr. Franje Tuđmana General Slobodan Praljak je trebao biti član komisije, ali je zbog drugih obveza izostavljen. Prvo službeno izvješće o padu Bosanske Posavine sastavljeno je samo mjesec dana nakon pada Bosanskog Broda i odlaska svih hrvatskih postrojbi s tog područja. Ovaj izvještaj pokazuje kako je gubitak Bosanske Posavine bio prijelomni trenutak za sveukupnu hrvatsku politiku. Okolnosti u kojima je Bosanska Posavina izgubljena označile su trenutak u kojem su vođenje hrvatske politike potpuno preuzeli hercegovački kadrovi, odnosno kadrovi ministra obrane Gojka Šuška. Samo godinu dana poslije zbog nastavka takve politike prema Bosni i Hercegovini došlo je do najvećeg sukoba unutar Hrvatske Demokratske Zajednice koju su napustili Stipe Mesić i Josip Manolić.

Komisija za razmatranje situacije u Bosanskoj Posavini osnovana je u listopadu 1992. na temelju odluke tadašnjeg predsjednika Republike Dr. Franje Tuđmana. Članovi komisije su od 12. do 30. listopada 1992. razgovarali sa 12 časnika Hrvatske vojske i predstavnicima vlasti u Bosanskom i Slavonskom Brodu kako bi se rasvijetlile sve okolnosti i uzroci potpunog povlačenja hrvatskih vojnih postrojbi iz Bosanske Posavine što se do danas bilježi kao najveći poraz Hrvatske vojske u Hrvatskom obrambeno-oslobodilačkom ratu.

Izvješće Komisije prezentirano je 14-orici članova Vijeća narodne obrane u studenome 1992. Nakon sastanka to izvješće je podijeljeno članovima Vijeća, da bi im odmah bilo oduzeto nakon sastanka. Ovo odaje koliko je tadašnji vrh strahovao od reakcija javnosti. Očito je to izvješće dalo naslutiti glavne krivce za pad Bosanske Posavine. Izvješće je nedvojbeno ukazalo na to kako su za pad Bosanske Posavine odgovorni ministar obrane Gojko Šušak i njegovi ljudi na terenu, u prvom redu Iko Stanić, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice iz Dervente koji je trebao povezati u zajednički sustav obrane sve općine Bosanske Posavine veći dio vremena je provodio u inozemstvu i Zagrebu.

Jedan od najodgovornijih bio je Ivan Brizić, pripadnik 101. brigade Hrvatske vojske koji je prije pada Bosanske Posavine širio laži o prodaji Bosanskog Broda I to Vojsci Republike Srpske i pukovniku Slavku Lisici, a pred hrvatskim vojnicima. Kada ga je uhitila Vojna policija na intervenciju ministra obrane Gojka Šuška prije davanja iskaza pušten je na slobodu. U istoj ekipi bio je i Ivan Čuljak, bliski suradnik Ike Stanića, koji je kao i Brizić bio zadužen za dezinformacije i širenje defetizma u hrvatskim postrojbama, pa je tvrdio kako je, boriti se ili ne boriti svejedno je jer je sve dogovoreno između Bobana i Karadžića.

Kad je riječ o sastancima domaćeg vodstva s hercegovačkom linijom oko uspostave zajedničkog Vijeća, spominje se već tada i sudjelovanje Ivića Pašalića. U izvješću komisije i izjavama svjedoka može se vidjeti kako je postojao snažan pritisak na izabrano vodstvo Hrvata u Bosanskoj Posavini da se dotadašnje Vijeće zamijeni Vijećima Hrvatske vojske i ljudima iz Hercegovine. Nagovaralo se pojedine općine da prijeđu u “Hrvatsku zajednicu Herceg Bosna”, te im se obećavala pomoć koja nikad nije došla. Započeli su u to vrijeme i brojni sukobi s Bošnjacima na području Bosne i Hercegovine što se negativno odrazilo i na sudjelovanje bošnjačkih vojnika u borbama za Bosansku Posavinu.

Osim toga, izvjesno je, kako su potpuno zakazale protuobavještajna služba SIS i služba Informativne propagandne djelatnosti za moral, jer nisu uspjeli ili nisu htijeli razotkriti defetiste, a nisu se potrudili niti objasniti vojnicima ciljeve borbe u Bosanskoj Posavini, zbog čega je bilo primjetno osipanje vojnika i odbijanje cijelih postrojbi da odu na bosanskoposavsko ratište.

Ivan Čermak predvodio je ispitivanja u svezi s ovim događajima u Zagrebu krajem listopada 1992. godine. Zanimljivo, obje službe bile su pod ingerencijom ministra obrane Gojka Šuška. Bosanska Posavina na području od 2.650 četvornih kilometara obuhvaćala je devet općina: Bosanski Brod, Derventu, Doboj (Komaricu), Odžak, Bosanski Šamac, Modriču, Orašje, Brčko i Gradačac (Tramošnicu). Te općine činile su prostor uz desnu stranu rijeke Save, od Dubočca do Brčkoga, na kojem je pretežito živjelo hrvatsko pučanstvo. Kao područje unutar Republike Bosne i Hercegovine, Bosanska Posavina bila je kulturno-povijesno i gospodarski zaokružena cjelina hrvatskog naroda.

Prema popisu iz 1991., od ukupno 260.793 stanovnika Bosanske Posavine Hrvata je bilo 131.542 ili 51 posto, Bošnjaka 32.796 ili 12 posto, Srba 77.723 ili 29 posto, a ostalih 18.726 ili 7 posto. Cestovni koridori Bosanske Posavine bili su u vrijeme rata 90-ih strateški i životno važni Srbima na području zapadne Bosne i Hercegovine, odnosno “Republike Srpske”, kao i Srbima na okupiranim područjima “Krajine” u Republici Hrvatskoj. Cesta kroz Bosansku Posavinu, tzv. koridor, jedini je mogao spajati Srbe iz Bosne I Hercegovine i “Krajine” sa Srbijom, otkud im je dolazilo oružje, streljivo i sva ostala pomoć.

Hrvatske postrojbe još su u travnju 1992. oslobodile veliki prostor Bosanske Posavine i protjerale srpske vojnike prema zapadu i unutrašnjosti Bosne I Hercegovine. Potpuno su blokirale pomoć srpskim snagama koja je dolazila iz Srbije jer su koridor potpuno zatvorili. Na to su srpske postrojbe odgovorile dovođenjem pojačanja iz svih krajeva Bosne I Hercegovine, pa čak i s područja “Krajine”. Cilj im je bio osloboditi koridor i otjerati hrvatske snage preko Save.

Srpska ofenziva je trajala od sredine srpnja do početka listopada 1992., kad su srpske snage zauzele na kraju i Bosanski Brod. Komisija je radi utvrđivanja činjenica o padu Bosanske Posavine obavila razgovore s pukovnikom Stanislavom Sorićem, zapovjednikom 108. brigade Hrvatske vojske, pukovnikom Stjepanom Oreškovićem načelnikom stožera 108. brigade Hrvatske vojske, bojnikom Zdravkom Šimunovićem, zapovjednikom 4. bojne 108. brigade Hrvatske vojske, bojnikom Brankom Kovačem iz borbene grupe 135. brigade Hrvatske vojske, bojnikom Ivanom Grčićem zapovjednikom borbene grupe 109. brigade Hrvatske vojske, Darkom Zovkom, zapovjednikom izviđačkog voda protuoklopne grupe 123. brigade Hrvatske vojske, satnikom Dragutinom Barišićem, zapovjednikom 37. inžinjerijske bojne, Draganom Dikanovićem, zapovjednikom 3. bojne 3. brigade ZNG-a, Zlatkom Hrkačem, zapovjednikom 101. brigade Hrvatske vojske, Zdravkom Sočkovićem, zamjenikom predsjednika Skupštine općine Slavonski Brod, Ilijom Kljajićem predsjednikom Kriznog štaba Bosanskog Broda, Vinkom Begićem, predsjednikom Vijeća Hrvatske vojske Bosanska Posavina, Franjom Štokovićem, načelnikom inžinjerije 157. brigade Hrvatske vojske, brigadirom Vinkom Štefanekom, zapovjednikom Operativne grupe Istočna Posavina, pukovnikom Pavom Sočkovićem, pomoćnikom za logistiku Operativne grupe Istočna Posavina, te Jozom Meterom, tadašnjim predsjednikom Skupštine općine Slavonski Brod.

Iz cjelokupne analize izvješća i svih dostupnih zapisnika obavljenih razgovora očito je, kako je za pad Bosanske Posavine u velikoj mjeri zaslužna paralelna politička i vojna linija kojom su rukovodili ministar obrane Gojko Šušak i njegovi eksponenti na terenu u Bosanskoj Posavini. To se nekoliko puta provlači kroz izvješće Komisije. Sustavi zapovjedanja po crti Zapovjedništvo Slavonskog bojišta, Zapovjedništvo OG Istočna Posavina, Zapovjedništva Taktičkih i borbenih skupina, stoji u izvješću, u praksi nisu funkcionirali zbog međusobnog miješanja i raznih veza prema Ministarstvu obrane i izvan njih.

Događalo se da su zapovjednici na nižim razinama dobivali izravno instrukcije, pa i zapovijedi sa strane ministra obrane Gojka Šuška za koja nisu znala viša zapovjedništva, što je u sustav zapovijedanja unosilo razdor i rušilo ga stvarajući dojam da se radi o neposluhu ili samovolji. U izvješću se o tome kaže: “Stanje na području Bosanske Posavine, osobito Derventa, Bosanski Brod, Modriča i Odžak, te odnosi Hrvatske vojske s muslimanskim stanovništvom nisu bili na razini koja je omogućavala uzajamno povjerenje, suradnju i zajednička djelovanja. Iko Stanić, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Derventa koji je trebao objediniti i povezati općine u Bosanskoj Posavini, odlazeći u inozemstvo i Zagreb djeluje loše za Bosansku Posavinu. Na tom se području ne pojavljuje pet mjeseci, nego kao Čuljak, Brizić i drugi širi vijesti o dogovorima između Karadžića, Bobana i Mladića…”.

Hrvoje Šarinić tadašnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske i član Vijeća narodne obrane za list “Nacional” je izjavio, kako se ne sjeća izvješća iz 1992., ali zna, da se predsjednik Tuđman divio narodu i borcima Budući da je Iko Stanić bio osobni prijatelj s ministrom obrane Gojkom Šuškom, ovakvo stajalište u izvješću izravno tereti ministra obrane Gojka Šuška za probleme u Bosanskoj Posavini. Ovo se razabire iz još nekih navoda izvješća: “……. struje u političkim rukovodstvima Bosanskog Broda, međusobni sukobi i optuživanja rezultiraju nepovjerenjem u rukovodstva, pojava glasina među borcima 101. brigade Hrvatske vojske da su čelnici Slavonskog Broda ‘prodali’ Bosanski Brod unosi sumnju među borce i zapovjednike kako su prevareni i izdani.

Takvu vijest prenosi na 101. brigadu Ivan Brizić pripadnik 101. bojne Hrvatske vojske desetak dana prije pada Bosanskog Broda, a kasnije to ponavlja i na sam dan pada 7.10. što je moglo rezultirati sa mnogim teškim sukobima. Pokušaj saslušavanja imenovanog i otkrivanja pravih razloga takvog njegova djelovanja spriječava ministar obrane osobnom intervencijom oko 40 minuta nakon hapšenja istog, stoji među ostalim u izvješću. Teško je objasniti kako ministar obrane jedne države ne dopušta saslušanje običnog vojnika, ako za to nema osobni interes. O tome govore i izjave nekih svjedoka na tom ispitivanju.

Na pitanje generala Čermaka upućeno Jozi Meteru, tadašnjem predsjedniku Kriznog štaba Slavonski   Brod kako je Bosansku Posavinu prodala vlast iz Slavonskog Broda, ovaj je odgovorio: “To je priča koja ima svoju pozadinu i koju mi želimo rasvijetliti do kraja, jer Brizić je intelektualac, koji je završio Veterinarski fakultet i ne može se dogoditi takvom čovjeku da neosnovano iznese optužbu, jednu strašnu optužbu, da je čelništvo Slavonskog Broda u Dragaliću razgovaralo s pukovnikom Vojske Republike Srpske Lisicom o predaji i prodaji Bosanskog Broda. Ne može se tek tako prijeći preko toga, i smatram da to nije njegova izmišljotina, nego da on radi očito u određenoj grupi… iz naše tajne službe SZUP-a doznali smo da priča nije krenula poslije pada Bosanskog Broda nego deset dana prije i da se sustavno širila među vojskom. U onom trenutku kad je vojna policija privela Jozu Metera radi istraživanja otkud mu takve informacije došla je naredba Vojne policije iz Zagreba da se Metera pusti. Nije prošlo ni 45 minuta nakon što smo mi pozvali Vojnu policiju u Zagreb i tražili odgovor na pitanje tko je zapovjedio da ga se pusti, rečeno nam je – ministar obrane Gojko Šušak.

Na vojni poraz u Bosanskoj Posavini znatno su utjecali odnosi među političkim čelnicima i političkim strukturama, koji su u praksi krojili i vojnu politiku, stoji u izvješću komisije. Od provedenih višestranačkih izbora u Bosni I Hercegovini, pa do danas stalno je dolazilo do raznih smjenjivanja, sukoba i konfrontacija između pojedinaca, grupa i klanova (Kljajić, Bilić i Lepan na jednoj i Iko Stanić, Brizić, Čuljak i Pohara na drugoj strani). Jedni su druge optuživali za pljačku, šverc i bogaćenje, a u stvari radilo se o borbi za vlast između domaće i hercegovačke struje.

Na ubrzani pad Bosanskog Broda veoma se negativno odrazio sastanak čelnika Bosanskog Broda i Slavonskog Broda 5. listopada 1992. na kojem je definitivno došlo do raskola nakon smjene Ilije Kljajića i Vinka Begića i pojave Ike Stanića, koji se nakon više mjeseci vraća na to područje. Možda najoštriji u svom iskazu bio je Frano Piplović, predsjednik izvršnog vijeća Slavonskog Broda: “Došlo je do osnivanja Hrvatske zajednice Bosanska Posavina koja je imala par sastanaka, međutim iz cijele te organizacije izašla je jedna figura Iko Stanić koji je figurirao kao predsjednik Hrvatske zajednice Bosanska Posavina.

Može se konstatirati kako uopće nije bilo kvalitetnih sastanaka. Međutim usprkost svega u svibnju su četnici odbačeni s područja Bosanskog Broda. Nakon toga došao je Iko Stanić zajedno s ministrom obrane Gojkom Šuškom, te Branimir Glavaš Na sastanak su pozvani i Vinko Begić, te gradonačelnik Dervente. Tad su pokušali te probleme koji su nastali između Begića i Ike Stanića izgladiti. Bilo je jasno kako su Šušak i Stanić u sprezi. Osnivanje 157. brigade, mislim da je i stvoreno naredbom ministra i da je to bila neka hercegovačka suradnja. Možemo reći kako su u 157. brigadi uglavnom bili ljudi kojima se ništa nije radilo.

Predsjednik Kriznog štaba Bosanskog Broda Ilija Kljajić smijenjen je s mjesta predsjednika, a samo četiri dana prije okupacije grada, smijenili su ga Ivan Brizić i Ivan Čuljak, koji je inzistirao da se osnuje nekakvo Vijeće Hrvatske vojske i da se popis dostavi Mati Bobanu, što je Kljajić odbio. U njegovom iskazu među ostalim stoji: “‘Ilija, znaš, bilo bi dobro, ti samo predloži ljude, ja ću sve potvrditi’, rekao je Boban. Ja nisam mogao to prihvatiti, morao sam se dogovoriti sa strankom i Savjetom Hrvatskog vijeća obrane. Međutim, u mom smjenjivanju je sudjelovao Brizić, kojeg tri mjeseca nigdje nije bilo, pojavio se on i Petar Mrkalj koji je radio u pozadini 101. Brigade. Oni nigdje nisu sudjelovali u borbama. Ja mogu osobno ovdje da napomenem. Zove se Zvonko Jurišić koji je radio u SIS-u u vojsci i on mi je prije pada Broda, otprilike 20 dana, rekao, ne samo meni nego u prisutnosti nas nekoliko, da je Čuljak odlazio među borce Dervente i rekao im, da se ne trebaju boriti. Mi ćemo Derventu dobiti i još 6 km iza Dervente, jer je to dogovoreno između Bobana i Karadžića. Iko Stanić i taj Duspara nisu se nikada pojavili više na području Bosanske Posavine. Znate dokle su dolazili, u Slavonski Brod ako ne padaju granate i poslije toga su se vraćali natrag… Mate Boban je alfa i omega oko ovog svega, a sa Šuškom je izuzetno dobar…Ja sam jednom nazvao Gojka Šuška, i to kad je padala Derventa i ova sela.

“Vinko Begić, koji je bio gradonačelnik Dervente teško je optužio Iku Stanića i hercegovačku liniju za sve ono što se događalo neposredno pred pad Bosanske Posavine: “Odjednom se pojavila fama da se formira jedna jedinstvena zajednica hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Imam tu dopis koji sam uputio gospodinu Bobanu zbog međunarodne politike, zbog osnivanja jedinstvenog stožera… no što se dešava. Na čelu sa Stanićem ljudi dobivaju da odrade slijedeće – Formiranje općinskih vijeća i brisanje Kriznih štabova.

U izvješću Komisije stoji i to da za sve vrijeme borbenih djelovanja na to područje nije nikada nitko došao da čelništva upozna sa službenom politikom, a istodobno se raznim linijama utjecalo na rad pojedinih lokalnih organa, zapovjednika: “Sva događanja na području Hrvatske i Bosanske Posavine (dezinformacije i izdaja) pokazuju da nisu funkcionirala dva osnovna mehanizma, od čije uspješnosti zavisi uporaba bilo koje vojne formacije – ideološko usmjerenje Hrvatske vojske, a k cilju i pobjedi te kontraobavještajni rad..” U sadržaju izvješća polazi se i od uvjeta u kojima su izvođena borbena djelovanja u Bosanskoj Posavini tijekom rujna i listopada, gdje se kaže kako sve do rujna 1992. neprijateljske snage nisu imale većih rezultata u napadnim djelovanjima, da bi samo tijekom rujna poginulo 96 hrvatskih branitelja, a bilo ranjeno 650.

Na bosanskoposavskom bojištu bio je naizmjence angažiran velik broj raznovrsnih sastava Hrvatske vojske s cijelog područja Republike Hrvatske, i to od Sinja, preko Rijeke i Zagreba do Osijeka. Ustvari djelovalo je šest taktičkih skupina veličine od 400 do 800 vojnika, 11 borbenih skupina od 40 do 60 vojnika, a od brigada Hrvatske vojske samo je 108. brigada iz Slavonskog Broda u cijelosti bila angažirana potkraj rujna.

Od postrojbi Hrvatske vojske stalno su sudjelovale 101. brigada iz Bosanskog Broda i 103. brigada Hrvatske vojske iz Dervente. Odbijanja odlaska na bojište jednog broja jedinica iz Operativne zone Osijek, kašnjenje pri smjeni jedinica, napuštanje položaja bez dozvole i najave (od 15. srpnja do 6. listopada napustilo je položaje u sektoru zapad šest jedinica Hrvatske vojske i osam jedinica Hrvatskog vijeća obrane), te nepoduzimanje djelotvornih stegovnih mjera i kaznene odgovornosti negativno je djelovalo na ostale borce i zapovjednike, ozbiljnije narušavalo borbeni moral i dovodilo susjedne jedinice u opasnost okruženja i zarobljavanja (30. rujna nenajavljeno izvlačenje 101. brigade Hrvatske vojske i zarobljavanje 19 vojnika 2. bataljuna 108. brigade u rajonu Zborište), stoji u izvješću komisije Vijeća narodne obrane.

Jedna od kontroverzi bila je u vezi s rušenjem mosta na Savi koji je povezivao Slavonski i Bosanski Brod. U razgovorima sa svjedocima Komisija nije uspjela utvrditi tko je zapravo dao zapovijed za rušenje mosta. U izvješću stoji kako je u popodnevnim satima 6. listopada 1992. zapovjednik Slavonskog bojišta osobno zapovjedio zapovjedniku Operativne zone Osijek i Operativne grupe Istočna Posavina da se osigura obrana mosta i spriječi njegovo rušenje.

Zahtjevano je, da se most pripremi za obranu, dobro zapriječi fortifikacijskim preprekama, a kolovozna traka manjim brojem protuoklopnih mina. Budući da ni jedna postrojba Hrvatske vojske nije htjela prijeći na desnu obalu Save radi neposredne obrane mosta, na most je upućena specijalna jedinica policije iz Slavonskog Broda, a za neposrednu zaštitu određena su četiri tenka M-84 koji u noćnim uvjetima mogu štititi most te dva topa T-12. Inžinjerijskoj postrojbi 37. bataljuna dana je zapovijed da izvrši zaprečavanje na mostu te da pregleda kompletan most i skine eventualna zaostala eksplozivna punjenja.

Odobrenje za eventualno rušenje mosta mogao je izdati samo zapovjednik Slavonskog bojišta uz prethodnu konzultaciju s Glavnim stožerom Hrvatske vojske i vrhovnim zapovjednikom. Do danas se nije rasvijetlilo tko je digao most u zrak i po čijoj zapovijedi. Nakon što je objavljen niz raznih transkripata iz ostavštine pokojnog predsjednika Dr. Franje Tuđmana, kojima neki osporavaju autentičnost, pred hrvatsku javnost je prije nekoliko godina dospio jedan u kojem se, uz ostalo, govori i o Bosanskoj Posavini. Prema tom transkriptu, Dr. Franjo Tuđman je, u razgovoru s Gojkom Šuškom i Matom Bobanom, govoreći o mogućnosti da se u vodstvo Herceg Bosne kooptira jedan čovjek iz Posavine, rekao: “Samo među nama rečeno, taj bi morao biti toliko razborit čovjek da će u krajnjem slučaju možda shvatiti da, ma koliko god nam ta Bosanska Posavina političko-ekonomski značila, radi rješenja dobivanja granice Novi Travnik, Busovača, Bihać i dobivanja očišćene Baranje itd., možemo odustati od većeg dijela Posavine.”

Taj je razgovor vođen 28. studenoga 1993., više od godinu dana nakon što su se hrvatske snage, Hrvatskog vijeća obrane i postrojbe Hrvatske vojske koje su bile poslane da učvrste obranu, povukle iz Bosanske Posavine. U javnosti su kružila razna objašnjenja pada Posavine, većina ih se svodila na konstataciju da je taj teritorij predan Srbima u sklopu nekog šireg aranžmana. Bilo je, doduše, i onih koji su tvrdili da se taj teritorij nije mogao braniti te da je uspostava linije razdvajanja na rijeci Savi poboljšala ukupnu hrvatsku vojnu poziciju…

Predsjednik Dr. Franjo Tuđman je na Drugom općem saboru Hrvatske demokratske zajednice održanom 16. i 17. listopada 1993., četrdesetak dana prije razgovora čiji je transkript objavljen u listu “Feral” rekao da o padu Bosanskog Broda još ima otvorenih pitanja te da tek treba vidjeti tko je kumovao povlačenju: “Ispalo je da sam ja naredio povlačenje, a ja sam naredio da se ostane i da se brani.” Jednom drugom prigodom, na konferenciji za novinare nakon okončanja pregovora u Daytonu, Dr. Franjo Tuđman je rekao kako je doslovce naredio: “Bosanski Brod ne smije se ni po koju cijenu napustiti.”

Je li nakon njegove izjave da treba vidjeti tko je kumovao povlačenju hrvatskih snaga provedene neka istraga i, ako jest, kakvi su njeni rezultati, javnosti nije bilo poznato sve do danas kad list “Nacional” objavljuje izvješće o padu Bosanske Posavine. U vojnom smislu, Bosanska Posavina mogla se obraniti.

No još 1991. godine bilo je indikacija da neće biti dopušteno vojno aktivnije djelovati na tom području zbog političkih planova. Umirovljeni general Karl Gorinšek, koji je u vrijeme pada Bosanske Posavine zapovijedao obranom Slavonije, dao je prije nekoliko godina izjavu o padu Bosanske Posavine. Gorinšek je tada rekao kako iz vlastita iskustva zna da hrvatsko vodstvo nije pokazalo nikakav interes za obranu Posavine. Prisjećao se da su mu stalno stizale zapovijedi da se ništa ne poduzima u vezi s obranom tog područja te da zastupa tezu kako Posavljaci sami moraju shvatiti da se moraju iseliti u Hrvatsku, odnosno u Baranju, Kordun i Banovinu.

General Gorinšek je napomenuo i kako su 1992. iz Slavonskog Broda u Posavinu poslana dva vojna bataljuna, no oni su za 24 sata bili povučeni. Sve to, kaže, frustriralo je vojne zapovjednike, jer su bili izloženi pritisku ljudi iz Posavine da se sve riješi oružjem, a s druge strane, svaka takva inicijativa je sprečavana iz Zagreba. U Posavini su se ljudi samoorganizirali i formirano je nekoliko brigada, tvrdio je Gorinšek: “Mi u Slavoniji bili smo u intenzivnom kontaktu s njima, jer su oni stalno tražili pomoć u ljudstvu i oružju. Bilo je očito da će Bosanska Posavina pasti ako im ne pomognemo. No unatoč našim nastojanjima pokazalo se da radimo račun bez krčmara, jer su Dr. Franjo Tuđman i Gojko Šušak imali drukčije planove.” Gorinšek, napominjući kako je njihov cilj očito bio etnički čist teritorij, zbog čega je Bosanska Posavina morala biti žrtvovana. Novinari lista “Nacional” pokušali su razgovarati s nekim članovima Vijeća narodne obrane koji su bili obaviješteni o izvješću o Bosanskoj Posavini, no očito je kako svi oni pate od amnezije. Neki su obećali kako će se javiti naknadno, ali to nikad nisu učinili.

Prema Daytonskom sporazumu najveći dio Bosanske Posavine pripao je srpskom entitetu, a u sastavu Federacije Bosne I Hercegovine ostale su općine Orašje, koja se jedina tijekom rata uspjela obraniti, te Odžak, općina koju su 1992. srpske snage uspjele zauzeti, ali su je, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, prepustile Federaciji. Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Derventa i Modriča pripali su Republici Srpskoj, a na području predratne općine Brčko formiran je distrikt pod izravnom upravom središnjih državnih institucija. Neki od sudionika u pregovorima poslije su tvrdili kako su takvo “rješenje” za Bosansku Posavinu Dr. Franjo Tuđman i Slobodan Milošević dogovorili još prije pregovora u Daytonu.

Uspostavom takva stanja u Bosanskoj Posavini zadovoljni su mogli biti samo srpski predstavnici, koji su tako dobili koridor između istočnog i zapadnog dijela Republike Srpske, te koordinator daytonskih pregovora Richard Hoolbroke. Krešimir Zubak, koji je u to vrijeme bio predsjednik Federacije Bosne I Hercegovine prijetio je kako će napustiti pregovore ako Posavina pripadne Srbima. Potom je, kad se to ipak dogodilo odbio potpisati sporazum.

Zubakovu najavu kako će napusti pregovore u slučaju nepovoljnog ishoda oko Bosanske Posavine Richard Holbrooke spominje u svojoj knjizi “To End the War”. “Moj prvi instinkt bio je da ga pustim da ode. Zubak nije donosio ništa osim nevolja u Daytonu”, zapisao je Holbrooke. O nevoljama s kojima su se i prije Daytona, a osobito nakon njega suočavali Hrvati i Bošnjaci protjerani iz Bosanske Posavine, u Daytonu je malo tko vodio računa.

—————————————–