Čujem da moj obiteljski liječnik kaže da sam ja nekakav hipohondar, da živim u svojim fikcijama i izmišljam bolesti. To mu je najlakše reći, jer on je ravnodušan za sve nas, jer se on ne brine za zdravlje svojih pacijenata. Brine se samo za svoje zdravlje. A mi smo skloni greškama, promašenim ciljevima i praznim projektima. Pa kad to shvatimo onda jadikujemo, onda kukamo i onda smo skloni defetizmu. A našeg obiteljskog liječnika baš briga jesmo li mi gojazni, imamo li mi povišeni arterijski pritisak, osjećamo li mi kronični umor, imamo li mi povišenu ili nisku temperaturu, imamo li mi povišen šećer, jesu li nam noge i ruke hladne, jesu li nam noge natekle ili nisu. Ustvari, mi ne vjerujemo zvaničnoj medicini, najradije bi primijenili indijsku ili kinesku medicinu ayurvedu, ali nema tko da nam je pojasni. Pa tražimo liječenje od nekakvih gatara i nekakvih nadriliječnika. Mislimo da će nas oni blagotvorno izliječiti. Jer i naša elita ide kod raznih gatara, nadriliječnika, čarobnjaka, bioenergetičara, vidovnjakinja, iscjelitelja, vračeva, šamana, proroka ili alternativaca, a oni su uglavnom šarlatani i prevaranti. Jedino što ti oni mogu promijeniti prehranu, pa ćeš tako iz svoje prehrane izbaciti: gluten, crveno meso, masti, laktozu i šećer.
Ostalo je laž i velika prevara. Nema ništa od skidanja crne magije, nema ništa od istinskog ozdravljenja, nema liječenja raznih bolesti i tjeranja zlih duhova. Nema ništa od toga da netko može vidjeti vašu prošlost, anomalije i atavizme iz prošlosti, komunicirati s mrtvima, vidjeti vašu budućnost i život poslije smrti. Jedino što ti netko želi prodati amajliju za sreću, narukvicu ili ogrlicu. Nikome od tih vidovnjaka ne dolazi ni anđeo, ni pali anđeo, ni demon, a ni vrag. Ja sam svojevoljno išao kod baba – gatare u Bistrince, a ona mi je predložila da tražim zakopane gaće. Otkrio sam mnoštvo gaća, valjda su i moje bile među njima, ali moje prokletstvo me nije napustilo, jer i dalje sam bio bolestan, jer i dalje su mi noge naticale. Navodno nisam uspio prekinuti protok negativne energije, navodno nisam uspio pokrenuti svoju karmu i auru, navodno nisam uspio odblokirati nekakvu prirodnu ili neprirodnu silu.
A ja za svog obiteljsko liječnika mogu reći da ima sindrom nerada i kronične dosade, da u biti bogu krade dane. U biti on nije lijen, samo ne radi svoj posao, jer je zbog svega depresivan i anksiozan. A ja bih trebao ići na operaciju mojih nateklih nogu, pa na oporavak, pa na rehabilitaciju. I sve to su mi grijesi iz mladosti, naime, igrao sam košarku i nisam se štedio. Sada ispaštam, to što ispaštam. Barem ja tako mislim. Ja samo ne želim biti mazohist, potiskivati emocije i trpjeti svoju muku. Ja samo želim nastaviti živjeti dosadašnjim tempom. Ne želim da mi moje nabrekle noge kompliciraju život. Ne želim ja biti frajer ili glumiti frajera. Ja samo želim da moj obiteljski liječnik izađe iz svoje crne rupe, i da se on prestane baviti tom zastrašujućom bolesti zvanom korona virus. Korona virus je za njega prioritet, a ja kod obiteljskog liječnika nisam bio gotovo 10 godina, jedva sam ga i pronašao, a sada on tako. On živi u svojim zabludama i treba mu netko otkriti istinu o korona virusu. Da je čovjek imun na covid – 19 ako ga je prebolio i ako je primio dvije ili tri doze cjepiva protiv istoga. Da zaštitne maske pomažu i da taj virus stalno mutira.
Međutim, ja nisam na čistu trebam li vjerovati našoj medicini jer ljudi nam umiru kao muhe i nikome ništa. Nikoga to ne zabrinjava. Zvanično nam je umrlo preko 8.000 ljudi, a nezvanično se ni ne zna koliko je ljudi umrlo. Pa se pitam: trebam li vjerovati našoj medicini ili ne vjerovati? Trebam li ja za te fizičke i psihičke tegobe, za tu turbulentnu svakodnevicu uzimati te silne lijekove za smirenje i spavanje? Trebam li ja uzimati te silne lijekove za smirenje i spavanje kako bi od sebe odagnao osjećaj tjeskobe, tuge i beznađa, kako bi odagnao nesanicu, psihički i depresivni poremećaj, lupanje srca, gubitak apetita i gubitak seksualnog interesa. To što nam libido ne funkcionira, što nemamo dovoljno testosterona i estrogena. Što smo zabrinuti i nesigurni. Što uzalud tražimo pomoć psihijatra, a ta pomoć nikako ne dolazi. Što želimo živjet normalno, a onda nas sastave razne abnormalnosti. Pa nam je tako ugrožen naš mentalni život i mentalno zdravlje. Pa se pitam: trebam li ja živjeti u prošlosti ili se trebam okrenuti budućnosti? Trebam li ja vjerovati u medicinski katekizam i u medicinske ili vatikanske koncile ili ne trebam? Ili ja štujem nekakav atavizam iz svoje prošlosti ili sam što se toga tiče ateist ili agnostik?
Ne, ja se ipak držim zdravorazumskih naputaka, ne držim se stereotipnih predodžbi i tradicionalnih vrijednosti, ne držim do naše transcendentalnosti i ključnih prijepora između dobrog i zloga. Jer nikako se ne može reći da sam ja zaostao u razvoju, da se nisam razvio u normalnog čovjeka, da ne idem ukorak s razvojem modernog društva. Ali da osjećam nemoć pred tim svojim zdravstvenim problemom, osjećam. Da osjećam strah i slabost pred neobjašnjivim, osjećam. I da tražim svoju slamku spasa, tražim. Jer kud će suza, neg’ na oko, ma što to značilo i mašto to bilo.
Ja inače već dvije godine želim pronaći svog obiteljskog liječnika, ali ga ne nalazim. Želim terapiju za svoje natečene noge, ali ništa od toga. Moj liječnik mi je prepisao amlopin kao terapiju za tlak, a od svega toga sam dobio natečene noge i nikome ništa. Međutim, ja želim izliječiti moje začepljene krvne žile, želim poboljšati svoj kardiovaskularni sustav i želim otkloniti bolove u listovima i mišićima. Želim se riješiti hipertenzije, proširenih vena i hemoroida. Želim se riješiti nedostatka energije i bolova u zglobovima, listovima i mišićima. Pa se ja bavim kreiranjem stvarnosti svojim mislima, bavim se ili se ne bavim svojim umom. Bavim se svojim endorfinom, serotoninom, kortizolom, dopaminom i oksitocinom. Svojim hormonima sreće ili nesreće. Želim osnažiti svoj imunosustav i želim se zaliječiti. Pa bezuspješno uvjeravam sebe i druge ljude u ono što nije moguće ili je moguće. Uvjeravam ih da sam prirodno ili stečeno imun na korona virus, da imam potrebna antitijela. Ne želim izazivati svoju sudbinu, ali izgleda da sam je izazvao.
Izazvao sam moju propast i moju nizbrdicu. Jer ja sam ili nisam nostalgičar, sjećam se prošlosti. I to je moj zločin, moja sudbinu i moju kazna valjda time što nisam uskrsnuo moje umrle prijatelje ili što sam pretukao Kedžu. A ja želim promijeniti svoj način života jer ja sam bolestan, bolesne su mi noge. Pored ostalog imam iznenadne i jake bolove u nogama, trese me visoka temperatura, ali nitko da mi utvrdi dijagnozu i nitko da mi da terapiju. Tada bi sve bilo lakše i lakše bih se oporavio. No kod nas je sve naglavačke, moj obiteljski liječnik se zaključao, odbija pacijente i ne obavlja svoju dužnost i svoje obaveze. A više nisam slušao mog nasilnog obiteljskog liječnika, nisam više mogao podnijeti njegove psovke, njegova vrijeđanja, njegove neugodnosti i njegova urlikanja. Pa sam tražio vezu da dođem u bolnicu. I našao sam vezu. Samo ništa mi izgleda ne pomaže. Nema mi pomoći za moje natekle noge. To je otišlo predaleko. Simptomi su otišli predaleko, zlo mi je, imam temperaturu, imam visok šećer, imam infekciju na nozi, vrti mi se, znojim se, drhtim i umoran sam. Sve se zakompliciralo, nema ranog prepoznavanja bolesti, a ja nemam volje, ni strpljenja za daljnje pretrage, jer nitko ne donosi pravu dijagnozu i pravu terapiju. Naš medicinski sustav je spor i trom, mogu oni mene slati na EEG, magnetsku rezonancu, rentgen ili color doppler, nikakvi rezultati od toga, a nasilni vaskularni kirurg samo govori:
„Reži nogu, reži!“
A ja kao posljedica svega gubim ravnotežu, propadaju mi funkcije, dehidriram, imam lošiji dotok krvi u noge, noge mi otkazuju poslušnost, padam ili rušim se. I nitko da mi da ili pruži pravu liječničku pomoć i nikako da se ja oporavim. Stanje je nenormalno, jer svi se brinu o mom mentalnom zdravlju, o mom cijepljenju, o korona virusu, o svom godišnjem odmoru, o njezi kože, o izloženosti suncu, a nitko se ne brine o mojim nabreklim nogama. Zaključio sam da je jedino aktivan urolog. Pa on upozorava nas muške na rak prostate. Jer ako često mokrimo, ako nam je smanjena potencija, ako smo erektilno disfunkcionalni, ako imamo neugodne bolove u preponama, onda možemo dobiti rak ili tumor prostate. I ne trebamo se toga sramiti, nego to trebamo hladno prihvatiti. Kažem mu:
„Pusti me na miru. Mene muče drugi problemi. Meni su natekle noge. Nisu u funkciji, imam lošiji dotok krvi u noge, padam i rušim se.“
„A prostata ti je u redu?“
„Nije u redu, ali imam te neodgodive probleme.“
„Kad to riješiš, javi se!“
„Hoću, nema problema.“
Pa sam se tako riješio urologa, ali mi dolazi psihoterapeut i kaže:
„Sve je to zato što nas boli duša. Psiha nam štošta ne može, a tijelo preuzima to na sebe. Vaše otečena noge su rezultat vaše psihe i mentalnog zdravlja Trebate vaše noge integrirati u koherentnu cjelinu. Trebate vježbati i samo vježbati.“
„Ne mogu vježbati kada me bole noge.“
„Vaše tijelo sve pamti, čak i ono u prenatalnoj fazi. Morate riješiti probleme sa samim sobom, morate uspostaviti sklad između vašeg tijela i duha, onda će sve biti rješivo i lako. Onda ćete riješiti sve svoje osobne potencijale.“
To je sve od te naše psihijatrije, psihoterapije i medicine. Ne može ona meni pomoći. Stoga ja padam i ozljeđujem kralježnicu, ali tko me što pita. Prošao sam 60 godina i više nisam nikome zanimljiv. Uz sve to, doživio sam sepsu, imunitet mi je podivljao, imao sam visoku temperaturu, imao sam visok šećer, drhtavice, znojenja, upalnu infekciju, malaksao sam i kažu da sam doživio septički šok.
Ali prvo želim nadvladati strah od smrti, ne želim se bojati umiranja. Želim pronaći svećenika koji će mi dati posljednju pomast, zlu trebalo ili zlu ne trebalo. Nisam baš nekakav vjernik, udaljio sam od Boga, ali posljednju pomast mogu primiti. Želim reći: „Došao je moj oproštaj. Zaželite mi sretan put, braćo moja! Klanjam Vam se svima i odlazim.“
Još bih dodao:
„Tko vjeruje u mene, živjet će, ako i umre.“
I još kažu da je pametnije vjerovati, nego ne vjerovati. Ne mogu se ja držati ateističko – agnostičkog svjetonazora. Samo bolnički svećenik nikako ne dolazi. I što mi je drugo preostalo, nego reći vaskularnom kirurgu:
„Režite mi nogu!“
A on je to jedva dočekao, jer kažu da među tim vaskularnim kirurzima postoje sadisti koji bi nešto rezali i odstranjivali. A ja se sjećam prvog dolaska k vaskularnom kirurgu koji mi je rekao:
„Ja bih tu vašu nogu odrezao.“
„Vi mora da se šalite?“
„Ne šalim se ja. To nije za liječenje, vi imate visok šećer, to je za rezanje.“
A tamo na endokrini su me uvjeravali da će izliječiti moju nogu, pa sam ja rekao:
„Ne dam ja nogu da mi je režu.“
No, na kraju ništa nije pomoglo, nije mi endokrina pomogla, moja liječnica je otišla na more, a kad se vratila, na mene se izderala:
„Što se čeka? Trebate rezati nogu. Imate sepsu i septički šok. Samo vam to može pomoći. U teškom ste stanju, mozak vam nema kisika i vi ste pred komom.“
Ja se nisam ni snašao, a moja liječnica kaže:
„Želite li da zovemo svećenika?“
„Što će mi svećenik?“
„Da vam da sakrament posljednje pomasti. Jer Crkva ima zadatak da liječi bolesne i da daje posljednju pomast.“
„Zar Crkva zbog korona virusa ne odbija davati posljednju pomast?“
„Mi imamo svećenika koji to ne odbija.“
A ja sam se sjetio nekadašnjeg vica o posljednjoj pomasti. On nekako ovako ide:
„Umire starac u bolnici, pa želi svećenika da mu da posljednju pomast. Upita svećenik koja je starcu posljednja želja, a starac mu iznemoglim glasom tiho reče da želi mladu ženu. Tu se muvala jedna zgodna mlada časna sestra i svećenik je pita:
„Želiš li pomoći da se ispuni zadnja želja umirućem starcu.“
Ona odgovori:
„Nemam ništa protiv, ali imam mjesečnicu.“
Svećenik reče:
„Nemam ja vremena, stari je pri kraju i neće ga to smetati.“
I tako se ta mlada časna sestra popne na starog, a djed skoči iz kreveta, napravi pet, šest sklekova i uzvikne:
„Poslije ovakve transfuzije vrijedi živjeti još par godina.“
Ja ne znam je li to smiješno ili nije. To je nekadašnji humor, a meni sada i nije do viceva i do humora. Meni je bilo sve lošije, jer tražio sam blagoslov, a dobio sam svoje prokletstvo. Znao sam ili nisam znao što mi se sprema, imao sam faze budnosti i svjesnosti, odbrojavao sam posljednje dane i već sam već polako zalazio i bio u zagrobnom životu i na drugom svijetu. Ukazivali su mi se moji mrtvi prijatelji: Bambi, Migula i Bolan, a opraštao sam se od ovog svijeta, od svojih prijatelja i neprijatelja. Svima sam nešto opraštao, ali nisam mogao postati Isus ili kao Isus Krist, sve opraštati, nego sam se htio osvetiti, izravnati račune, prije te moje smrti, pa sam osjećao duševne patnje. Ali bitno je da sam oprostio sebi, jer takav sam, kakav sam. Nikako nisam mogao doživjeti iscjeljujući melem oprosta jer bio sam u svojoj krizi, strahu i nesigurnosti i nikako nisam izliječio ranjenu dušu. Nisam bio ni svjestan jesu li to moji posljednji dani ili nisu. Nisam bio ni racionalan, nego izgubljen i iracionalan.
Spavalo mi se, odmarao sam i nisu me zanimali drugi ljudi i drugi problemi. Ne znam jesam li što snivao, ali sam stalno vodio razgovore sa samim sobom. Čekao sam svećenika i razmišljao sam da i ja od njega tražim mladu ženu ili da se uozbiljim. Jer ja još nisam načistu sa vjerom, religijom i teologijom. Stalno su mi navirala pitanja: „Koliko je još vremena preda mnom? Moram li još dugo patiti? Trebam li ja jesti i piti jer nisam osjećao potrebu za tim? Moram li ja biti bespomoćan pred svim tim ili se trebam boriti? Trebam li ja morfij ili ne trebam?“
I u tom razmišljanje povećala mi se temperatura, pa mi se smanjila, pa sam se počeo znojiti, pa sam počeo drhtati. Pa mi je šećer počeo divljati, pa mi je pao tlak, pa mi se puls promijenio, pa sam počeo nepravilno disati, pa mi je bilo slabo. Pa sam doživio kliničku smrt na nekoliko minuta, pa je nisam prihvatio, pa se nisam predao, pa sam ponovo oživio.
Jer mi mozak nije dobivao kisik, jer nisam imao puls nekoliko minuta, jer sam već imao vizije o zagrobnom životu, jer sam se kretao prema nekakvom tunelu i nekakvoj svjetlosti. Jer sam imao blokadu glavne krvne žile, jer nitko nije skidao moj urok i moje prokletstvo, jer nitko nije skidao zlu energiju, jer su me valjda bolničari reanimirali. Pa nisam dočekao svećenika, da me ispovijeda i udjeli mi posljednju pomast. Kažu da im je to netko zabranio. A ja sam htio da mi svećenik kaže:
„Ovim svetim pomazanjem i svojim preblagim milosrđem neka te Gospodin milošću duha svetoga pomogne. Neka te slobodna od grijeha spasi i milostivo podigne.“
Ali mi nakon određenog vremena nije bilo do toga jer mi je bilo sve gore, tukla me je visoka temperatura, vrućica, drhtavica, pa sam dozvolio vaskularnom kirurgu da mi odreže nogu i naravno da sada moram biti zahvalan što su to obavili unatoč korona virusu.
Sada se od svega oporavljam, nije mi lako i žalim za svojom nogom. Borio sam se za nju, ali ništa od moje borbe. Sve je bilo uzaludno. Kažu da je svaka naša borba uzaludna, ali od uzaludnosti borbe, uzaludnija je jedino predaja. A ja sam morao iscrpljen i malaksao izvjesiti bijelu zastavu, predati se i dozvoliti da mi odrežu nogu. Valjda sam shvatio da je sve bezizlazno i beznadežno. I sada, kad sam se probudio nakon anestezije, nikako ne mogu prežaliti gubitak noge.
I ne mogu hvaliti mog vaskularnog kirurga iako on kaže da je zdravlje na prvom mjestu, da je moja noga bila takva da je ugrožavala moj daljnji život. Da sam zbog noge doživljavao sepsu, imunitet mi je podivljao, imao sam visoku temperaturu, imao sam visok šećer, drhtavice, znojenja, upalnu infekciju, malaksao sam, kažu da sam doživio septički šok i da mi je život bio ugrožen. Ja mu i dalje ne vjerujem. Ne znam jesam li ja ili nisam nevjerni Tomo? Ja i dalje vjerujem da se moja noga mogla spasiti. Ali što je, tu je. Sada čekam na kardiologa, fizijatra i protezu.
Tko zna što će oni donijeti i odlučiti?
—————————————–
Boris Golić
Ova slika je simbolična i ne odgovara stvarnosti.
Rođen je 1958. godine u Belišću. Do sada napisao:
2010. godine – 55+, „Posljednji Gutmann” i „Tamna strana mog Mjeseca”.
2011. godine – „Vražja divizija” i „Vražja divizija II”.
2012. godine – „Izvan koncepcije” i „Paintball”.
2013. godine – „Zovem se 55+” i „Više se ne zovem 55+”.
2014. godine – „Investitor” ; „22 kvake” ; „Tribunj via Čanak” i „Analiziraj me!”.
2015. Godine – „Nema lijeka za naš blues”; „Izborna lista”; „Svijet okrenut naopako”; „Unatoč i usprkos svemu”.
2016. Godine – „Gimnazijski dani”; „Slavonska molitva”; „Izbjeglica”; „Turci među nama”; „Romi među nama”; „Srbi među nama”.
2017. godine – „Hrvati među nama”; „Seksualni vodič za ruralne frajere”; „Put u Munchen”; „Argentinski tango”, „Strah od stranca”.
2018 .godina – „Biti ili ne biti hrvatski tajkun”; “Bjegunac”, Joe, i tu je Amerika”, “Posljednji Prandau – Normann”, „Put u pakao popločen je dobrim namjerama”.
2019. godine – „Posljednji Podunavski Švabo”, „Poplava”, “Kako uništiti grad Vukovar”, “Ustaše i Četnici među nama”, “60 plus”.
2020. godina – „Moja Biblija”, „Made in China”, „Korona virus”; „COVID – 19″, „Meni se još ne umire”, „Dama s psetancetom” .
2021.godina – „Budi s nama”.
———————————-
Preuzmite knjigu – “Budi s nama”, Borisa Golića
Knjigu, “Budi s nama”, Borisa Golića moći ćete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na
slijedeći link: http://www.digitalne-knjige.com/golic47.php te pažljivo slijedite daljnje upute
o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
———-
Uredio, odabrao i obradio: Nenad Grbac
————————
Sva prava i Copyright : Nenad Grbac & Impero present
Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja autora knjige i autora stranice.
