Intervju – Zlatko Majsec

 

Zlatko Majsec rođen je 20. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu i srednju školu završio je u Velikoj Gorici, diplomirao je filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u Zagrebu, živi u Velikoj Gorici.

Više od deset godina nastupa kao dio pjesničke scene Slam poezija. Pjesme i priče objavljivane su mu u književnim časopisima poput Zareza, Kvake, Riječi itd, a kao glazbenik, pisac i pjesnik bilježi i brojne klupske nastupe te gostovanja u raznim radio i tv emisijama. Za neovisnu etiketu „Bratstvo duša” 2015. Izdaje zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama”. S bendom Mel Camino, u kojem je kantautor i pjevač, dosad je izdao tri studijska albuma.

Na web portalu Kronike VG već godinu i po dana redovito objavljuje razigranu kolumnu „Frik iz kvarta”, čije je kratke priče, pjesme i eseje sakupio i pretvorio u knjigu.

Razgovarao i objavio: Nenad Grbac

Možete li nam reći neke od podataka o vama, vašem bavljenju glazbom i književnošću?

Pa evo, za početak – čisto tehnički podaci – već se nekih 10 godina dosta ozbiljno bavim glazbom, ne i ozbiljnom glazbom, dok se pisanjem bavim još i znatno duže. I jedno i drugo su, u mom slučaju, neraskidivo povezani i jako se dobro nadopunjuju. S bendom Mel Camino dosada sam izdao 3 albuma, a uskoro slijedi i četvrti.

Što se književnosti tiče izdao sam zbirku pjesama „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama“ i knjigu „Frik iz kvarta“ zasnovanu na kratkim pričama, pjesmama i esejima iz istoimene kolumne na web portalu Kronike VG.

Možete li navesti vašu, E-mail adresu, ili način na koji vas naši čitatelji mogu  kontaktirati?

zlatko.majsec@gmail.com– ili neka me potraže na fejsbuku pod istim imenom i prezimenom.

Rođeni ste u Velikoj Gorici, u Velikoj Gorici živite, svirate i pišete, radite u Zagrebu. Koliko takvo nazovimo ga domaće okruženje utječe na vas i što se tiče bavljenja glazbom i što se tiče bavljenja književnošću?

Utječe sigurno strašno puno. Srastao sam, metastazirao s ova dva grada – posebno s Velikom Goricom. Kao i kod svake ljubavi, a ovo je već dugogodišnji brak, dogode se periodi potpunog zasićenja, čak gnušanja spram situacija koje se kao u začaranom krugu ponavljaju, a onda izađeš iz krize i shvatiš da na neku čudnu foru i dalje tu pripadaš i da ta čudnovata apoteka osim otrova krije i još dosta lijekova za tebe.

Za svoje pisanje Velikoj Gorici i Zagrebu dugujem jako puno jer većina iskustava koja pretačem u pjesme i priče dogodila se upravo tamo.

Što nam možete reći o bendu po imenu Mel Camino?

Velikogorički bend koji je unatoč ne nekoj prevelikoj popularnosti dočekao dovršavanje svog 4. albuma i kojem će broj nastupa uskoro postati troznamenkast. Postoji od 2006. i odonda je promijenio dosta postava i snimio začuđujuće velik broj pjesama s obzirom na nezavidni broj počinjanja ispočetka. Osim uživo ili na youtube-u neke su se pjesme mogle čuti i na brojnim radijima i telkama.

Bend je, osim par nečasnih iznimaka, dobivao vrlo afirmativne recenzije albuma i većina ljudi tvrdi da uživo zvuči bolje i znatno energičnije nego na snimkama.

Koje je po vama najveće ostvarenje benda Mel Camino. Postoje li događaji ili pjesme koje možemo izdvojiti? 

S obzirom na sve navedeno najveće mu je postignuće što je preživio, opstao u katkad surovim uvjetima, a što se najzvučnijeg momenta njegovog postojanja tiče to je vjerojatno nastup na glavnoj bini IN Music Festivala 2015. godine. To je onak konvencionalno rečeno jer zapravo najveće ostvarenje benda je svaka pjesma na kojoj ljudi/burazi skupa rade, ta čarolija zajedničkog stvaranja i slijepog vjerovanja u projekt u kojeg su svi skupa zaljubljeni, upijanje tuđih pozitivnih reakcija na stvoreno – bilo da se radi o privatnom tulumu ili svirci u nekoj zadimljenoj birtiji.

To su zapravo pravi vrhunci, male povijesti koje katkad ostaju u zatvorenim krugovima, ali nisu zbog toga ništa manje stvarne za one koji su joj svjedočili. Znam, to zvuči luzerski kad nisi poznat ko Đorđe Balašević, ali… evo npr. ja sam bio zbilja presretan i lud od adrenalina kad je prošlog petka na našu svirku u velikogoričkom bircu Alkar došlo 50-ak ljudi i zborno pjevalo neke od refrena mojih pjesama. Meni je ta birtija bila moj Dom sportova, ak me kužite…

3 snimljena albuma, 100-tinjak nastupa. Što je sljedeće?

4. album i nadam se što više nastupa. Kako bi zadobili pažnju šire javnosti.

Da, ha ne znam, možda da se skinemo goli na trgu bana Jelačića i uz promijenjeni naziv benda u „Veseli pimpeki“ pozovemo ljude da konzumiraju naše pjesme uz gemišt i pečenog pajceka. Ne, ma kaaznam, idemo van pjesmu po pjesmu – nadam se da će biti dovoljno love i za sve planirane popratne spotove. Trudim se ne očekivati previše – da se ne razočaram i očekivati dovoljno – da imam o čemu sanjariti i nadati se…

Nekad davno od glazbe se moglo živjeti. Bijelo dugme je na Yu prostorima prodavalo i do 500 000 ploča, Azra i Parni valjak i do 100 000. Kakva je situacija danas? Može li se danas od glazbe živjeti?

Evo baš sam prije nekih dva tjedna pričao s jednim frendom o tome i ispalio krilaticu koja mu se dopala: „Ne mogu živjeti od muzike, ali mogu živjeti za nju“. He sad, naravno, to vrijedi za kontekst mog benda jer, koliko znam, ima i danas puno autora/izvođača koji više no pristojno žive od onog što rade.

Mi, a i mnogi drugi koji će se u ovom vjerujem prepoznati, ne sviramo nešto previše jer nismo baš neka vruća roba, a i kad dogovorimo koncert najčešće sviramo za kikiriki jer rijetko na koncertima imamo više od nekih 50, 60 ljudi – to su uglavnom manji klubovi ili birtije, a rjeđe velike bine – premda smo i njih okusili. Neugodno mi je u takvim situacijama gazde tražit neke velke pare jer pazim na to da i oni budu zadovoljni plusom od prodanih piva i bambusa, a ne da me se sjećaju ko nekog nadobudnog kretena koji ih je tražio nebulozne cifre i s kojim više nikad ne bi ugovarali koncert. Osjećam se i dalje kao malo dijete koje živi za taj trenutak kad će se popeti na binu i podijelit sa ljudima ono najintimnije/najdragocjenije što ima, a to su pjesme.

Neki te naravno ne popuše, neki te i kritiziraju, al zbog ovih koji s ushitom i poštovanjem reagiraju na ono što radiš doživiš nešto vrhunaravno, srce ti se napuni i   potpuno nevažnim učini ti se činjenica da unatoč sreći koju si u njih posijao nećeš time platiti režije, hranu, ljetovanja i masažu s happy end-om. Ne mislim da je to idealizam iako na njega možda smrdi. Naprosto nikad nisam sanjao novce, ali sam sanjao neke tamo ljude kojima se sviđaju neke tamo moje pjesme, priče, muzika. Pa sam to valjda i prizvao haha.

Jedan moj prijatelj često navodi da je danas glazba u velikom kreativnom padu jer su njome zavladali menageri i mediji? Nekad davno bendovi su godinama svirali u garaži, uvježbavali se i stvarali nove pjesme. Danas zahvaljujući medijima zvijezde se i rađaju i gase preko noći i iza njih uglavnom ne ostaje nijedna pjesma za pamćenje.

Pa i mi smo bend koji većinski svira pod zemljom, u jednom atomskom skloništu u Velikoj Gorici. Tu i tamo izađemo iz njega van na sunce i nazovemo to koncertom. Ne mislim da je situacija danas baš tako katastrofalna. Na sceni trenutno postoji puno odličnih bendova/izvođača koji se ne motaju prečesto po mass medijima, ali to ne znači da nisu dobri i da neće i dalje nastaviti stvarati bez obzira što neće postat popularni ko primjerice Lidija Bačić.

Fora je u tome što su danas svi popušili taj teror/diktaturu moranja imanja nekog velikog hita – a to je sve zapravo velika kita. Ljudi koji stvaraju zbog stvaranja samog će uvijek postojati – neki u tom procesu naprave odlične stvari i proslave se; neki ne isplivaju unatoč tome što su jako dobri; neki nisu dobri pa svejedno isplivaju jer su deset puta poduzetniji od boljih, ali nesigurnijih od sebe; neki su stvarno loši i s pravom ne isplivaju. To je tak, civilizacija dopušta svu tu zamršenost mogućih scenarija koju katkad smatramo nepravednom i grotesknom. Al opet Tko je Taj i po kojem i čijem kriteriju odabran, koji će bezgrešno odlučivati što valja, a što ne.

U savani je to puno jednostavnije i egzaktnije – ako si najsporija antilopa u krdu tebe će prvu sustići lavovi. Ali jebiga, ne živimo u savani već u svijetu u kojem sve prolazi, pa nažalost katkad i to da najsporija antilopa zaskoči i poždere lava.

Znamo da nisi ljubitelj televizijske emisije po imenu Big Brother, pa nas zanima i što misliš o televizijskim natjecanjima u pjevanju. Zašto iza svih tih silnih natjecatelja obdarenih silnim glazbenim talentom ne ostaje nikakav trag i zašto se recimo Bob Dylan iz najboljih dana ne bi uspio ni plasirati u takvo natjecanje jer pjeva kao “prerijski pas zapetljan u bodljikavu žicu” (to je rekao Sinatra, a ne ja)?

TV natjecanja u pjevanju nisu ništa drugo doli karaoke zamaskirane u raskošni scenski spektakl. Doduše TV karaoke su u prosjeku dosta kvalitetnije od onih koje, primjerice, skupina pijanih studentica izvodi u nekom studentskom domu. S druge strane, privatne karaoke imaju puno više čara od javnih jer ne pokušavaju sebe prodati pod sadržaj koji zaslužuje udarni televizijski termin. One nisu kič i stoga su, premda popraćene pijanim vokalnim izvedbama koje više bacaju naglasak na atmosferu nego na precizno pogađanje tona, mnogo autentičniji show.

Misliš li da je uopće moguće da jedan Miroslav Škoro ili Tony Cetinski prepoznaju glazbeni talent nekog novog Boba Dylana ili Jimmija Paga?

Ne znam, ne poznajem ih, ali pretpostavljam (ne sasvim bez predrasuda) ako bi ga i prepoznali vjerojatno bi, držeći skrivenu figu u džepu, hvalili ovog na sav glas, istovremeno tajno priželjkujući da će ga mase a) redikulizirati ili b) zaobilaziti jer im je „pretežak“. U suprotnom, izlažu se riziku da njihovo stvaralaštvo bude javno razotkriveno kao značajno bezvredniji domaći umjetnički doseg od onog kojeg nudi potonji.

Legende kažu da je J.B. Štulić kad je odlazio iz Hrvatske rekao: “A, sad ćete 20 godina slušati blejanje ovaca”. 20 godina je prošlo, a blejanje ovaca još uvijek odzvanja u našim ušima. Dapače, danas više nego ranije. Zašto je to tako?

Odrastao sam na Štuliću i mislim da me on u periodu tinejđerstva svojim pjesmama doslovce odgajao. Ipak, držim da se od njegove ere, uz nedvojbenu poplavu besmislenog blejanja ovaca, na sceni pojavilo i mnogo toga što neki prosječni pastir, koliko god vježbanju pridavao pažnje, ne bi uspio izvući iz svog stada.

Osim bavljenja glazbom bavite se i pisanjem poezije i proze. Možete li nam reći više o tome?

Pišem već dugo. Ne mislim da je sve što napišem vrijedno objavljivanja, ali, s druge strane, svaka je, pa i najmanja natuknica koju zapišem u mobitel, svaka mala misao koju pokušavam zapamtiti, važan dio te slagalice jer ostaje negdje u podsvijesti i tko zna kad će pronaći svoje mjesto u nekom budućem tekstu. Sve može biti okidač za pisanje i ova djelatnost nema radno vrijeme. Pisac piše i dok ne piše jer život je za njega taloženje iskustva, bogata trgovina namirnica od kojih će kad-tad spraviti obrok od riječi.

Što vama kao piscu znači pisanje?

Snažnu potrebu, putovanje na kojem nikad ne znaš kakvi će sve krajolici pred tobom iskrsnuti, poniranje u sebe samog, let, užitak, zajebanciju, ludu igru asocijacija, mentalno duhovnu masturbaciju u najljepšem smislu riječi, frustraciju, terapiju, ispunjenje, priliku da komuniciram s ljudima preko onog dijela svojeg identiteta koji mi je najbitiniji – a to je stvaralaštvo, razigranu psihoanalizu, ljubav…magiju…život…

Jedan od razloga za objavu ovog intervjua je i objava vaše knjige “Frik iz kvarta”,  na portalu www.digitalne-knjige.com. Da li bi nam mogli reći nešto više o toj knjizi i tome što vas je navelo da je napišete i objavite.

Radi se o jednom koktelu spravljenom od kratkih priča, pjesama i eseja koje sam napisao u prvih godinu, godinu i po dana postojanja kolumne „Frik iz kvarta „na web portalu Kronike VG. Materijal za nju počeo je nastajati u trenutku kad sam (oh kakvog li „otkrivenja“ pomislit ćete) otkrio da se teme o kojima sam još do relativno nedavno volio prilično pubertetsko melodramatski pisati mogu zahvatiti i iz nekih sasvim drukčijih, meni osobno znatno svježijih i zabavnijih kuteva i perspektiva.

„Frik iz kvarta“ postao je moj (h)alter ego, entitet koji me svaki put kad sjednem za tastaturu uvjeri da to što se sad više nego ikad prije dobro zajebavam dok pišem ne znači da time gubim sveobuhvatnost uvida u teme i odnose koje razrađujem. Čak dapače! Suze su samo suprotni pol smijeha. I obratno. „Frik iz kvarta“ je i skrivena priča o jednoj spisateljskoj transformaciji, rasterećenju, svjesnoj infantilnosti, principu koji kaže:“Ako se ja ne zabavljam dok pišem kako će onda oni koji me čitaju?“

Kako je uopće započela vaša suradnja s portalom http://www.kronikevg.com/ i  vaše pisanje kolmune po imenu “Frik iz Kvarta”?

Nadasve neočekivano. Grom iz vedra neba. Vrativši se jednog jutra kući, još prilično veseo od izlaska, spontano sam napisao neki prilično nadrealni osvrt vezan uz snimanje jednog Luc Besson-ovog filma na goričkom jezeru Čiče. Poslao sam tekst uredniku Kronika VG Mariju Žilecu, sve u nadi da će ga ovaj amenovati za objavu.

Uslijedio je hladan tuš: „Znaš kaj, fora mi je tekst, al već imamo objavu na tu temu pa je malo glupo da imamo dupli izvještaj“. Da li samo iz sažaljenja ili uvida u moje spisateljske sposobnosti (ili oboje pomalo) dodao je: „Al hej, ako hoćeš, ajde mi napiši nešto o goričkoj muzičkoj sceni“. I tako je krenulo, s tekstom po imenu „Scenski ratnici“ kojeg sam, potaknut snažnim inatom zbog urednikovog odbijanja teksta o filmu Luc Bessona, pisao i prepravljao dobrih sedam dana, bez sna, kruha i vode. Izbjegavao sam čak i odlazak na wc kojeg sam si priuštio tek pošto sam sa svime uspješno svršio.

Nakon što su ta i sljedeća objava „Kazališna predstava 268“ doživjele, za lokalne gabarite, veliku čitanost i troznamenkast broj lajkova na fejsu, Mario je odlučio da mu svaki tjedan pošaljem nešto. I eto od ljeta gospodnjeg 2015. svaki mu tjedan pošaljem nešto, a on to stoički istrpi i objavi.

Koliko vam je u objavi knjige “Frik iz kvarta” pomogao njen urednik Miljenko Muršić. Naime moj je dojam da se Miljenko bez obzira na to iz toga ne ostvaruje neku osobnu korist silno trudi oko nalaženja i promoviranja novih pisaca s područja Velike gorice? Možda bi za književnost u Hrvatskoj bilo dobro kad bi svako mjesto ili svaki grad imao jednog Miljenka Muršića!

Pomogao mi je jako puno i na tome mu skidam kapu. Premda je Miljenko jedan izrazito skroman gospodin koji i sebe i druge voli duhovito spuštati na zemlju, meni je velika stvar da je moj rukopis pronašao izdavača, pa ma kako se o skromnim uvjetima, medijskoj prisutnosti i nakladi radilo. Da, nijednom gradu ne bi škodio dobri duh poput Miljenka Muršića.

Možete li nam reći nešto više ili istaknuti koju zanimljivost o knjigama koje ste  objavili? Kakve su reakcije čitatelja na knjigu “Frik iz Kvarta”?

Pa evo, meni možda najzanimljivija anegdota vezana uz Frika iz kvarta je način na koji je knjiga ugledala police nekih knjižnica grada Zagreba. Ulogirao sam se na fejsbuk i odobrio friend request od neke meni nepoznate gospođe za koju se ispostavilo da je knjižničarka u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u gradu Zagrebu. Nju je, naime dopao zadatak da uredi moju knjigu za knjižnični katalog. Imala mi je, na moje oduševljenje, potrebu reći da joj se jako sviđa kako pišem i, da skratim, na kraju sam na njenu preporuku donirao pedesetak knjiga knjižnicama grada Zagreba. Trenutno su katalogizirane u njih 7 što mene egotripera enormno veseli.

Da kucnem o drvo, reakcije su zasad, većinski, jako dobre. Nije da ih ima bezbroj, ali događaju se sporadično. Ljudi mi obično vole reći da su se baš nasmijali za vrijeme čitanja, da su im priče skroz životne, da su prikazi situacija i ljudi vrlo jasni i slikoviti, da dijele razmišljanja likova iz mojih priča i slično – pa štaš bolje!

Kakva je zapravo osoba Zlatko Majsec? Što vas veseli, a što rastužuje?

Prilično sam tipičan lik, na, vjerojatno, prilično netipičan način. Pomalo šizofren slučaj međusobno različitih, kontradiktornih životnih uloga i pogleda na svijet koje/i na meni nedokučiv način istovremeno zajedno koegzistiraju. Vesele me izlasci, putovanja, druženja s ljudima koji mi ne izazivaju grčeve u želucu i pred kojima ne moram paziti što pričam da bih bio prihvaćen, birtije, dobra muzika, lijepe žene, dokoni dani bez obaveza.

Volim ljude, ali i samoću koja za mene nije usamljenost već bogatstvo bivanja u društvu samog sebe, moja najdraža i najvjernija ljubavnica. Ne volim da me se trpa u kalupe, općenito sam alergičan na bilo kakvu, pa i najmanju naznaku da me netko smatra pravovjernim pripadnikom neke grupacije i pripadne joj „religije“ – to me može jako raspiz…ovaj rastužiti…jer ponekad već u tijeku izgovaranja rečenice u kojoj se kanim izjasniti u svezi nekog stava, znam putem promijeniti mišljenje i završiti rečenicu sasvim drukčijim zaključkom od prvobitno osmišljenog.

Hvata me klaustrofobija od pripadnosti iz bilo kojeg drugog interesa osim onog slobodnomislećeg.

Koliko je vama kao piscu i izdavaču zanimljiva pojava digitalnih knjiga?

Jako. Za mene koji pred kompjutorskim ekranom ćubim sate i sate, digitalne knjige su u najmanju ruku ravnopravne svojem papirnom ekvivalentu. A još i štede šumu od uspaljenih motornih pila. Čim je iz tiska izašla naklada od 450 primjeraka Frika iz kvarta pitao sam urednika knjige Miljenka Muršića kad će uslijediti njeno on line izdanje. „Ček malo mali, to tek za pola godine kad podijeliš sve ovo“, pokazao je prstom na smeđe kartone iz kojih se pušio miris svježe otisnutih knjiga.

Koliko god je lijepo u ruci držati opipljiv, materijalni dokaz svojih umotvorija, moram priznati da sam jedva dočekao prvo digitalno izdanje. Tek sad imam potpun, zaokružen osjećaj da je knjiga izašla. Čak razmišljam da kroz neko vrijeme digitalno objavim i svoju zbirku pjesama: „Sve filozofije završe u narodnim poslovicama“.

Jeste li zadovoljni suradnjom ostvarenom s portalom digitalne knjige?

Jesam, vrlo. Od samog izgleda knjige koji je vrlo profesionalan i nimalo hladan – nemaš dakle osjećaj da si preuzeo skriptu iz grčke filozofije već da si doista otvorio knjigu, do brzine na koju je sve „odrađeno“ i uređeno. Evo, „Frik iz kvarta“ u ovom času ima već preko 700 preuzimanja. Za mene koji sam većini potencijalnih čitatelja priličan spisateljski anonimac to je zbilja lijepa brojka. Nadam se samo da to vi tamo ne klikate da bi se mi bolje osjećali haha.

Možete li nam otkriti vaše planove. Radite li na nekom CD-u ili novoj knjizi? Pripremate li objavu nekog zasad neobjavljenog materijala?

Plan je nastaviti pisati (dok će me god trpiti na Kronikama VG) u tjednom ritmu „Frika iz kvarta“ – već ima dosta novog materijala i volio bih kroz neko vrijeme početi slagati novu knjigu zasnovanu na toj kolumni.

Također, s bendom Mel Camino planiram do svibnja/lipnja 2018. izdati četvrti album „Kad? Sad!“. Do tada izlazimo single po single, svaka 2, 3 mjeseca. Plan je i nastupati što s bendom, što s knjigom što u sklopu slam poezije gdje god se za to otvori šansa. Imam dosta neobjavljenog materijala iz mladenačkih davnina za koji mi se, najčešće, čini da ne može stati uz bok onog što sam od tada službeno objavljivao.

Koliko god narcisoidno bio vezan za taj svoj stvaralački period možda je to ipak bio samo trening za ono što je kasnije uslijedilo. A možda i griješim, ne znam. Teško mi je objektivno sagledati kvalitetu pjesama koje sam pisao još kao luckasti, zaljubljeni tinejđer. Ovo je dakako pila naopako jer jedan dio mene voli vjerovati da se radi o mom najplodonosnijem i najavangardnijem razdoblju kojeg povijest nažalost nikad neće zabilježiti jer drugi dijelovi mene nemaju muda taj materijal dati nekome na procjenu.

I za kraj nam recite da li ima nešto važno što ste posebno željeli naglasiti, a da vas ja to nisam pitao ?

Ljudi moji, rokovi, rokovi su blagoslov za radoholične lijenčine poput mene (znam zvuči ko suluda kombinacija ali je istinita). To što svaki tjedan moram zgotoviti kratku priču, pjesmu ili kombinaciju to dvoje (pričopjesmu) je najbolja stvar koja mi se ikad dogodila. Rokovi su jako podcijenjena kategorija. Svi vi koji pišete, a nemate rokove – izmislite ih! Zbog sebe. Rokovi discipliniraju da se cjelina na vrijeme i do kraja posloži – da nemate po sobi razbacane skice kojima se najvjerojatnije nikad nećete vratiti, a koje možda skrivaju blago – ono najbolje što ste mogli ponuditi.

Bog blagoslovio rokove. Amen.

 

———————————-

 

Digitalna knjiga – “Frik iz kvarta“, Zlatka Majseca

Još bi smo samo dodali da je digitalna knjiga  “Frik iz kvarta“, Zlatka Majseca, objavljena na portalu www.digitalne-knjige.com, te da ju u cijelosti i posve besplatno možete preuzeti ukoliko svojim mišem kliknete na sljedeći link:

http://www.digitalne-knjige.com/majsec.php

 

———————————-

A, sad glazba i zabava…

Za kraj bismo pridodali i nekoliko video zapisa grupe Mel Camino.

Mel Camino – Bezbroj života u jednom

Mel Camino – U magli od vanilije

Mel Camino – Terasa

Mel Camino – GARAŽA (HRT2) 04.04.2015.

I to bi bilo to. Mi prostora za glazbu više nemamo. Tko želi i dalje gledati i slušati Mel Camino moći će to uraditi na stanici www.youtube.com , tako da prvom sljedećom prilikom odete i na neki od njihovih nastupa uživo ili još bolje i korisnije tako da kupite neki od njihovih dosad 3. a ubrzo i 4. izdana CD-a.

 

———————————-

Sva prava i Copyright :  Nenad Grbac i Impero present

Sadržaj ove stranice nije dopušteno ni kopirati, ni prenositi u drugim medijima, bez odobrenja njenog autora.